Stevan Raičković je jedan od glavnih predstavnika subjektivnog lirizma u srpskoj posleratnoj poeziji. Uklapa se u kategoriju srpskih pesnika koju čine naši najizrazitiji lirici: Branko Miljković, Vladislav Petković Dis, Miloš Crnjanski, Desanka Maksimović, Milan Dedinac. On se u svojim pesmama okreće svetu prirode, travama i lišću, reci, i plavom nebu Pesma U zimski sumrak se po tonu i glavnim osećanjima uklapa u celinu Kamene uspavanke jer su i ovde tišina, smrt i bezizlazni mir njeni glavni motivi.
Analiza dela
U pesničkim zbirkama, posebno onima koje su nastale u ranom i srednjem periodu stvaranja, Stevan Raičković izražava osećanja spokojstva, radost povratku reci iz svog detinjstva, jedinstvo sa prirodom, biljem. U njegovim pesmama je grad prisutan isključivo u negativnom smislu, kao mesto gde se čovek gubi, mesto usamljenosti i otuđenosti. Okretanjem prema prirodi i beg iz civilizacije i grada uspostavlja se narušeno jedinstvo sveta i pesnika.
U kasnijim knjigama Raičkovićev „misaoni lirizam“ prožima se tragičnim doživljajem prolaznosti i smrti, tako je i u pesničkoj zbirci Kamena uspavanka njegovom najpotpunijem delu. U pesničkim izrazima i tehnici on je privržen vezanom slogu i tradicionalnim oblicima, a svoj najveći doprinos dao je pisanju stroge forme soneta.
Pesma U zimski sumrak se nalazi u pesnikovoj zbirci pesama Kamena uspavanka čiji je nastanak specifičan. Zbirku je Raičković gradio postepeno, u dugom periodu između 1952. godine i 1985. godine, pa je tako od zbirke od 40 soneta objavljivanih po periodici ili pojedinačno, izrasla u zbirku od 70 soneta, tj. dobila onaj oblik koji danas poznajemo.
Sve pesme ove zbirke ispevane su u formi soneta. Zanimljivo je okretanje jednog postmodernističkog pesnika kakav je Raičković bio tradicionalnoj formi soneta. Ipak, pesnik je u to vreme prevodio sonete Vilijama Šekspira, pa verovatno i otud taj uticaj. Sam pesnik je za oblik soneta rekao:
„Ruku na srce, mislim da je brojka od 14 stihova i količina reči koja može da stane u njih u stvari sasvim moguća i prava mera da se nasluti, naznači i izrazi, pa i do kraja iscrpi svako osećanje, iluzija, slika ili misao u čoveku“.
Stevan Raičković se ovom zbirkom opet vraća tezi da se samo pomoću strogog oblika tj. forme pesnička zamisao konstituiše i da se tako postiže savršenstvo u pesničkom izrazu. Uz to što rađe bira pisanje soneta kao pesničke forme mnogo se ističe se i njegova klasičnost „pevanja“. Sve pesme ove zbirke odlikuje jasnost i iskrenost u pevanju i melanholična raspoloženja što se već po nazivima vidi: Kamena uspavanka, Nailazi hladno doba godine, Varka od leta, Pesma i smrt, U magli, Umorna pesma, pa i ova pesma U zimski sumrak.
Književni elementi
Vrsta dela: misaono-opisna (refleskivno-deskriptivna) lirska pesma napisana u formi soneta
Stih: 14 stihova raspoređenih u dve strofe od po 4 stiha (2 katrena) i dve strofe od po 3 stiha (2 terceta)
Rima: u prve dve strofe soneta rima je ukrštena, rimuju se 1. i 3. stih. Treću i četvrtu strofu posmatramo kao jednu celinu i uočavamo da se rimuju 1. i 3. stih, 2. i 4. stih, i 4. i 6. stih.
Tema dela: usamljenost lirskog subjekta je u saglasju za tmurnim i hladnim zimskim pejzažom, lirski subjekt je svaki čovek koji je upitan nad smislom svog postojanja.
Ideja (poruka) dela: čovek ne može da pobegne od svoje usamljenosti, ako se oseća prazno i pusto i priroda oko njega poprima takav oblik.
Analiza pesme, citati
Sonet „U zimski sumrak“ ima motiv zime, ali bez atmosfere idiličnosti. Dok su pesnici romantizma ovaj motiv opevali u osećanjima ili životne radosti ili dramatike života i čovekove borbe sa stihijom prirode, u Raičkovićevoj pesmi lirskom slikom zime izraženo je osećanje bezizlaznosti i usamljenosti. Ovde možemo da vidimo da ni samoća, ni priroda, ni san više nisu čovekovo pribežište u spokojstvo i mir. Pesnik želi da pobegne negde, u spasenje, u mir.
Prve tri strofe počinju istim pitanjima:
„Kuda pobeći u ovaj dan?
Kuda pobeći sa ovog dna?
Kuda pobeći u ovaj čas…?“
Odgovor je očajnički bezizlazan: „Zar nikud pobeći ovaj dan!“
Niz epiteta koje koristi kao što su čist, slep, čas prazan, pust vrt, sneg, gust koje možemo da vidimo u prvoj strofi označava se atmosfera bezizlaznosti.
„Kuda pobeći u ovaj dan?
U gusti sneg? U pusti vrt?
Pasti u meki bolesni san
Kao na smet, pod led, u smrt?“
Pesma bi bila neuporedivo siromašnija da nema ovako pažljivo biranih reči.
Ni pad u san više nije izbavljenje jer je san bolestan, bliži je smrti nego izbavljenju. San u prvoj strofi je mek i bolestan, a u poslednjoj je tup.
U drugoj strofi lirski subjekt pokušava da se nekako izdigne i da njegov beg bude u visine, ali „teške ruke sna“ ga pribijaju za tle tj. za zemlju.
„Kuda pobeći sa ovog dna?
Visoko negde? Još dublje? gde?
Eno već teške ruke sna
Pribijaju te kocem za tle.“
Srce lirskog subjekta se oglašava kao suv list:
„To toneš već u tupi san.
Srce tek šuška ko suvi list.
Zar nikud pobeći u ovaj dan?“
Pesnik je ovde upotrebio poređenje uporedivši srce sa suvim listom. Poređenje je stilsko izražajno sredstvo kojim se nešto dovodi u vezu i upoređuje se. Srce se poredi ovde za suvim listom, što nas opet asocira na kraj i umiranje.
Zanimljivo je da je poslednji tercet napisan kao obraćanje nekom. Lirski subjekt se obraća svakom čoveku koji se kao i on oseća slomljeno i prazno. Upitne rečenice kojima pesma obiluje utiču da se i čitalac zapita nad smislom svog postojanja.
Zanimljivi su i glagoli koje pesnik bira, on želi da pobegne, pada i tone. Glagoli su gradacijski poređani.
Ritmičnost pesme se postiže ponavljanjem reči kuda na početku prve tri stofe, a u poslednjoj strofi se krije kontrast i odgovor da baš nikuda ne može da se pobegne u ovaj zimski dan osim u smrt i konačnost.
U prve tri strofe soneta lirski subjekt pokušava da pronađe izlaz iz usamljenosti i praznine koje su pojačane hladnom slikom zime, a u poslednjoj strofi zaključuje da izlaza nema i da čovek ostaje sam sa svojim crnim mislima koji upotpunjuje hladna i gola slika zimskog pejzaža.
U prve dve strofe soneta rima je ukrštena, rimuju se 1. i 3. stih. Treću i četvrtu strofu posmatramo kao jednu celinu što se rime tiče i uočavamo da se rimuju 1. i 3. stih, 2. i 4. stih, i 4. i 6. stih.
Beleške o piscu
Stevan Raičković smatra se jednim od najznačajnijih srpskih savremenih književnika. Bio je pesnik, prozaik, pisac za decu i prevodilac. Raičković je rođen 1928. godine u Neresnici kod Kučeva. U školu je krenuo u rodnom mestu, a kasnije je pohađao gimanziju u Senti, Kruševcu, Smederevu i Subotici. Maturirao je 1947. godine, a nakon toga otišao u Beograd, gde je upisao studije na Filološkom fakultetu.
Otkako je počeo da objavljuje pesme za vreme studija, Raičković je postao saradnik u raznim listovima. Radio je i kao saradnik Literarne redakcije Radija Beograd. 1959. godine postao je urednik u izdavačkoj kući „Prosveta“. Taj posao radio je do 1980. godine.
Vec sa 17 godina Raičković je počeo da objavljuje pesme, iako je njegova stvarna saradnja s raznim listovima i časopisima počela 1949. godine. Prva objavljena zbirka bila mu je „Detinjstvo“, izdata 1950. godine.
Ukupno za života Raičković je objavio 20 zbirki pesama, od kojih su mu najpoznatije: „Pesma tišine“, „Balada o predvečerju“, „Kasno leto“, „Tisa“, „Kamena uspavanka“, „Stihovi“, „Prolazi rekom lada“, „Varke“, „Zapisi“ i druge.
Prevodio je i ruske pesnike, a osim pesama, napisao je sedam knjiga za decu i nekoliko knjiga eseja. Knjige koje je napisao za decu su: „Veliko dvorište“, „Družina pod suncem“, „Gurije“, „Krajčara i druge pesme“, „Vetrenjača“, „Male bajke“, „Slike i prilike“.
1972. godine Raičković je postao dopisni clan Srpske akademije nauka i umetnosti, a 1981. godine primili su ga za redovnog člana. Dobitnik je i brojnih književnih nagrada kao i društvenih priznanja, što ga je svrstalo u jednog od ponajboljih srpskih pisaca. Među tim nagradama su i „Zmajeva nagrada“, „Njegoševa nagrada“, „Nagrada Neven“, „Goranov vijenac“, Nagrada „Desanka Maksimovic“, Nagrada „Dušan Vasiljev“ i mnoge druge.
Stevan Raičković umro je 2007. godine u Beogradu.
Ostavite odgovor