Žitije Hajduk Veljka Petrovića obrađena lektira književnika Vuka Stefanovića Karadžića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Kako je Vuk bio savremenik Hajduk Veljka Petrovića želeo je ostaviti svedočanstvo o Veljkovom životu, o njegovim podvizima koja je ostvario svojim herojskim postupcima i o njegovoj smrti. Vuk je delu Žitije ajduk Veljka Petrovića zapravo izneo pojedinosti iz Veljkovog života koje ga slave kao heroja i više doneo taj njegov život na bojištu nego njegov privatni život, te stoga delo je više istorijski tekst, u njemu preovladava objektivan ton, pisac se oslanja na istorijske činjenice, jezik je jasan. Vuk Stefanović Karadžić je ovim delom doneo istorijsku građu.
Ovaj spis iscrpna je biografija koja prati život junaka Veljka Petrovića od njegove navršene 15. godine pa sve do 30. godine, odnosno do njegove smrti. U prvi plan priče stavljene su godine za vremena Prvog Srpskog ustanka koji se dogodio u razdoblju od 1804. do 1813. godine te na Veljkovu ulogu u ustaničkim borbama.
Pisac je istaknuo dvije Veljkove osobine, a to su njegova neizmerna dobrota te hrabrost i junaštvo. Budući da je bio neustrašivi borac, njegovo junaštvo bilo je nadaleko svima poznato. Bio je primer drugima i davao im je snagu tokom borbe. Iz tog razloga, njegova pogibelja je bila sakrivena. Ipak, svi su osećali da Veljka nema jer stalno je obilazio svoje borce sa ciljem da ih potiče i bodri. Sa njima je čak delio i ratni plen.
Ovim istorijskim tekstom pisac je želio ostaviti trag na osobu koju je neizmerno cenio i volio i kojoj se divio. Zbog toga, celi je tekst napisan na činjenicama, Vuk ništa nije želio da ulepša ili izmišlja, a jezik kojim je delo napisano je jednostavan i jasan.
Velik dio pisac je posvetio i opisu same ličnosti Veljka Petrovića iz kojeg saznajemo da se ovaj hajduk fizičkim osobinama nije nimalo razlikovao od drugih ljudi. Opisao ga je jednostavno, jasno i kratko.
smeđe kose
malo prćasta nosa
široki usta
duguljasti suvi obraza
vrlo mali brkova
tanka i visoka struka
No, njegove karakterne osobine opisao je sa više detalja pa iz njih saznajemo sledeće:
slušao zapovesti dosta dobro
mogao bimu čovjek (…) bez ikakve svedočenja nebrojano blago povjeriti
svagda potrebovao starješinu da mu kaže šta će činiti
slabo bio pobožan i duševan
bio je pravi hajduk
Crni Đorđije (se) gotovo više bojao njega nego on Crnoga Đorđija
bio iskren i prostodušan
nije umeo lagati
U borbi je uvek bio neustrašiv i ništa nije moglo da ga zaustavi dok je u životu bio prost i jednostavan i nije želio sam da odlučuje. Pisac je Veljka opisao najlepšim karakternim osobinama, a upravo njegove osobine nose i samu pouku priče koja glasi da su junaci uvek jednostavni ljudi s kojima možda da se poistoveti svaki običan čovek.
Književni elementi
Književna vrsta: Žitije (biografija)
Književni rod: Epika
Mesto radnje: Srbija (pod turskom vladavinom)
Vreme radnje: prvi srpski ustanak (1804.-1813.)
Tema: život hajduka Veljka Petrovića i njegovi veliki podvizi
Ideja: kroz istorijsku priču Veljka Petrovića pisac nam daje do znanja da bi svi trebali da se ugledamo na njegovo junaštvo i snagu kada je to potrebno
Prepričano delo
Delo opisuje vreme Prvog srpskog ustanka kada se srpski narod borio za oslobođenje od turskog ropstva. Turci su u ovoj borbi bili u većem broju i imali su više opreme, te je borba bila neravnopravna. Kao i u svakom dobru, tako i u zlu, pokazala se nesloga srpskih vojvoda koji nisu želeli pristupiti Hajduk Veljku u pomoć. U branjenju Negotina vojska ne štedi zalihe municije kako bi pružila otpor, kao ni pokućstvo. Novac im je služio kao municija za topove, pretapali su kašike i tanjire, kandila. Veljko je bio od onih vođa koji nikada ne napuštaju svoju vojsku u borbi.
U delu je posebno istaknuto Veljkovo junaštvo i snaga. Imao je veliko srce, bio je veliki patriota, sve je davao za slobodu svoga naroda. U samom delu je upoređen sa Ahilom i Milošem Obilićem gde nam je Vuk na neposredan način iskazao veličinu Hajduk Veljka Petrovića poredeći ga sa njima. Svi znamo koliko su velika ova dva junaka i ovaj metod je poslužio kako bi se izbeglo navođenje svih podviga Hajduk Veljka, već se poređenjem naglasilo veliko junaštvo.
U delu su posebno istaknute fizičke i psihičke osobine Veljka Petrovića. Tanak i visok, sa malim brkovima. Veljkove suprotne osobine posebno se vide kada se uporedi njegov lični život i ponašanje, sa ponašanjem na megdanu. Osobine koje krase jednog hajduka, koji je nepokolebljiv i neustrašiv ne pokazuju se u privatnom životu. Njega ne zanima da bude aktivan na privatnom planu, nema želju da odlučuje i da se pita o svemu kao u borbama.
Sa vojvodama Veljko vodi bludan život, boravio je u haremu lepotica kod Milenka Stojkovića gde im je jednog dana dojahala Čučuk Stana, obučena kao muškarac i sa prezirom rekla Veljku: „Zar tvoji momci ne znaju Turke ubijati, nego devojačke darove krasti“? Veljkovi su momci sakupljajući porez opljačkali devojačke darove za svadbu. Veljko je naredio da se darovi vrate i još je sam darivao i rekao: „Sad sam te ja darivao, sad si moja“. Veljko je tada, zaljubivši se u petnaestogodišnju devojčicu, ostavio svoju prethodnu ženu i oženio Stanu.
1813-te godine su bile krizne za Srbiju. Iako je Veljko Petrović naredio da se Stana skloni sa ženama, ona se nakon par dana vratila i nastavila ratovanje ravnopravno sa Veljkom. Hrabro se borila sve do Veljkove pogibije kada je neutešna nastavila borbu sa vojskom dok je Veljkov brat Milutin nije poslao preko Dunava. Njen dalji život je takođe zanimljiv, udala se za Grka Nikolaua Olipiosa, poznatog kao kapetan Jorgić. Sa njim je imala dva sina i dve ćerke. Umrla je u Atini.
Analiza likova
Lik hajduk Veljka Petrovića – Veljko je rođen u selu Lenovcu kod Zaječara u bogatoj porodici Petra Petrovića. U svojoj dvadeset drugoj godini ubio je dva Turčina koji su napali njegovu sestru. Tada se odmetnuo u hajduke. Naročito se istakao u bici na Varvarinu, gde je bio ranjen. 1813. god kada ga je napalo nekoliko turskih konjanika, on ih je sasekao i gnevni Turci su poslali još jaču vojsku kada se Veljko morao povući. Poginuo je iste godine 20-og jula kada su Turci ušli u Negotin i Krajinu. Zapamćene su njegove reči: „Glavu dajem, Krajinu ne dajem“. Sa prvom suprugom Marijom je imao sina Radovana, a današnji potomci Hajduk Veljka Petrovića žive u selu Dubona i prezivaju se Hajdukveljkovići. Veljko je bio čovek tanka i visoka struka, smeđe kose, veoma malih brkova, duguljastih suvih obraza, širokih usana, malo prćasta nosa. Atributi koji prikazuju njegov lik ne izdvajaju ga ni po čemu od ostalih ljudi, ali zato se pokazuje njegova izuzetna snaga i junaštvo. U svemu je bio prvi, ravnopravno se borio sa svojim vojnicima, njegovo junaštvo se poredi sa Ahilom i Obilićem. Nije ga mogla pokolebati ni nadmoćnost u broju i opremljenosti turske vojske. Veljko je bio poslušan i revnosan hajduk, Crni Đorđe se gotovo više bojao njega nego Veljko, Đorđa. Hajduk Veljko je bio pošten i iskren, nikada nije lagao, bio je iskren čovek iz naroda, prostodušan i neposredan. Nije posebno bio pobožan i duševan, žene je menjao, dve je imao zakonite, prvo Mariju, pa Čučuk Stanu. U njegovom liku se sudaraju upravo njegova životna jednostavnost, bez želje za posebnim angažovanjem, dok je u borbi bio drugačiji, voleo je biti prvi i o svemu se pitati. Govorio je da od starešina najviše voli slušati Vujicu i kneza Miloja Teodorovića. Veljko je bio od onih junaka koji su svesni svoje izuzetnosti. Bio je pravi hajduk te mu je taj epitet ostao uz ime kao ponosito odličje.
Lik Čučuk Stane – Stana je bila sitne građe, zbog čega je i dobila ime Čučuk. Imala je dve sestre i brata koji se rodio dosta posle njih. Otac ju je zbog toga terao da nosi mušku odeću sve dok nije stasao. O njenoj lepoti narodni pevači su ispevali pesme. Krasila ju je izuzetna hrabrost i snalažljivost, nije imala strah doći Veljku na noge i tražiti ono što su njegovi uzeli. Iako je Veljko imao više žena, Stana mu je bila posebna i najmilija. Kada ju je poslao sa ženama da se skloni jer su za Srbiju došli crni dani , ona se vratila i jahala ravnopravno sa najhrabrijim momcima, unosila strah i pometnju. Čak i kada je Veljko poginuo Stana je neutešna nastavila da ratuje. Kasnije se udala za Grka, a umrla je u Atini, 1849. godine.
Beleška o piscu
Vuk Stefanović Karadžić rođen je 7. 11. 1787. godine u velikoj porodici u Tršiću, a umro u Beču 7. 2. 1864. godine.
Njegova braća i sestre mahom su umirali u tom periodu i njegova majka odluči da mu da ime Vuk, jer kako se tada verovalo to ime će ga zaštititi od duhova i veštica. Ovakva sudbina pratiće Vuka kroz ceo njegov život.
Kao i njegova braće i sestre i Vuk je bio bolešljiv. Te tegobe su se prenele i na njegovu decu. Oženivši Anu Mariju Kraus dobio je dvanaestoro dece, od kojih su samo preživeli Mina i Dimitrije Karadzić.
Zbog bolesti imao je problema sa nogom i često je zbog zdravstvenih problema izostajao iz škole. U tom periodu hteo je da upiše našu Gimnaziju u Karlovcima, ali mu nisu dozvolili jer je već bio prešao godine, imao je 19 godine, bio je prestar za ovu školu. Nasuprot tome, sve prepreke koje je prevazilazio u životu nisu ga sprečile i obeshrabrile u želi za obrazovanjem i znanjem, zbog čega odlazi u Beograd.
U Beogradu upoznaje Dositeja Obradovića, koji na početku odbija da bude njegov mentor, ali Vuk ipak uspeva da upiše Obradovićevu Veliku školu koju kasnije zbog zdravstvenih problema ipak mora da napusti. Lečio se u Mehadiji, Novom Sadu, Pešti, gde se upoznao sa Dimitrijem Davidovićem, Frušićem, Savom Mrkaljem i Lukom Milovanovim koji će kasnije biti značajni za njegov rad.
Ne sasvim dobrog zdravlja nastavio je da se bavi pisarskim, činovničkim i učiteljskim poslom. Stalno je bio okružen ljudima i to mu je omogućavalo kontakt sa narodom i narodnim jezikom. Ambiciozni Vuk tako odlazi i u Beč, gde upoznaje suprugu Anu i Jerneja Kopitara koji će postati Vukov najbolji prijatelj, mentor, saradnik na izdanju Vukovog Rječnika iz 1818. godine.
Kopitar je podsticao Vuka na velike podvige i ostvarenja, prepoznao je u njemu talenat i želju. Tako ga podstiče i na prikupljanje narodnih pesama, a Vuk širi svoje interesovanje radom na Gramatici i Pravopisu srpskog jezika.
Ceo Vukov život od 1814. do 1864. godine mogao bi se podeliti u tri razdoblja.
1814-1823.
Vuk postaje književnik, gramatičar i reformator i sav se posvećuje književnim i reformatorskim poslovima.
1823-1845.
Vuk razvija svoj rad i prenosi ga na ceo narod, ali uz stalne muke da sam sebi osigura udoban život kako bi mogao da se posveti reformatorskim i književnim poslovima.
1845-1864.
Ovo je vreme najživljeg sistematskog Vukovog rada. Tada uspeva da osigura svoj materijalni život i posvećuje se izdavanju svojih ranijih dela. Do kraja završava svoju reformu, pridobija pristalice i odlične saradnike u pred kraj epohe vidi svoju potpunu pobedu.
Vuk 1814. objavljuje zbirku narodnih pesama „Malu prostonarodnu slaveno-serbsku pesnaricu“, zatim prvu gramatiku srpskog jezika na narodnom govoru „Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu“, zatim 1815. drugu „Pesnaricu“.
„Narodnu serbsku pesnaricu“ objavljuje 1818. i dopunjuje izdanje „Pismenice“ te tu gramatiku objavljuje u okviru „Srpskog rječnika“ iz 1818.godine, da bi 1852. godine dopunio i ovo izdanje Rječnika pod istim nazivom.
Ostala dela: „Narodne pesme“ tri velike knjige 1823. godine, „Zbirku poslovica“ 1836. godine, prevod „Novog zaveta“ 1847. godine, „Kovčežić“ 1849. godine, „Poslovice II“ 1849. godine, „Pripovetke“ 1853. godine, „Primeri srpskoslovenskog jezika“ 1857. godine, „Provitelstvujušči sovet serbski“ 1860. godine i mnoga druga.
Telo Vuka preneto je iz Beča 1897. godine i danas počiva u Sabornoj crkvi u Beogradu pored Dositeja Obradovića.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor