Ženidba Dušanova obrađena lektira. Lektira sadrži detaljnu analizu dela, književne elemente i prepričani sadržaj, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno delo Ženidba Dušanova >>
Analiza dela
„Ženidba Dušanova“ veoma je poznata srpska narodna pesma koja pripada pretkosovskom ciklusu. Zabeležio ju Vuk Karadžić po pričanjima Tešana Podrugovića. Tematika ženidbe junaka, jedna je od najstarijih tema epova u narodnoj književnosti na ovim prostorima, stoga i ova pesma pripada tom folkloru. I ova ženidba ima prepreke koje junak mora savladati da bi bio dostojan svoje mlade, šta će biti dokaz njegove hrabrosti, mudrosti i junaštva.
Ovaj koncept vrlo je sličan bajkama, gdje junaci moraju da savladaju nadnaravna bića i razne opasnosti kako bi osvojili carevnu (ili u retkim slučajevima, ako je junak žena – princa). Ali ono što posebno veže ovaj ep sa njegovim mitološkim precima je pojava fantastičnih motiva u radnji. Oni su čvrsto povezani sa elementima svadbenog obreda, odnosno sa verovanjima koja do danas prelaze i u suvjerje. Elemente junaka iz bajke vidimo i u samom liku Milošu Vojinoviću, koji je – primerice – treći sin, a tim i najveći junak. On je plemić, ali se ponaša kao čobanin (čuva ovce na planini), što govori da nije uobražen, već – baš suprotno – krasi ga marljivost radnog čoveka. Lik čobanina usko je vezan ne samo uz bajke, nego i tradiciju.
Radnja ove epske pesme smeštena je u srednji vek i kao sve pesme koje govore o ženidbi iz tog vremena, ima posebne ustrojstvo. Započinje prikazom prosidbe i prstenovanja, zaplet se radi postavljanjem uslova koji moraju da se savladaju kako bi se ženidba ostvarila, dok ih tazbina otežava prikrivenim podvalama. Sledi otkrivanje podvale i kršenje tih uslova, zatim dolazi vrhunac u kojem se prepreke savlađuju, zadaci rešavaju te se sve to nagrađuje svatovskim pohodom. Na kraju se opisuje srećan ishod ovakvog verenja.
Iako ova epska pesma ima neke fantastične elemente, temelji se na istoriji. U njoj narodni pevač određuje mesto radnje i spominje istorijsku ličnost, šta potvrđuje da pesma ima uporište u istoriji. Poznate istorijske ličnosti ovde su car Stjepan i njegov zatočnik Miloš Vojinović. Drugi vrlo važni elementi koji nam govore puno o kulturi tog vremena su elementi rituala. Glavni junak mora pre ženidbe da prođe niz prepreka standardnih za svadbene obrede, poput preskakanja tri konja na kojima su tri plamena mača, strijeljanje jabuke kroz prsten i slično. Neke verzije ovih obreda zadržale su se i danas u svadbenim običajima.
Književni elementi
Vrsta dela: epska pesma
Vreme radnje: srednji vek
Tema: ženidba cara Stjepana
Ideja: prikaz junaštva čoveka koji mora da zasluži ljubav žene
Prepričano delo
Kada se ženio srpski car Stjepan, zaprosio je djevojku Roksandu, iz latinskog grada Leđane. Pozvao je svog vezira Todora i rekao mu da ode u Leđanu, k njegovom tastu, kralju Mijailu i s njime ugovori svadbu. Neka ga pita kada će se svadba održati i koliki će biti svatovi, a dok je tamo, neka vidi i Roksandu, pa provjeri kakva je – može li biti dostojna carice i njegove supruge. Todore se spremi i ode po carevu naređenju.
Kada je došao u Leđanu, tamo su ga lijepo dočekali. Nedelju dana se odmarao, a onda rekao kralju Mijajlu da je došao da ugovori svadbu i vidi mladu. Kralj Mijajlo mu kaže da ne treba car njega ništa pitati – neka dođe po devojku kada mu drago, sa svatovima velikim koliko mu drago. Jedino što ne želi je da sa sobom dovede svoja dva sestrića, Vukašina i Petrašina Vojinovića, jer oni su teške pijanice koje u pijanstvu izazivaju nerede. Onda kralj odvede Todora ka devojci da je vidi i po zakonu joj dade prsten.
Ali kada su mu doveli devojku, bila je već noć i on jedva da je mogao da je vidi. Izvadi tada zlatno prstenje puno bisera i dragih kamenja, pa ono razasja sobu i devojku i ona mu se učini lepša od vila. Todore počne da dariva Roksandu hiljadama dukata pre nego je braća odvedoše. Ujutru se Todore vrati svome caru i kaže mu da je njegova devojka lepša od svih u Srbiji. Spomene mu i da kralj ne želi da u svatove vodi svoje sestriće, na što kralj poželi da ih i obesi jer ga svojim ponašanjem sramote po celome svetu.
Car krene da okuplja svatove i skupi njih dvanaest hiljada. Kada su njegovi sestrići Vojinovići videli da se ide po devojku, zapitali su se zašto njih ujak nije zvao u svatove. Mislili su da im je netko nešto krivo rekao protiv njih, a onda se zabrinuli kako će kralj bez ikoga svoga ići u latinsku zemlju. Latini su bili varalice i bojali su se da će im ujaka pogubiti, a opet, nisu smeli da nezvani idu s njim. Majka im tada kaže da njih dvojica imaju i trećeg brata – Miloša, čobanina, koji je od njih najbolji junak. Neka mu pošalju pismu na planinu gde ovaj čuva ovce i kažu mu šta se dešava.
Braća tako i učiniše, pošalju najmlađem bratu pismo, a ovaj odmah pojuri k majci na samrti i braći. Pristane otići i čuvati ujaka u latinskoj zemlji. Braća odmah opreme Miloša zlatom i svilom, najboljom opremom i skoro ga nisu mogli ni prepoznati jer više nije nalikovao na čobanina, nego na Bugarina. Rekoše braća Milošu da, kada ga car pita tko je i odakle je, neka kaže da je iz zemlje Karavlaške, gdje je služio Radul-bega, ali kada ga ovaj nije hteo da isplati, otišao je u svet. Čuo je za cara i svatove, pa nepozvan u njih stigao radi hleba i vina. Miloš ode u svatove i kad su ga pitali tko je i odakle je, rekao je kako su ga braća savetovala. Odmah su ga primili među sobom.
Putujući tako sa carevim svatovima, Miloš zaspe na konju, jer je kao čobanin naučio spavati do podne. Tako mu konj zaluta među careve konje i kada su ga pokušali oterati, car Stjepan ga ipak primi među svoje. I tako je Miloš jahao sa carem i njegovim konjima. Milošev konj bio je snažni i brzi kulaš, svi su se čudili odakle takvom „lošem junaku“ Bugarinu takav konj. Takvog konja imali su samo Vojinovići.
Tri šičarcije koji su sve to promatrali, odlučili su izmamiti Miloša i njegova konja, pa kad su bili blizu klisure, malo su izostali. Kad im je Miloš prišao, pitali su ga želi li razmeniti konja za volove, ralo i stotinu dukata. Miloš ih odbije i kaže da bolje od ovog konja ne traži, ali oni mu zaprete da će im konja ili prodati ili će ga oni na silu oteti. Miloš ih sve istuče svojim šestopercem i otera.
Kada su svatovi došli na Leđanu, razapeli su šatore po polju. Podelila se zob svim konjima, osim Miloševom, pa je on išao od zobnice do zobnice i uzimao zob dok nije napunio svoju. Nakon toga pitao je mehandžiju vina, ali ovaj pokuša da ga otera govoreći da nije za njega ovo vino koje se pije iz pozlaćenih čaša. Miloš i njega udari, pa mu ovaj dade sve vino.
Ujutru, kad je svanulo sunce, sa zidina grada javili su se Latini i pozvali cara Stjepana na junački mejdan, odnosno dvoboj. Ako se ne odazove, odavde neće izaći živ, niti će ikoga odvesti sa sobom, kamoli Roksandu. Kada je to čuo car Stjepan, obratio se svatovima i pitao ima li junaka među njima kojeg je majka opremila za mejdan. Nitko se ne javi, pa car zažali što sa sobom nije pozvao svoja dva sestrića Vojinovića, jer bar bi oni za njega na mjedan izašli.
Ali onda dođe Miloš i pita cara može li on da ode u polje na mejdan. Car mu kaže da može i ako ubije zatočnika, on će od njega napraviti čestita čoveka. Miloš uzjaha svog konja kulaša, pa uzme koplje, ali naopako. Car ga opomene da će mu se Latini smijati ako bude tako nosio koplje, ali Miloš mu kaže da će ga on lako okrenui, ako bude bilo potrebe.
Kad su Latini videli Miloša kako se približava, podsmehivali su mu se jer nije nosio odeću dostojnu careve zamene, već bugarsku. Mislili su da se kraljev zatočnik nema čega plašiti, niti za što krvariti. Ali kada su se sukobili kraljev Latin i Miloš, ovaj mu lako pocepa koplje i prikuje ga za leđanska vrata, a onda i odseče glavu, pa odnese svome caru Stjepanu. Car Milošu dade mnoga blaga.
Ali onda na zidine izađu Latini i ponovo izazovu cara. Kažu mu da su na livadi tri konja viteza i na njima tri plamena mača, sa vrhovima okrenutima prema gore. Mora ih preskočiti ili neće živ otići s livade niti će devojku dobiti. Nitko mesto cara nije hteo da izvrši i taj izazov, osim Miloša Vojinovića. On ode i preskoči tri konja sa tri plamena mača. Ni to nije bilo dovoljno, pa Latini postave još jedan izazov. Kažu caru da ode pod najvišu kulu u Leđanu, jer na njoj je koplje, a na koplju zlatna jabuka. Miloš odmah pita cara sme li on da strijelja jabuku i car mu dopusti. Miloš ode pod kulu i prostijeli zlatnu jabuku.
Latini tada doviknu sa zidina grada da su pred belu kulu izašla dva careva sina i tri lepe devojke, sve tri jednolike i isto obučene. Neka car ode i prepozna koja je među njima Roksanda, ako ne pogodi, neće živ otići s livade. Car pozove Todora vezira i kaže mu da ode i odabere devojku, jer jedini ju je on vidio, ali ovaj kaže da je nije vidio jer su mu je doveli po mraku. Car pomisli da su napokon nadmudreni, ali dođe Miloš Vojinović i kaže da će on da ode i raspozna devojku. Car Stjepan mu dopusti.
Ode Miloš do devojaka i napokon sa sebe skine bugarsku odeću koju je do tada nosio, skine i sav nakit koji je imao i prostro ga po zelenoj travi. Kaže devojkama neka ona među njima koja je Roksanda pokupi sve to zlato i drago kamenje, a ako to učini ona koja nije kraljeva kćerka, odseći će joj ruke do lakta. Dve devojke pogledaju u Roksandu, a ova krene da skuplja nakit. Devojke pokušaju da pobegnu, ali Miloš ih sve ulovi. Roksandu i još jednu devojku dade caru, a drugu ostavi sebi.
Car Stjepan sa svatovima i nevestom napokon krene svome dvori, ali Miloš ga upozori da će mu jedan vojvoda pokušati oteti ženu. Kaže mu nek oni k dvoru, a on će ovde da sačeka vojvodu.
Kada su svatovi otišli, kralj pozove vojvodu i pita ga kakav je to bugraski junak savladao sve izazove. On mu kaže da to nije bio Bugarin, nego Miloš Vojinović, ali ga car ne prepoznaje. Kraljica pošalje vojvodu da ubije Miloša, ali kada ga susretne na polju, Miloš mu odrubi glavu, pa ubije i tristo konjanika koji su s njim išli. Kada caru donese odrubljenu glavu vojvode, napokon se i sam razotkrije. Car se iznenadi i pita ga zašto mu se pre nije otkrio, mesto šta je trpio šta ga ovaj muči sa gladi i žeđi. Na kraju mu beše drago šta je mili nećak bio uz njega celo to vreme jer – „teško svuda svome bez svojega!“.
V.B.
Ostavite odgovor