Nebo obrađena lektira književnika Stevana Raičkovića. Lektira sadrži detaljan prepričani analizu pesme, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Pesma Nebo Stevana Raičkovića pripada njegovoj zbirci pesama pod nazivom Kamena uspavanka. Ova zbirka je prvi put objavljena 1963. godine. Pesma Nebo je misaona tj. refleksivna pesma i sadrži samo 12 stihova. U njoj je lirski subjekat sa malo reči iskazao dubinu simboličkog značenja i metafore za čijim smislom je izazovno tragati.
U ovoj pesmi, lirski subjekat po nebeskom prostranstvu traga sam. Ta potraga se odnosi na promišljanja o životu, svetu i pojavama u njemu, a lirski subjekat se ne izražava neposredno, već svoju misao iskazuje posredno tj. putem emocija. Zbog toga se ovakve pesme nazivaju misaonim tj. refleksivnim jer usmeravaju na lične doživljaje, razmišljanja i promišljanja. Predmet doživljaja lirskog subjekta u ovoj pesmi je nebo, i kroz koje on traga za smislom i, njemu važnim, temama.
Strukturalno, pesma se sastoji od 12 slobodnih stihova, nekoliko pesničkih slika i tri simbola. Lirski subjekat se iznenada nalazi u simbolima impresivnom rasploženju, što čini pesmu, naizgled deskriptivnom, međutim, u njenim značenjskim slojevima, i strukturnoj organizaciji, ogleda se njena refleksivnost.
Analiza pesme, citati
U toj dubini, plavoj
I bez ruba,
Tražio sam, već odavno,
Goluba.
Na samom početku pesme, vidimo doživljaj neba kao dubokog plavog prostranstva, a što je još važnije, bez ruba, i to je prva pesnička slika, oivičena motivima iz Biblije. Prostranstvo bez ruba, ili ivice, znači prostranstvo bez kraja. Dubina plava i bez ruba, može da bude simbol duhovnosti. Ta dva simbola, plava dubina kao more, koja je bez ruba, odnosno, simbol beskraja, zajedno se stapaju u simbol duhovnosti. U toj slici, možemo prepoznati biblijski motiv dubine i plavetnila, beskrajne vode koja nadolazi zbog ljudskih grehova, a koja je mogućnost za spas pravedniku koga Bog odabere. To je svakako biblijska slika Potopa gde Noje, u barci i beskrajnom plavetnilu obrazuje novi život na zemlji.
Pesnik u dubokom prostranstvu, koje je svesadržajno i beskrajno, traži goluba. Ovde nailazimo na treći simbol. Golub je simbol mira, i osnovno značenje bi bila potraga lirskog subjekta za mirom, međutim, ovde je svakako dozovljeno da čitalac izvede sopstveni simbol. Ali, da se vratimo na biblijsku scenu goluba, znamo da se po Bibliji, sveti Duh javio u telu goluba, odnosno, spustio se na Hrista prilikom njegovog krštenja u reci Jordan.
Al sve što se iznad diglo –
Nestalo je.
Gore su još samo plave
Boje.
Druga pesnička slika se ogleda u nestajanju ili gubljenju u tom traganju. Takođe, ponavlja se plava boja koja simbolizuje nebesku istinu, večnost, trajnost, stalnu emociju. U tome traganju za večnošću, lirski subjekat se gubi, pa zato kaže al sve što se iznad diglo; nestalo je – upravo zbog tog beskraja, štagod da čovek i pronađe, on možda poželi više, i tako, ono za čime je do tada tragao, nestaje u tom beskraju i traganje se nastavlja dokle god je čovek živ.
Tražiću ga još po krugu
Vrtoglavom –
Makar oči izgubio, sâm
U plavom.
Treća slika je uobličena u simbol kruga. Krug je simbol konačnosti, ali, ovaj krug je vrtoglav. Vrtoglav kao asocijacija na nestalnost života, na uspone i padove, na sve promenljivo u čemu se ogleda ljudska priroda. Međutim, ovde lirski subjekat daje jedan ultimatum. On kaže makar oči izgubio, sam, u plavom – ovde vidimo da potraga za tim nečim što se krije iza simbola goluba (ma šta da je) nikada neće prestati, i ma kakve opasnosti prete u toj potrazi, lirski subjekat od nje neće odustati, makar oči izgubio. Ovde oči, kao ogledalo duše, mogu simbolizovati i dušu. Lirski subjekat po cenu da ostane sam, a samoća je svakako sakatost duše, ne odustaje od svoje potrage tj. od svojih ideala.
Lirski subjekat ovde, kao da želi da poruči, da nije svrha putovanja stizanje na odredište, već je svrha putovanja – samo putovanje. Takođe, njegovo traganje, ostaje neimenovano i skriveno, na rubu fantastike, a njegova neodoljiva namera da to neimenovano i skriveno nađe, upućuje čitaoce da se zapitaju o sopstvenim potragama i snagama koje su spremni uložiti u to. Sa pesmom Nebo Stevana Raičkovića, svako se može identifikovati, a po isticanju superiornosti tragača nad onim što se traži, pesma ima i određenu psihološku crtu koja ima pokretačku moć, odnosno, motivišući karakter.
Beleške o piscu
Stevan Raičković smatra se jednim od najznačajnijih srpskih savremenih književnika. Bio je pesnik, prozaik, pisac za decu i prevodilac. Raičković je rođen 1928. godine u Neresnici kod Kučeva. U školu je krenuo u rodnom mestu, a kasnije je pohađao gimanziju u Senti, Kruševcu, Smederevu i Subotici. Maturirao je 1947. godine, a nakon toga otišao u Beograd, gde je upisao studij na Filološkom fakultetu.
Otkako je počeo da objavljuje pesme za vreme studija, Raičković je postao saradnik u raznim listovima. Radio je i kao saradnik Literarne redakcije Radija Beograd. 1959. godine postao je urednik u izdavačkoj kući „Prosveta“. Taj posao radio je do 1980. godine.
Već sa 17 godina Raičković je počeo da objavljuje pesme, iako je njegova stvarna suradnja s raznim listovima i časopisima počela 1949. godine. Prva objavljena zbirka bila mu je „Detinjstvo“, izdata 1950. godine.
Ukupno za života Raičković je objavio 20 zbirki pesama, od kojih su mu najpoznatije: „Pesma tišine“, „Balada o predvečerju“, „Kasno leto“, „Tisa“, „Kamena uspavanka„, „Stihovi“, „Prolazi rekom lađa“, „Varke“, „Zapisi“ i druge, a od pesama ostaju upečatljive pesme „Septembar„, „Kuda potonu Pek„, „Oprosti kamenu što ćuti„, „Leto na visoravni„, „Pohvala“ i „U zimski sumrak“
Prevodio je i ruske pesnike, a osim pesama, napisao je sedam knjiga za decu i nekoliko knjiga eseja. Knjige za decu su mu: „Veliko dvorište„, „Družina pod suncem“, „Gurije“, „Krajcara i druge pesme“, „Vetrenjača“, „Male bajke“, „Slike i prilike“.
1972. godine Raičković je postao dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti, a 1981. godine primili su ga za redovnog člana. Dobitnik je i brojnih književnih nagrada kao i društvenih priznanja, što ga je svrstalo u jednog od ponajboljih srpskih pisaca. Među tim nagradama su i Zmajeva nagrada, Njegoševa nagrada, Nagrada Neven, Goranov vijenac, Nagrada Desanka Maksimović, Nagrada Dušan Vasiljev i mnoge druge.
Stevan Raičković umro je 2007. godine u Beogradu.
Ostavite odgovor