Pod adaptacijom književnog dela podrazumevamo to da delo prenesemo u neki drugi žanr ili ga preradimo i prilagodimo filmskoj ili pozorišnoj nameni. Adaptirati delo znači preoblikovati ga i tako mu dati mogućnost da se prikaže i u drugim vrstama umetnosti. Sposobnost adaptacije literature nam daje mogućnost da jedno delo prikažemo u nešto drugačijem okruženju.
Kada adaptiramo delo nekoj drugoj svrsi bitno je da poruka odnosno smisao dela ne izgube svoju prvobitnu zamisao. Zapravo, na ovaj način književno delo dobija svoj vuzuelni efekat i pozornica nas čini očevicima događaja.
Književna dela su se najpre počela adaptirati za pozorište. Osoba koja će delo prilagoditi pozorištu jeste dramaturg, te se s toga ovaj proces naziva dramatizacija. Književno delo koje nazivamo dramom je prvobitno i namenjeno scenskom izvođenju, zapravo nekakvoj akciji. To ne isključuje ni druga književna dela, jer se svako delo (pesma, roman, pripovetka) procesom adaptacije može preoblikovati u pozorišne svrhe.
Naši najpoznatiji pisci čija su dela izvedena na pozornici, a čije se komedije, tragedije i drame izvode već decenijama su:
- Branislav Nušić
- Stevan Sremac
- Jovan Sterija Popović
- Sima Pandrurović
- Borislav Pekić
- Dobrica Erić
- Laza Kostić
- Đura Jakšić
- Momčilo Nastasijević
- Kosta Trifković
- Milorad Pavić
- Siniša Pavić
Kako nam je književno delo umetnost pisane reči i pojmova, podsticaj za razvijanje naše mašte, tako nam filmsko platno nudi konkretan događaj koji se zbiva u određenom vremenu i prostoru. Najbitniji je taj vizuelni plan i uspešnost adaptacije se meri emocionalnim reakcijama koje u nama izazove takva vrsta preoblikovanja.
Specifičnost filmske adaptacije se ogleda u mnogim stvarima – od prikaza pejzaža, svetlosnih i zvučnih efekata, fizionomije likova, gestikulacije, dikcije, koliko oni doprinose da se zaista uživimo u prikazane segmente. U mnogim slučajevima pojedina dela se moraju skraćivati, a dijalozi i monolozi preoblikovati do onih tačaka koje bi odgovarale filmskom ostvrenju.
Naš prvi domaći film snimljen u boji jeste adaptacija dela „Pop Ćira i pop Spira„, zatim Nušićevo „Sumnjivo lice„, nakon čega dolazimo do prvog našeg horora iz 1973. godine „Leptirica“ urađene po pripovetci Milovana Glišića, nakon toga stižemo do 1991. godine i poslednjeg remek-dela jugoslovenske kinematografije „Virdzina“.
Jedno od velikih ostvarenja jeste i adaptacija priče „Baš čelik“, zatim „Čudotvorni mač“, „Slučaj Harms“, „Maratonci trče počasni krug“ i mnogi drugi.
Što se tiče svetske književnosti najpopularnije adaptacije se odnose na trilogiju „Gospodar prstenova“ Dž.R.R. Tolkina, serija knjiga „Hari Poter“ od Dž. K. Rouling, „Igra prestola“ Džordža R.R. Martina i drugi.
Adaptacije književnog dela u nekim slučajevima su proslavile samo delo i njegovog pisca, a nije redak slučaj da se literatura nakon snimljenog filma stavi u drugi plan. Režiser ipak treba da bude najpotpuniji tumač piščeve zamisli, a samo delo ipak ostaje nosilac njegove umetničke vrednosti.
Filmska adaptacija nikada ne može u celosti preneti ono što je napisano u samoj knjizi, te uz pomoć naše mašte stvaramo sliku onakvu kakvu je samo delo izazvalo u nama i nikakvo preoblikovanje nam ne može to zameniti. Film nam može dočarati nekoliko segmenata iz samog dela i treba ga odgledati, ali čitanjem zapravo dobijamo potpun doživljaj kakav samo dobro književno delo može priuštiti svom čitaocu.
U izdavaštvu adaptacija znači preradu originalnog teksta u cilju njegovog približavanja ukusu publike. Tekst se može često prilagođavati i određenom uzrastu, na primer, školsko izdanje neke knjige.
Ostavite odgovor