Branislav Nušić

Branislav Niušić (Alkibijad Nuša) rođen je 20. oktobra 1864. godine u Beogradu (tadašnja kneževina Srbija). Rodio se u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Otac mu je bio ugledni trgovac žitom, ali ubrzo nakon Nušićevog rođenja izgubio je celo bogatstvo, nakon čega se s porodicom seli u Smederevo.

U Smederevu Branislav Nušić, tada još Alkibijad Nuša, završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Zatim se vraća u Beograd gde maturira i s 18 godina zakonski menja svoje ime u Branislav Nušić. Radio je kao novinar, diplomata, a najpoznatiji nam je kao pisac srpskih romana, komedija, drama, priča, eseja... Ujedno je bio i začetnik retorike u Srbiji. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine. U toku studija proveo je godinu dana u Gracu, gde je usavršavao svoje školovanje.

Nušić je bio i politički aktivan. Učestvovao je u Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, jer je u to vreme bio na služenju redovnog vojnog roka. Nakon rata u Dnevnom listu objavljuje svoju kontroverznu pesmu "Dva raba" zbog čega biva osuđen na dve godine zatvora. Pesma je ismeavala srpsku monarhiju, a naročito kralja Milana. Zbog ovog događaja bilo mu je posle teško da nađe posao u državnoj službi, ali ipak 1889. godine postavljen je za pisara u Bitolju, u Ministarstva spoljnih poslova. U Bitolju se 1893. godine i ženi.

Jednu celu deceniju Nušić je proveo u Makedoniji i na jugu Srbije, radio je na mestu vicekonzula u Prištini. Zatim je 1900. godine postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, da bi ubrzo postao i dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1904. godine postaje upravnik Srpskog Narodnog pozorišta u Novom Sadu, da bi 1905. godine napustio Novi Sad i vratio se u Beograd, gde je radio kao novinar. U to vreme nastaje i njegov pseudonim pod kojim je pisao - Ben Akiba.

1912. godine vraća se u Bitolj kao državni službenik, ali tokom balkanskih ratova, u februaru 1913. godine biva smenjen. Nakon toga osniva pozorište u Skoplju , gde živi do 1915. godine. Tokom Prvog svetskog rata napustio je zemlju i boravio u Italiji, Francuskoj, Švajcarskoj, sve do završetka rata. Vreme koje je proveo kao emigrant tokom rata zabeležio je u knjizi "Devestopetnaesta", u koju je preneo svoje bolne utiske o narodnoj tragediji i stradanjima u ovom ratu. U 20. godini života napisao je komediju "Narodni poslanik". Prva izvedena komedija bila mu je "Protekcija", iz 1889. godine.

Posle rata Nušić je postavljen za prvog upravnika Umetničkog odseka Ministarstva za prosvetu. Na toj je poziciji bio do 1923. godine, kada postaje upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1927. godine se vraća u Beograd, da bi 10. februara 1933. bio izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije.

U njegovim rukopisima pronađena je nedovršena komedija "Vlast", izrazito satirično delo. Što se tiče komedija, na njega je značajan uticaj imao Gogolj i njegovo delo "Revizor", a od naših domaćih pisaca Sterija i Kosta Trifković. Nušić je bio veoma blizak s Vojislavom Ilićem i njegovim ocem Jovom Ilićem kome je posvetio svoju zbirku "Ramazanske večeri". U njoj mu se zahvaljuje što je kod njega "knjige izučio". U Ilićevoj porodici se osećao kao da je njen član i bratimio se s Vojislavom. Takođe je bio blizak sa Sremcem, Jankom Veselinovićem i Pavlom Markovićem. Umro je 19. januara 1938. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

Njegova najznačajnija dela su: drame "Nije tako već ovako", "Jesenja kiša", "Iza božjih leđa", "Pučina", "Kirija", "Velika nedelja"; dela za scenu "Prva parnica", "Običan čovek", "Šopenhauer", "Ljiljan i Omorika", "Rastko Nemanjić", "Pučina", "Pod starost", "Naša deca", "Greh za greh", "U srpskoj kući", "Pod oblacima", "Danak u krvi", "Jesenja kiša"; komedije "Protekcija", "Svet", "Put oko sveta", "Gospođa ministarka", "Narodni poslanik", "Mister dolar", "Ožalošćena porodica", "Dr", "Sumnjivo lice", "Predgovor", "Ne očajavajte nikad"; romani "Autobiografija", "Opštinsko dete", "Hajduci"; pripovetke "Politički protivnik", "Klasa", "Posmrtno slovo", "Pripovetke jednog kaplara"; tragedije "Knez Ivo od Semberije", "Hadži-Loja", "Tomaida i Nahod", "Hadži-Ena", rasprave i udžbenici "Retorika".