Plavobradi obrađena lektira književnika Šarla Peroa. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Šarl Pero jedan je od najpoznatijih pisaca bajki svih vremena. Njegova dela poslužila su kao inspiracija mnogim kasnijim piscima, poput Hansa Kristijana Andersena i Braće Grim, pa su njegove bajke ispričane iznova mnogo puta. Plavobradi je jedna od njegovih bajki, ne tako poznatih, poput Pepeljuge, Lepotice i zver, Palčića, Mačka u čizmama, Magareća koža, Vile, Kraljević Čuperko, Zlatokosa i mnogih drugih. Za svoja dela inspiraciju je tražio u narodnim pričama, mitovima i predanjima.
Svoje prvo delo, Lepoticu iz sunule šume je objavio bez potpisa. Na samom početku stvaralaštva, publika i kritika nisu najbolje prihvatili Peroova dela. Za razliku od pisaca svog vremena, on nije prezao od ubacivanja često jezivih momenata u svoje bajke. Ali, kako je vreme prolazilo, njegova dela su postajala sve više prihvaćena. Uskoro su ih čitali i mladi i stari, pa je to tako i dan danas. Deca su počela da uživaju u njima zbog bajkovitih i interesantnih momenata, a odrasli su ga rado čitali zbog jasnih moralnih pouka. Kao i u svim bajkama, i kod njega su likovi podeljeni na dobre i loše, od kojih oni dobri uvek pobeđuju na kraju. Njegove bajke su bezvremenske, i uvek su rado čitane. U današnje, moderno doba svi ih rado čitamo deci jer sadrže moralne vrednosti kojima težimo i koje želimo da prenesemo na svoje najmlađe.
Plavobradi je bajka koja nas uči da o ljudima ne treba da sudimo na osnovu prvog utiska. Ali i da isto tako, taj prvi utisak ne mora uvek da nas prevari. O glavnom junaku, Plavobradom, svi su mislili da je dobar i pošten, ali se na kraju ispostavilo suprotno. On je bio jedna zla i proračunata osoba. Jedna od glavnih pouka koju spoznajemo nakon čitanja ovog dela je da uvek morao biti mudri kada nekome dajemo poverenje. Ne treba svakome da poklanjamo svoju pažnju, nego treba sami da shvatimo ko je vredan našeg prijateljstva. Iako se ispostavilo da je Plavobradi zao, on je neko ko se držao svoje reči. Kada je namerno rekao svojoj ženi da ne ide u zaključanu sobu jer joj sledi kazna, hteo je da preispita njenu poslušnost. Kada ga ona ipak nije poslušala, on je morao da izvrši obećanje koje joj je dao.
Pouka ovog dela nije nimalo naivna, posebno u današnje vreme kada je muževa poput Plavobradog veoma mnogo. Kako je njegova žena jedino tada uspela da mu se suprostavi i bila je zbog toga kažnjena, donosi sliku o tome da žene moraju biti poslušne i ne smeju imati svoj glas. Što je veoma pogrešno i kosi se onim što pokušavamo da prenesemo danas na svoju decu. Ujedno, ova bajka nam govori o privlačnosti „zabranjenog voća“ – uvek nas najviše privuče da uradimo ono što nam je rečeno da ne smemo i jedna od poruka bajke je da moramo da kontrolišemo svoju znatiželju.
Plavobradi je ujedno i priča o privlačnosti misterije. Ne postoji osoba koja ne zna koliko je teško suzbiti iskre radoznalosti. Nerešena misterija muči sve kojima je nemoguće odoleti iskušenju. Ako smatramo da je Plavobradi bajka za decu, onda postaje jasno da to nije samo bajka već i lekcija. Deca se uče da postoje pravila koja treba slediti. Ako su zločesti, sledi kazna. Zašto bi neko želeo da uplaši svoje dete? Odgovor je jednostavan – da ih se spreči da budu nepromišljeni.
Ko je Plavobradi i zašto ga se ljudi toliko plaše? Mnogo puta je spomenuto da ga se komšije toliko plaše da odbijaju da posete njegovu mladu suprugu – njegovu životnu prijateljicu – dok je njen muž kod kuće. Iskreno, Plavobradi nije najgora vrsta ružnoće sa kojom bi ovaj čovek mogao da bude proklet. Njegovu plavu bradu ne treba uzimati književno. Ukazuje na svako odstupanje. To može biti njegova abnormalna okrutnost, ekscentričan način života, bukvalno bilo šta. Jedini je sa plavom bradom, što znači da je jedini koji je nakaza.
Njegova mlada žena oličava naivnost. Zna da je PLavobradi već oženjen. Takođe je dobro svesna činjenice da niko ne zna gde su mu druge žene, ali radije zanemaruje te činjenice u korist svog visokog položaja i bogatstva. Treba joj nedelju dana da poveruje da je ugledan gospodin. Međutim, čitaoci ne bi trebalo da misle da je njeno zanimanje fokusirano samo zlato i srebro. Prima ključeve svake sobe i ormara u kući, u kojima se čuvaju svi zlatni i srebrni tanjiri ili šolje, ima apsolutan pristup novcu, ali ne obraća pažnju na to. Jedino do čega joj je stalo je mali ormar.
Opet, nema potrebe da se to uzima književno. Ormar predstavlja istoriju njenog muža. Oni su mladenci, tako da ona još uvek nije videla njegove mane. Naprotiv, pokazuje se da je velikodušan čovek. Ali se seća da je njen suprug jednom pre bio slavan među svojim komšijama. Otvoriti ormar znači dobiti potrebne informacije o njemu i naučiti sve njegove tajne. Krv, koju nije bilo moguće oprati, pokazuje da, bez obzira na to kako neko pokušava da se reši svoje prošlosti, ona mu ostaje do smrti. Ni gospodar kuće ni njegova mlada supruga ne mogu da zaborave tragove krvi na malom ključu. To znači da mogu da ne mogu da nastave da žive srećno sve dok se istina ne otkrije.
Iako je ovo prilično kratka priča, ona nas, čak i odrasle, uči puno korisnih lekcija. Njegov sretan završetak dokazuje da bez obzira koliko je osoba bogata, uticajna i uspešna, nemoguće je sakriti sve tajne i za svaki zločin postoji kazna.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Mesto radnje: letnjikovac, kuća Plavobradog
Vreme radnje: nekada davno
Tema: zloba jednog plavobradog čoveka
Ideja: radoznalost često može da nas dovede u nevolju, ali i iz nje da nas izbavi
Prepričano delo, citati
Nekada davno živeo je jedan veoma bogat čovek. Imao je mnogo kuća, letnjikovaca, zlatno i srebrno posuđe. Ali, na nesrecu, imao je plavu bradu, pa su ga se svi bojali. Sve devojke i žene su bežale pred njim.
„Jedna od njegovih komšinica, otmena gospođa, imala je dve savršeno lepe kćerke. On zaprosi jednu od njih, a majci ostavi na volju koju će mu dati.“
Ali ni jedna ni druga devojka nisu želele da se udaju za njega. Svaka je govorila ovoj drugoj da ona bude ta koja će poći putem njegove kuće. Pored toga što je imao plavu bradu, devojke je odbijala činjenica da se on već nekoliko puta ženio, ali da niko nikada nije saznao šta se desilo sa njegovim ženama. Plavobradi je želeo da se bolje upozna sa ovim devojkama, pa je poveo njih, njihovu majku, najbolje prijateljice i nekoliko momaka iz komšiluka u jednu od njegovih vikendica. Tamo su ostali osam dana.
Za tih osam dana, jedva da su malo spavali. Sve vreme su se smejali, zabavljali, išli u šetnje, lov i ribolov. Noći su provodili zbijajući svakojake vragolije. Mlađoj od sestara učinilo se da se sve odvija jako dobro. Pa joj ni gospodar više nije bio strašan, ni njegova brada toliko plava. Odlučila je da se uda za njega, pa se venčanje desilo čim su se vratili u grad.
Nakon mesec dana, Plavobradi je morao da ide na put u drugu pokrajinu zbog posla. Trebao je da ostane najmanje šest nedelja na putu. Molio je svoju ženu da se za vreme njegovog odustva dobro zabavlja, da zove prijateljice i da ih uvek lepo ugosti. Da idu u šetnje i na vikendicu kada god to požele.
Na rastanku joj je dao ključeve od svih odaja u kući, od kovčega gde se nalazilo srebrno i zlatno posuđe. Dozvolio joj je da koristi se što poželi.
„A ovaj maleni ključ, to je ključ za sobicu na kraju velikog hodnika u donjim odajama; sve otvarajte, ulazite svugde; ali vam zabranjujem da uđete u tu sobicu, zabranjujem vam tako da nema toga što ne biste mogli očekivati od mog gneva ako prekršite zabranu.“
Žena je obećala da će ga poslušati, pa ju je on poljubio i popeo se u kočije i otišao. Komšinice i prijateljice su brzo stigle u posetu ovoj mladoj ženici. Nisu ni sačekale da ih ona sama pozove. Sve su želele da vide bogatstvo u njenoj kući, ali se nikada nisu usuđivale da dođu kada joj je muž bio tu. Sve su se plašile njegove plave brade i mrkog pogleda. Zato su sada išle redom iz sobe u sobu, svaka je bila lepša i bogatija od prethodne. Kada su se popele na sprat, ugledale su najlepše posteljine, zavese, krevete, ormariće, ogledala. Ogledala su bila tako velika da su mogle da se ogledaju cele u njima, a okvir je bio srebrn ili pozlaćen. Bilo je to sjajnije od bilo čega što su ikada videle. Sve vreme su sa ushićenjem pričale koliko je ona imala sreće da uživa u takvom bogatsvu.
„A ona se, međutim, nije toliko dobro zabavljala razgledajući sva ta blaga, jer je nestrpljivo čekala trenutak u kojemu će otvoriti sobicu u donjim odajama.“
Znatiželja joj nije davala mira, pa je samo razmišljala o trenutku kada će napusiti ovo društvo, spustiti se stepenicama i doći do male sobe, u kojoj je ulaz bio zabranjen. Toliko je žurila da što pre stigne, pa je umalo nekoliko puta pala i slomila vrat. Nije marila ni što je nepristojno bilo da ostavi goste i ode sama, samo je želela da vidi šta se krije u toj famoznoj sobi.
Isprva ništa nije videla kada je otvorila vrata sobe. Zavese su bile spuštene i u sobi je vladala tama. Odjednom je shvatila da je ceo pod bio umrljan skorenom krvlju u kojoj su ležala ženska tela. Bile su to sve bivše žene Plavobradog, o kojima niko ništa nije znao. Jednu po jednu on je ubio u ovoj sobi. Jadna, prestrašna žena nije znala šta da radi od straha. Ispao joj je ključ iz ruke i isprljao se krvlju.
Konačno se pribrala, podigla ključ i otišla u svoju sobu da se malo smiri. Ali to joj nikako nije polazio za rukom, bila je veoma uznemirena. Kasnije je pokušala da obriše ključ od krvi, ali nije mogla nikako da skine krv sa njega. Pokušavala je na svakakve načine da krv skine, ali nije znala da je ključ bio začaran. Kada bi obrisala krv sa jedne strane, on bi se pojavio sa druge.
„Plavobradi se vratio kući još iste večeri i reče da je uz put dobio pismo iz koga je saznao da je posao radi kog beše krenuo završio povoljno po njega. A njegova žena se trudila na sve načine da mu pokaže da se raduje njegovom brzom povratku.“
Sledećeg dana, Plavobradi je zatražio ključeve koje joj je dao. Kada je shvatio da među njima nije mali ključ, koji otključava vrata zabranjene sobe, upitao je gde je on. Ona je pokušala da se izvuče i slagala ga je da ga je zaboravila na noćnom stočiću u svojoj sobi. Tada joj je zatražio da ga donese, što je ona i učinila. Ugledao je krv na njemu i upitao je odakle ona tu. Jadna žena je nespretno slagala i rekla da ne zna odakle krv na ključu, ali je on već znao šta se dogodilo.
„Ne znate ništa o tome!“ nastavi Plavobradi. „A ja znam. Zaželeli ste ući u sobicu! Pa dobro, gospođo, ući ćete i zauzećete svoje mesto pokraj onih dama koje ste onde videli.“
Ona se bacila pred noge mužu, molila ga da joj oprosti. Bila je tako mila i lepa, da bi i stena se slomila pred njom, ali ne i on. Plavobradi je imao srce čvršće od stene. Rekao joj je samo da mora umreti i to odmah. Ucveljena žena ga je zamolila samo za malo vremena da se pomoli Bogu, a on joj je dao pola sata da to učini.
Kada je ostala sama, pozvala je svoju sestru Anu i zamolila je da se popenje na vrh tornja i pogleda da li joj dolaze braća. Bili su obećali da će je danas posetiti. Molila je Anu da im kaže da požure. Kada ju je upitala da li vidi ikoga, Ana je rekla samo prašinu na suncu i zelenilo u travi. Tada je Plavobradi sa nožem u ruci, krenuo da viče na nju da siđe dole ili će se on popeti po nju gore. A ona je opet molila sestru da pogleda da li neko dolazi, ali ona joj je opet isto ponovila, ništa osim prašine i zelenila nije videla.
Kada ju je opet upitala da li neko dolazi, Ana joj je odgovorila da se diže prašina ali da ništa ne vidi dobro. Na kraju je ugledala dva konjanika kako idu ka njima. Žena je znala da su to njena braća i mahala je da što pre dođu jer su joj bili potebni.
Plavobradi je sada tako glasno vikao da se cela kuća tresla. Žena se spustila niz stepenice i htela je da mu se baci pred noge i moli ga ponovo za oproštaj.
„To vam ničemu ne služi“, reče Plavobradi, moraš umreti.“ Zatim, uhvativši je jednom rukom za kosu, a drugom podigavši nož, htede joj odseći glavu. Jadnica se okrene ka njemu i gledajući ga iznemoglim očima, zamoli da joj udeli još samo tren, da se pribere. „Ne, ne“, reče on, „preporuči se Bogu.“
Kada je podigao ruku i krenuo da je ubije, začuo je snažno lupanje na ulaznim vratima. Zaustavio se i pogledao ka vratima, koja su sluge otvarale. Na njima je ugledao dva momka kako uleću u njegov dom i vade mačeve, jureći pravo prema njemu. Lako je prepoznao braću svoje žene, pa je krenuo da beži. Znao je da su oni vešti sa mačevima.
Momci su brzo trčali za njim i stigli su ga pre nego što je krenuo da se penje niz stepenice. Proboli su ga mačem i ostavili da umre. Njihova jadna sestra je bila skoro mrtva kao i njen muž. Toliko nije imala snage da ustane i zagrli braću u znak zahvalnosti.
Kako njen muž nije imao naslednika, ova žena je nasledila svo njegovo bogatsvo. Jedan deo je iskoristila da uda svoju sestru Anu za plemića koji ju je već dugo voleo, a drugim je kupila braći kapetansku službu. Ostatak bogatsva je ona koristila za sebe, pa se na kraju udala za časnog i plemenitog mladića sa kojim je zaboravila sve grozote koje je doživela pored Plavobradog.
Analiza likova
Likovi: Plavobradi i njegova žena
Plavobradi – strašan čovek sa plavom bradom koga se svi plaše. Sve žene su bežale od njega. Naizgled je delovao dobro, ali je ustvari bio strašan i zao čovek. Sve svoje žene je ubio i čuvao ih u sobi u koju nikako nije puštao. Kada ga sadašnja žena nije poslušala i otišla u sobu u koju nije smela, rešio je i nju da kazni jer je bila neposlušna. Želeo je da je ubije, ali su ga njena braća sprečila i ubili su oni njega. Na kraju je dobio što je zaslužio. On je dokaz da ponekad ako nam se neko čini kao loš na samom početku, može takav da ostane do samog kraja.
Žena – jedna naivna, prelepa mlada devojka. Iako na početku nije želela da se uda sa Plavobradog, posle provedenog nekog vremena sa njim, učinilo joj se da on i nije tako strašan pa je rešila da ona bude njegova buduća žena. Verovala mu je i mislila da je dobar. Ali kada je otišao na put i rekao da ne sme da uđe u jednu od soba u njihovoj kući, jer će je kazniti, u njoj se probudila znatiželja. Nije ga poslušala i on je rešio da je kazni, kada je saznao za to. Srećom, žena je bila mudra i brzo se dosetila da braća treba da je posete baš tog dana. Zamolila je muža za malo vremena da se pomoli Bogu, a ustvari je otišla na vrh tornja i čekala braću. Mahala im je da požure kada ih je ugledala i oni su srećom stigli na vreme da je spasu. Na kraju je nasledila svo bogatsvo od svog muža i uživala je u njemu. Našla je plemenitog muža i bila srećna.
Beleške o piscu
Šarl Pero rođen je 12. januara 1628. godine. Bio je francuski pisac i član Academie Francaise, koja je postavila temelje novom književnom žanru; bajkama. Najpoznatije od Peroovih priča uključuju „Le Petit Chaperon“ (Crvenkapa), „Cendrillon“ (Pepeljuga), „Le Chat Botte“ (Mačak u čizmama), „La Belle au bois dormant“ (Lepotica iz usnule šume) i „La Barbe Bleue“ (Plavobradi).
Mnoge priče Šarl Peroa, koje su prepisala braća Grim, nastaviće da se štampaju i mnoge su prilagođene operama i baletu (poput Uspavane lepotice Čajkovskog), pozorištu i filmovima (Volt Dizni). Perro je bio veoma uticajna ličnost na francuskoj književnoj sceni sedamnaestog veka, a takođe je bio i vođa „Moderne frakcije“.
Rođen je u bogatoj građanskoj pariškoj porodici, sedmo dete Pjera Peroa i Polete Le Klerk. Pohađao je dobre škole u gradu i studirao pravo pre nego što je započeo karijeru u državnoj službi (sledeći stope svog oca i starijeg brata Žana). Pero je takođe učestvovao u stvaranju „Akademije nauka“, kao i u obnovi Slikarske akademije.
1654. godine preselio se kod svog brata Pjera, koji je preuzeo (čitaj: kupio) mesto glavnog poreznika grada Pariza. „Kupovina“ zvaničnih državnih uloga bila je uobičajena praksa u Francuskoj sedamnaestog veka. Nakon toga, kada je osnovana Akademija Belles-Lettres 1663. godine, Šarl Pero je imenovan za njenog sekretara i služio je pod Žan Baptistom Kolberom (ministar finansija Luja XIV.).
1668. godine Pero je napisao La Peinture („Slikarstvo“) u čast kraljevog prvog slikara Šarla Le Bruna. Takođe je 1670. godine napisao Courses de testes et de Bague („Trke glave i prstena“) u znak sećanja na proslave 1662. koje je Luj organizovao za svoju ljubavnicu, Luiz-Francoa de La Bume le Blank, vojvotkinju od La Valjier. Sam Pero se oženio Meri Gišon 1672. godine (imala je samo devetnaest godina). Na nesreću, umrla je samo šest godina posle venačanja.
Bilo je to vrlo užurbano vreme u životu Šarla Perroa, a 1669. godine pomogao je Luju XIV. da dizajnira vrtove u Versaju. Pero je nagovorio kralja da u delu lavirinta u vrtovima uključi trideset i devet fontana, od kojih svaka predstavlja jednu od Ezopovih basni, a posao je urađen između 1672. i 1677. godine. Mlaz vode koji je izbijao iz usta životinje dizajniran je da stvori utisak govora datim bićima. Pored svake česme nalazila se ploča sa natpisom i katrenom koje je napisao pesnik Isak de Benserad.
Izabran za Francusku akademiju 1671. godine, Šarl Pero je pokrenuo „Argument antičkog i modernog“, u kojima su se pristalice antičke književnosti („Drevni“) suprotstavljali pristašama književnosti Luja XIV. („Moderni“). Šarl Pero bio je na strani modernizma i napisao je Le Siecle de Louis le Grand („Vek Luja Velikog“, 1687) i Parallele des Anciens et des Modernes („Paralele između starog i modernog“, 1688-1692) gde je pokušao da dokaže superiornost književnosti svog veka. Le Siecle de Louis le Grand napisan je u čast Luja XIV. i njegovom oporavku od operacija opasnih po život. Pero je tvrdio da je zbog Lujeve prosvećene vladavine sadašnje doba bilo superiorno istorijskim pogledima.
Uprkos tome što je pristao na službu kruni, 1695. godine, kada je imao šezdeset sedam godina, Pero je izgubio mesto sekretara. Tada je odlučio da se posveti svojoj deci i počeo je da piše priče inspirisane starim usmenim tradicijama francuskog i evropskog folklora. 1697. godine je objavio zbirku Priče iz prošlosti s moralom („Histoires ou Contes du Temps Passe“), sa podnaslovom „Priče o majci guski“ („Les Contes de ma Mere l’Oie“) koji je postigao ogroman uspeh, a uglavnom je inspirisana ranijim bajkama koje je napisao posećujući salon Meri Katarine Le Žumel de Barnvile, s barunicom d’Aulnoj koja je i osmislila termin „bajka“. Mnoge poznate priče koje danas slušamo i čitamo, poput Pepeljuge i Crvenkape, prvi put su zapisane pod njegovim perom. Pero je zapravo objavio svoju kolekciju pod imenom svog poslednjeg sina (rođenog 1678.) Pjera Darmankorta („Armankort“ je ime imanja koje mu je kupio), verovatno se plašeći kritika „Drevnih“.
U pričama je Perrault koristio slike oko sebe, kao što je dvorac Use za Trnoružicu, a za Mačka u čizmama markiza iz dvorca d’Oiron. Pero je suprotstavio svoje folklorne teme detaljima, aspektima i podtekstovima izvučenim iz sveta savremene mode.
Šarl Pero umro je u Parizu, gradu svog rođenja – i odraslog života – 16. maja 1703. godine u sedamdeset i petoj godini života.
Ostavite odgovor