Pojam onomatopeja sastavljen je od grčkih reči onoma = ime i poiein = napraviti. Podrazumeva stilsku figuru kojom se prenose ili označavaju razni zvukovi iz prirode. Predmet oponašanja mogu biti životinjsko glasanje ili razni drugi zvukovi iz prirode, zvukovi raznih predmeta i mašina. Onomatopeja nastaje slaganjem slogova ili reči koje su karakteristične za pomenuta bića, stvari ili pojave.
Vrste onomatopeje
U jeziku se razlikuju tri tipa onomatopejskih izraza:
- Interjekcija
- Onomatopejske reči
- Pesnička onomatopeja
Interjekcija (usklik, uzvik, govor akcije)
Nastaje glasovnim oponašanjem neartikulisanih zvukova, krikova i šumova iz čovekove okoline.
Može biti jednoglasna (bum, tras, fiju, mjau, muu, hop…) ili dvoglasni (tika-taka, vau-vau, din-don, bla-bla, kva-kva…).
Primer iz pesme Đure Jakšića „Na Liparu„:
„Mi smo male,
Al’ smo znale
Da nas neće
Niko hteti,
Niko smeti
Tako voleti,
Kao ti..
Ćiju ći!“
Još su stari Grci interjekcijom „bar-bar“ oponašali govor stranaca iz čega je nastala imenica „barbar“ čije je primarno značenje bilo tuđinac, a kasnije je postala sinonim za divljaka. Kada takve reči počnu da se rabe u svakodnevnom govoru kao samostalne reči ili se pretvaraju u imenice i glagole, nazivamo ih onomatopejskim rečima.
Onomatopejske reči
Nastaju kada se neartikulisani zvukovi iz prirode pretvaraju u artikulisane reči (imenice i glagole).
- Onomatopejske imenice: zvižduk, mjauk, kreket, cvrčak, mrmljanje…
- Onomatopejski glagoli: šuštati, tutnjati, kreketati, pucketati, kreštati…
Pesnička onomatopeja
Nastaje kada pjesnik u isto vreme kombinuje interjekcije (uzvike), onomatopejske reči i one reči čiji zvuk iako ništa ne oponaša ipak pridonosi atmosferi tj. zvučnoj atmosferi koja se želi preneti. Najpoznatiji primer je stih iz pesme Smrt Smail-age Čengića, Ivana Mažuranića:
„Krcnu kolac nekoliko puta,
Zviznu pala nekoliko puta,
Zadrhtaše ta vješala tanka,
Al ne pisnu Crnogorčad mlada,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.“
U primeru je evidentno nagomilavanje određenih glasova i onomatopejskih reči čime autor vešto dočarava određenu situaciju.
Istorija onomatopeje
Onomatopeja se koristi od starih vremena, a koristili su je i cenjeni starogrčki mislioci kao što su Homer, Vergilije, Ovidije i mnogi drugi, a njen efekat su detaljno istraživali i Platon, Aristotel, sv. Augustin i kasnije Lajbnic (Leibnitz), Herder, Humbolt (Humboldt) i tako se vekovima istraživala onomatopejska teorija koja je nastala na hipotezi da je onomatopeja stajala na samom početku razvoja ljudskog jezika i govora.
Francuski autor Šarl Nodije (Charles Nodier) u delu „Rečnik onomatopeja“ (1808.) kaže da je oponašanje glasanja životinja važno izvorište nastanka jezika.
Budući da je pre nastanka jezika, u doba praistorijskog čoveka, onomatopeja faktički bila jedini način na koji je imitiranjem zvukova i pokretima, čovek znao da komunicira i izrazi osećanja divljenja, straha, čuđenja i sl., danas možemo reći da je onomatopeja najstarija stilska figura.
Korištenje onomatopeje
Korištenje onomatopeja razlikuje se od naroda do naroda, obzirom da svaki koristi one glasove koji su karakteristični za njihov jezik. Tako će Srbi sat oponašati sa „tika-taka“, dok će Englezi za istu stvar koristiti „klink-klank“.
Osim u književnosti i svakodnevnom govoru, onomatopeje se često koriste u stripovima i crtanim filmovima, osobito one koje imitiraju zvukove udaranja (bum, tras, pljus…).
Onomatopeje se takođe koriste i za stvaranje nadimaka za pripadnike stranih naroda prema nekoj reči koju oni često koriste. Na primer reč „digić“ je nastala od venecijanske reči „digo“ (u prevodu: kažem) i odnosi se na Italijane, dok se u Mađarskoj za nemačke državljane često koristi naziv „vigéc“ prema „wie geht’s“ (u prevodu: kako je?).
Onomatopejom se u komunikaciji vešto dočarava situacija, unosi bogatsvo izraza, slikovitost, neki bi rekli da se podstiče magija koja nas vraća u detinjstvo kada je jezik bio mnogo više od racionalne komunikacije.
Ostavite odgovor