Sonet „Kamena uspavanka“ objavljen je prvi put u 1952. godine na naslovnoj strani časopisa „Svedočanstvo“. Svi Raičkovićevi soneti su sabrani u zbirci koja nosi naziv, kao i pesma, „Kamena uspavanka“, objavljenoj 1963. godine. U početku je sadržaj zbirke nosio pedeset pesama, da bi se kasnije dodavali novonastali soneti i izdanje iz 1998. sadrži 71. sonet. Pesme iz ove zbirke sadrže i druge tradicionalne karakteristike, a to su, kako i sam naslov kaže uspavanke i molitve.
Stevan Raičković se priklonio tradicionalnom načinu organizovanja stiha sa, naravno, modernističkim promenama. Zbog čega je izabrao ovaj način možemo zaključiti iz njegovih reči: „Ruku na srce, mislim da je brojka od 14 stihova i količina reči koja može stati u njih, u stvari, sasvim moguća i prava mera da se nasluti, naznači i izrazi, pa i do kraja iscrpi svako osećanje, iluzija, slika ili misao u coveku…“ U Raičkovićevim sonetima preovladava takozvani „šekspirovski sonet“.
Rad na prevođenju Šekspirovih soneta uticao je u izvesnoj meri na razvoj Raičkovićevog pevanja. Kulminacija i sentimentalno – simboličko razrešavanje u 2/3 soneta, nalazimo na kraju, u poslednja dva stiha, kao kod Šekspira. Ovakav sonet podeljen je na tri katrena i jedan distih i tako se prati unutrašnja struktura koja alegorijsko – simboličku podlogu gradi u širokoj slici, a razrešenje nam donosi na kraju. Zapravo bi se pre moglo reći da se radi o nekoj vrsti pseudosoneta koji ima ishodište u renesansnoj poetici. On nema spoljašnji izgled soneta, osim što broji četrnaest stihova, ali je po sižejnoj strukturi i dvodelnosti pandan sonetu. Raičković je takođe odstupao od pravila u tome što dvodelnost pesme daje u alegorijskoj slici u katrenima, a razrešenje donosi u tercinama.
U našoj poeziji ima toliko glasne kuknjave, pogotovo posle rata, da ne možemo a da ne primetimo Raičkovićevu lepotu uzdržanosti. Odrastao je u građanskoj kulturi i sredini. Raičković je jako voleo život i oseća se njegova izvesna nedovoljnost zbog kratkog ljudkog veka, on bi hteo zaustaviti vreme, okameniti sve oko sebe i tako sačuvati sadašnji trenutak. Raičković je u svojim pesmama i zbirkama umeo da predstavi ona jedva primetna i teško opisiva stanja. Motiv prolaznosti je veoma zastupljen u ovim pesmama. Zabrinutost, sumnja, zapitanost prožimaju mnoge pesme iz zbirke, prenoseći nam time izvesnu dozu nespokojstva. Kod ovog pesnika su takođe prisutni pesma i pevanje kao osnovni motiv pevanja. Raičkovićevi stihovi možda ponajviše govore o razdvajanju pesnika i poezije, o pesnikovom neprestanom odricanju od života i neizvesnog ulaganja u poeziju.
Kamena uspavanka – analiza pesme
„Uspavajte se gde ste zatečeni
Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
Vi ruke po travi, vi usta u seni,
Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,
Zarastite u plav san kameni
Vi živi, vi sutra ubijeni,
Vi crne vode u beličastoj peni
I mostovi nad prazno izvijeni,
Zaustavi se biljko i ne veni:
Uspavajte se, ko kamen, neveni,
Uspavajte se tužni, umoreni.
Poslednja ptico: mom liku se okreni
Izgovori tiho ovo ime
I onda se u vazduhu skameni.“
Analizu pesme ćemo započeti od samog naslova. U njemu je pesnik upotrebio stilsku figuru oksimoron, spojio je dva nespojiva simbola, kamen i uspavanku. Kamen je simbol trajanja, nepokretnosti, čvrstine, snage, težine, dok nam uspavanka donosi mir, san, nežnost. Kada spojimo ova dva simbola možemo zaključiti da nas pesnik već samim naslovom poziva na san, da se zaustavimo, skamenimo, zastanemo u jednom vremenu i time bar na trenutak zaustavimo prolaznost čovečanstva. Jer svako od nas ima bar jedan trenutak u životu za koji bi hteo da traje večno i bez takvih trenutaka čovek kao da ne postoji.
U pesmi je prisutna stilska figura apostrofa, to jest obraćanje. Gomilanjem imperativa dozivaju se reči neophodne rukama koje kao da su sklopljene u molitveni položaj. Tako se one neposredno obraćaju čitaocima i pozivaju ih da se priklone tom procesu okamenjivanja, uspavljivanja da bi sa time ostali ono što jesmo. Da se uspavamo u onom trenutku u kom smo zatečeni, svi ljudi na svetu se pozivaju na takav čin. Kamen kao simbol, igra značajnu ulogu u poeziji romantičara i simbolista. Raičkovićev kamen nije simbol kulture i artefakta, ne pripada neorganskom svetu sasvim udaljenom od čoveka, niti mu je nedostupan, niti mu predstavlja opasnost. Pesnik ne samo da prepoznaje antropomorfne crte u kamenu i u prirodi već se on sam oseća kao deo prirode. Pesnikovo lirsko „ja“ čezne da se bar donekle poistoveti sa prirodom. Ova činjenica nam može svedočiti o ranoj Ričkovićevoj bliskosti sa sumatraizmom Miloša Crnjanskog.
