Konj obrađena lektira književnika Vaska Pope. Lektira sadrži detaljnu analizu pesme, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Pesma Konj je objavljena u prvoj zbirci pesama Vaska Pope Kora, koja je u momentu svog izdanja predstavljala revolucionarno delo u književnim krugovima. Specifičnom sintaksom i formom uneo je velike promene u srpsku poeziju. Ova pesma se smatra jednom od najpoznatijih u celom ciklusu.
Cela zbirka je podeljena u četiri ciklusa:
- Opsednuta vedrina
- Predeli
- Spisak
- Daleko u nama
Konj je jedna u nizu od 16 pesama koje čine Spisak, ciklus koji je nastao 1951. godine i koji se prevashodno bavi živim i neživim svetom u prirodi koji je podređen čoveku. Tu su, pored Konja, pesme kao što su: Patka, Magarac, Svinja, Kokoška, Maslačak, Kesten, Puzavica, Mahovina, Kaktus, Krompir, Stolica, Violina, Tanjir, Hartija i Belutak. Kao što se može primetiti, pesnik je gotovo ravnomerno podelio ovaj ciklus na tri teme: životinje, biljke i neživu prirodu.
Naizgled govoreći o ovim predmetima, Popa zapravo govori o ljudima koji se nalaze u određenim situacijama. Portretima obih predmeta, on oslikava ljude i ono što ih tišti (npr. slobodi, ropstvu, nasilju, usamljenosti, lepoti).
Vasko Popa je ceo svoj umetnički život pisao poeziju. Njegova dela karakteriše početna nadrealistična slika, a tokom svoje karijere stvorio je osobeni, novi stil eliptičnih stihova. Time je pojačavao intezitet osećanja koje je hteo da izazove kod čitalaca.
Glavna karakteristika njegovog opusa je sažetost i umetnost prepletanja starog, arhaičnog govora sa modernim, žargonskim izrazima. Često se bavio pitanjima usamljenosti čoveka u svetu koji je postao ravnodušan i izgubio mogućnost uspostavljanja veze. Ljudi su počeli da žive monotone, a ubrzane života, koji ostavljaju malo vremena i prostora za neke bitne teme. Junaci njegovih pesama uglavnom reaguju kada primete da se nešto ne uklapa u jednoličan obrazak u kojem žive.
Popa je uspevao da običnim temama oslika celike istine, da se na nov i inovativan način bavi već korišćenim simbolima – grad, polje, nebo, zemlja, a sve to je usmereno predmetu koji je centar njegovog stvaralačkog opusa – čoveku. U pesmi Konj on simbolično prikazuje čitaocu večni antagonizam, nesporazum i tragiku u svetu u kojem postoje ličnosti koje su uvek ugrožene.
Pesmom se asocira na nemogućnost izlaza iz situacija, naznačava se sudbina koja nam ukazuje na momente i želje koje ne možemom ostvariti u životu. Konj u pesmi preuzima simbol Sizifa i patnju, a pesnik ukazuje da je život ograničen i da uvek neko i nešto ugrožava spokojstvo i sreću čoveka.
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: misaona-refleksivna pesma
Stih: 3 strofe od kojih prva ima 2 stiha (distih), drugi 7 stihova (sedmerostih, septima) i treća 6 stihova (šesterostih, sekstina), bez rime
Mesto radnje: drum („Tuga mu se zatvorila / u krug / Jer drum kraja nema“)
Vreme radnje: neodređeno
Tema: pesnik nam otkriva dubinu tužnih i mračnih osećanja koja mogu postojati u bezizlaznim situacijama pokore i ropstva ljudima i novoj sudbini
Ideja: sloboda čoveka je značajna i kvalitet naših života može bitno da se promeni onog momenta kad možemo slobodno da odlučujemo o našoj sudbini
Analiza pesme, citati
U pesmi „Patka“ Popa nas upoznaje sa životinjom koja se dostojanstveno i podignute glave suočava sa činjenicom da se njen svet promenio i miri se sa svojom sudbinom. S druge strane, pesma „Konj“ nam otkriva dubinu tužnih i mračnih osećanja koja mogu postojati u bezizlaznim situacijama pokore i ropstva ljudima i novoj sudbini.
Konj je istovremeno simbol svega što je čovek pokorio, što je čovek porobio kako bi on sam živeo lagodnije i lepše, ali kao i u drugim Popinim pesmama, može se tumačiti i kao prikaz dva čoveka. Gazde i sluge, vlasnika i roba ili jednostavno nekoga koja je uspeo da nametne svoju volju i svoje potrebe drugima, ne obazirući se na činjenicu da tako zapravo pokorava drugo biće i uzima mu slobodu i duh.
Konj se, kao i patka, miri sa svojom sudbinom, ali nije uvek bilo tako. U prvom delu pesme, Popa nas podseća na borbenost ovog bića, na njegov slobodarski duh i želju da se, bez okova, kreće svetom. Pokazuje nam da postoje oni koji su spremni da se bore za svoje ideale i svoje želje, ali nam isto tako govori da, čak i ako nam se čini da je pravda da oni pobede, to se ne desi uvek.
Ova životinja je simbol potlačenog života u kome nema mesta slobodi. On se nalazi u bezizlaznoj situaciji koja kod njega budi najdublja i najtužnija osećanja jer je svestan da više neće moći da okusi slobodu, da je osuđen da, kao Sizif, stalno ponavlja isti posao. Jer je primoran da trči neskrajnim drumovima i da sa sobom nosi sav teret svoje sudbine i zemlje.
Pesma nas upozorava na značaj slobode i koliko je kvalitet naših života drugačiji kada možemo slobodno da odlučujemo o našoj sudbini.
Već na samom početku pesme, Popa nam oslikava konja u punom kasu. Njegovih osam nogu su zapravo slikoviti prikaz stalnog kretanja, kasa, trke na koje je konj primoran, a koji u posmatračevom oku se oslikava kao da konj ima 8 nogu.
„Obično
Osam nogu ima“
Konj mora da se tako kreće jer ga na to tera čovek. Koji mu se „između vilica“ nastanio, koji ga je pokorio i pobedio i sada ga koristi kao njegovog slugu. Pokušao je konj da se bori za svoju slobodu, da ne dozvoli da mu stave okove, da pobegne od čoveka i njegove neprirodne želje da bude jedini vladalac u prirodi, od njegove opsesije da pokori sva živa bića kako bi mogao da ih koristi za njegove potrebe, ali nije uspeo. Čovek ga je nadjačao i pobedio, stvarajući svet gde nigde ne postoji mesto za slobodnog konja.
Prilikom te borbe, konj se raskrvario, borio se do poslednjeg atoma snage, čime nam pesnik dočarava s jedne strane jačinu čovekove želje da pokori ovo biće, a sa druge, volju duha i želju konja da ne bude pokoren.
„Između vilica
Čovek mu se nastanio
Sa svoje četiri strane sveta
Tada je gubicu raskrvavio“
Nekada davno, pre nego što je postao samo još jedna karika u čovekovom svetu i u svetu podređenom čoveku, konj je bio slobodan. I postojao je momenat kada je silno želeo da povrati svoju slobodu. Njegov borbeni duh ga nije napustio nakon što je zarobljen. Sanjao je o svojoj slobodi.
„Hteo je
Da pregrize tu stabljiku kukuruza“
Međutim, sve je to davno bilo. Malo po malo, konj se mirio sa svojom sudbinom i sa time da više neće biti slobodan. Mirio se da činjenicom da ne može više slobodno da juri poljima, da šeta svetom, da uživa u prirodi.
Na kraju, njegova volja je slomljena. On više nema nade da će ponovo biti slobodan. Zapada u neizmernu tugu, u tečko melanholično stanje, svestan da je osuđen da do kraja života slući čoveku i svim njegovim prohtevima. U njegovim lepim očima više nema sjaja, više nema borbenosti i bunta, on sada sa ugašenim pogledom samo sluša naređenja i postupa po njima. Svestan da njegovom ropstvu nikad neće doći kraj, jer ni putevi kojima je primoran da ide nemaju kraj, on se vuće, hoda, trči, kako mu naredi gazda. A sa sobom uvek nosi teret sveta i teret svoje sudbine.
