Danga obrađena lektira Radoja Domanovića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno delo Danga >>
Analiza dela
„Danga“ je satirična pripovetka srpskog pisca Radoja Domanovića, poznatog upravo po kritičnosti prema vremenu i vlasti koje ističe u svojim satiričnim delima. Takva je i ova pripovetka. Jedina zadaća ove pripovetke je istaknuti apsurd političkog sustava koji čoveka smatra robom, dok taj isti čovek takvo tretiranje smatra čašću. Središte radnje je san kojeg je pripovedač sanjao, ali on je zapravo alegorija za stvarni život.
U tom snu pripovedač se nađe u gradu u kojem vrede isti uslovi kao u stvarnom životu, samo se drugačije zovu. Umesto gazde, na vlasti je kmet. On naređuje da se nad narodom obavi žigosanje kako bi se razlikovao od došljaka. Taj pečat ili dangu kojom se inače žigosuje rob, narod s oduševljenjem prihvata, busajući se tko će hrabrije da izdrži bol i muku tog čina. Pripovedač, kao došljak, zgraža se takvog postupanja prema narodu, kao što se zgraža i ostalih „običaja“ tog mesta, poput jahanja moćnika – osoba koja dopusti da je se jaše, postaje cenjena u društvu.
Ali ni pripovedačeva java nije ništa bolja. Pripovedač živi u svetu u kojem je pogramisan da poštuje visoke činove i to iz čistoga straha. On se klanja dugmetu s policijske uniforme na tlu i to gotovo mehanički. Sam za sebe kaže da se ni po čemu ne ističe od bilo kojeg drugog dobrog i poštenog građanina (i time se ponosi), te da nikada nije rekao ni pomislio nikakvu krivu misao. Njegov život je rutina. On svaki dan jede, popije malo vina i ide na spavanje. Uspavljuje se knjigom, što znači da ona za njega nema nikakvu drugu vrednost, jer je i sama jednolična i dosadna. Nakon što odsanja san i sam se oseća malo grešnim, samo zbog misli koje je mislio u njemu. Ipak, krivo mu je što se probudio pre nego je i sam osetio malo slave zbog junački otrpljene boli.
Kompozicija ove pripovetke je neobična. Nema analiza i nema nikakvih karakterizacija. Sve što čitaoc dobiva je prikaz segmenata sna, koji je upravo onakav kakvo prepičavanje sna i jest – prikaz nekoliko (nepovezanih) epizoda. U tim epizodama dobivamo mnogo informacija o čudnoj kulturi sveta u kojem se pripovedač zatekao, ali niti jednu infromaciju o njegovom osobnom stajalištu (osim nekoliko slučajeva zgražanja) ili još manje, informacija o njemu kao liku. Svi ostali likovi također su plastični, gotovo identični, jedino po čemu ih razlikujemo su njihova imena. Svi misle isto, bore se za isto, glorifikuju iste vrednosti i na kraju više manje jednako podnose torturu žigosanja.
Struktura pripovedanja je ciklička. Počinje opisom stvarnog života, čime dobivamo nešto uvida u pripovedačevu svakodnevicu, a onda kreće opis sna. Veći dio radnje događa se upravo u ovom segmentu, a onda, radnja opet prelazi na javu, čime se zatvara krug pripovedačke kompozicije i onda priča završava.
Iako se radnja ove pripovetke dešava u snu, ona je zapravo prikaz vremena u kojem je Domanović živio. To je nepatvoreni prikaz jednog naroda i vremena, što su shvatili i njegovi čitaoci, uvidjevši moć Domanovićeve ironije i satire.