Pesma nam na specifičan način govori o težnnji čoveka da savlada smrt i prolaznost. Pesnik želi da se što više približi mineralima i želi da ih razume, upravo zbog toga što je taj svet različit od čovekovog. Uz pomoć imperativa pesnik nam donosi dinamiku pesme, poziva nas da zajedno sa njim radimo iste stvari. Taj poziv nije upućen samo čoveku kao biću već i delovima tela jednog čoveka, sve na nama zapravo treba da se uspava. U drugoj strofi nam pojačava tu želju za staticnošću time što nam kaže da zarastemo u kameni san i time stvorimo jaču vezu. Zatim proširuje poziv epitetima, svima koji su živi, oni koji možda sutra više neće to biti. A zatim se poziv sa čoveka prebacuje i na samu prirodu. Poziva vode, mostove da se uspavaju u trenutku. U narednoj strofi imamo direktno obraćanje pesnika biljki. Govori joj da se okameni da ne bi uvenula i time vidimo kolika je tragika prolaznosti i šta ona donosi jednoj biljki, donosi joj uginuće. Poziva i one tužne i umorene da se okamene, da u tom trenutku okamenjenja prođe sva njihova patnja, jer san je period u kom smo smireni, ne brinemo ni za šta drugo, sve je večno kao i sam kamen.
Poslednje dve strofe su tercine, a poslednja nam donosi i pticu kao simbol slobode i poziva je da se u njegovom liku okrene. On zapravo želi postati jedno sa pticom i osetiti tu slobodu koju ona može osetiti. Na kraju joj govori da se i ona u tom letu okameni i tako ostane večno slobodna na plavom horizontu. U pesmi je naglašen motiv prolaznosti i zbog toga nam se javljaju i kontrasti kao slika crne vode i bele pene, kao život i smrt. Takođe kontrast pronalazimo i u slici mosta koji čvrsto stoji nad rekom, nad provalijom. Pesnik se obraća vodi kao simbolu proticanja vremena. Traži od nje da se zaustavi i tako bar na trenutak uspori to proticanje. Mostovi su simbol spajanja, spajanja ljudi, područja, ljudskih namera da se premosti svaka briga, potreba ljudi da se povežu. U svim tim simbolima postoji jedan viši smisao. Tako i ptica na kraju pesme treba da se skameni, od nje pesnik traži da izgovori njegovo ime, time možda ono ostane upamćeno. Želi da se pamti i njegovo delo i to je zapravo jedini način da pronađe spas od zaborava i prolaznosti.
Skamenjivanje u „Kamenoj uspavanci“ nije prelazak u nepostojanje nego u neki drugi, ne toliko paralelan život koliko ukršten sa čovekovim životom. Rima u pesmi je jako muzikalna i daje nam izvesnu dozu ushićenja, vidimo da se svi stihovi rimuju, sve reci se završavju slogom -ni što joj daje jaku ritmičnost. Samo poslednji stih pravi malo odvajanje, gde imamo ukrštenu rimu.
Beleške o autoru
Stevan Raičković smatra se jednim od najznačajnijih srpskih savremenih književnika. Bio je pesnik, prozaik, pisac za decu i prevodilac. Raičković je rođen 1928. godine u Neresnici kod Kučeva. U školu je krenuo u rodnom mestu, a kasnije je pohađao gimanziju u Senti, Kruševcu, Smederevu i Subotici. Maturirao je 1947. godine, a nakon toga otišao u Beograd, gde je upisao studije na Filološkom fakultetu.
Otkako je počeo da objavljuje pesme za vreme studija, Raičković je postao saradnik u raznim listovima. Radio je i kao saradnik Literarne redakcije Radija Beograd. 1959. godine postao je urednik u izdavačkoj kući „Prosveta“. Taj posao radio je do 1980. godine.
Vec sa 17 godina Raičković je počeo da objavljuje pesme, iako je njegova stvarna saradnja s raznim listovima i časopisima počela 1949. godine. Prva objavljena zbirka bila mu je „Detinjstvo“, izdata 1950. godine.
Ukupno za života Raičković je objavio 20 zbirki pesama, od kojih su mu najpoznatije: „Pesma tišine“, „Balada o predvečerju“, „Kasno leto“, „Tisa“, „Kamena uspavanka“, „Stihovi“, „Prolazi rekom lada“, „Varke“, „Zapisi“ i druge.
Prevodio je i ruske pesnike, a osim pesama, napisao je sedam knjiga za decu i nekoliko knjiga eseja. Knjige koje je napisao za decu su: „Veliko dvorište“, „Družina pod suncem“, „Gurije“, „Krajčara i druge pesme“, „Vetrenjača“, „Male bajke“, „Slike i prilike“.
1972. godine Raičković je postao dopisni clan Srpske akademije nauka i umetnosti, a 1981. godine primili su ga za redovnog člana. Dobitnik je i brojnih književnih nagrada kao i društvenih priznanja, što ga je svrstalo u jednog od ponajboljih srpskih pisaca. Među tim nagradama su i „Zmajeva nagrada“, „Njegoševa nagrada“, „Nagrada Neven“, „Goranov vijenac“, Nagrada „Desanka Maksimovic“, Nagrada „Dušan Vasiljev“ i mnoge druge.
Stevan Raičković umro je 2007. godine u Beogradu.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor