Narodna bajka Usud, obrađena lektira književnika Vuka Stefanovića Karadžića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente i analizu likova, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno delo Usud >>
Analiza dela
Pripovetku Usud zabeležio je Vuk Stefanović Karadžić od zemunskog trgovca Gruje Mehandžića. Objavio ju je 1853. godine u svojoj drugoj knjizi narodnih pripovedaka – Srpske narodne pripovijetke u kojoj su takođe objavljene i popularne narodne bajke i pripovetke Aždaja i carev sin, Čardak ni na nebu ni na zemlji, Ćela, Devojka cara nadmudrila, Đavo i njegov šegrt, Đevojka brža od konja, Ero s onoga svijeta, Nemušti jezik, Tri jegulje, Tri prstena, Biberče, Zlatna jabuka i devet paunica i Zlatoruni ovan. Neki proučavaoci ovu pripovetku svrstavaju u bajke jer u njoj ima fantastičnih motiva. Svemoćni Usud koji svake noći deli drugačiju sudbinu ljudima predstavljen je veoma realistično, kao običan čovek, ali fantastično je to što se on svakog dana nalazi na drugom mestu, prvi put je to bogata kuća, pa „srednja“, pa kuća siromaha.
Usud ima čudesnu moć da sudbinu deli tako da niko ne razmišlja da li je to pravedno ili ne. Njegovo pravo je iznad ljudi i njegove odluke niko ne preispituje. On uvek kaže samo: „Kako meni danas, tako njima do veka.“ Takođe, ono što ovu pripovetku približava bajci je to što ima, na neki način, srećan kraj.
Oduvek su se ljudi pitali otkud oni ovde, ko ih je stvorio, ko njima upravlja i kuda odlaze sudnjeg dana. Na pitanja za koja nisu imali odgovor ljudi su pokušali da nađu odgovor „od gore“, od neke više sile koja je iznad svih njih. U osnovi ove pripovetke leži verovanje da čovekovu sreću i sudbinu ništa ne može da promeni. Pripovetka je zasnovana na religijskom ritualnom činu prinošenja žrtve božanskim ili demonskim silama ne bi li se one odobrovoljile. Na svom putu potrage za Usudom vredni brat sreće neke ljude kojima takođe ne ide dobro, i Usud ga posavetuje šta i oni treba da učine da bi bili bolje sreće.
Čest motiv srpskih, i svih slovenskih narodnih pripovedaka i bajki, jeste motiv „fatalizma“, tj. fatalističko verovanje u ono što donosi sudbina. Ljudi su na razne načine pokušavali da objasne pravdu i nepravdu, različite događaje i prirodne pojave. Fatalizmom su pokušavali da se zaštite i da obezbede sebe i svoju okolinu od spoljašnjih uticaja i nemilih događaja.
U narodnoj pripoveci Usud, potvrđuje se čuvena rečenica Vuka Stefanovića Karadžića: „Od suđenja se ne može uteći. Narod naš misli da je svakome čovjeku suđeno šta će mu se u vijeku dogoditi i kakvom će smrti umrijeti, i da se čovjek od suđenja ne može sačuvati.“
Kod Srba se upitanost nad smislom života i nad njegovom srećom, konkretizovala u vidu dva demona, tačnije demonska bića. To su suđenice i Usud. Za suđenice se verovalo da određuju sudbinu svakom ljudskom biću pri rođenju, dok je Usud dodeljivao istu sudbinu svim ljudima koji su rođeni istog dana. Vera u sudbinske demone bila je veoma raširena u svim srpskim krajevima. U istočnim, središnjim i južnim krajevima se verovalo u suđenice ili suđaje, dok se u zapadnim krajevima ljudska sudbina uglavnom opravdavala verom u Usuda.
Osim suđenica, kod Srba je zabeleženo verovanje i u Usuda, čoveka koji živi daleko od ljudi, ali im određuje sudbinu. Smatralo se da je on svakog dana živeo drugačije. Jednog dana živi u izobilju i bogatstvu, a nekada je okružen bedom i siromaštvom. Između ovih krajnosti, postoji čitav niz nijansi od blagostanja do krajnje bede.
U našim zapadnim krajevima je preovladavalo verovanje da će sva deca koja su rođena istog dana imati istu sudbinu koja je i Usudu bila dodeljena onog dana kada su se ta deca rodila. Široka rasprostranjenost ovog verovanja ukazuje na to da je i sam Usud bio opštepoznat. Ako bi neko bio nesrećan u životu, verovalo se da je rođen „u zao čas“. Usud, semantički blisko ime sa rečju sudbina, zapravo je dodeljivao sopstvenu sudbinu koja bi njega zadesila tog dana.
Neki proučavaoci narodne religije smatraju da je Usud naš nekadašnji vrhovni paganski bog, a drugi da se u njemu nalazi refleks starinskog verovanja o Dabogovom upravljanju sudbinom. Bog je ovde prvobitno naš starinski bog. Usud u pripoveci koju je zapisao Vuk Stefanović Karadžić ima karakterne Dabogove osobine: on deli novorođenoj deci novac i prema tome koliko je kome dao predviđa njihovu sudbinu. Blizak liku Usuda je i germanski bog Vodan koji takođe određuje sudbinu.
U ovoj pripoveci prikazan je sav fatalizam i ogromna iskrena borba glavnog junaka protiv zle i ipak nepromenljive sreće. Primitivni ljudi su verovali da je ljudska sudbina predodređena, da je ishod unapred zacrtan i da će čoveka takav „usud“ pratiti čitavog života, to je nešto što savremeni ljudi definišu pojmom rođenja pod srećnom zvezdom.
Onaj ko se rodio „siromašne noći“, biće siromašan zauvek, dok će onaj ko se rodio “bogate noći” uživati u blagostanju čitavog života i pratiće ga sreća.
Zapravo, ni sam Usud ne određuje sudbinu ljudima, već bude onako kako se i njemu zadesilo taj dan, on to određuje drugima. Tako je i funkcija samog Usuda dovedena u pitanje, jer on u stvari samo sluša ono što i njemu samom bude dodeljeno od strane neke više sile, te stoga dobija ulogu posrednika između više sile i ljudi. Narodni pripovedač se ipak ne slaže u potpunosti sa predodređenošću sudbine, on ipak ostavlja glavnom liku mogućnost da preokrene svoju zlu sreću tako što ga Usud nagrađuje za trud:
„Nego kad si se zakanio i toliko si se trudio, kazaću ti kako ćeš se pomoći. Ima u tvoga brata kći Milica; ona je sretna kao i otac joj. Kad otideš kući, a ti uzmi k sebi Milicu, pa što god stečeš, sve kaži da je njezino.“
Pružena prilika se ogleda u zajedničkom životu sa ženom kojoj je takođe dodeljena dobra sreća, kao i na početku pripovetke gde je vrednom bratu sve išlo od ruke sve dok je živeo sa bratom koji je takođe rođen na „bogati dan“. Zaključak je da se sopstvena sudbina ne može da promeni, da samo može donekle da se ublaži uz ljude koji su „rođeni pod srećnom zvezdom“. Siromašni brat koji je sinovicu Milicu dobio kao svoju ispomoć za srećniji i bogatiji život je ujedno i postigao i kompromis sa Usudom. Zbog tog srećnog kraja i ideje da se rad i vrednoća isplate ova pripovetka ima elemente bajke.
U pripoveci je prikazan život dva brata, jednom je dodeljena sudbina čoveka kome sve ide od ruke i koji ne oskudeva ni u čemu, i pored silnog nerada, dok drugi brat koliko god se trudio ostaje siromašan. Da je to tako, postaje jasno onog trenutka kad braća reše da se podele, vredni brat poželi da svako ide svojim putem jer neradni ima sve, a ne radi ništa, samo ima koristi. Međutim, posle odlaska neradnog brata, vrednom kreće sve po zlu i tada postaje jasno da je Usud zadužen za njihov život. Vredni brat reši da potraži Usuda i da ga pita zašto je te sreće i kako može da mu krene bolje.
Dobra i loša sreća su predstavljene u vidu dva lika. Sreća neradnog brata je opisana kao prelepa devojka koje prede zlatnu žicu, a sreća onog vrednog predstavljena kao jedna starija devojka, loše raspoložena kako drema pod nekim grmom. Ona mu na pitanje ko je kaže da je njegova sreća i da bude srećan što je i toliko dobio, a da za sve pita Usuda. Vredni, a siromašni brat posle toga kreće da traži Usuda. Na svom putu sreće različite ljude, takođe zle sreće, koji ga mole da pita Usuda i za njih. Daleko od sveta, na izolovanom mestu siromah pronalazi Usuda i posmatra kako Usud dodeljuje sreću ljudima.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: narodna bajka, pripovetka
Vreme radnje: nepoznato, „jednog dana“, tipična neodređena nelokalizacija vremena kao u bajkama
Mesto radnje: šuma, dvor, livada
Tema: vredni brat traži usuda i sreću, njegova istrajna borba protiv zle sudbine
Ideja: sopstvena sudbina ne može se promeniti, može samo donekle da se ublaži uz ljude koji su „rođeni pod srećnom zvezdom“
Prepričano delo, citati
Dva brata su bila zajedno u kući, dok je jedan besposličario i samo pio i jeo, drugi je sve radio. Bog im je dao sve – svinje, čele, konje, goveda. Onaj brat koji je stalno radio je pomislio zašto bi on radio za lenjivca i da bi bolje bilo da se odvoji od njega, radi samo za sebe, a on neka se sam snađe.
„Što bih ja i za ovog lenjivca radio? Bolje da se odelim, pa da za sebe radim, a njemu šta drago!“
I tako je jednog dana rekao svom bratu da je naumio da se podele.
„Brate, nije pravo, ja sve radim, a ti ni u čemu ne pomažeš, nego samo gotovo jedeš i piješ. Ja sam naumio da se podelimo.“
Lenji brat ga je stao odvraćati od ideje da ode jer je mislio da su srećni i da im je dobro obojici. Rekao mu je da je sve u njegovim rukama i da je zadovoljan kako god on i šta uradi. Vredni brat je ostao pri svom mišljenju i odluci da se odvoji, pa mu lenji brat kaže da podeli sve kako zna i ume.
„Kad je tako, eto deli sam kako znaš.“
Vredni brat je krenuo da deli sve po redu, a neradni brat je za brigu o govedima uzeo govedara, konjušara za brigu o konjima, svinjara za svinje. konadžiju za čele i kozara za koze, pa nastavi da živi kao i pre.
„Ostavljam sve svoje dobro na vama i na Bogu.“
Vredni brat se u međuvremenu nastavio brinuti za svoje dobro kao i pre. Nadgledao ih je i čuvao, ali nije video nikakvog napretka. Iz dana u dan je bilo sve gore i ubrzo je postao tako siromašan da više ni opanke nije imao već je išao svetom bos. Odlučio je da ode videti kako njegov brat napreduje.
Na putu je na livadi naišao na stado ovaca, a pored stada sedi prelepa devojka koja je prela zlatnu žicu. Nazvao ju je „Pomoz Bog!“ i zapitao čije ovce čuva, a ona mu odgovori da čija je ona, od toga su i ovce.
„Čija sam ja, onoga su i ovce.“
On ju pita čija je, a ona mu odgovori da je od njegovog brata sreća. To je neizmerno razbesnilo vrednog brata koji se pitao gde je onda njegova sreća. Devojka mu kaže da je njegova sreća daleko od njega, a on ju pita da li ju može naći. Devojka mu saopšti da može, samo je treba pronaći.
Kad je to video i čuo i da su ovce njegovog brata napredovale i dobre, on ne htede ni otići pogledati drugu stoku, već odmah ode kod brata. Kad ga je lenji brat ugledao, odmah se rasplakao i ražalostio.
„Kad ga brat ugleda, ražali mu se i zaplače: „Kamo se od toliko vremena?““
Video je da je gol i bos, pa mu je odmah dao novac i jedne opanke. Nakon što su se počastili, vredni brat se ustane i ode svojoj kući. Uzeo je štap i torbu u koju je spremio hleb i krenuo u svet u potragu za svojom srećom.
Putem je u jednoj šumi naišao na jednu sedu staru ženu koja je spavala pod grmom pa je štapom udari po stražnjici. Ona se jedva digla i otvorila oči od krmelja i rekla da ima sreće šta je zaspala inače bi ostao i bez tih opanaka.
„Moli se Bogu što sam zaspala, a da sam budna bila, ne bi ti dobio ni tih opanaka.“
Vredni brat ju pita ko je ona da ne bi dobio ni ove opanke šta ima, a ona mu odgovori da je ona njegova sreća, ali on joj ne veruje.
„I ti li si moja sreća, Bog te ubio! Ko tebe meni dade?“
Ona mu kaže da ju je Usud njemu dao, na što on pita gde je ta usud koga pominje. Žena mu kaže da ide i da ga traži pa nestane, a brat krene da traži usuda. Dugo je hodao i u jednoj šumi naišao na jednog pustinika i upitao da mu kaže da li zna za usuda. Pustinik ga uputi preko planine.
„Pustinik mu odgovori: „Idi ovud preko planine, pa ćeš doći baš pred njegov dvor, ali kad iziđeš pred usuda, ništa ne govori, nego što god on radi, ono radi i ti, dokle te god on sam ne zapita.“
Brat mu zahvali i krene preko planine. Kad je došao pred njegov dvor imao je šta videti – dvor je izgledao kao nekakva carevina gde su bile sluškinje i sluge, a usud je sedeo za sofrom i večerao.
Kad je to video, i on je seo za sofru i počeo da jede. Posle večere je usud otišao spavati, pa je i on legao. Oko ponoći se čula tutanjava, a iz tutanjve glas: „O usude, o usude, rodilo se danas toliko i toliko duša, podaj im šta ćeš.“
Onda je usud ustao, otvorio sanduk s novcima i stao po sobi bacati dukate.
„Kako meni danas, tako njima doveka.“
Ujutro je dvor nestao, a na mestu njega stajala je srednja kuća, a u njoj je opet bilo svega dovoljno. Uveče, usud opet sedne da večera, a brat sedne s njim. Niko nije progovorio ni reči. Posle večere obojica legnu spavati.
Oko ponoći se opet začula strašnja tutnjava, a iz tutnjave glas „O usude, o usude, rodilo se danas toliko i toliko duša, nego daj im šta ćeš.“
Usud je opet ustao, otvorio sanduk s novcima, ali u njima nije bilo dukata već srebrnjaci i gde koji dukat. Usud počne da baca novce po sobi govoreći: „Kako meni danas, tako njima doveka.“
Ujutro nije više bilo ni srednje kuće, već manja kućica. I tako je usud svaku noć bacao novce po sobi, a njegova kuća je svako jutro bila sve manja i manja dok najposle ne ostane samo mala koliba.
Tada usud uzme motiku i počne da kopa, a brat mu se pridruži. Kopali su čitav dan. Uveče je usud uzeo komadić hleba, pa polovinu da bratu. Večeraju i legnu spavati.
Oko ponoći, opet se začuje strašna tutnjava, a iz tutnjave glas: „O usude, o usude, danas se rodilo toliko i toliko duša, podaj im šta ćeš.“
Usud se ustao, otvorio svoj sanduk i stao bacati džidže koje su se u njemu nalazile i gde koji nadničarski marjaš –
„Kako meni danas, tako njima doveka.“
Ujutro se mala koliba pretvorila opet u veliki dvor i sve krene ispočetka. Usud upita brata zašto je došao, a on mu sve ispriča i pita ga zašto mu je dao sreću koja je zla. Usud mu kaže da je video kako je prvu noć prosipao dukate i šta se posle dogodilo i kako se rodio u kojoj noći, tako će mu biti čitav život.
„Kako je meni bilo onu noć kad se ko rodio, onome će onako biti doveka. Ti si se rodio sirotinjske noći, ti ćeš biti siromah doveka. A tvoj se brat rodio sretne noći, on će biti sretan doveka.“
Ali pošto se trudio i bio vredan, usud mu odluči pomoći. U njegovog brata je ćerka Milica koja je srećna kao i njen otac. Kad dođe kući on treba da uzme Milicu i što god da stekne treba da kaže da je njeno.
Brat se zahvali usudu i krene kući. Odluči odmah da ode kod svog brata i stane ga moliti da mu da Milicu.
„Daj mi, brate, Milicu da je moja. Vidiš da nemam nikoga.“
Brat pristane i da mu Milicu, pa s njom ode kući. Ubrzo je stekao puno toga, a za sve je govorio da pripada Milici jer mu je tako usud rekao.
Jednom je izašao na njivu da pogleda žito koje je bilo toliko lepo da lepše ne može biti, kad je naišao jedan putnik koji ga je pitao čije je žito. Brat se zbunio na momenat i rekao da je njegovo. U taj mah žito se zapali i stade da gori.
Kad je shvatio šta je rekao, on stade da trči za čovekom i viče da nije njegovo žito već Miličino, pa se žito ugasi.
Tako je brat ostao s Milicom srećan do kraja života
Analiza likova
Likovi: vredni brat, lenji (neradni) brat
Vredni brat – je uporan i posvećen tragalac za svojom srećom, oličenje je dobrote i poštenja, ali i pravde jer je ne želi da neko živi na njegov račun i da samo uživa u blagostanju, a tako da sam ne privređuje. Lenjstvovanje brata ga povređuje i mišljenja je da svaki rad treba da se nagradi i isplati i zato i želi da se podeli sa bratom. Istrajan je u pokušajima da sazna zašto je njegova sudbina takva. Poslušan je kad treba jer prihvatanjem saveta Usuda i poštovanjem istih njegova sudbina donekle i uspeva da se ublaži.
Lenji (neradni) brat – je suprotnost svoga brata. Ovakvi karakterno suprotni likovi poznati su u književnosti oduvek, npr. u basni Cvrčak i mrav. On je i pomirljiv, na predlog brata da se odele reaguje prvo pokušajem da ga odvrati, ali vrlo brzo i prihvata tu novu situaciju ne menjajući ništa. Iako lenj i besposličar, on je i saosećajan i empatičan jer kad ugleda brata bosa, gola i skroz osiromašena, on mu odmah daje nešto novca i opanke i prima ga u svoju kuću. Takođe, i ćerku Milicu bratu daje rado da bude kod njega.
Beleške o piscu
Vuk Stefanović Karadžić bio je najpoznatiji srpski lingvista i najveći reformator srpskog jezika. Rođen je u selu Tršić 6. novembra 1787. godine. Nazvali su ga Vuk, jer bi ga, po narodnom običaju, to ime trebalo zaštiti od uroka veštica.
Još kao dete, učio je da piše i čita od rođaka Jevte Svića, koji je tada bio jedini pismeni čovek u njihovom kraju. Vuk se školovao u Loznici, pa je poslat na dalje obrazovanje u manastir Tronoši. Tamo su ga terali da čuva stoku, pa mu nije ostajalo vremena za učenje, zato se vratio kući.
Pokušao je da upiše gimnaziju u Karlovcu, ali ne uspeo, pa odlazi u Petrinju. Nakon što se preselio u Beograd, upoznao je prosvetitelja Dositeja Obradovića, čijem se radu divio, ali ga je ovaj oterao od sebe. Vuk je nakon toga otišao u Jadar gde je radio kao pisar.
Odmah po otvorenu Velike škole u Beogradu, Vuk se upisao kao student. Međutim, ubrzo se razboleo i morao je da ode na Pešu na lečenje. Vratio se u Beograd da bude deo ustanka, a posle njegove propasti otišao je u Beč gde počinje sa svojim životnim delom. Počeo je da radi na jezičkoj reformi, pravopisu i nastojanju da uvede narodni jezik u književnost. U Srbiji zbog toga nije mogao da štampa knjige, ali njegov rad se isticao u Beču i Rusiji.
Uz pomoć austrijskih vlasti, filologa braće Grim i velikog Jerneja Kopitara je uspeo da reformiše srpsko pismo i pravopis. Time je postavio temelje za savremeni standard srpskog jezika. Izjednačio je narodni i književni jezik i očistio ga od svih uticaja koja nisu odgovarala dotadašnjoj strukturi srpskog jezika, čije je temelje pronalazio u narodnim pesmama i pričama.
1818. godine Vuk je izdao „Srpski rječnik„, a prošireno izdanje 1852. godine. Preveo je „Novi zavet“, koji je štampan 1847. godine.
Poput velikih jezičnih reformatora 19. veka i on je sakupljao narodne pesme i priče i zabeležio ih, čuvao ih tako kao srpsku usmenu baštinu. Neke od tih dela su: „Banović Strahinja„, „Ženidba Dušanova„, „Zidanje Skadra„, „Sveti Savo“ i ciklus pesama o Marku Kraljeviću.
Vuk je umro u Beču 7. februara 1864. godine.
Ostavite odgovor