„Davno je to bilo
U očima lepim
Tuga mu se zatvorila
u krug
Jer drum kraja nema
A celu zemlju treba
Za sobom vući“
Popa je uspeo da u krajnje „minimalističkom“, sažetom stilu koji je karakterističan za njega prenese čitav niz osećanja, da skrene pažnju da neke pojave u društvu i da nas podstakne da razmišljamo o nama i našem okruženju.
Zanimljivo je primetiti kako različita raspoloženja mogu proisteći iz sličnih situacija.
Beleške o piscu
Vasko Popa je rođen 29. juna 1922. u Grebencu kod Vršca. Upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu. Studije nastavlja u Bukureštu i Beču. Za vreme Drugog svetskog rata bio je zatvoren u nemačkom koncentracionom logoru u Zrenjaninu. Nakon završetka rata diplomirao je na romanskoj grupi Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1949. godine.
Prve pesme objavljuje u listovima „Književne novine“ i „Borba“.
Njegova prva zbirka pesama „Kora“ (1953) uz „87 pesama“ Miodraga Pavlovića smatra se početkom srpske posleratne moderne poezije. Ta knjiga je pokrenula rasprave književne javnosti i ostavila veliki uticaj na mlađe pesnike.
Nakon ove, Popa je objavio sledeće zbirke pesama: „Nepočin polje“ (1956), „Sporedno nebo“ (1968), „Uspravna zemlja“ (1972), „Vučja so“ (1975), „Kuća nasred druma“ (1975), „Živo meso“ (1975), „Rez“ (1981) kao i ciklus pesama „Mala kutija“ (1984), deo buduće zbirke „Gvozdeni sad“ koju nije dovršio. Od 1954. do 1979. godine radio je kao urednik u izdavačkoj kući Nolit u Beogradu.
Popa je stvorio poseban pesnički jezik moderne srpske poezije. Pojava Vaska Pope u posleratnoj srpskoj poeziji označava snažan preokret u odnosu na poetsko stvaralaštvo njegovih savremenika. Pesnički izraz Vaska Pope je naklonjen aforizmu, poslovici, eliptičan je i jezgrovit. Jezik Vaska Pope je sažet i lapidaran. On piše kratke stihove bez rime i interpunkcije, koji su bliski metrici srpske narodne poezije. Jedan je od najprevođenijih jugoslovenskih pesnika, a i sam je prevodio sa francuskog jezika.
U Vršcu, 29. maja 1972. god. osnovao je Književnu opštinu Vršac (KOV) i pokrenuo neobičnu biblioteku na dopisnicama, nazvanu „Slobodno lišće“. Iste godine izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Jedan je od osnivača Vojvođanske akademije nauka i umetnosti (14.12.1979.) u Novom Sadu.
Za života je objavio osam knjiga poezije koje su činile krug i nose svoje znamenje:“Kora“ (1953.), „Nepočin polje“ (1956.), „Sporedno nebo“ (1968.), „Uspravna zemlja“ (1972.), „Vučja so“ (1975.), „Kuća nasred druma“ (1975.), „Živo meso“ (1975.) i „Rez“ (1981.). Nakon smrti u njegovoj zaostavštini pronađena je nedovršena knjiga pesama „Gvozdeni sad“, zatim nezavršena celina „Lepa varoš V“, kao i krug od pet pesama pod zajedničkim naslovom „Ludi Lala“. Iz zaostavštine potiče još i 19 pesama, kao i knjiga zapisa o umetnosti i umetnicima „Kalem“.
Vasko Popa je prvi dobitnik „Brankove nagrade“ za poeziju, ustanovljene u Sremskim Karlovcima u spomen na Branka Radičevića. Godine 1957. dobija Zmajevu nagradu, 1968. Austrijsku državnu nagradu za evropsku literaturu, 1976. nagradu za poeziju „Branko Miljković“, 1978. dodeljuje mu se nagrada AVNOJ-a, a 1983. književna nagrada „Skender Kulenović“.
Umro je u Beogradu 5. januara 1991. godine i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
Ostavite odgovor