Književni elementi
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: nepoznata zemlja iz sana
Vreme radnje: za vreme autorovog života, dakle druga polovica 19. veka
Tema dela: prikaz sna u kojem ljudi prihvataju da budu robovi
Ideja dela: kritika društva koje omalovažava svoje građane
Prepričano delo
Pripovedač je usnuo strašan san. I sam se čudi kako je mogao tako nešto da sanja kada je on jedan miran i dobar građanin, jednak svoj deci namučene majke Srbije. Nikada nije od sebe pravio izuzetak, već je u dlaku radio što i drugi. Jednom je čak, kada je video otkinuto dugme sa policijske uniforme na podu, skinuo kapu i poklonio mu se, srećan što mu je krv toliko plemenita. Onda je netko prošao i nagazio dugme. Taj prostak razjario je pripovedača, ali se utešio da na svetu ima malo takvih prostaka, srećan što je njemu bog dao fino srce i plemenitu krv.
Taj dan, pre nego je usnuo san, sve je u pripovedačeveom životu teklo uobičajeno. Pripovedač je najpre večerao, onda malo pijuckao vino, pa legao u postelju i počeo da čita knjigu kako bi se uspavao. Kada je zaspao, knjiga mu je ispala iz ruke, a on se odjednom našao na nekom brdovitom putu. Vani je bila hladna i mračna noć. Hukao je vetar i padao sneg na oči. Nebo je bilo mrčano i nemo. Nigde nije bilo nikoga. Pripovedač je hodao, sve dok nije zalutao. Noć se činila da traje danima. On je tako hodao, rekao bi vekovima, sve dok nije nabasao na neki nepoznati kraj.
Tamo je bio veliki grad, na čijoj se pijaci skupilo mnogo ljudi. Podigla se velika graja, pa je pripovedač ušao u gostionicu kraj pijace. Pitao je gostioničara šta se to vani dešava. On mu kaže da su oni miran i dobar svet, veoma poslušan svom kmetu. Pripovedač se iznenadi na je njima kmet „najstariji“ tj. vladar. Gostioničar objasni da kod njih kmet upravlja, a nakon njega dolaze panduri. Pripovedač se nasmeje na tu besmislicu, pa ga gostioničar pita tko je on i odakle dolazi kada to ne zna. Pripovedač kaže da je iz Srbije, pa gostioničar odmah počne da ga gleda sa poštovanjem, jer je mnogo čuo o toj čuvenoj zemlji. Kaže da su oni ovde mirni i dobri ljudi, ali iz okoline dolaze razni probisvetovi koji pokušavaju da ih pokvare i namame na zlo. Zato, da bi se građani mogli raspoznati od došljaka, kmet je naredio da se svi ovdašnji stanovnici moraju pojaviti na općinskom sudu kako bi im se udario žig na čelo. Pripovedač se strese na tu pomisao, pa gostioničar s osmehom kaže kako je malo tako hrabrih ljudi kao što su oni.
Gostioničar pozove pripovedača da ode s njim, pa da i sam svedoči takvom junaštvu. Ali taman kad su mislili da krenu, pred gostionicu dođe čovek s trorogastom kapom i šarenim odelom, jahajući na čoveku u bogatom odelu, građanskog kroja. Prvi čovek uđe u gostionicu, a gostioničar se pokloni čoveku u odelu. Pripovedaču nije ništa bilo jasno, pa mu gostioničar kaže da je taj čovek jedan od najuglednijih građana, veliki bogataš i patriota. Pripovedaču nije bilo jasno zašto onda dopušta ovom drugom da ga jaše, pa mu gostioničar objasni da se to kod njih „smatra za počast koje se retko tko udostoji! (…) To je usluga otadžbini koju ne može i ne ume svaki narod da ceni“.
Stigli su na zbor, gde je trebao da počne izbor za zborskog časnika. Nekoliko grupa imalo je svoje kandidate za to mesto. Jedna je predložila Kolbu, druga Talbeta, treća nekog svog kandidata i td. Netko je reako kako nemaju boljeg kandidata za predsednika od Kolbe. Svima su dobro poznate njegove vrline i hrabrost, a malo je ljudi koje su velikaši jahali češće nego njega. Netko ospori taj govor, jer tog čoveka nije uzjahao ni njegov praktikant. Kolb kaže da je istina da su ga jahali često i da nije zajaukao ni kad bi ga udarili bičem, ali možda ima i mlađih i boljih kandidata od njega. Jedni su dreknuli da nema boljih od njega, a drugi da ne bi smeo da se hvali zaslugama od pre deset godina, kad su ga zadnji put jahali.
Odjednom se svi utišaju i rastvori se prolaz među ljudima. Pristupi mladi čovek od nekih tridesetak godina i svi mu se priklone. Gostioničar kaže pripovedaču da je on prvak u građanstvu. Mlad je i mnogo obećava, jer ga je kmet do sada čak tri puta jahao. Izgleda da će njega da izaberu. Ostale kandidate već je vreme pregazilo, a na ovome je još juče kmet jahao. Ime mu je bilo Kleard i dobio je počasno mesto. Svi su se složili da je on najbolji kandidat, pa je odmah zauzeo presedničko mesto.
Nastao je tajac i Kleard se svima zahvalio na pažnji i počasti. Održao je kratak govor o budućem nastojanju da udovolji želji naroda. Kaže da neće biti lako pretrpeti muke i boli koje ih čekaju. Ipak nije mala stvar staviti vrelo gvožđe na čelo. Ali samo će kukavice drhtati i bojati se. Ne smeju da zaborave da potiču od plemenitih junaka koji su umirali za dobrobit njih, njihovih potomaka. Ove muke nisu ništa prema tim mukama koje su onu prošli. Zato će svaki pravi rodoljub, koji ne želi da se obruka pred svetom, da junački podnese bol koja im predstoji.
Svi su klicali ovom govoru. Još ih je nekoliko odražlo govore kojima su hrabrili narod, sve dok se za reč nije javio neki sedi starac. On je rekao da je sve te godine preživeo bez biljega i ne želi da mu sada, pred smrt, udare taj ropski žig na čelo. Svi su počeli da pljuju po starcu. Klicali su da ga se izbaci odatle, skoro bi ga i kamenovali da nije bio toliko star. Svi su se zakleli da će sutra osvetlati obraz naroda i da će da budu hrabri. „Došlo je vreme da se pokažemo ko vredi, a ko ne, a ne da se svaka rđa razmeće junaštvom!“
Pripovedač se vratio u hotel. Gostioničar se ponosio svojim narodom, a pripovedač je isti dan vidio članak u novinama koji je govorio kako je došlo vreme da se prestane sa praznim hvalama i praznim rečima. Napokon će da se pokaže tko vredi. Svi se nadaju da u narodu neće biti kukavica, koje će vlast morati silom terati da se udre žig na njihovo čelo. Svatko tko imalo ceni vitešku krv u sebi, želeće da što pre mirno podnese bol.
Sutradan su svi, pa i pripovedač, otišli pred sudnicu. Tamo su došli i stari i mladi. Majke su nosile decu u naručju, da i njih žigošu, kako bi ona kasnije imala veća prava na posao u državnoj službi. Ljudi su se gurali i psovali. Svi su hteli prvi da se žigošu, a činovnik u svečanom odelu, pokušavao je da smiri masu, ubeđujući ih da će svi da stignu na red.
Počelo je žigosanje. Neki su stenjali, a neki jaukali, ipak, nitko nije uspeo da ne pusti glasa, kako su obećavali. Pripovedač nije mogao da gleda to mučenje, pa je otišao u gostionu. Tamo su već bili neki koji su prošli žigosanje. Pili su u bolovima, ali nisu hteli da to pokažu. Bilo je sramota priznati bol, da ne bi bili proglašeni kukavicama.
Dok su ga žigosali, zastenjao je čak i Kleard, dok se Talb derao kao magarac. Bilo je i onih koji su pobegli od žigosanja, te su ostali prezreni od društva. Ipak, iznenađenje je bio neki Lear, čije je junaštvo ostalo zapamćeno. On ne samo da nije pustio glasa, nego su ga dvaput žigosali, bez da je zucnuo. Svi su pričali o njemu s najvećim poštovanjem.
Lear se nakon toga ponosno šetao gradom s dva žiga na čelu. Bio je sav pun ponosa, oholosti i dostojanstva, a ljudi su mu se klanjali i skidali kapu pred njim, smatrajući ga junakom. Svi su dotrčavali da vide narodnog velikana. Čak su i novine pisale o njemu i obasipale ga hvalom i slavom jer on je svojim činom zaslužio ljubav naroda.
Pripovedač je slušao svu tu hvalu, pa se i u njemu probudila junačka krv. Ipak su i njegovi stari umirali za slobodu. Obuzeli su ga ponos i sujeta, pa je odjurio u sudnicu i rekao da oni još nisu videli pravog junaka! Kakav Lear i kakva dva žiga, neka njemu udare deset!
Činovnik je prinosio žig njegovom čelu, kada se pripovedač probudio iz sna. Skoro pa je odnio slavu tog Leara. Bilo mu je malo krivo što san nije završio do kraja.
Analiza likova
Likovi: pripovedač, gostioničar, starac od stotinu godina
Pripovedač – poprilično je pasivan. Nije navedeno njegovo ime i nije dovoljno individualizovan. On je narator spoljašnje priče i njegova uloga je uvesti čitaoce u dešavanja koja se odvijaju u nekom drugom, nepoznatom svetu. Pripovedač sam za sebe kaže da je on „miran i valjan građanin, dobro dete ove namučene, mile nam majke Srbije, kao i sva druga deca njena“. Njegov život je monoton i u njemu se ne dešava ništa sem običnih svakodnevnih stvari. Boji se policije u tolikoj meri da samo dugme s njihove uniforme kod njega izaziva neprijatne misli i strah.
Starac od stotinu godina – jedina individua koja iskače iz bezlične mase. Od ostalih se razlikuje po drugačijem stavu i drugačijem pogledu na dešavanja. Starac je jedini žigosanje nazvao pravim imenom.
„Deco – otpoče on, a suze se skotrljaše niz blede, smežurane obraze i padoše na belu bradu – meni je teško i skoro ću umreti, ali mi se čini da je bolje ne dopustiti takvu sramotu. Meni je stotinu godina, i živeo sam bez toga. Pa zar sada da mi se na ovu sedu iznemoglu glavu udari žig ropski.“
Gostioničar – pripovedaču je otkrio interesantne informacije o stanovnicima grada u kojem se pripovedač našao:
„… mirni i valjani ljudi, ali iz okoline dolaze ovde svakojaki probisveti te nas kvare i uče zlu“.
Beleške o piscu
Radoje Domanović bio je osnivač satirične pripovetke te je istu i uveo u srpsku književnost. Rodio se 1873. godine u selu Ovsište kod Kragujevaca u jednoj seoskoj porodici. Otac mu je bio učitelj.
Osnovnu školu završio je u susjednom selu Jarušicama završio je osnovnu školu dok je gimnaziju pohađao u Kraljevu. U Beogradu na Velikoj školi završio je filološke i istorijske studije. Radio je u Pirotu, Vranju i Leskovcu kao nastavnik istorije i maternjeg jezika.
Rano je počeo da piše, još za vreme đačkih dana. Te pripovetke su se često sastojale od njegovih beleška sa sela i palančkog života. Dela iz tog perioda su: „Iz beležaka sa sela“, „“Sima penzioner“, „Pozorište u palanci“.
Kao napredni intelektualac često je menjao mesto poslovanja. Bio je član samostalne radikalne stranke, a nakon 1903. godine kada je pao apsolutizam odvojio se od samostalnih radikala te je pokrenuo politički list „Stradija“.
S vremenom je postao pravi boem, a takav život uništio ga je fizički i psihički. Umro je napušten od svih i sam, u 35. godini, 1908. godine.
Najpoznatiji je bio kao satiričar, a njegova alegorijsko-satirična dela postigla su najveći uspeh. To su dela: „Vođa“, „Straduja“, „Danga“, „Ukidanje strasti“, „Mrtvo more“.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor