Stevan Raičković srpski je književnik i pesnik koji se danas smatra jednim od najvažnijih srpskih pesnika i to uz svoje savremenike Vaska Popu i Miodraga Pavlovića. Raičković je pisao pesme koje se zbog svojih karakteristika mogu opisati kao neoromantične, ali i savremene. Pjesme je počeo objavljivati posle Drugog svetskog rata, 1945. godine, kada je imao samo 17 godina.
Književnost, pa tako i poezija Stevana Raičkovića nije pokleknula modernističkim i nadrealističkim utecajima, kao što je to bio slučaj kod mnogih pesnika iz njegova vremena. Njegove pesme nalikuju na one iz starih vremena, u kojima je vladala romantika. Ipak, one svejedno, kroz prenesena značenja i jaku dramatiku, iskazuju moćne ideje. Motivi koji se ističu u njegovim pesmama su motivi iz prirode. Raičković peva o životinjama, pticama, prirodi općenito, ali i o neobičnim ljudima, onima koje još samo deca umeju da razumiju.
Raičkovićeva poezija, ali i proza, deli se na onu za odrasle i onu za decu. Dela za decu značajan su dio Raičkovićeva opusa. Jedno od takvih proznih dela je njegov roman „Veliko dvorište„, sastavljen od mnoštva kraćih proznih priča koje zajedno govore o odrastanju jednog dečaka. Knjiga je napisana kao sećanje na (piščevo) detinjstvo.
Dečju poeziju Raičkoviće je objedinio u zbirci pesama „Družina pod suncem.“ Iako je ta zbirka pripada dečjoj literaturi, u njoj se jasno vidi Raičkovićev jasan i karakterističan pesnički izraz. Za decu je još izdao i pesme u prozi „Male bajke„.
Pesme Stevana Raičkovića namenjene odrasloj publici, nastavile su tradiciju srpske poezije pre Drugog svetskog rata. U modernističkom, „nepoetičnom“ pesničkom razdoblju, on je u svoje pesme unosio smiraj, lepotu izraza i jasnoću stihova. Ipak, njegova poezija nije tradicionalna. On joj je udahnuo teme i ideje novog, modernog čoveka. Postavljao je ista pitanja o sebi i svetu oko sebe, ali na mnogo lepši, poetičniji i jasniji način od savremenih tipičnih modernista i avangardista.
U svojim pesmama Raičković je objedinio ideje sveta, ličnog životnog iskustva, prirode, svega spoljnoga i unutrašnjeg, ispitujući tako sadašnjost, prošlost ali i budućnost.
Leto na visoravni – analiza pesme, citati
Leto na visoravni pejzažna je pesma koja opisuje jedan trenutak u prirodi. Kao što sam naslov kaže, taj trenutak desio se u leto, na visoravni, za vreme i nakon kiše. Pesma je kratka, ali vrlo deskriptivna, stoga je čitaocu priroda u tom jednom momentu itekako verodostojno dočarana. Ima samo dve strofe, oba su katreni, što znači da cela pesma ima samo osam stihova. Stihovi su svi deveterci, dakle jednake duljine, šta pesmi daje ustaljeni ritam. Dodatno ga naglašava i rima, koja je stalna i u obje strofe uzastopna.
Prva strofa započinje opisom krajolika. Pesnik određuje mesto radnje kako bi čitaoc bolje mogao da se uživi u pesmu. Radnja se odvija na visoravni, baš kako i sam naslov pesme nalaže. Pesnik dočarava kišno vreme najpre opisujući kako je nekada sve bilo sunčano. Ovim kontrastom još se više naglašava beznadnost kišnog dana, kada se čini da ona oduvek pada i da će zauvek da pada. Vidimo u ovim stihovima i jednu usporedbu – „…gde je sjalo / Od sunca sve ko ogledalo“. Ovako je lepo dočarana slika u kojoj se sunce odražava u kapljicama kiše ili rose, pa se čini da cela livada sjaji.
Između trećeg i četvrtog stiha prve strofe vidimo i stilsku figuru opkoračenje, gdje se dio rečenice, njene misli i intonacije prenosi u sljedeći:
„Čini se sad da nece stati
Kisa i sunce opet sjati“
Već sljedeća strofa briše tu beznadnost, jer kiša je eto već stala. Jedino što je od nje ostalo su kapi koje su se skupile na lišću i lokve na tlu. U drugom stihu druge strofe vidimo i neobičnu metaforu, gotovo pa personifikovanu – „Drhte lokve“. Čitaoc može da zamisli to drhturenje lokvi i ovaj glagol odista verodostojno opisuje taj događaj, ali ipak tvori nekako neobičan izraz, kao da su lokve žive i drhture na vetru nakon kišnoga dana.
Nakon toga autor opisuje sunce koje je granulo, ponovo u potpunom kontrastu sa prejašnjom slikom kiše i atmosferom koja je stvorena. I motiv sunca je presonifikovan, jer ono „blesnu krišom“, kao da je čovek koji se srami svoga sjaja, ali ipak nema izbora nego da ga posve oslobodi.
U poslednjoj strofi pesnik uvodi novi lirski objekat – kornjaču, koja je također bila na kiši, pa joj je oklop opran. I onda je još jedan preostali dokaz da je kiša padala, unatoč tome što sada sja sunce. Tema ove pesme je opis kišnog dana na visoravni, a pouka može da bude da se u prirodi, kao i u životu, stalno izmenjuju sunce i kiša. I jedno i drugo dolazi, ali i jedno i drugo prolazi.
Beleške o piscu
Stevan Raičković smatra se jednim od najznačajnijih srpskih savremenih književnika. Bio je pesnik, prozaik, pisac za decu i prevodilac. Raičković je rođen 5. jula 1928. godine u Neresnici kod Kučeva. U školu je krenuo u rodnom mestu, a kasnije je pohađao gimanziju u Senti, Kruševcu, Smederevu i Subotici. Maturirao je 1947. godine, a nakon toga otišao u Beograd, gde je upisao studij na Filološkom fakultetu.
Otkako je počeo da objavljuje pesme za vreme studija, Raičković je postao saradnik u raznim listovima. Radio je i kao saradnik Literarne redakcije Radija Beograd. 1959. godine postao je urednik u izdavačkoj kući „Prosveta“. Taj posao radio je do 1980. godine.
Već sa 17 godina Raičković je počeo da objavljuje pesme, iako je njegova stvarna suradnja s raznim listovima i časopisima počela 1949. godine. Prva objavljena zbirka bila mu je „Detinjstvo“, izdata 1950. godine.
Ukupno za života Raičković je objavio 20 zbirki pesama, od kojih su mu najpoznatije: „Pesma tišine“, „Balada o predvečerju“, „Kasno leto“, „Tisa“, „Kamena uspavanka„, „Stihovi“, „Prolazi rekom lađa“, „Varke“, „Zapisi“, i druge.
Najpoznatije pesme: „Oprosti kamenu što ćuti„, „Leto na visoravni„, „Kuda potonu Pek„, „Septembar“
Prevodio je i ruske pesnike, a osim pesama, napisao je sedam knjiga za decu i nekoliko knjiga eseja. Knjige za decu su mu: „Bajka o dečaku i Mesecu„, „Veliko dvorište“, „Družina pod suncem“, „Gurije“, „Krajcara i druge pesme“, „Vetrenjača“, „Male bajke“, „Slike i prilike“.
1972. godine Raičković je postao dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti, a 1981. godine primili su ga za redovnog člana. Dobitnik je i brojnih književnih nagrada kao i društvenih priznanja, što ga je svrstalo u jednog od ponajboljih srpskih pisaca. Među tim nagradama su i Zmajeva nagrada, Njegoševa nagrada, Nagrada Neven, Goranov vijenac, Nagrada Desanka Maksimović, Nagrada Dušan Vasiljev i mnoge druge.
Stevan Raičković umro je 6. maja 2007. godine u Beogradu.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor