Mrtve duše obrađena lektira književnika Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Roman Nikolaja Vasiljeviča Gogolja Mrtve duše je objavljen 1842. godine.
Naziv Mrtve duše se odnosi na samu radnju, u kojoj glavni lik, Pavel Ivanovič Čičikov, kupuje od vlastelina kmetove koji se po zadnjoj revizi vode kao živi, ali su u međuvremenu umrli, odnosno kupuje mrtve duše kako bi ih založio.
Gogolj je u Autorovoj Ispovesti napisao da mu je ideju za roman dao Puškin jer je smatrao da je ta ideja stvorena za njega, budući da mu omogućuje da prikaže lika koji putuje Rusijom i upoznaje različite tipove ljudi. Gogolj je nastojao da što vernije prikaže različite tipove ljudi svoga vremena. Autor je proučavao rusku stvarnost i pokušavao da upozna ljude iz svih staleža kako bi mogao da stvori što verniju sliku svog društva.
Prva knjiga je dovršena, međutim, druga knjiga je nepotpuna jer je Gogolj spalio rukopis. Ali, autor je vrlo vešto prikazao brojne likove i njihove živote, pa se njegova ideja može smatrati ostvarenom.
Autor na duhovit način prikazuje život ruskog društva karikirajući u određenoj meri njihove likove i događaje opisane u knjizi. Na taj način daje svoju kritiku načinu života u svom stvarnom okruženju.
U središtu pažnje nije fabula, već likovi sa kojima se glavni lik susreće na svom putovanju, njihovi karakteri i njihovi životi. Autor često prekida pripovedanje, direktno se obraćajući čitaocu, objašnjavajući zašto je odabrao glavnog lika koji nije moralno dobar ili zao, već lik čoveka u kojem se prepliću mane i vrline, ili u radnju umeće delove u kojima iznosi svoje osećaje.
Zanimljivo je primetiti kako prva knjiga započinje sa Čičikovim, glavnim likom, kojeg pratimo kroz radnju čitavog dela. Sa njim i završava prva knjiga, a druga knjiga započinje na nekom drugom mestu, sa nekim drugim likom. Čitaoci neko vreme ne znaju gde je glavni lik ni šta se sa njim dešava, već upoznaju novog lika, lik vlastelina koji je u pojedinim crtama svog karaktera suprotnost Čičikovu. Čičikovljeve namere nisu plemenite, već teže sticanju, ali on nikada i bez obzira na sve ne odustaje od njih, ovaj novi lik ima vrlo plemenite poglede na svet i uzvišene namere, ali se vrlo lako obeshrabri i zbog toga ne uspeva ništa da ostvari. Nakon nekog vremena koje čitaoci provedu sa ovim novim likom, Tentjotnikovim, Čičikov se pojavljuje u njegovom selu i moli ga da ga ugosti, pa se ova dva lika susreću i radnja se od tog mesta nastavlja dalje onako kako bi čitaoci i očekivali.
Zanimljivo je i kako autor ne kritikuje toliko oštro i u tolikom broju ženske likove. Dve dame od vlastelinke Korobočke, koja je iskarikiran i duhovito prikazan lik, saznaju kako je Čičikov kupovao mrtve duše i na tu priču dodaju brojne priče koje su same u razgovoru smislile pa ih zatim šire po čitavom gradu. Autor unapred najavljuje kako bi dame mogle da se uvrede ako slučajno primete da imaju isto ime kao dame u romanu, pa im on zato ne daje imena. Naziva ih naprosto simpatičnom damom i damom simpatičnom u svakom pogledu, međutim, vidimo kako je autor samo prividno izgubio hrabrost kada dame se dame u razgovoru jedna drugoj obrate stvarnim imenima. Autor se tako na duhovit način ogradio od kritike; nije on taj koji je rekao njihova imena, rekle su ih one same.
Bez obzira na oštru kritiku društva, autora nešto nepojmljivo veže uz domovinu, što nam sam kaže u jednom obraćanju Rusiji kojim nakratko prekida radnju.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Mesto radnje: mali gradovi i sela Rusije
Vreme radnje: 19. vek
Tema: Čičikovljevo putovanje Rusijom sa ciljem kupovine mrtvih duša
Ideja: Autor piše delo kako bi što vernije prikazao karakter i život ruskog društva svoga doba. Delo nema jasnu pouku, ali najsrećnijim i najuspešnijim prikazani su likovi koji ne teže sticanju materijalnih dobara, već rade iz ljubavi prema poštenom poslu i ubiranju plodova svog rada.
Prepričano delo, citati
Knjiga prva
Prvo poglavlje
U glavni pokrajinski grad N.N. kočijom dolazi glavni lik, Pavel Ivanovič Čičikov, praćen kočijašem Selifanom i lakajem Petruškom i smešta se u hotel. U hotelskoj trpezariji naručuje hranu i kreće detaljno da se raspituje o gradskim vlastelinima i činovnicima. Zaputi se i u razgledanje grada, a sutradan čitav dan provede u posetama, obilazeći sve gradske velikodostojnike: guvernera, viceguvernera, javnog tužioca, predsednika suda, upravnika policije, zakupca državnog poreza, upravnika državnih fabrika, čak i nadzornika zdravstvene službe, kao i gradskog arhitekta. Svakom od njih je vrlo vešto laskao, toliko vešto da ga je guverner pozvao da te iste večeri dođe kod njega na selo, a i ostali činovnici ga pozvaju na ručak, na partiju bostona, ili na čaj. Na selu kod guvernera upoznaje vlasteline Manilova i Sobakeviča i svaki od njih ga poziva da ga poseti u njegovom selu. Sutradan, na ručku kod upravnika policije upoznaje i vlastelina Nozdrjova. Nastavlja da obilazi gradske velikodostojnike i vrlo vešto na sve ostavlja dobar utisak, ali autor nam na kraju poglavlja nagoveštava kako će njegove buduće radnje dovesti grad u nedoumicu po pitanju njihovog mišljenja o posetiocu.
“Takav je utisak, vrlo laskav, izazvao došljak u gradu, a taj utisak se zadržao sve dok jedna njegova čudnovata osobina i korak, ili, kako se pokatkad govori, potez, o kojem će čitalac uskoro saznati nešto više, nije doveo u nedoumicu gotovo čitav grad.“
Drugo poglavlje
Čičikov odlazi u posete izvan grada, odnosno odlazi da poseti vlasteline Manilova i Sobakeviča u njihova sela.
Prvo posećuje Manilovku, Manilovljevo selo. Manilov ga vrlo srdačno dočekuje i upoznaje sa svojom ženom i sinovima. Vreme provode za stolom, ručajući i razgovarajući o gradskim činovnicima, iznoseći razne pohvale njihovim karakterima. Nakon ugodno provedenog vremena prvi put se susrećemo sa Čičikovljevim vrlo neobičnim pitanjem. Naime, on Manilova pita ima li duša (kmetova) koji su umrli, ali se prema zadnjoj predanoj revizijskoj listi još vode kao živi. Kada sazna da ih ima, iznese svoj neobičan zahtev: on bi rado kupio te umrle duše.
“ – Hteo bih da kupim mrtve koji se inače, prema poslednjoj reviziji, računaju kao da su još živi… – reče Čičikov.“
Manilova to zatiče nespremnog, i potrebno je mnoho uveravanja kako bi na to pristao. Međutim, ipak pristaje nakon što ga Čičikov uveri kako će sve učiniti zakonito, odnosno sklopiti kupoprodajni ugovor kao da su duše žive, kao što stvarno i piše na revizijskoj listi, zbog čega takva prodaja neće škoditi Rusiji. Manilov za to ne traži nikakve novce jer ne želi da primi novce za mrtve duše pa se prijatelji vrlo srdačno rastaju i Čičikov nastavlja svojim putem.
Treće poglavlje
Čičikov se zaputi prema Sobakovičevu selu, međutim ne zna da se Selifan napio i ne može da se seti puta, a uskoro ih zahvati i oluja. Nakon što se već smračilo, zalutaju u neko drugo selo, pa se u nevolji obraćaju lokalnoj vlastelinki Natasji Petrovnoj Korobočki koja ih ugosti i dopusti im da prenoće kod nje. Sledećeg dana, nakon kratkog razgovora, Čičikov se i njoj obraća sa svojim neobičnim zahtevom da otkupi njene umrle duše. Međutim, kod nje nailazi na veći otpor; muči je pomisao na to da proda duše koje su mrtve, a i ne zna kako im odrediti cenu. Njen otpor smeta Čičikovu.
“Tu Čičikov do kraja izgubi strpljenje, besno tresnu stolicom o pod i pošalje je dođavola.“
Tek kada Čičikov slaže kako kupuje poljoprivredne proizvode za državu i kako će i od nje kupiti nešto, Korobočka pristane da sklopi kupoprodajni ugovor i za kupovinu mrtvih duša.
“ – Ma dobro, nek ti bude, dat ću ti ih za petnaest rubalja u novčanicama! Samo pazi, prijatelju, što se tiče kupovine za državu: ako budeš uzimao raženo brašno, ili heljdino, ili prekrupe, ili zaklane stoke, molim te da me ne zaboraviš.“
Kako bi lakše pronašli glavni put, Korobočka Čičikovu, Selifanu i Petruški dodeli devojčicu koja će im pokazati put, i oni odlaze dalje.
Četvrto poglavlje
Kada naiđu na gostionicu, Čičikov zapovedi Selifanu da stane. U tu gostionicu dolazi i vlastelin Nozdrjov sa svojim zetom Mižujevim. Nagovori ga da pre nego što nastavi svoje putovanje dođe da ga poseti, pa svi zajedno odlaze na njegovo imanje. Nozdrjov govori kuvaru šta da skuva za ručak, odvodeći svoje goste da razgledaju njegovo imanje. Kada su se vratili na ručak, vidi se da domaćinu ručak nije toliko bitan koliko mu je bitno šta se pije uz ručak.
“Zato je Nozdrjov navalio sa vinima: nisu još ni izneli supu, a on je već natočio gostima po jednu veliku čašu portskog vina, i još po jednu čašu haut-sauternea, jer po guvernerskim i provincijskim gradovima nema običnog sauternea.“
Kada je shvatio kako je previše popio, Mižujev nakon kratkog pregovaranja sa domaćinom odlazi, pa Čičikov i Nozdrjov ostaju sami. Tada Čičikov iznosi i Nozdrjovu svoju neobičnu molbu da mu proda svoje mrtve duše koje se na revizijskoj listi još uvek vode kao žive. No, Nozdrjov od njega vrlo istrajno traži da mu kaže sa kojim razlogom on kupuje mrtve duše. Čičikov ne želi da mu otkrije razlog, a nakon kratke prepirke govori da mu ih, ako već ne želi da ih pokloni, barem proda. Tu nailaze na novi problem jer Nozdrjov ne želi jeftino da ih proda. Pošto nisu mogli da se dogovore za cenu, Nozdrojv predloži da bace kartu, a on će staviti na kartu sve pokojnike, pa i svoj vergl. No, Čičikovu se ni ova ponuda nikako ne sviđa.
“ – Ama, igrati na karte znači izlagati se neizvesnosti – reče Čičikov, virnuvši usput na karte što ih je domaćin držao u rukama. Sve mu se činilo da su oba špila označena, a i poleđina karata mu je bila vrlo sumnjiva.“
Kada Čičikov nastavi odlučno da odbija takvo kartanje, Nozdrjov se naljuti i odbije da mu proda duše.
Uprkos razmirici, Čičikov i Nozdrjov večeraju zajedno, pa Čičikov prenoći kod njega. Rano ujutru Čičikov se budi i odmah zapovediti Selifanu da upregne kočiju. U povratku, u dvorištu se susreće sa Nozdrjovevim. Nakon pregovora, Čičikov pristaje da odigra partiju dama za duše, jer se tu ne radi o neizvesnosti, već o umeću. Nozdrjov traži da mu Čičikov da prednost u igri, ali kada Čičikov odbije, prva dva poteza napravi potajno. Čičikov ga upozori da poništi svoje unapred učinjene poteze, ali Nozdrjov se uvredi što je optužen da vara i insistira na tome da Čičikov dovrši partiju. Čičikov više ne želi da igra jer je video da Nozdrjov pokušava da vara i tu kreće tuča. Nozdrjov poziva svoje sluge kako bi mu pomogli u okršaju, ali glavni junak biva spašen kada u pravom trenutku dolazi načelnik okružne policije kako bi priveo Nozdrjova zbog slučaja nanošenja lične uvrede vlastelinu u pijanom stanju. Shvativši da mu se ukazala prilika, Čičikov beži.
“Ne čekajući da čuje šta će na to odgovoriti Nozdrjov, Čičikov se mašio za kapu i pobegao iza leđa načelniku okružne policije. Seo je u kočiju i naložio Selifanu da potera konje što brže može.“
Peto poglavlje
Na daljnjem putu Čičikovljeva kočija zapne za drugu kočiju koja je prolazila tim putem. U toj kočiji sedela je lepa šesnaestogodišnjakinja zbog koje se Čičikov na čitav metež uopšte nije obazirao, iako su se okupili čak i seljaci iz sela kako bi pomogli u rešavanju problema. Nakon nekog vremena uspevaju i kreću dalje, svaka kočija svojim putem.
Sledeća stanica je Sobakevičevo selo. Mihail Semjonovič Sobakevič ga dočekuje ozbiljno i službeno i poziva ga u svoj dom i upoznaje sa svojom ženom. Čičikov pokušava da započne isti razgovor kao i sa Manilovim i kreće da hvali gradske činovnike, ali to mu ne polazi za rukom jer Sobakevič za svakoga od njih ima po neku ružnu reč.
“ – Lopov! – skoči Sobakevič kao na iglama. – Izdaće vas, izneveriti a onda će ručati sa vama. Znam ja sve njih: to su vam sve sami lopovi, čitav je grad takav: lopov jaše na lopovu i lopov ga goni. Sve su vam to Jude. Među njima je samo jedan jedini pošten čovek: javni tužilac, ali je i on, ako ćemo iskreno, svinja.“
Zatim su seli da jedu. Pokreću razgovor o hrani pa Sobakevič ističe kako kod njega nije kao kod Pljuškina, koji ima osam stotina duša, a živi i jede gore nego njegov čobanin. Tada je Čičikov počeo da se raspituje ko je taj Pljuškin, a kada čuje da u njegovom selu seljaci umiru kao muve, raspituje se i kako doći do njega. No, Sobakevič mu ne daje odgovor, govoreći kako mu ne savetuje da pita za put do tog pseta.
Nakon što završe sa jelom, Čičikov i Sobakeviča moli da mu proda duše koje su umrle, a na zadnjoj revizijskoj listi se vode kao žive. Sobakevič je voljan da ih prodati, ali iznosi cenu od čak sto rubalja po komadu, izgovarajući velike pohvale karakteru svake od svojih umrlih duša. Čičikov sa njim pregovora, govoreći kako od njih nema nikakve koristi, a mora za njih plaćati porez. Na kraju uspe da dogovori cenu od dva i po rublja po duši.
Šesto poglavlje
Nakon što izađe iz Sobakevičevog vidokruga, Čičikov se uputi prema Pljuškinovom selu. Čim je došao do njegovog sela, uočio je kako je selo u vrlo lošem stanju.
“Na svim seoskim zdanjima Čičikov je zapazio nekakvu posebnu trošnost: drvo na kućama je bilo tamno i staro; mnogi krovovi su bili šuplji kao rešeto, a na nekima je ostalo još samo slama i sa strane venčanice nalik rebrima.“
Uskoro se našao i pred kućom vlastelina, koja je i sama bila u vrlo lošem stanju. Pred njom je uočio spodobu, ne znajući da se radi o samom Pljuškinu i reče kako mu treba gospodar jer želi da razgovaraju o poslu. Tada ga spodoba pošalje unutra, a Čičikov shvata kako se radi o samom gospodaru, zatečen njegovim neuglednim izgledom. Kod njega Čičikov nije ponuđen ručkom.
“ – Odavno mi ne dolaze gosti – reče – a moram da priznam da ne vidim od njih mnogo koristi. Uveli su vrlo nepristojan običaj da odlaze jedan drugom u posete, a domaćinstvo zapuštaju… pa još i konje moraš da hraniš senom! Ja sam već odavno ručao, a kuhinja mi je niska, dozlaboga loša i dimnjak mi se sasvim razvalio: ako je naložiš, mogao bi da izbije požar.“
Čičkov napominje kako je čuo da Pljuškin ima više od hiljadu duša, ali Pljuškin mu odgovara da ih je u poslednje tri godine pobiila groznica; od poslednje revizijske liste nakupilo se čak sto dvadeset mrtvih duša. Čičikov mu iznese svoju ponudu da preuzme na sebe obavezu da plaća porez za sve te duše. Pljuškina ova ponuda oduševi, te se slože da sklope kupoprodajni ugovor, a Pljuškin sastavlja popis seljaka koje Čičikov kupuje. Čičikov napominje kako će u grad radi sklapanja ugovora morati doći i Pljuškin ili neki njegov poznanik. Rekavši kako nema kome da ostavi kuću, a plaši se da ga neto ne opljačka, ali je išao u školu sa predsednikom suda pa će se obratiti njemu. Pljuškin Čičikovu prodaje još i sedamdeset osam odbeglih duša za trideset dve kopejke po duši.
Nakon ove posete, Čičikov i Selifan se vraćaju u gradski hotel, gde ih dočekuje Petruška.
Sedmo poglavlje
Sledećega jutra Čičikov se budi sa spoznajom da je sada vlasnik gotovo četiri stotine duša. Zatim kreće sa sastavljanjem ugovora.
“Odlučio je da sam sastavi ugovore, da ih napiše i prepiše, kako ne bi morao ništa da plati notarima.“
Kada je završio sa sastavljanjem ugovora, uzima sakupljene spise i odlazi u okružni sud da overi kupoprodajne ugovore. Na putu susretne Manilova i srdačno ga pozdravi. Zajedno nastavljaju put do okružnog suda. Kod činovnika se raspituju kod koga mogu da overe kupoprodajne ugovore. Kada Čičikova činovnik pita ima li molbu, on odgovara kako ima, ali mu se žuri pa bi hteo da obavi sve istog dana. Dobija odgovor kako se ne može sve da obavi tako brzo, ali nakon što mu Čičikov stavlja do znanja kako mu je predsednik dobar prijatelj i kako je i on sam bio u službi, činovnik ga upućuje pravo kod Ivanu Grigorjeviču, predsednika, kako bi se stvar ipak ubrzala. Čičikov mu zbog toga ostavlja novčanicu.
“Čičikov izvadi iz džepa novčanicu i stavi je pred Ivana Antonoviča, koji je uopće ne primeti nego je odmah prekrije knjigom. Čičikov ga htede da ga upozori na nju, ali Ivan Antonovič dade glavom znak da ga ne treba upozoravati.“
Odlaze u dvoranu Ivana Grigorjeviča, a tamo nalaze i Sobakeviča. Čičikov predsedniku pokazuje Pljuškinovo pismo i on pristaje da bude njegov punomoćnik. Dogovaraju se da overe ugovore istog dana, pa predsedik šalje sekretara po svedoke. Čičikovu je postavljeno pitanje kako kupuje seljake ako nema zemlje, a on govori kako će ih sve preseliti u Hersonsku oblast, gdje je navodno kupio dovoljno zemlje za sve seljake koje je kupio. Nakon završenog posla sa ugovorima, odlaze kod upravnika policije kako bi proslavili kupovinu.
Kod upravnia policije počašćeni su bogatim ručkom i brojnim zdravicama, a nakon toga građani Čičikova nagovaraju da ostane kod njih u gradu još barem dve nedelje. Govore mu kako će ga i oženiti, samo da ostane. Na kraju Čičikov popušta pred nagovaranjima i ostaje u gradu.
Osmo poglavlje
U gradu se naveliko priča o Čičikovljevim kupovinama, a to dovodi do toga da se proširio glas da je on milioner.
“Ali sve te priče i naklapanja izazvali su vrlo povoljne posledice kojima se Čičikov uopšte nije nadao. Proneo se glas da je on ni manje ni više nego milioner.“
Prema njemu su se građani odnosili vrlo prijateljski, a dame su odjednom u njemu uočavale brojne vrline. Jednoga dana pri povratku u hotel pronalazi anonimno pismo od jedne dame u kojem na kraju stoji kako će ona biti na balu kod guvernera, a on treba da odgonetne koja od dama mu je napisala ovo pismo.
Na balu kod guvernera primljen je neizmerno srdačno.
“Čičikov u jedan mah prećuti da je u više zagrljaja. Nije se ni iskobeljao iz zagrljaja predsednika suda a već se našao u zagrljaju upravnika policije; upravnik policije predao ga je u ruke nadzorniku zdravstvene službe; nadzornik zdravstvene službe izručio ga je zakupcu državnog poreza, zakupac državnog poreza – gradskom arhitekti…“
Dame su ga obasipale pažnjom, a on je, zaokupljen razgovorom sa njima, ugledao onu lepu plavušu koju je sreo na putu vraćajući se od Nozdrjova. Saznaje kako je to guvernerova kćerka, koja se upravo vratila iz internata. Dok razgovara sa njom, ona se dosađuje, ali on to ne primjećuje i priča joj mnoštvo pričica. Druge dame na takvo Čičikovljevo ponašanje reaguju očiglednim nezadovoljstvom.
Ali, sve pada u drugi plan kad se odjednom pojavljuje Nozdrjov koji vrlo glasno kroz smeh govori kako je Čičikov od njega kupovao mrtve duše. Iako je Nozdrjov bio na glasu kao lažov, kada se vratio u hotel, Čičikov je dugo razmišljao o tome, ne znajući da je prava nevolja tek na putu.
Deveto poglavlje
Korobočka doputuje u grad i ispriča protinici o Čičikovljevoj poseti, zabrinuta da je prevarena i da je mrtve duše prodala za premalo novaca. Protinica tu vest prenosi dami koju autor (kako ne bi imenom uvredio neku damu koja se stvarno tako zove) naziva naprosto simpatičnom damom, a ona dolazi u posetu dami simpatičnoj u svakom pogledu kako bi prenela tu vest i njoj. Njih dve prvo razgovaraju o modi pa se naprosto simpatična dama tek kasnije seti zašto je zapravo došla i prenosi joj svoju neverovatnu vest. U razgovoru o Čičikovljevom neobičnom poduhvatu zaključuje kako se ne može raditi o mrtvim dušama, već mora postojati nešto što se krije iza toga. Dama simpatična u svakom pogledu iznosi svoj zaključak: kako je njegov stvarni naum da otme guvernerovu kćerku, a Nozdrjov će mu u tome pomoći. Naprosto simpatična dama njen predlog prihvata kao istinu, pa su na kraju razgovora obe u potpunosti uverene kako je sve baš tako kako su one pretpostavile.
“A to što su obe dame napokon bile čvrsto uverene u ono što su ranije bile iznele kao puku pretpostavku – to nije ništa neobično. Svi mi, pametni ljudi, kako nazivamo sami sebe, postupamo gotovo isto tako, a dokaz tome su naše učene rasprave.“
Nakon razgovora, dame šire taj glas po celom gradu. Među ženama je središte rasprava bila otmica guvernerove kćerke, a priči kako je putovala dodavali su se brojni detalji. Takva priča stiže i do same guvernerke koja se zbog tako sramotne priče naljuti na svoju kćerku. Dame su se potrudile da pridobiju i muškarce za sebe, tvrdeći kako je priča o mrtvim dušama samo izmišljotina koja služi kao paravan za otmicu.
Među muškarcima vlada uverenje kako Čičikov ne bi nikad oteo guvernerovu kćerku, već je glavna stvar na koju treba obratiti pažnju kupovanje mrtvih duša, jer se iza toga nesumnjivo krije nešto gadno. Brinulo ih je što je nedavno imenovan novi general-guverner koji će se razljutiti ako sazna kakve se glasine šire gradom. Smatraju da je Čičikov možda čak činovnik kojeg je general-guverner poslao kako bi sproveo tajnu istragu.
Proneo se i glas da se pod nazivom mrtve duše možda kriju tela sahranjena nakon dva nedavna događaja. U jednom događaju soljvičegodski trgovci isprebijali su na mrtvo ime ustsisoljske, ali se, zahvaljujući mutnim poslovima, isposlovalo da ne budu kažnjeni. U drugom događaju državni kmetovi iz dva zaseoka ubili su predsednika mesne policije, ali i taj slučaj je mudro rešen pa tako ni oni nisu stradali.
Guverner je dobio i dopis da se u njegovom gradu nalazi falsifikator novčanica, a i da je neki razbojnik umakao pravdi. Sve to ih navodi na stalno razmišljanje o pitanju ko je zapravo Čičikov.
“Sigurno se nije moglo ni pomisliti da je Čičikov izrađivao falsifikovane novčanice, a još manje da je razbojnik; spolja je izgledao previše pošteno, ali svejedno, ko je zapravo on?“
Pokušavaju da razgovaraju sa onima od kojih je kupovao duše, ali im niko ne daje odgovore na njihova pitanja. Korobočka im je samo nabrojala šta sve Čičikov navodno kupuje, Manilov je za Čičikova izneo samo reči hvale, a Sobakevič je tvrdio da je on prodao ljude žive u svakom pogledu. Čak ni kada preko poznanika ispitaju Čičikovljeve sluge ne dobiju nikakve vredne odgovore na svoja brojna pitanja. Nakon svega toga, sastaju se kod upravnika policije.
Deseto poglavlje
Na skupu kod upravnika policije raspravljaju o njemu, ali u mišljenjima okupljenih gradskih mudraca uočava se neslaganje i neodlučnost. Upravnik pošte dolazi do ideje da je Čičikov zapravo kapetan Kopjejkin. Kada drugi pokažu da ne znaju ko je kapetan Kopjejkin, upravnik pošte im ispriča njegovu priču.
Posle rata dvanaeste godine kapetan Kopjejkin vraćen je u domovinu sa ostalim ranjenicima. Otac nije imao čime da ga izdržava, a kapetan nije mogao da radi jer je imao smo levu ruku. Zato je odlučio da ode u Sankt Peterburg i izmoli od cara vladarsku milost. Međutim, car u tom periodu nije bio u prestonici, pa se Kopjejkin zaputio jednom velikanu. Velikan mu reče da se vrati za nekoliko dana, ali za nekoliko dana mu kaže kako mora da pričeka carev povratak. Uskoro se Kopjejkin vraća još jednom, u nadi da će se, ako mu objasni kako nema ni za hranu, velikan smilovati. Kada stigne kod velikana, odbijaju da ga prime, i tako dan za danom, dok se nije snašao i ušao zajedno sa jednim generalom. Ali, velikan ga opet odbija i vojni kurir ga kolima vraća u njegovo mesto boravka. Nakon toga gubi se glas o njemu, osim što se nedugo nakon tih događaja u rjazanjskim šumama pojavila razbojnička banda, a vođa je verovatno bio upravo on.
Nakon ispričane priče upravnik policije podseća upravnika pošte kako je u priči spomenuo kako kapetan Kopjejkin nema jednu ruku i jednu nogu, a Čičikov ima. Upravnik pošte se čudi kako se on sam nije toga setio.
“Tu upravnik pošte usklikne, lupi se svom snagom šakom po čelu i pred svima okrsti sam sebe telcem.“
Neverovatnim teorijama nije kraj, pa se uskoro pojavila i ideja da je Čičikov prerušeni Napoleon. I toj teoriji dolazi kraj kada su gradski mudraci shvatili kako je i ona poprilično neverovatna. Odlučuju da porazgovaraju sa Nozdrjovim, iako dobro znaju da se njemu ne može verovati.
“Čudni su ljudi ta gospoda činovnici, a uz njih i ljudi svih drugih zanimanja: vrlo dobro su znali da je Nozdrjov lažov, da mu se ne sme verovati ni za šta na svetu, ni najmanju sitnicu, ali su se ipak zaputili baš njemu.“
Nozdrjov ih uverava kako je Čičikov nakupovao mrtvih duša za nekoliko hiljada rubalja, da je špijun, što se zna još od kada su njih dvojica navodno išli zajedno u školu, da je i falsifikator novčanica, što takođe potkrepljuje još jednom neverovatnom pričom. Potvrđuje i da Čičikov planira otmicu, kao i da je on sam trebalo da mu pomogne. Pitali su ga i za teoriju o Napoleonu, ali su nakon toga odustali od njega jer su i sami videli da njegove priče nemaju ni najmanje smisla. Od silne nevolje, javni je tužilac umro.
Za to vreme Čičikov ne zna šta se događa jer ga je uhvatila kratka bolest pa je vreme provodio u sobi. Kada je izašao, prvo je otišao do guvernerove kuće, ali tu ga čeka iznenađenje. Vratar mu govori kako ne sme da ga pusti unutra. Pokušao je da svrati i do drugih, ali niko ga nije primio. Kada se vratio u hotel, odjednom se kod njega pojavio Nozdrjov. Od njega je čuo sve silne glasine i teorije koje su se o njemu pojavile u proteklih nekoliko dana. Zato, nakon što je otpravio Nozdrjova, naređuje Selifanu da što pre spremi kočiju kako bi već sledećeg jutra u šest sati napustili grad.
“Potrudi se da što pre isprati Nozdrjova, pa odmah zovnu Selifana i naloži mu da u zoru bude spreman kako bi ujutru u šest sati krenuli iz grada, da sve dobro pregleda, podmaže kočiju i tako dalje, i tako dalje.“
Jedanaesto poglavlje
Ujutru ništa nije bilo kako je Čičikov planirao, trebalo je još potkovati konje i popraviti točak i prednji deo kočije. Čičikov mu naređuje da za dva sata sve bude gotovo. Nakon nekog vremena, napokon je sve spremno pa Selifan, Petruška i Čičikov kreću na put.
Knjiga druga
Prvo poglavlje
Knjiga druga započinje u selu Andreja Ivanoviča Tentjotnikova. Upravo u to selo na početku ove priče dolazi Pavel Ivanovič Čičikov, kome se nešto dogodilo sa kočijom i moli Tentjotnikova da ga ugosti. Tentjotnikov ga prima i, uprkos njegovom strahu da će mu gost ometati njegovu nezavisnost, za kratko vreme jasno njih dvojica se dobro slažu i život u istoj kući im ne pada teško.
“Na vreme je dolazio, na vreme odlazio; nije opterećivao domaćina zapitkivanjem kad ovome nije bilo do razgovora; rado je igrao s njim šah, drage volje ćutao.“
Čičikov je puno vremena provodio u šetnjama, razgovarajući sa Španom, seljakom i vodeničarem, saznavši u kakvom je stanju selo i koliko je seljaka pomrlo. Iako je selo u lošem stanju, seljaka nije pomrlo mnogo. Dok je tako šetao, na um mu pada zamisao da i on jednoga dana postane vlasnik takvog jednog imanja. Zamišljao je i kakvu će ženu imati, a razmišljao je i o svojoj budućoj deci.
“I svašta mu je dolazilo na um što tako često prenosi čoveka iz dosadnog sadašnjeg trenutka, pa ga podbada, bocka i pokreće tako da se sve topi od miline, čak i onda kada je uveren da od svega toga neće nikad biti ništa.“
Čičikov nije naumio da od Tentjotnikova kupi mrtve duše jer ga je iskustvo poučilo da bude oprezniji, a nije mu se činilo da bi Tentjotnikov lako prihvatio takvu ideju.
Jednoga dana za ručkom spomene Tentjotnikovu kako mu se čini da on u životu ima sve, jedino mu životna nedostaje životna saputnica. Na to ne dobija odgovor, pa ponavlja istu primedbu još nekoliko puta, dok mu Tentjotnikov ne ispriča kako je bio zaljubljen u generalovu kćerku, ali toj priči je došao kraj nakon što je zamerio generalu što mu se obratio rečju “ti“. Čičikov predloži da odu kod generala i pomogne mu da reši tu stvar među njima. No, Tentjotnikov odbija tu ponudu. Čičikov kaže da će onda otići kod generala tek tako, da mu iskaže svoje poštovanje. Tentjotnikov mu pozajmljuje kočiju i Čičikov odlazi kod generala, što u Tentjotnikovu probudi uzbuđenje kakvo već odavno nije osetio.
Drugo poglavlje
Čičikov stiže generalu Betriščevu i iskazuje svoje poštovanje, nakon čega se pokrene i razgovor o Tentjotnikovu. Čičikov govori da se Tentjotnikov gorko kaje što mu nije iskazao svoje poštovanje, a dodaje i brojne pohvale njegovoj ličnosti, čak i govori da piše istorijske knjige, iako mu Tentjotnikov nikada nije tako nešto rekao. General govori kako se on uopšte ne ljuti na njega i kako može slobodno da dođe kod njega. U prostoriju uskoro ulazi i generalova kći, Ulenjka, koja se, kada joj otac kaže da Tentjotnikov nije tako glup čojek kako su mislili, naljuti jer ona to nikada ni nije mislila, već samo njen otac koji je verovao čoveku kojem ne treba verovati.
“ – Pa ko je rekao da je on glup? – reče naglo. – To je mogao reći valjda jedino onaj Višnepokromov, kome ti, tata, sve veruješ, a koji je i plitak i nepošten.“
General poziva Čičikova i na ručak. Pre nego odu na ručak, Čičikov mu priča kako ima strica koji ne može sam da upravlja imanjem, a ne želi da preda upravljanje imanjem ni njemu pre nego dokaže da je pošten čovek i stekne tri stotine duša. Zatim ga moli da mu prepusti svoje mrtve duše kako bi on stricu mogao predočiti taj ugovor i dobiti imanje. General se dobro nasmeje takvoj ideji i pristane da mu prepusti mrtve duše.
Kraj ovog poglavlja nedostaje, ali verojatno je sadržavao pomirenje generala i Tentjotnikova, ručak kod generala, veridbu Ulenjke i Tentjotnikova, njenu molitvu i plač na majčinom grobu, i razgovor verenika i verenice u vrtu. Čičikov na molbu generala odlazi kod njegove rodbine da ih obavesti o veridbi i posećuje jednog njegovog rođaka, pukovnika Koškarjova.
Treće poglavlje
Poglavlje započinje u kočiji, Petruška, Selifan i Čičikov su na putu prema pukovniku Koškarjovom. Dolaze do jednog sela, ali ispostavlja se da to nije pukovnikovo selo, već selo Petra Petroviča Petuha, koji ih poziva na ručak. Kada on nakratko nestane, Čičikov se u razgovoru sa njegovim sinom Nikolašom raspita u kakvom je stanju imanje njegovog oca, kao i o samom Petuhu, koji se upravo tada opet pojavio, saznavši da je imanje založeno jer bi želeo da još malo poživi u Moskvi. Čičikovi planovi o kupovini mrtvih duša kako bi ih on sam založio i dobio novac, jer su duše zajedno sa imanjem već založene, što ga je razljutilo.
Tada se pojavljuje još jedan gost, Platon Mihajlič, kome je u životu uvek dosadno. Svi zajedno sedaju za vrlo obilan ručak.
“Ubrzo se oko polužavnika i boca nanizaše, kao đerdan, tanjiri sa kavijarom, sirom, usoljenim mlečnim gljivama, medenjacima, a zatim donesoše iz kuhinje još nešto u pokrivenim tanjirima iz kojih je dopiralo cvrčanje maslaca.“
Kako bi prestao da se dosađuje, Čičikov predlaže Platonu da putuje i poziva ga da mu se pridruži na njegovom putovanju.
“General Betriščev, moj dobar prijatelj i, mogu reći, dobrotvor, zamolio me je da obiđem njegovu rodbinu… Dakako, rodbina je rodbina, ali moglo bi se reći da putujem i za svoj groš; jer, neka govori ko šta hoće, ali videti svet, kako se kreću ljudi – to je isto kao i živa knjiga, druga škola.“
Platonov pristaje uz uslov da prvo bude gost kod njegovog brata dva dana, a Čičikov pristaje. Petuh ih nagovara da ostanu do sutra, nakon čega prolećno veče provode ploveći rekom.
Sutradan Platon i Čičikov kreću na svoj put. Prvo svraćaju na imanje na kojem žive Platonova sestra i zet, kako bi se oprostio sa njima. Njegov zet, Kostanžoglo Konstantin Fjodorovič, veoma dobar gospodar na svom imanju. Sa njim se upoznaju i pozdrave, nakon čega mu Platon kaže da kreće na putovanje sa Čičikovim. Kada Čičikov objasni kako je putovanje živa knjiga i druga škola, Kostanžoglo primijeti da to i nije tako loša ideja. Nakon toga Čičikov ga moli da ga poduči mudrosti u upravljanju imanjem. Kostanžoglo pristaje, ali ga moli da ostane kod njih bar jedan dan. Čičikov pristaje, ali kaže kako mora da poseti pukovnika Koškarjova. Kostanžoglo mu kaže da on nije daleko i će moći da se vrati još pre večere.
“ – Ako je tako, znate šta – reče Kostanžoglo – otiđite do njega odmah. Moje kočije su još upregnute. Do njegove kuće nema ni deset minuta, začas ćete biti tamo. Još ćete se pre večere vratiti.“
Čičikov odlazi Koškarjovu, u selo prepuno kancelarijskih zgrada. Koškarjov smatra kako bi seljaci trebalo da budu što bolje obrazovani. Čičikov ga smatra vrlo neobičnim i odluči da mu kaže šta želi, tačnije da od njega kupi mrtve duše. Kada pukovnik shvati da se radi o molbi, kaže mu da je pismeno podnese pa će ona biti prosleđena Komisiji za predstavke. Komisija će je uputiti njemu, on Odboru za seoske poslove, pa će Glavni upravnik i računovodstvo doneti rešenje i posao će tu biti gotov. Ali, Čičikov otkriva kako Komisija za predstavke postoji samo na papiru i kako celokupni sistem uopšte ne funkcioniše i obaveštava pukovnika o tome. Pukovnik ga uverava da će slučaj poveriti posebnom službeniku i da će za dva sata dobiti odgovore na svoja pitanja. Konačno, dolazi sa rešenjem u kojem na kraju stoji kako ne može da kupi duše jer su sve već založene. Čičikov ljutito napušta pukovnikovo imanje i uputi se natrag Kostanžoglu.
“ – Magare! Budala! – mislio je Čičikov celim putem, ljut i nezadovoljan.“
Kada se vratio, za večerom mu Kostanžoglo iznosi svoju mudrost u upravljanju imanjem, stavljajući naglasak na ljubav prema samom radu i uživanju u plodovima toga rada. Čičikov je oduševljen njegovim govorom i traži savete kako da i sam započne da upravlja vlastitim imanjem.
U delu poglavlja koje je izgubljeno, najverovatnije stoji Kostanžoglov savet Čičikovu da kupi imanje njegovog komšije, vlastelina Hlobujeva.
Čičikov odlučuje da kupi to imanje. Imao je deset hiljada, a deset hiljada je nameravao da pozajmi od Kostanžogla.
“Imao je deset hiljada, a još deset hiljada je nameravao da pozajmi od Kostanžogla, koji je sam rekao da je voljan da pomogne svakome ko želi da se obogati i voditi domaćinstvo.“
Četvrto poglavlje
Kostanžoglo pozajmljuje Čičikovu deset hiljada bez kamata i bez jemstva pa sa Platonom odlaze na imanje Hlobujeva kako bi ga pogledali i kupili. Imanje je jako zapušteno i Hlobujev je izgubio nadu da će moći da popravi to stanje te Čičikovu rado prodaje imanje. Dogovaraju cenu od trideset hiljada. Hlobujev govori kako će se, sada kada je prodao imanje, preseliti u grad. Očigledno je kako bi Hlobujev mogao da se izvuče iz svoga teškog položaja, ali ne zna da upravlja novcem – čim se novac pojavi, on ga rasipa na luksuze, a da nije osigurao ni sopstvenu egzistenciju. Čičikov je vrlo radostan jer kupovinu imanja u svakom slučaju smatra povoljnom.
“I pomalo je počeo da pocupkuje, i trlja ruke, i mrmlja koješta, čak je namestio šaku pred usta kao trubu i zatrubio nekakvu poslovicu, štaviše, izgovorio je naglas nekoliko reči da obodri sam sebe kao, na primer, ‘mačak’ i ‘petlić’.“
Vraćajući se iz Hlobujeva sela susretće Platonovog brata, Vasilija, pa odlaze na Vasilijevo i Platonovo imanje. Platon govori bratu kako je naumio malo da proputuje Rusijom sa Čičikovim, što Vasilija iznenadi i izazove u njemu nepoverenje prema Čičikovom. Dolaze do sela, koje je u poprilično dobrom stanju.
“U njihovom selu svet se odevao nekako posebno gizdavo i uredno, nadaleko nije bilo tako lepih košulja i ogrtača.“
Čičikov Vasiliju iznosi razloge svog putovanja, kako je putovanje živa knjiga i druga škola, a Vasilije uviđa da to možda i nije tako loše za njegovog brata.
Zatim Vasilije spominje kako je, dok Platona nije bilo, jedan novajlija koji je nedavno došao iz Sankt Peterburga, Lenicin, prisvojio pustopoljinu na kojoj njihovi seljaci slave Belu nedelju. Budući da braća ne mogu da se dogovore koji će od njih otići da rešiti problem sa Lenicinom, Čičikov se ponudi da on to učini.
U rukopisu nedostaje deo poglavlja u kojem Čičikov verovatno odlazi kod Lenicina.
Čičikov i od Lenicina želi da kupi mrtve duše, ali Lenicin se premišlja jer nije siguran da li se tu radi o poštenom poslu. No, Čičikov se lepo ophodi prema njegovom detetu pa Lenicin na kraju popušta.
[U rukopisu nedostaje završetak poglavlja.]
Jedno od poslednjih poglavlja
Ovo poglavlje, kojim knjiga završava, započinje sa Čičikovim, koji se u međuvremenu našao u vrlo povoljnoj finansijskoj situaciji.
“Baš u vreme kada se Čičikov, u novoj persijskoj kućnoj haljini od zlatnog brokata, izvaljen na divanu, pogađao sa putujućim krijumčarom – trgovcem jevrejskog porekla i nemačkog izgovora, a pred njim su već ležali kupljeni komad najfinijeg holandskog platna za košulje i dve kartonske kutije izvanrednog sapuna prvorazrednog kvaliteta…“
U sobu ulazi Aleksej Ivanovič Lenicin. Govori Čičikovu za testament sa kojim je Čičikov bio povezan. Naime, nađena je drugi testament, u kojoj je žena koja je umrla ostavila imovinu manastiru i svojim štićenicama, nikom drugom. Čičikov tvrdi kako taj testament ne vredi jer je poništen drugim testamentom. Čičikov umiruje Lenicina rekavši kako će to rešiti sa pravnim savetnicima.
Čičikov sa pravnim savetnikom razgovara o problemu. Pravni savetnik mu govori da se na uzrujava; ako i nastane problem, samo treba da sačuva mir i da u problem uplete što veći broj ljudi kako bi što bolje svima zamazao oči.
“ – Zamrsiti, zamrsiti, ništa drugo – odvrati filozof – navesti neke druge sporedne okolnosti kojima ćete uplesti i druge osobe, i sve zakomplikovati, ništa drugo.“
Razgovor sa pravnim savetnikom je umirio Čičikova i on odlazi i da mu sašiju odelo od tkanine prvorazrednog kvaliteta. Pred prodavnicom susreće Višnepokromova, Hlobujeva i Afanasija Vasiljeviča Murazova. Murazov je izuzetno bogat čovek, zbog čega mu se svi dodvoravaju. Murazov poziva Hlobujeva da dođe da razgovara sa njim. Zanima ga zašto živi bez posla i bez cilja, a dobar je čovek koji ide u crkvu i moli se Bogu. Hlobujev odgovara da se oseća beskorisno, ali želi da služi. Zato mu Murazov nudi posao sakupljanja dobrotvornih priloga i Hlobujev konačno pristaje da se posveti tom poslu. Zatim počinju da razgovaraju o Čičikovu. Hlobujev govori Murazovu kako ljudi kažu da je Čičikov sastavio lažni testament. Zatim Hlobujev odlazi.
Za to vreme sudu stižu prijave protiv Čičikova, i saznaju se mnoga nedela za koja je odgovoran.
“Usledile su prijave protiv Čičikova, tvrdnje da je poslednji testament lažan, da je i prvi testament lažan, da je novac pokraden i utajen. Podnesene su i prijave protiv Čičikova da je kupovao mrtve duše, da je učestvovao u krijumčarenju dok je još radio u carini. Sve su iščeprkali i saznali sve što je radio.“
Čičikov se u ogledalu divio svom novom odelu kad dolazi policajac i odvodi ga general-guverneru. Čičikov priznaje krivicu i moli za milost, ali milosti nema i zatvaraju ga u ćeliju. Dolazi mu Murazov i Čičikov mu obećava da je spreman da živi pošten život, samo da mu pomogne. Murazov mu govori kako će pokušati da mu pomogne.
Odjednom se otvaraju vrata ćelije i ulazi službena osoba koja mu govori da znaju sve o njegovom teškom položaju, ali da ne treba da brine, jer će biti oslobođen krivice i dobiti naknadu za pretrpljene gubitke, a za sve to treba da plati samo trideset hiljada. Čičikov shvata kako mu tu pomoć šalje pravni savetnik.
Stražar koji čuva ćeliju zamenjen je čovekom kojeg šalje pravni savetnik. Žena koja je bila prerušena u pokojnicu prilikom sastavljanja lažnog testamenta te je takođe uhapšena i zamenjena nekom drugom ženom. Svi su upleteni u nastale probleme, baš kako je pravni savetnik predložio Čičikovu.
“Nastala je totalna zbrka: prijava je dolazila za prijavom i počeli su da se otkrivaju prestupi za koje niko živ nije znao, pa i prestupi kojih nije ni bilo.“
Murazov razgovara sa general-guvernerom, pokušavajući da izmoli oproštaj za Čičikova. U prostoriju ulazi službenik.
[Tu nedostaje deo rukopisa.]
Nastavlja se kada general-guverner od Murazova traži savet. Ne zna kako da postupi, da li da se obazire na nove optužbe niti da li da oprosti nitkovima koji su optuženi. Murazov mu savetuje da razgovara sa njima, da im pokaže da je spreman da ih uključi u svoju odluku.
Murazov zatim odlazi do Čičikova, koga nalazi u dobrom raspoloženju kako se časti ručkom. Savetuje mu da ne sluša predloge pravnog savetnika, nego da uzme stvari i ode dok se nije dogodilo neko veće zlo. Čičikov kupuje novo odelo i napušta grad.
General-guverner okuplja sve činovnike na jednom mestu i govori im kako pre odlaska u Sankt Peterburg želi da rešiti sa njima nastalu aferu. Želi da čuje i njihovo mišljenje o svemu što se događa. Iznosi im svoju molbu, govoreći kako zna da se pravda ne može postići zastrašivanjem, već ih poziva da se dotaknu svojih dužnosti i obaveza svoje zemaljske službe.
[Tu se, pre završetka general-guvernerove molbe, rukopis završava.]
Analiza likova
Knjiga prva
Pavel Ivanovič Čičikov
Na početku dela je opisan kao običan, i do pred kraj prve knjige čitalac ne dobija više podataka o njemu.
“U kočijici je sedeo gospodin koji nije bio lepotan, ali nije bio ni ružan, ni predebeo ni premršav; ne bi se moglo reći da je star, ali ni da je u cvetu mladosti.“
Kasnije saznajemo da su mu roditelji bili plemići. Jednog dana otac ga je odveo kod rođake kod koje je živeo i od nje je svaki dan išao u gradsku školu. Ono što mu je otac rekao pre polaska u školu je pouka koju je Čičikov sledio čitavog života: neka ugađa učiteljima i starešinama, druži se samo sa onima od kojih će imati koristi i neka čuva i zgrće novac. Kada je završio školu, radio je u državnoj službi. Perovođa u državnoj službi bio je bešćutan i nepokolebljiv, ali Čičikov je pronašao način da ga pridobije za sebe. Prvo mu se ulagivao neupadljivim sitnicama, a kada je otkrio da ima kćerku, počeo je da joj se udvara, a ubrzo nakon toga preselio se u njihov dom. Nakon što se perovođa zauzeo za njega i sam je zauzeo mesto jednoga perovođe. Čičikov se preselio u novi stan i prestao da bude prijatelj sa njim. Nakon toga stvari su za Čičikova išle lakše i brže.
“Imao je sve što je potrebno za ovaj svet: i privlačno držanje, i slatkorečivost, i okretnost u poslovnim stvarima. Tim se sredstvima za kratko vreme domogao onoga što se zove unosna služba i majstorski se okoristio o nju.“
Uskoro je Čičikov počeo da učestvuje u izgradnji kapitalne državne zgrade; zgrada nikako da se izgradi, ali članovi komisije, uključujući Čičikova, uskoro su izgradili vrlo lepe kuće. Čičikov je tada konačno mogao sebi da priušti luksuzniji život.
Ali, na mesto pređašnjeg komesara dolazi novi, koji otkriva nedostatke njihovog rada i Čičikov ostaje bez službe i mora da krene ispočetka. Nakon nekog vremena uspeva da stupi u carinsku službu. Tu vrlo marljivo i pošteno radi sve dok ne dobije zapovedništvo, nakon čega stupa u dogovor sa krijumčarskom družinom i sakuplja veliku količinu novca. Međutim, nakon svađe sa službenikom kojeg je uvukao u te mutne poslove, saznaje se za njegovu prevaru. Uspeva da sakrije jedan deo novaca i gubi službu. Nakon što je ostao bez svega, pokušava ponovo.
‘‘Nakon svega onoga što bi dostajalo, ako ne da satre, a ono bar da zauvek ohladi i smiri drugog čoveka, u njemu se nikad nije ugasio neki nepojmljivi žar.“
Možemo zaključiti da je, usprkos sklonosti ka sticanju kapitala nepoštenim poslovima, junak uvek bio nepokolebljiv u svojim nastojanjima.
Nakon što je izgubio službu, morao je da se prihvati posla pravnog zastupnika. U toj službi susreće se sa slučajem u kojem se u zalog stavlja nekoliko stotina kmetova, ali polovina njih je pomrlo, iako se na revizijskim listama vode kao živi. Sekretar veća upućuje ga da se, prema tome, vode kao žive, pa ih može staviti u zalog bez problema. Tako naš junak dolazi na svoju ideju da sakupi mrtve duše i sakupi novce tako da ih stavi u zalog.
Čičikov je moralno neodređen lik, niti je heroj, niti je zlikovac. U svojoj osrednjosti i sklonosti da se konstantno bavi škakljivim poslom malo je iskarikiran, ali budući da ima i mane i vrline, može se smatrati realističnim likom.
“Ali možda će netko zatražiti da na kraju odredim još jednu njegovu osnovnu crtu: kakav mu je moralni lik? Očito je da nije junak pun savršenstva i vrlina. Pa što je onda, je li hulja? A zašto bi bio hulja, zašto da budemo tako strogi prema drugima? (…) Najtačnije bi bilo nazvati ga: gazda, preduzetnik.“
Petruška (Čičikovljev lakej)
Nosi širok smeđ kaput koji je nasledio od gospodara, ima debele usne i velik nos. Više je ćutljiv nego govorljiv i rado čita knjige, ali ne mari za njihov sadržaj. Spava obučen i ima vrlo poseban miris.
“…svoj vlastiti miris, koji je nekako podsećao na nastanjenu prostoriju, tako da je dovoljno bilo da postavi negde svoj krevet, makar i u sobu koja je do tada bila nenastanjena, i da donese svoju kabanicu i prtljag, pa da se učini da u toj sobi već desetak godina žive ljudi.“
Manilov
Ima plavu kosu i plave oči, ali nema nikakve lične karakteristike kojima bi se istaknuo. Vrlo je prijateljski nastrojen, uvek srdačan i u tome preteran. Kada je nekome prijatelj, veran mu je, što vidimo kada se u gradu raspravlja o tome ko je zapravo Čičikov, a Manilov za njega čak i u svoj toj zbrci ima samo riječi hvale. Međutim, nije preterano zanimljiv – iza srdačnosti teško je pronaći još nešto.
“Od njega nećeš čuti nijedne žive ili barem uzvišene reči, koje možeš čuti gotovo od svakoga ako dirneš u predmet do kojeg mu je stalo.“
Nije preterano prduzimljiv gospodar, njegovi planovi najčešće ostaju na rečima. Ima ženu i njih dvoje su jedno drugim zadovoljni – njegova žena ne postavlja nepristojna pitanja o onome što u kući nije dobro, pa njih dvoje ostaju srećni i bezbrižni.
Korobočka
Žena u godinama, uvek zabrinuta za nešto iako nije u preterano lošem finansijskom stanju.
“…jedna od onih žena, sitnih vlastelinki, koje kukaju zbog slabih useva, na nerodne godine i drže glavu malo nakrivo, a zapravo pomalo trpaju pare u šarene vrećice posakrivane po ladicama u komodama…“
Spremna je da pomogne Čičikovu kad joj se noću pojavi na vratima i traži prenoćište i lepo ga ugosti. Brine je da ne bude prevarena i prouzrokuje čitav zaplet kada dođe u grad kako bi se raspitala da li je za premalu cenu prodala mrtve duše Čičikovu. Pričajući priču o njegovoj poseti dodaje brojne detalje kako bi je učinila zanimljivijom. Čini se da ima potrebu da svoje nevolje učini većim nego one zaista jesu.
Nozdrjov
Najbolje je opisan kao skandalozan čovek.
“Nozdrjov je bio skandalozan čovek. Nijedan skup na kojem bi se pojavio nije mogao proći bez skandala. Svaki put bi izbio neki skandal: ili bi ga policajci izveli iz dvorane pod ruku, ili bi ga njegovi prijatelji silom prilika izbacili napolje.“
Sklon je pričanju priča, gotovo uvek priča besmislice i gotovo nikada ne govori istinu. Uvek je željan nekakvih poduhvata i zabave. Uživa u kartanju, ali nije sklon poštenoj igri. U silnoj želji da se nešto događa, često se upliće u različite svađe i tučne. Kako bi se zabavio, onome ko mu je u jednom trenutku prijatelj, već u sledećem trenutku okreće leđa kako bi o njemu ispričao neku laž, a zatim se opet ponaša kao da su prijatelji, što vidimo kad činovnicima napriča brojne besmislice o Čičikovu, a zatim se pojavi u njegovoj sobi i ponaša se prijateljski.
“Da je Nozdrjov okoreli lažov, to su svi znali i nije bilo nikakvo čudo čuti od njega totalnu besmislicu…“
Pljuškin
Pljuškin je nekada bio jako dobar gospodar i porodični čovjek, ali nakon što je izgubio porodicu, pretvorio se u okorelu ciciju. Sakriva sve što pronađe i nikada ni u šta ne ulaže, stoga mu je selo u iznimno lošem stanju, a saradnja i poslovanje sa njim gotovo su nemogući.
“Samotnjački život obilno je hranio škrtošću koja, kao što je poznato, pati od vučje gladi – što više ždere, to je nezasitnija; ljudski osećaji, koji kod njega ionako nisu nikada bili duboki, sve su više splasnjavali i svaki dan gubilo se ponešto u toj trošnoj ruševini.“
Upravnik policije
Vrlo spretan u svome poslu.
“Tako ga je pametno obavljao da je imao dva puta veće prihode od svih svojih prethodnika, a istovremeno je zadobio ljubav čitavog grada.“
Trgovci su ga voleli jer nije bio ponosit, i premda nije uvek pošteno poslovao sa novcem, bio je vrlo prijatno društvo.
Knjiga druga
Andrej Ivanovič Tentjotnikov
Nije opisan kao dobar ili zao, već jednostavno kao danguba.
“Međutim, Andrej Ivanovič nije zapravo bio ni dobar ni loš čovek, već jednostavno – danguba.“
Kao dečak, bio je nadaren i oštrouman, ponekad živahan, ponekad zamišljen. Direktor njegove škole smatrao je kako samo one najbolje treba usmeriti ka pravoj mudrosti, pa je takve učenike uzimao u posebnu klasu. Ali, Tentjotnikov je bio odabran za višu klasu kad je direktor umro, a novi direktor je bio sasvim drugačiji od njega. On ih nije učio kako u životu biti stabilan i u teškim situacijama, kako ne dopustiti da ih išta pokoleba i kako upoznati čoveka i na njega izvršiti moralni uticaj, već ih je učio nauci, terminima i rečima.
Bio je mirne naravi i nije imao problema sa drugim profesorima, ali nedostajao mu je njihov prethodni direktor. Nadao se da će njegov život zaista započeti kada završi školu i krene da radi u nekoj službi. Budući da je bio častoljubiv, nakon školovanja ne odlazi na roditeljsko imanje, već u Sankt Peterburg.
“Nije se ni obazirao na onaj svoj divni kutak koji je zadivljavao svakog gosta i posetioca, niti se poklonio prahu svojih roditelja, nego je, po običaju svih častoljubivaca, odjurio u Sankt Peterburg…“
Njegov stric, državni savetnik, imao je veze pomoću kojih je Tentjotnikov dobio posao kao prepisivač u nekom ministarstvu. Kada je stupio u službu, shvatio je da mu se škola ipak čini puno uzvišenijom od takvih sitnih poslova. Bez obzira na to, odlučuje da prihvati posao. Međutim, među njegovim prijateljima bila su dvojica buntovničkog duha. Pod njihovim uticajem Lenicin je omrznuo Tentjotnikovu porodicu i njegova odela, što je na kraju dovelo do svađe sa njim i Tentjotnikovog otkaza.
Nakon toga Tentjotnikov odlučuje da se vrati na svoje imanje i živi kao vlastelin. Nalazi svoje selo u lošem stanju i odlučno se prihvata posla i nadzire poslove koji se u selu obavljaju. Ali, seljaci su shvatili da je voljan da se prihvati posla, ali ne razume se u sam posao koji oni rade. Zato su krenuli da ga vuku za nos, odnosno odjednom je na seljačkoj zemlji sve bolje uspevalo nego na vlastelinskoj. Neuspeh ga je obeshrabrio pa je prestao da nadzire radove, a i druženje sa komšijama mu je dosadilo, pa je raskinuo prijateljstva sa njima.
On je na neki način suprotnost Čičikovu; dok su Čičikovljeve namere usmerene ka njegovoj dobiti, a put koji bira da do njih dođe najčešće je nepošten, on od svojih ciljeva, bez obzira na sve, nikada ne odustaje. Tentjotnikove namere su plemenite, put koji do njih bira je pošten, ali neuspeh ga lako obeshrabri, zbog čega ne uspeva da ih ostvari.
Tentjotnikov je zbog svega navedenog izgubio volju za borbom za sreću u svom životu, a upravo je to razlog što sada većinu svojih dana provodi ne radeći gotovo ništa.
Ono što ga je nakratko probudilo iz sna bila je njegova ljubav prema kćerki generala Betriščeva, Ulenjki, no nakon svađe sa generalom i to se gasi. Nakon što tu svađu izgladi Čičikov, ljubav se nastavlja pa Tentjotnikov konačno pronalazi malo sreće.
General Betriščev
Lik koji je sastavljen od brojnih vrlina i brojnih mana.
„Požrtvovanost, velikodušnost u presudnim trenucima, hrabrost, pamet – a uz sve to – izvanredna mešavina samoživosti, častoljublja, taštine, lične sitničave osetljivosti i mnogo čega drugog bez čega nema čoveka.“
Ponosan je čovjek i svakome ko ga je pretekao u službu to zamera. Dobrog je srca, ali osetljiv i podrugljiv. Preko svađe će preći ako dobije izvinjenje i pokoji kompliment.
Ulenjka
Kći generala Betriščeva, odlučna u svojim mišljenjima i spremna da ih izrazi, osetljiva na nepravdu i spremna da je istakne onda kada je negde uoči. Nije je lako zavarati ulagivanjem, pronicljiva je i više ceni iskrenost od licemerja.
Zlonamernost drugih ljudi je ljuti i nije spremna da je prihvati olako što se vidi iz njenog odnosa prema ocu. Spremna je opomenuti i svoga oca kada primeti da nekoga prihvata zbog njegove slatkorečivosti, bez obzira na njegovu inače zlonamernu narav.
“ – Ne priča se bez razloga. U tebe je, oče, zaista dobra duša i dobro srce, ali se ponašaš tako da bi neko mogao da pomisli da si sasvim drugačiji. Primaš u kuću čoveka za kojeg i sam znaš da je opak, samo zato što je slatkorečiv i što ti zna kako da ti se ulizuje.“
Petar Petrovič Petuh
Opisan kao debeo čovek koji se večito brine o sledećem obroku, a o dobroj hrani razgovara rado i sa divljenjem.
“Među njima vešto pliva, viče i o svemu se brine čovek gotovo isto toliko širok koliko i visok, sasvim okrugao, baš kao lubenica.“
Gostoljubiv je i svoje goste rado časti obilnim obrocima.
Platon Mihajlič
Vrlo lep čovek, no neprobuđen i snen, bez strasti. U životu se dosađuje.
“ – Verujete li da neki put i poželim tako nešto, da se malo uznemirim i uzrujam. Ma da me bar neko samo naljuti! Ali ni govora! Dosadno mi je, i Bog!“
Zato pristaje da krene sa Čičikovim na putovanje, kako bi video svet i možda naučio nešto što bi ubilo njegovu dosadu.
Konstantin Fjodorovič Kostanžoglo
Izvanredan vlastelin. Svoj posao voli i ne vidi u njemu ništa dosadno. Uživa u radovima na selu i sakupljanju plodova toga rada.
“Treba imati ljubavi za posao; bez toga nema ništa. (…) Tu čovek korača uporedo sa prirodom, sa godišnjim dobima, sudija je i svedok u svemu što se zbiva i stvara oko njega.“
Pukovnik Koškarjov
Vlastelin koji smatra kako je najbitnija dobra organizacija u obliku kancelarijskih poslova, čovek koji veruje u rezultat birokratskog procesa. Takođe smatra kako je izuzetno važno obrazovanje i kako u nedostatku obrazovanja leže svi problemi. Uštogljen čovek ozbiljnog lica. Pristojan i otmen u ophođenju sa ljudima, ali često neučinkovit u rešavanju problema.
“Počeo je da govori kao pravi poslovni čovek. Od samog početka se žaliti na neobrazovanost vlastelina u okolini, na velike poslove koji ga čekaju.“
Hlobujev
Svoje imanje je u potpunosti zapustio. Živi u siromaštvu, a žudi za luksuzom, zbog čega će sebi pre priuštiti luksuz nego osigurati egzistenciju. Ispod časti mu je da stupi u službu sa mizernom platom, iako se žali na siromaštvo.
“ – Ja sam nekad bio guvernerski sekretar. Kakvo bi mi pošteno mesto mogli sada da mi ponude? Plata bi mi bila mizerna, a imam ženu i petoro dece.“
Međutim, pristaje da radi posao koji mu nudi Murazov jer veruje u Boga i puno se moli, a posao koji mu on nudi je bogougodan zbog čega ne može da ga odbije.
Pravni savetnik
Čovek koji se vrlo često nalazi u problemima, ali se vrlo spretno iz njih izvlači. Kada Čičikov dođe kod njega da potraži savet, saznajemo i kako uspeva da se izvuče iz svih tih problema – u njih uplete što više ljudi i zamrsi ih toliko da ih više niko ne zna da ih reši.
‘‘ – Zamrsiti, zamrsiti, ništa drugo – odvrati filozof – navesti neke druge sporedne okolnosti kojima ćete uplesti i druge osobe, i sve zakomplikovati, ništa drugo. Pa neka to onda raspetljava neki tamo činovnik iz Sankt Peterburga! Neka raspetljava, neka samo raspetljava!“
Afanasije Vasiljevič Murazov
Izuzetno bogat starac, zbog čega mu se svi dive i jako su ljubazni prema njemu. Međutim, pošten je i skroman, spreman da pomogne čoveku koji pokaže spremnost da nastavi da živi svoj život pošteno. Tako i Hlobujevu pronalazi posao kako bi zarađivao za život radeći posao kojim služi i Bogu i čoveku. Pomaže i Čičikovu, ali tek nakon što mu obeća kako će, ako mu pomogne, živeti pošteno.
“(…) Ali ću se potruditi koliko god budem mogao da vam olakšam sudbinu i da vas oslobodim. Ne znam hoću li u tome uspeti, ali ću se potruditi. Ako ipak, iznad svakog očekivanja, uspem, Pavle Ivanoviču, zamoliću vas za nagradu za svoj trud: da se okanete svih tih težnji za sticanjem.“
Beleške o piscu
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je utemeljio ruski realizam. Rodio se 31. marta 1809. godine u mestu Veliki Soročinci u Ukrajini, koja je u vreme njegovog rođenja bila deo velikog ruskog carstva.
Kada je završio sa školovanjem, sa navršenih devetnaest godina odlazi u Petersburg i nakon brojnih poslova, među kojima je bio i pokušaj da postane glumac, počinje da radi u državnoj službi na mestu činovnika.
Dok je radio u državnoj službi o svom trošku je objavio srednjoškolsku poemu, ali zato što nije dobro prihvaćena, Gogolj je spalio sve primerke i počeo da razmišlja o tome da emigrira u daleku Ameriku.
Nekoliko godina je radio u državnoj službi i onda je odlučio da je došlo vreme za promenu, pa je počeo da predaje istoriju u internatu za žene, a paralelno je radio kao privatni učitelj za decu bogatih. U tom periodu je objavio zbirku novela „Večeri na majuru kraj Dikanjke“. Ubrzo je postao poznat u književnim krugovima i sprijateljio se sa Puškinom.
Godine 1835. objavljuje zbirku pripovedaka „Mirgorod“ gde se nalazi i delo „Taras Buljba“, koje će 1842. godine biti prošireno u roman. Iste godine je objavio i „Arabeske“ sa esejima i pripovetkama. Tada počinje ciklus „peterburških pripovedaka“, a najpoznatije su „Kabanice“ i „Nosa“.
Godine 1836. sledi uspeh sa komedijom „Revizor“. Pretpostavlja se da mu je ideju za spomenutu komediju dao Puškin kao i za roman „Mrtve duše“. Njih je Gogolj zamislio kao „Božanstvenu komediju“ od Dantea.
Mrtve duše su zato trebale da imaju tri dela, a od kojih je jedino dovršen prvi deo objavljen 1842. godine trebao biti kao Pakao. Na drugom delu je radio preko deset godina, a s vremenom je od liberala postao fanatični vernik i konzervativac i sledbenik crkve. Zbog toga je 1848. godine otišao na hodočašće u Palestinu.
Pretpostavlja se da je pod uticajem jednog od sveštenika spalio drugi deo Mrtvih duša, a uskoro je 4. marta 1852. godine i umro.
Ostavite odgovor