• BA
  • DE
  • EN
  • HR
  • IT
  • RS
  • SI

Lektire.rs

Pomoć kod pisanja lektira

  • Naslovna
  • Knjige
  • Lektire
  • Pesme
  • Narodne pesme
  • Biografije
  • Književnost
Priprema i konzerviranje hrane za zimnicu >>

Groteska

  • 1 Istorija i naziv
  • 2 Značenje i korištenje reči groteska
  • 3 Vrste groteske u književnosti
    • 3.1 Makrostrukturna groteska
    • 3.2 Mikrostrukturna groteska
  • 4 Groteska u srpskoj književnosti

Groteska (ital. Grottesco – čudesan, preteran, iskrivljen), pojam koji se pojavio krajem 15. veka, a služio je za opisivanje ukrasa u blizini Rima i drugih italijanskih mesta, ili kao naziv za podzemne ruševine mrava ili terme, koje su u kolokvijalnom diskursu nazvane pećinama u kojima se pronalazila takva vrsta umetnosti.

Istorija i naziv

Pojam groteska prvi puta se javlja krajem 15. veka koristeći se kao naziv za vrstu neobičnih ornamenta, tj. slikarija, koje su prikazivale neprirodno spojene biljne, životinjske, ljudske delove i čudovišta, a koje su pronađene u ostacima podzemne palate u Rimu koja je izgledala kao podzemna pećina (ital. grotto = pećina). Tako je i nastao naziv groteska, od italijanske reči grotto izveden je pojam grottesco.

U srednjem veku groteska se koristila uglavnom u slikarstvu i likovnoj umetnosti i povezivala se s iskrivljenim prikazivanjem stvarnosti koje stvara osećaj groze i straha.

U 18. veku groteska dobiva šire značenje i širi se na druge vidove umetnosti.

Značenje i korištenje reči groteska

U romantizmu se pojam groteska proširio na književnost i nastala je definicija koju danas vežemo za njega – fantastična, preterana i izobličena slika stvarnosti koja izaziva zastrašujuća i komična osećanja.

Najprisutnija je u nadrealizmu, ekspresionizmu i savremenoj književnosti, odnosno u vreme kada je društvo nastojalo da prevaziđe i odupre se sujeverju, zatucanosti i malograđanštini.

Poznati tvorci groteske iz svetske književnosti su Đovani Bokačo (Dekameron) i Migel de Servantes (Don Kihot), Nikolaj Vasiljevič Gogolj (Mrtve duše).

Groteskom se predstavljaju likovi, predmeti i pojave na karikiran, iskrivljen, čak i nakazan način čime se postiže komični efekat. Junaci takvih dela obično su ekscentrični i neobični, a pisac ih stavlja u razne bizarne situacije i okruženja u kojima se prepliće tragično s komičnim.

Groteska je česta u književnim žanrovima farse, renesansnoj komediji, narodnoj književnosti, satiri itd. Ipak, nije ju moguće ograničiti na vrstu književnosti obzirom da je ona deo svakodnevice i teško se može izbeći groteskne prikaze u bilo kojem žanru.

Jedan od poznatih primera groteske je Dundo Maroje, poznata komedija dubrovačkog renesansnog autora Marina Držića. U prvom prologu negromant Dugi Nos iznosi teoriju o dva tipa ljudi – o ljudima nazbilj i ljudima nahvao.
Dugi Nos ljude nahvao opisuje na groteskan način:

„obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda“

i u čuđenju se pita:

„što li hoće tolika gruboća, tolik nesmirna od lica čovječanskijeh rijet“

Vrste groteske u književnosti

Vrste groteske:

  • Makrostrukturna groteska
  • Miktorstrukturna groteska

Makrostrukturna groteska

Maktrostrukturna groteska je celi književni tekst (drama, pripovest, novela…) kojom se prikazuje celokupna neravnoteža između pojedinca i apsurdne situacije.

Primer: Alisa u zemlji čuda (Luis Kerol)

Mikrostrukturna groteska

Mikrostrukturna groteska je groteska gde pojedini elementi unutar književnog dela koji služe kako bi se na fantastičan, iskrivljen i iskarikiran način prikazali likovi i njihove osobine, koje se ili prenaglašavaju (hiperbolizacija) ili se oduzimaju (redukcija).

Primer: lik Kvazimoda (gluv, ćorav, hrom i grbav) iz dela Zvonar Bogorodičine crkve u Parizu (Viktor Igo).

Groteska u srpskoj književnosti

U srpskoj književnosti groteska je najrasprostranjenija u narodnim pričama, pesmama i pripovetkama i bajkama, naročito onima koje je sakupljao Vuk Stefanović Karadžić u 19. veku te ih nazivao ženskim pripovetkama „u kojima se pripovedaju kojekakva čudesa što ne može biti“. Neka od tih dela su: Zlatoruni ovan, Ćela, Žitije Hajduk Veljka Petrovića i mnoga druga.

Srpski pisac Radoje Domanović poznat je po kritičnosti prema vremenu u kom je živio i onima koji su tada bili na vlasti pa su tako u njegovim alegorično-satiričnim pripovetkama, od kojih su najpoznatije Danga, Vođa i Mrtvo more, prisutne groteskne slike i opisi.

Ostavite odgovor Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top autori

Aleksandar Sergejevič Puškin Anton Pavlovič Čehov Biblija Braća Grim Branislav Nušić Branko Ćopić Desanka Maksimović Dušan Radović Đura Jakšić Grozdana Olujić Hans Kristijan Andersen Ivo Andrić Jovan Dučić Jovan Jovanović Zmaj Miloš Crnjanski Miodrag Pavlović Molijer Narodna pesma Narodna priča Šarl Pero Stevan Raičković Vasko Popa Vilijam Šekspir Vojislav Ilić Vuk Stefanović Karadžić
Spisak svih autora >>

Poslednje objave

Kandid ili Optimizam

Srećni princ

Robinzon Kruso

Glava šećera

Junak našeg doba

Stolice

Devojčica sa šibicama

Žitije svetog Save

Marko Kraljević i Musa kesedžija

Kosovka devojka

Informacije

  • O nama
  • Impresum
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja

Korisno

  • Analize pesama
  • Analize narodnih pesama
  • Biografije književnika
  • Digitalne knjige
  • Književni pojmovi
  • Naručite novu lektiru

Lektire

  • Po autorima
  • Po abecedi
  • Po razredima
  • Pesme

Mreža portala

  • Bajke.rs
  • Molitva.rs
  • Poezija.info
  • Poznati.info

Copyright © 2015.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava zadržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija