Ivica i Marica obrađena lektira braće Grim. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Ivica i Marica je jedna od najpoznatijih bajki na svetu. Adaptirala su je braća Jakob i Vilhem Grim, koji su nam doneli mnogo poznatih bajki uz koje smo odrasli. Kao i mnoge druge bajke koje su objavili u svojim zbirkama, i ova potiče od nemačke narodne priče. Imena dece su pri srpskom prevodu naravno promenjena. U verziji braće Grim deca se zovu Hansel i Gretel, a folkloristička istraživanja pokazuju da u narodnoj priči nisu ni imali imena već su bili samo „mali brat i sestra“.
Ovo je, prvobitno, trebalo da bude bajka za ljude srednje klase. Napisana je sredinom XIX veka, kada su mnogi ljudi prolazili kroz teško razdoblje nemaštine i siromaštva. Mnoge porodice su imale velikih finansijskih problema, pa se nije retko dešavalo da roditelji odluče da ostave svoju decu. Kako nisu videli drugi način da se prehrane, roditelji su odvodili svoju decu duboko u šumu i tamo ih ostavljali same. Velika većina njih je umirala od gladi ili su ih ubijale divlje zveri.
Braća Grim nam na veoma čudan i zanimljiv način donose priču o bratu i sestri, Ivici i Marici, prikazujući nam sudbinu mnoge dece toga doba. Spajajući maštu i realnost, pisci nam glavne junake prikazuju na vrlo poučan i interesantan način. U prvi plan je stavljena ljubav između brata i sestre jer ona je ono što uvek opstaje i nadjačava sve nedaće.
U prvobitnoj verziji ove bajke, maćeha ne postoji, već je majka ta koja oca nagovara da odvedu decu i ostave ih u šumi. Ali, kako je na kraju, priča ipak bila namenjena najmlađim čitaocima, ova verzija je promenjena i ubačen je lik maćehe, kojom se otac ženi nakon smrti prve žene. Isto se desilo i sa prvom verzijom njihove bajke Snežana i sedam patuljaka. Neophodno je bilo izvršiti ovu promenu kako bi se izbeglo da deca imaju strah od sopstvenih majki.
Zlo je prikazano kroz dva lika – maćehe i veštice. Maćeha, koja bez imalo morala i duše, nagovara muža da ostavi decu jer nisu imali dovoljno da se svi prehrane, predstavnik je žena koje mogu muškarce da ubede u sve što žele. Čak i u toliko loše i pakosne stvari, kao što je ova. Sa druge strane, imamo i lik oca, koji nije ni sasvim pozitivan, ali ni negativan lik. Čini loše delo, delo koje je nešto najgore što jedan čovek može da uradi, da se odrekne svoje dece, ali opet, upoznajemo se sa njegovom situacijom i lošim finansijskim stanjem, čime pisci žele da nam malo ublaže ono što je bio primoran da uradi.
Kada pomislimo na borbu između dobra i zla, vrlo često nam baš ova bajka padne na pamet. Ona nam uliva nadu da dobro uvek pobeđuje zlo, čak i onda kada mislimo da nema nade. Srećan kraj ipak postoji i za decu i za oca, koji ih tužan potajno očekuje. Deca pronalaze put kući, noseći sa sobom blago koje su pronašli u kolibi i time pomažu ocu u borbi protiv nemaštine. Zle veštice više nema, zlo nije uspelo da pobedi dobrotu i čvrstu ljubav između brata i sestre.
Bajka Ivica i Marica doživela je nekoliko ekranizacija. Neke od njih prate pravi tok radnje kakav su nam donela braća Grim. Postoji nekoliko ekranizacija koje su sasvim drugačije, pa čak ima i onih koje su napravljene kao horor ili avanturistički filmovi i samo su osnovnom idejom povezane sa ovom bajkom.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Vreme radnje: nekada davno
Mesto radnje: porodična kuća glavnih junaka, šuma, koliba zle veštice
Tema: priča o bratu i sestri koje otac zbog nemaštine ostavlja same u šumi, njihov put kroz šumu, pronalazak kolibe i zle veštice
Ideja: ljubav između brata i sestre jača je od svake loše stvari
Prepričano delo, citati
Bio jednom siromašan drvoseča koji je imao dvoje dece, dečaka i devojčicu sa svojom prvom, dragom ženom. Zvali su se Ivica i Marica. Posle smrti njihove majke, otac se oženio zlom maćehom koja je živela s njima u maloj kućici na kraju velike šume.
Drvoseča je slabo zarađivao, pa su živeli u bedi, a kada je sve postalo skupo, više nisu imali ni za hleb. Tako se jedno veče prevrtao u krevetu i razmišljajući rekao svojoj ženi da ne mogu više da prehrane decu.
„Što će biti od nas, čime ćemo jadnu decu da prehranimo kad već ni za sebe ništa nemamo?“
Maćeha, kako je bila zla, predložila je da odvedu decu u šumu i da ih tamo ostave, ali drvoseča nije hteo ni da čuje. Ubrzo ga je ubedila i toliko mu je probijala uši s tim dok on naposletku nije popustio.
„I probijala mu uši i tesala svoje svejednako dok muž naposletku nije popustio. – „Ipak mi je žao dece“ – reče muž, ali pristane na njezinu.“
Deca su čula taj razgovor, a Marica se veoma uplašila.
„Marica brizne u plač te će Ivici: – Jao, gotovo je s nama! – Tiho, Marice – šapnu joj Ivica – nemoj da plačeš: već ću ja zlu da doskočim.“
Ivica, koji je bio mudar i dosetljiv, obukao je svoj kaputić, iskrao se te noći u dvorište i sakupio bele kamečniće koji su svetlili poput srebrenjaka i spremio ih u svoj džep.
Ujutru kad ih je maćeha probudila, otac ih poveo u šumu da skupljaju drva. Maćeha im je dala parče hleba govoreći im da im je to za ručak i da ne pojedu sve odmaj jer više neće imati. Marica je spremila hleb pod svoju kecelju, a Ivica je natrpao svoje džepove kamenčićima, pa su svi krenuli u šumu.
Na putu je Ivica svako malo zastao gledajući prema kući, ali ga je otac brzo opazio i pitao ga zašto svaki čas zastajkuje i gleda, a on mu odgovori da gleda svoju belu mačku.
„Gledam, oče, za svojom belom mačkicom – odgovori Ivica. – Eno je na krovu, pozdravlja me. – Ludo! – pritače maćeha. – Nije ono mačkica već je jutarnje sunce obasjalo odžak. Ali nije Ivica zastajao da gleda za mačkom već je putem bacao kamenčiće iz džepova.“
Kad su se našli na sredini šume, otac ih pozove da sakupe drva da nalože vatru. Kad se vatra lepo razgorila, maćeha je rekla deci da legnu pored vatre i da oni idu da naseku još drva, a kad završe, vratiće se po njih.
Ivica i Marica su se smestili pokraj vatre, a kad je polako padala noć, svako pojede svoje parče hleba. Kako su čuli gde sekira udara o drvo, mislil su da je njihov otac u blizini. Ali nije to udarala sekira već grana od drveta koju ju otac privezao o suvo drvo, pa vetar s njom mlatarao posvuda. Pošto su dosta vremena tako sedili pored vatre, deca su bila umorna pa su ubrzo zaspala. Kad su se probudili, već je bila noć.
Marica je počela da plače, a Ivica ju je tešio da će lako pronaći put iz šume.
„Kako ćemo iz šume? – briznu u plač Marica. – Čekaj malo dok iziđe mesec – uteši je Ivica. – Onda ćemo lako naći put.“
Kad je izašao mesec, Ivica je uhvatio svoju sekicu za ruku i poveo ju iz šume putem koji je obeležio kamenčićima koji su se i sada sijali na mesečini kao srebrnjaci. Hodali su čitavu noć, a u zoru su pokucali na vrata svoje kuće.
Zla maćeha, kad je videla da su to Ivica i Marica, se izderala na njih lažno govoreći da se brinula za njih.
„“Zločesta deco, gde ste tako dugo? Mislili smo da više i nećete kući.“ – Pričinjavala se kao da je bila u brizi zbog njih.“
Ali se otac doista obradovao, jer mu beše teško što je svoju decu u šumi ostavio same, bez ikakve zaštite.
Ubrzo je opet beda i glad zavladala i deca ponovo čuju kako maćeha govori ocu da im je ostala samo polovica hleba i da se opet treba otarasati dece, samo ovaj put će ih odvesti dublje u šumu da ne bi mogli da nađu put nazad.
Ocu je opet bilo žao dece i nije mu bilo pravo što mu je žena govorila.
„Drvoseči bilo žao dece, nije mu bilo drago što žena govori. – „Ne bi li poštenije bilo da poslednji zalogaj podelimo s decom?“ – prekori on ženu.“
Ali ona nije želela ni da čuje o tome da deca ostanu u kući. Prigovarala mu je i tako je on popustio i drugi put.
„Ali ona ni da čuje o tome: zaintačila u svome te mu uši neprestano nabijala i sipala same prekore. I tako drvoseča, kad je popustio jednom, popusti i drugi put.“
Deca bila budna i naravno čula sav razgovor. Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica se opet ustane da se iskrade iz kuće i da nakupi kamenčića kao prošli put; ali nije mogao napolje, maćeha je zaključala vrata. Marica je opet počela da plače, ali Ivica ju je tešio i govorio da mirno spava i ne plače.
Kad je došlo jutro, maćeha ih probudi i da im svakom parče hleba, još manje nego prošli put. Dok su išli u šumu, Ivica je mrvio hleb u džepu i zastajao da baci mrvice na zemlju. Otac ga je opet primetio i ukorio da pruži korak. Ivica mu je rekao da gleda svoju golubicu na krovu kuće.
Maćeha je odvela decu još dublje u šumu gde su naložili vatru i rekla im da oni opet idu da naseku drva, a predveče će doći po njih, do tada oni mogu odremati ako su umorni.
Kada je prošlo već pola dana, Marica je podelila parče hleba sa bratom jer je on svoje izmrvio da bi ostavio po putu, a zatim su umorni zaspali. Pala je noć, a niko nije došao po decu. Marica je opet počela da plače, a Ivica ju je počeo tešiti.
„Počekajmo malo, Marice, dok mesec sine, pa ćemo onda videti mrvice što sam ih putem prosipao: tako ćemo pogoditi kući.“
Mesec je tako opet izašao, pa su njih dvoje krenuli kući tražeći mrvice, ali nisu ih mogli naći. Ptice su im sve pozobale. Ivica je počeo da teši i hrabri sestricu. Celu noć su hodali, a iz šume nikako nisu mogli da izađu van. Bili su jako gladni, a nisu imali ništa osim kupina i jagoda koje su našli u šumi. Uhvatio ih je umor, pa su legli na zemlju i zaspali.
Treće jutro su krenuli ponovo da traže put kući, ali su zalazili sve dublje u šumu. Na drvetu su opazili belu ptičicu koja je skakutala i pevala. Toliko im se svidela da su je pratili kako je skala s grane na granu i odmicala sve dalje i dalje, dok nije sletila na krov jedne kućice.
„Nekako kad je dan upolovio, opaze gde na drvetu skakuće ptičica bela poput snega, a peva ona i zvižduka tako lepo da su zastali i osluhnuli. Izvijala ptičica svoje kajde, a kad je završila pesmu, zalepeta krilima ispred njih te poče prhutati, sve odmičući pred njima dalje i skačući s grane na granu. Oni krenuše za njom i tako idući stigoše ubavoj kućici: tu je ptičica sletila na krov.“
Kad su prišli, deca su videla da je kućica sva napravljena od hleba, s prozorima od šećera i krovom od kolača. Ivica je bio presrećan jer su napokon mogli da se najedu. Ivica je krenuo da uzme malo od krova, a Marica od slatkog prozora. Krenuo je da rukom odlomi komadić krova, a Marica je stala da gricka prozor, kad su začuli tanak glasić iz kuće koji im govori da ne jedu kućicu.
„Kakva su to griskala uz kućicu pristala?
Ne griskajte, grizlice.
ne grizite kućice!“
Deca se nisu dala smesti, pa su odgovorila glasiću koji su čuli:
„Vetrić s neba zaigrao,
na kućicu slatku pao“
I nastavili da žvaću kućicu. Ivica je osobito odlučio da pogricka krov, a Marica je odlomila čitav okvir prozora, sela na zemlju i krenula da jede. Toliko su mljackali u slast da je sve pucalo. Odjednom iz kućice izađe starica, a deca su se toliko uplašila da im je sve iz ruku ispalo.
Starica ih je pozdravila i upitala kako su dospeli ovamo. Pozala ih je da uđu, uhvatila za ruke i oboje uvela u svoju kućicu. Na stol im je stavila svakakva fina jela, jabuka, oraha, kolača i mleka. Napravila im dva bela kreveta, a seka i braco legnu imajući osećaj kao da su na nebu i brzo zaspu.
Starica koja ih je ljubazno uvela i primila u kuću je zapravo bila samo zla veštica koja je mamila izgubljenu decu u šumi. Namerno je napravila kućicu od kolača samo da bi tako vabila dečicu, a kad bi neko dete i uhvatila, zadavila bi ga, skuhala i pojela. A veštica je imala crvene oči kojima nije mogla gledati u daljinu, ali imala je veoma oštar njuh, kao šumske zveri koje odmah osete kad im se neko približava.
Kad je osetila dvoje dečice odmah je odlučila da joj neće pobeći.
„Kad joj Ivica i Marica behu nadohvat, zlobno se nasmejala i rekla u sebi: „Moji su, neće mi umaknuti!““
Ujutro, pre nego su deca otvorila oči, veštica je ustala i prišla njihovim malim krevetićima. Kad je videla kako slatko spavaju rumenih i punih obraza pomislila je da će to biti dva dobra zalogaja. Dohvatila je Ivicu svojom rukom, odnela u malu staju i zatvorila ga rešetkom gde je mogao vrištati koliko mu volja, ali mu niko nije mogao pomoći.
Zatim se veštica vratila Marici, prodrmala je da je probudi i vikala da donese vode i skuva bratu nešto za jelo da se udeblja.
„Ustaj, lena klado, donesi vode i skuvaj bratu nešto dobro. Eno ga u staji, treba da se udeblja, pa kad bude tust, onda ću da ga pojedem.“
Marica je počela da plače, ali uzalud. Morala je da uradi sve što joj je zla veštica zapovedila. Ivica je dobivao najfinija jela, a Marica samo koru od rakova. Veštica je svako jutro odlazila do staje da vidi koliko se Ivica ugojio.
„Pruži prst, Ivice, da vidim koliko si udebljao.“
Ivica joj je svaki put pružao malu kosku, a veštica kako nije dobro videla, mislila je da je to njegov prst i nije razumela kako se nije ugojio.
Posle četiri nedelje, veštica je izgubila strpljenje i odlučila da više neće da čeka. Naložila je Marici da donese vode jer će skuvati Ivicu pa makar i i tako mršavog.
Marica je gorko plakala, ali nije mogla ništa drugo nego poslušati vešticu i doneti vodu.
„“Bože, pomozi nam!“ uzdisala jadnica. „Kamo sreće da su nas šumske zveri raskidale! Barem bi zajedno umrli.“ I samo joj suze tekle niz lice.“
Veštica ju je ukorila da samo cmizdri bezuspešno, jer joj ništa neće pomoći.
Sledeće jutro u ranu zoru, Marica je morala ustati ranije da obesi kotao i ispod njega naloži vatru. Veštica joj je rekla da će najpre ispeći hleb jer je već naložila vatru u peći i umesila testo. Kad je Marica pogledala, veštica ju gurne prema peći u kojoj je bila jaka vatra i kaže da pogleda jel dobro zagrijana za pečenje hleba.
Marica je shvatila da će ju veštica gurnuti u peć čim se približi i zatvoriti vrata od peći, jer je to način kako bi starica ispekla dete, pa se pravila da ne zna kako da uđe i zamolila nju da joj pokaže. Starica je odbrusila i krenula da joj pokaže. Pošto je otvor bio dovoljno velik i da ona uđe u njega, ona gurne glavu u peć, Marica ju gurne jače, a veštica upadne dublje unutra. Marica je brže bolje zatvorila vrata od peći, dok je veštica urlala i tulila. Marica je pobegla naći Ivicu, a veštica je izgorela, od nje je ostao samo pepeo.
Kad je došla do staje, oslobodila je Ivicu i rekla mu da su slobodni.
„Slobodni smo, Ivice, skončala je stara veštica! Ivica iskoči iz svoga zatvora kao što ptica izleti iz kaveza kad joj se otvore vratašca.“
Braco i seka su poskakivali od sreće jer više nisu imali razloga da se plaše. Ušli su u njenu kuću i počeli da zaviruju u svaki ćošak kuće. Našli su ladice i ormane pune dragog kamenja i odlučili da ponesu kući deo. Marica je napunila svoju kecelju i oni krenu kući.
Želeli su da što pre izađu iz začarane šume. Hodali su dva sata kada su stigli do velike vode što se razlevala okolo. Nisu znali kako da pređu jer nisu videli nigde most, čamac ili neku skelu. Marica je tada videla belu patku kako plovi pa odluči da ju zamoli da ih prenese.
„Patko, bela patkice,
evo brace, sekice:
mosta nema da se ode,
pomozi nam preko vode!“
Patka doplovi do obale, a Ivica ju zamoli da podmetne svoja leđa tako da on i Marica mogu da sednu i da ih preveze preko vode. Pozvao je Maricu da sedne, ali ona je odbila da ih preveze oboje jer su joj bili teški.
„Ali se Marica usprotivi, ne htede tako. – Ne, nikako oboje u jedan mah! – reče ona. – To bi patkici bilo preteško. Neka nas preveze jedno po jedno.“
Ljubazna patkica je to i uradila i tako ih je oboje prevezla preko vode. Lepo su se pozdravili s patkom koja im je pomogla i oni nastave putem kući.
Pošto su išli već neko vreme, uskoro primete da im je šuma nekako poznata i što su dalje išli, naposletku primete očevu kuću. Ubrzaju da stignu što pre. Kad su ugledali oca, potrče mu oko vrata, a on tužan što je svoju decu ostavio u šumi sav srećan izgrli ih najjače do sada. U međuvremenu je zla maćeha umrla i sad su napokon mogli da budu zajedno.
Marica je odvezala svoju kecelju i istresla drago kamenje koje je sakupila, a Ivica izvrne svoje džepove iz kojih je ispadalo kamenje jedno po jedno. Tako je završila sva nevolja, a deca su živela dugo i srećno pored svog oca.
„I našoj je priči kraj, sve ti konac ima, znaj, oko konca mišić skače, ded poteci malo jače: možeš njega ti ulovit pa od krzna kapu skrojit.“
Analiza likova
Likovi: Ivica, Marica, veštica, otac, maćeha
Ivica – glavni junak bajke. Prikazan je kao snalažljiv, mudar i osećajan dečak. Njegova ljubav prema sestri je glavni pokretač njegove snage. Svoju domišljatost nam prvi put pokazuje kada se seti da baca kamenčiće na putu do kuće. Kasnije opet vidimo koliko je pametan, ali i hrabar.
Dok ih zla veštica drži zarobljene, on je moralna podrška svojoj mlađoj sestri. Iako je prvo njegov život u opasnosti, on nju uvek stavlja ispred sebe. Kao stariji brat, čini sve što je u njegovoj moći da je ohrabri i zaštiti. Iako ima trenutaka kada se i on plaši, on to vešto krije jer ne želi da to Marica vidi. Najbitnije mu je da ona misli da će sve biti u redu. Što na kraju i biva.
Marica – glavna junakinja bajke. Mlađa Ivicina sestra, koja je dosta osetljivija i plašljivija od njega. Ona je mnogo strašljivija i vrlo lako zaplače. Dobre je duše i svaki komadić hleba prvo da bratu, pa uzme sebi.
Iako nam se na početku čini da se ona plaši svega, upravo je ona ta koja se suprostavila zloj veštici i izbavila ih iz zarobljeništva. Pokazala je veliku hrabrost. Spasila je brata i sebe sigurne smrti.
Veštica – živela je u kući od slatkiša. Time je uspevala da namami decu unutra i na kraju ih pojede. Imala je u planu da pojede Ivicu, ali u tome nije uspela. Zla je i lukava. Pronalazi svakakve načine da decu uvede u svoju kolibu. Mislila je da su Ivica i Marica naivni kao sva deca pre njih, ali se prevarila. Oni su je nadmudrili. Nije očekivala da će dvoje tako male dece pokazati takvu hrabrost. I izgubila je bitku sa njima. Dobro je pobedilo zlo.
Otac – iako pada pod uticaj svoje druge žene koja ga nagovara da ostavi decu u šumi, on je dobre duše. Vredan je i bori se za svoju porodicu. Nada se svaki put da će se deca vratiti kući i iskreno se obraduje njihovom povratku na kraju. Pao je pod uticaj jedne zle žene i odrekao se rođene dece, što je neshvatljivo. Kasnije i sam shvata kakva je ona. Shvata da je ipak porodica nešto najvažnije u životu i da se mora boriti svim silama za nju.
Maćeha – još jedan primer zle žene. Čini nešto najgore zamislivo. Nagovara oca da se odrekne rođene dece zarad sopstvene koristi. Umesto da im zameni majku, voli ih i bori se za njih, ona im okreće leđa, napušta i zamalo ih odvodi u smrt.
Beleške o piscu
Jakob i Vilhelm Grim su bili nemački lingvisti koji su najpoznatiji po svom sakupljanju i adaptiranju narodnjih bajki. Jakob je rođen 1785. godine, a Vilhelm godinu dana kasnije. Imali su još četvoro braće i sestara. Otac im je bio sudija pa su živeli poprilično imućno, ali je nakon njegove smrti porodica zapala u finansijske probleme i Jakob je sa 11 godina bio prinuđen da se stara o svima.
Studirali su pravo, ali su se tokom studija okrenuli lingvistici i upoznali su pesnika Klemensa Brentana koji ih je zamolio da mu pomognu u sakupljanju narodnjih pesama i poezije. Braća Grim su se posebno usmerili na priče koje do tada niko nije zapisivao. Priče starih žena bile su za stare žene i decu, nikako za ozbiljno jezičko izučavanje, ali su oni osetili potrebu da ih zapišu i sačuvaju.
Osim interesovanja za narodne priče, postojao je i politički motiv iza njihovih postupaka. Napoleon je u to vreme osvojio taj deo Nemačke i učeni ljudi tog vremena su se trudili da očuvaju nemačko nasleđe, a jedni od njih bili su i Grimovi. Sakupljali su koliko god je bilo moguće priča širom zemlje, bez obzira koliko da su bile nasilne ili mračne. U to vreme, u visokim društvenim krugovima bile su popularne bajke koje su napisane tako da budu književne i imaju moralne poruke.
Braća su smatrala da je takav pročišćeni francuski stil izveštačen jer korišćen veštačko književni jezik i očigledno je namenjen obrazovanim klasama. Njihov pristup je bio drugačiji – narodne priče su zapisivali na narodnom jeziku. Cilj je bio dvostruk – i književni i naučni.
Malo je poznato da je njihova knjiga „Kinder und Hausmärchen“ („Dečije i porodične priče“) prvobitno napisana kao naučno delo o lokalnoj kulturi, a tek kasnije prerađeno kako bi ga čitala deca.
Jakob Grim je u jednom od svojih zapisa naveo: „Nisam napisao knjigu priča za decu, iako se radujem što im se dopada; ali na njoj ne bih radio sa toliko zadovoljstva da nisam verovao da će biti važna za poeziju, mitologiju i istoriju najozbiljnijim starijim ljudima u koje i sebe uključujem.“
Knjiga je doživela 17 izdanja i u gotovo svakom su vršene izmene iz različitih razloga. Neke od starijih verzija su sačuvane i što ih više izučavaju, lingvisti često kritikuju braću Grim za nanošenje štete u čuvanju kulturološkog nasleđa. Osim što su majke menjali u maćehe iz donekle logičnih razloga, unosili su i sopstvene stavove, menjali tokove priča i dešavanja zbog kritika koje im je upućivala crkva, a neka istraživanja navode da mnoge od sada naširoko čuvenih bajki uopšte ne potiču iz naroda već su ih braća Grim čula tokom studija ili od svojih kolega.
Još jedna zanimljivost je poznanstvo Jakoba Grima sa Vukom Stefanovićem Karadžićem pa postoji pretpostavka da su neke od bajki koje su preradila braća Grim poreklom sa naših prostora.
Bez obzira na sve, ova dva brata su ostala u istoriji upamćena kao sakupljači i autori mnogih nadaleko čuvenih bajki među kojima su: Crvenkapa, Ivica i Marica, Mačak u čizmama, Snežana i sedam patuljaka, Trnova Ružica, Zlatokosa, Čudesni svirač, Doktor Sveznalić, Kućica u šumi, Mačak u čizmama, Mudra seljakova kći, Pčelinja matica, Sova, Živa voda i mnoge druge.
Ostavite odgovor