• BA
  • DE
  • EN
  • HR
  • IT
  • RS
  • SI

Lektire.rs

Pomoć kod pisanja lektira

  • Naslovna
  • Knjige
  • Lektire
  • Pesme
  • Narodne pesme
  • Biografije
  • Književnost
Priprema i konzerviranje hrane za zimnicu >>

Figure dikcije

  • 1 Asonanca
  • 2 Aliteracija
  • 3 Onomatopeja
    • 3.1 Interjekcija
    • 3.2 Onomatopejske reči
    • 3.3 Pesnička onomatopeja
  • 4 Lirski paralelizmi (anafora, epifora, simploka, anadiploza)
    • 4.1 Anafora
    • 4.2 Epifora
    • 4.3 Simploka
    • 4.4 Anadiploza ili palilogija

Figure dikcije (lat. dictio = govor, izraz) spadaju u stilske figure čije se delovanje zasniva na efektu glasova i zvukova u govoru te stoga predstavljaju glasovne, tj. zvučne figure.

Nastaju ponavljanjem određenih glasova ili grupa srodnih glasova, ponavljanjem čitavih reči i oponašanjem zvukova iz prirode. Glavnom karakteristikom figura dikcije smatra se ponavljanje, koje služi da pojača ili umanji značenje nekih reči ili da otvori neke nove dimenzije u književnosti čime reči, ili celokupno delo, dobivaju neko novo značenje. Zbog te osobine, figure dikcije ne treba shvatati jednodimenzionalno.

U figure dikcije spadaju:

  • asonanca
  • aliteracija
  • onomatopeja
  • anafora
  • epitafora
  • simploka
  • anadiploza

Asonanca

Asonanca (lat. assonare = odjekivati, zvučati u skladu) nastaje učestalim ponavljanjem istih samoglasnika u stihu čime se postiže poseban zvučni kvalitet, ritam ili zvučni efekat (npr. oko sokolovo, jesenje veče).

Korištenjem asonance u poeziji naglašava se ekspresivnost pesničkog jezika, izražavanje je emocionalnije i lakše je dočarati određene slike, izaziva se eufonija (milozvučje), tj. prijatan zvučni utisak.

Primer:

„I jeca zvono
Bono.
Po kršu dršće zvuk,
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.“ – Veče na školju, Aleksa Šantić

Više informacija o asonanci >>

Aliteracija

Aliteracija (lat. ad=pri, uz i littera=slovo -> alliteration) nastaje namernim ili slučajnim čestim ponavljanjem suglasnika ili konsonanta u stihu ili rečenici. Najčešće se javlja u izrekama i poeziji, ređe u prozi, s njom se pridonosi ritmičnosti, odnosno ritmičkoj organizovanosti stiha, naročito kada se koristi na početku reči u prvom slogu (npr. riba ribi grize rep).

Aliteracija, osim što se koristi namerno da se istakne emocija govornika, koristi se i kao sporedni ukras.

Primeri namernog korišćenja radi naglašavanja emocije, tj. ugođaja (hladnoća):

Primer 1:

„Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak…“ – Veče na školju, Aleksa Šantić

Primer 2:

„Jali grmi, jal’ se zemlja trese,
Jal’ pucaju nazad na lubarde,
Jal’ udara more u mramorje?“ – Bećir aga i mali Radojica, narodna pesma

Više informacija o aliteraciji >>

Onomatopeja

Onomatopeja (grč. onoma=ime i poiein=napraviti) je stilska figura kojom se prenose ili obeležavaju razni zvukovi iz prirode. Nastaje slaganjem slogova ili reči koje su karakteristične za neka bića, stvari i pojave (npr. glasanje životinja, zvukovi raznih mašina i predmeta i slično).

Onomatopeje se koriste u književnosti i svakodnevnom govoru, veoma su česte i u stripovima i crtanim filmovima, a doprinose veštom dočaravanju situacije, donose  bogatstvo izraza i slikovitost.

U jeziku se razlikuju tri tipa onomatopejskih izraza:

  1. interjekcija
  2. onomatopejske reči
  3. pesnička onomatopeja

Interjekcija

Interjekcija označava usklik, uzvik, govor akcije

Primer: bum, tras, mjau, tika-taka, ćiju ći…

Onomatopejske reči

Primer:

zvižduk, mjauk, kreket (onomatopejske imenice)
šuštati, tutnjati, pucketati (onomatopejski glagoli)

Pesnička onomatopeja

Primer iz pesme Smrt Smail-age Čengića, Ivana Mažuranića:

„Krcnu kolac nekoliko puta,
Zviznu pala nekoliko puta,
Zadrhtaše ta vješala tanka,
Al ne pisnu Crnogorčad mlada,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.“

Više informacija o onomatopeji >>

Lirski paralelizmi (anafora, epifora, simploka, anadiploza)

Jedno od osnovnih stilskih sredstava u poeziji su lirski paralelizmi koji se u književnim delima koriste na način da se ponavljaju iste ili slične reči da bi se istakla osećanja i da bi se motivi povezali u jednu celinu.

Figure dikcije koje se svrstavaju u lirske paralelizme su:

  • anafora – ponavljanje na početku stihova
  • epifora – ponavljanje na kraju stihova
  • simploka – ponavljanje na početku i na kraju stihova
  • anadiploza ili palilogija – ponavljanje na kraju jednog i na početku drugog stiha

Anafora

Anafora (grč. anaphorá = ponavljanje) je figura reči u kojoj se jedna ili više reči ponavlja na početku svakog stiha u jednoj ili više strofa, ili rečenica ako je tekst u prozi. Da bi se pojačao utisak, može se ponavljati i unutar stiha ili rečenice.

Primeri 1: 

„Groblje j’ zemlja kom se hodi,
groblje j’ voda kom se brodi
groblje-vrata i gradine,
groblje-brda i doline…“ – Svetli grobovi, Jovan Jovanović Zmaj

Primer 2:

„Ona su gazila po potoku (…) ona su pobrala koštice od suvih šljiva (…) ona su na đubrištu iza oficirskih kuhinja (…) ona su kušala list od jagorčevine (…) ona su se noću zavlačila (…) ona su prosila, krala, otimala, (…)“ – Nemiri, Ivo Andrić

Više informacija o anafori >>

Epifora

Epifora (grč. epiphora = dodavanje, nanošenje) je figura dikcije kojom se ista reč ponavlja na kraju stihova u strofi ili rečenici, naziva se epifora, a suprotnost je anafori. Doprinosi stvaranju utiska i emocionalnog naboja kod čitaoca.

Primer:

„Kupi vojske koliko ti drago,
Pod Stalaća kad je tebi drago,
Udri Stalać kako ti je drago,
Ja ti dobra ne dam nijednoga.“ – Smrt vojvode Prijezde, epska narodna pesma

Više informacija o epifori >>

Simploka

Simploka (grč. symploke = isprepletenost) nastaje spajanjem, prepletanjem, anafore i epifore, što će reći da je simploka stilska figura ponavljanja iste reči na početku i na kraju stiha.

Osim u književnosti, simploka se često koristi i u retorici, naročito u političkim govorima.

Primer 1:

„U tamnici je glava naroda
u tamnici je snaga naroda
u tamnici je nada naroda.“ – Samson i Dalila, Laza Kostić

Primer 2:

„Tvrda vjera! ostavit te neću,
Tvrda vjera! prevarit te neću.“ – Marko Kraljević i kći kralja Arapskoga, narodna epska pesma

Anadiploza ili palilogija

Anadiploza ili palilogija (grč. anadiplōsis=udvajanje ili grč. pálin lόgos= ponovljenja reč) definiše se kao ponavljanje jedne ili više reči na kraju jednog i na početku narednog stiha ili rečenice. Korištenjem u prozi, ističe se značenje reči.

Ponavljanjem reči u poeziji, postiže se zvučnost i naglašava emocija.

Primer 1:

„Kad ujutru bijel dan osvane,
Dan osvane i ogrije sunce.“ – Car Lazar i carica Milica, narodna pesma

Primer 2:

„…kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju,
Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak!“ – Revolta, Miroslav Krleža

Više informacija o anadiplozi >>

Ostavite odgovor Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top autori

Aleksandar Sergejevič Puškin Anton Pavlovič Čehov Biblija Braća Grim Branislav Nušić Branko Ćopić Desanka Maksimović Dušan Radović Đura Jakšić Grozdana Olujić Hans Kristijan Andersen Ivo Andrić Jovan Dučić Jovan Jovanović Zmaj Miloš Crnjanski Miodrag Pavlović Molijer Narodna pesma Narodna priča Šarl Pero Stevan Raičković Vasko Popa Vilijam Šekspir Vojislav Ilić Vuk Stefanović Karadžić
Spisak svih autora >>

Poslednje objave

Kandid ili Optimizam

Srećni princ

Robinzon Kruso

Glava šećera

Junak našeg doba

Stolice

Devojčica sa šibicama

Žitije svetog Save

Marko Kraljević i Musa kesedžija

Kosovka devojka

Informacije

  • O nama
  • Impresum
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja

Korisno

  • Analize pesama
  • Analize narodnih pesama
  • Biografije književnika
  • Digitalne knjige
  • Književni pojmovi
  • Naručite novu lektiru

Lektire

  • Po autorima
  • Po abecedi
  • Po razredima
  • Pesme

Mreža portala

  • Bajke.rs
  • Molitva.rs
  • Poezija.info
  • Poznati.info

Copyright © 2015.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava zadržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija