Bajka o dečaku i mesecu obrađena lektira književnika Stevana Raičkovića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Knjiga Male bajke sastoji se od 20 kraćih bajki za decu, ali mogu ih čitati i odrasli. Nekoliko bajki namenjeno je isključivo deci, to su: „Bajka o skitnici i mravima“, „Bajka o kovaču i lancu“, „Bajka o hrastu“, „Bajka o belom konju“, „Bajka o galebu“, „Bajka o livadi i skakavcima“ i „Bajka o vetriću“.
Kada je Srpska književna zadruga odlučila da objavi ovo prvo izdanje zbirke bajki i priča za decu i odrasle, desila se prekretnica u srpskoj dečijoj književnosti u razvoju vrste umetničke (pisane) priče i bajke. Iako nam je do tog vremena bila poznata lepota srpskih narodnih priča i bajki poznatih sprskih književnika Vuka Stefanovića Karadžića, Raičkovićeva zbirka bajki Male bajke razvila je jedan poseban narativ i usađenu pesničku ideju u svoje bajke. Isprepovedana je precizno i jasno sa posebno odabranim jezičkim koloritom.
Bajke namenjene odraslima i deci u kojima se posredstvom prirode predstavljaju životna shvatanja su: „Bajka o cvetovima i dugi“, „Bajka o stabaocu“, „Bajka o čoveku koji je obišao Zemljinu kuglu“, „Bajka o Tadiji“ i „Bajka o Orašku“. Glavni akteri nekih bajki su životinje (npr. u „Bajci o belom konju“).
Pesnik Slobodan Rakitić u Pogovoru knjige naveo je bitan opis ove zbirke: „Priče u knjizi Male bajke samo uslovno možemo nazvati bajkama. Jer, one nisu bajke ni svojom strukturom, a ni svojim sižejnim opredeljenjima. Mada imaju elemenata i tajnovitosti, koja se ogleda u izrazitoj pesnikovoj maštovitosti, one u sebi ne nose ništa nerealno i trancendentalno. Naprotiv, one upućuju na realnost sveta i nisu samo maštarije o nekom mogućem životu, već su izraz i senka sveta koji jeste i koji nas okružuje.“
Glavni junak bajke Bajka o dečaku i mesecu je radoznali dečak koga je zainteresovala vest iz njegova sela. Ta vest posetila je svih devet seoskih kuća, ali zaintrigirala je samo dečaka iz sedme kuće. Vest je glasila da su se neki ljudi uspeli popeti na Mesec. Od kada je to čuo, dečak je stalno gledao u Mesec. Primetio je mrlje na Mesecu i izmaštao u svojoj glavici da su to tragovi nečijih koraka. Zatim je video Mesec kako visi na granama drveća i pošao za njim, pa se popeo na neko drvo, ali Mesec se izmakao. Na kraju bajke Mesec se penje uz planinu, a dečak bezuspešno ide za njim.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajke
Vreme radnje: neodređeno
Mesto radnje: neodređeno
Tema: dečakov pokušaj da ulovi Mesec
Ideja: neki ljudi imaju velike snove i ne posustaju pokušavajući da ih ostvare
Prepričano delo, citati
Priča započinje tako da autor odmah upoznaje čitaoce sa temom bajke:
„Kako su se dečak i Mesec našli u jednoj bajci, visoko nad crnom planinom. Šta je dečak poneo u svojsan. Gde se zaigrao, a gde sve lutao u nadi da će se popeti na Mesec, saznaćeš kad pročitaš ovu priču.“
Na Zemlji su se dešavala razna čuda, a među njima i da je čovek došao do Meseca. Vest se brzo proširila svetom, pa tako došla i u malo selo sa tek devet kuća. Neki u tom selu poverovali su u nju, neki su samo odmahnuli rukom, ali svi su je vrlo brzo zanemarili i nastavili sa svojim životom. Svi osim jednog dečaka, koji je živeo u sedmoj kući. On je dugo razmišljao o ovom događaju.
„Neki u nju poverovaše, nekio dmahnuše glavom, ali se i jedni i drugi ubrzo latiše svoga posla. Prevrtali su ašovima zemlju, ukucavali poneki ekser u grede, donosili vodu u testijama. Jedino se dečak iz sedme kuće, okružene velikim voćnjakom, najduže zamisli nad ovom pričom. Bio je to dečak nejakog sastava, plavokos, gotovo providnih ušiju.“
I inače bi se često osamljivao, ali sada je po cele dane provodio u dnu dvorišta i, čim bi sunce zašlo, a Mesec se pojavio, gledao bi u njegov krug i u zvezdano nebo. Gledajući Mesec, počeo bi da primećuje mrlje na njemu, a one su mu onda počele da nalikuju na stope, šta se posve uklapalo u priču o sletanju na Mesec koju je bio čuo.
„U vreme kad bi se iza jedne planine gubilo Sunce, a iznad druge pomaljao Mesec, dečak je upirao oči u njegov beličast krug ucrtan u zagasitom nebu. Gledajući netremice u njegovu svetlu površinu, otkrivao je po njoj neke blage, jedva primetne mrlje. I što je duže zurio u njih, sve više su mu ličile na tragove stopa, a ona priča koju je nedavno čuo, postajala mu je sve istinitija, a Mesec sve bliži.“
Dečak je tako skoro cele noći gledao u nebo, jedva da bi ga naterali da ode na počinak. A onda, čim bi legao, taj isti Mesec počeo bi da sanja. Jedne noći, probudio se iz sna i vidio kako jako Mesec svetli. Bio je toliko svetao, kao da je dan. Dečak se ustane i pogleda kroz malo okno, u Mesec koji nikada nije bio ni veći ni bliži.
„Kao nikada dotad, kroz maleno okno u zidu probijao se u sobu bleštavi sjaj mesečine i osvetljavao, gotovo jače nego podanu, oskudnu drvenariju oko postelje.“
Dečak se polako išuljao iz kuće i krenuo prema granama dunje, gde je vidio da Mesec počiva, ali kada je stigao tamo i uzverao se na grane stabla, vidio je da je pobegao na drugo stablo. Popeo se i tamo, ali Mesec je onda bio na drugoj strani dvorišta, među dunjama te i je sam izgledao kao jedna dunja. Dečak potrči poljem za njim, ali što je više trčao, to je Mesec više bežao.
„Ovoga puta, bila mu je skoro na dohvatu, sasvim nisko, u granama najbliže voćke u dvorištu. Da ne razbudi ukućane, dečak se nečujno izvuče kroz otvoreni prozor i potrča prema granama dunje. U njima je kao ogroman, sazreli plod, visio Mesec. Uspuza se uz stablo, ali tek sa njegovog vrha primeti da se Mesec nečujno pomeriou grane jedne druge voćke, u dno dvorišta. Onda dečak brzo i tiho potrča prema njoj, ali se Mesec još brže i tiše udalji i sa tog mesta.“
Da je netko u tom selu tada bio budan, video bi Mesec kako poput velikog točka beži poljem, kao da ga vuku nevidljiva kola ili kao da ga dečak goni nevidljivim štapom.
„Da je iz sela sa devet kuća bar neko bio budan, posmatrao bi najčudesniji prizor koji se zbio u ovom zabačenom predelu: Kao veliki, svetli točak, peo se Mesec uz obronak planine. Izgledalo je kao da ga je neki nevidljivi konj vukao ili naš dečak terao nevidljivim štapom.“
Analiza likova
Likovi: dečak
Dečak – glavni lik iz bajke prikazan je kao vrlo radoznao dečak koji voli da razmišlja o stvarima koje drugima i nisu toliko bitne. Na primer, kada je čuo vest o tome da su ljudi sleteli na Mesec, postao je opčinjen njime i nakon što su ostali ljudi iz njegova sela prestali da o tome misle. Ali on je volio da svaki dan odlazi na osamljeno mesto, gde bi i inače volio da ide i razmišlja, te da gleda u zvezdano nebo i Mesec. Što ga je više promatrao to mu se više činilo da na njemu, mesto tamnijih mrlja, vidi stope.
Njegova mašta bila je velika pa je zamišljao sebi svakakve priče. Jedne večeri, kad se probudio i vidio kako pun Mesec sjaji napolju, njegova mašta zamislila je da se spustio na Zemlju, u krošnju stabala, pa je odlučio da ga ulovi. To što nije odustajao od toga da ulovi Mesec, iako mu je ovaj stalno izmicao, govori o tome da je dečak jako uporan. Nije htio da odustane dok se ne ostvari ono što je naumio, čak i kada se to činilo beznadnim. Hteo je da i on bude jedan od onih koji su stali na Mesec.
Fizički opis dečaka: „Bio je to dečak nejakog sastava, plavokos, gotovo providnih ušiju“
Beleške o piscu
Stevan Raičković smatra se jednim od najznačajnijih srpskih savremenih književnika. Bio je pesnik, prozaik, pisac za decu i prevodilac. Raičković je rođen 1928. godine u Neresnici kod Kučeva. U školu je krenuo u rodnom mestu, a kasnije je pohađao gimanziju u Senti, Kruševcu, Smederevu i Subotici. Maturirao je 1947. godine, a nakon toga otišao u Beograd, gde je upisao studij na Filološkom fakultetu.
Otkako je počeo da objavljuje pesme za vreme studija, Raičković je postao saradnik u raznim listovima. Radio je i kao saradnik Literarne redakcije Radija Beograd. 1959. godine postao je urednik u izdavačkoj kući „Prosveta“. Taj posao radio je do 1980. godine.
Već sa 17 godina Raičković je počeo da objavljuje pesme, iako je njegova stvarna suradnja s raznim listovima i časopisima počela 1949. godine. Prva objavljena zbirka bila mu je „Detinjstvo“, izdata 1950. godine.
Ukupno za života Raičković je objavio 20 zbirki pesama, od kojih su mu najpoznatije: „Pesma tišine“, „Balada o predvečerju“, „Kasno leto“, „Tisa“, „Kamena uspavanka„, „Stihovi“, „Prolazi rekom lađa“, „Varke“, „Zapisi“ i druge, a od pesama ostaju upečatljive pesme „Septembar„, „Kuda potonu Pek„, „Oprosti kamenu što ćuti„, „Leto na visoravni„, „Pohvala“ i „U zimski sumrak“
Prevodio je i ruske pesnike, a osim pesama, napisao je sedam knjiga za decu i nekoliko knjiga eseja. Knjige za decu su mu: „Veliko dvorište„, „Družina pod suncem“, „Gurije“, „Krajcara i druge pesme“, „Vetrenjača“, „Male bajke“, „Slike i prilike“.
1972. godine Raičković je postao dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti, a 1981. godine primili su ga za redovnog člana. Dobitnik je i brojnih književnih nagrada kao i društvenih priznanja, što ga je svrstalo u jednog od ponajboljih srpskih pisaca. Među tim nagradama su i Zmajeva nagrada, Njegoševa nagrada, Nagrada Neven, Goranov vijenac, Nagrada Desanka Maksimović, Nagrada Dušan Vasiljev i mnoge druge.
Stevan Raičković umro je 2007. godine u Beogradu.
V.B.
Ostavite odgovor