Drama Tri sestre, nastala u drugoj polovini 19. veka, nosi sa sobom određene motive i atmosferu koja se proteže kroz većinu književnih dela tog perioda. Naime, u ovom periodu čovek je pasivniji, dovodi u pitanje svoje postojanje, on se više ne bori sa spoljnim silama, već i sa onim unutrašnjim – bori se protiv sebe, što se ogleda u dugim i praznim monolozima glavnih likova. Čehovljeva drama u to vreme dobiva pomalo novu sliku, promenila se njena eksterijernost, produbila psihološka interpretacija, menjao se scenski prostor. Glavni temelj drame je borba u svakom smislu; istina i pravda sukobljavaju se međusobno, kao i jedno sa drugim, čovek sa svojom sudbinom i snovima, pojedinac sa društvom.
Čehov je oslikao tu borbu svojim motivima koje provlači kroz svoje stvaralaštvo, a neki od njih su duhovni ideal, smisao života, nepravda, lepota u svakom obliku, dosada, praznina, mrtvilo, nejednakost, itd. On u svojim delima opisuje svaku vrstu jednog naroda, građanske klase, kroz obične životne situacije. Svakodnevne situacije prikazuje pažjivo i dobro razrađen način sa umetničkim odabirom teza i savršenom prezentacijom. Mir, tišina i muzika često su pojmovi koji karakterišu Čehovljev svet.
U njegovim dramama ne postoji tipičan dramski sukob, već sve što se dešava u drami proizlazi iz psiholoških stanja, osećanja i unutrašnjih sukoba likova. Takođe insistira na naglašavanju pojma prolaznosti vremena koji je čak i osnova njegovih dela, pa i drugih autora u to vreme. Dakle, situacija je konstantno neizvesna upravo zbog prolaska vremena i večnog gledanja u budućnost za boljim životom. S druge strane postoji potreba za pažljivim ukrašavanjem i isticanjem didaskalija i mesta dešavanja da bi se likovi i njihova psihološka stanja u najboljem obliku dočarala i u suprotnom kod čitaoca zametila i shvatala.
Upravo je tako i svim ostalim motivima oslikano delo Tri sestre. Ono bi zaista moglo da se prikaže u obliku umetničke slike mračne i pasivne atmosfere nad kojom preovladava čežnja i neizvesnost.
Radnja ove drame zasnovana je na tragičnosti samih likova i osećaju bespomoćnosti i beznađa koji, uprkos večnom optimizmu, ne nestaje. Drama Tri sestre analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških komponenti. Tri sestre Prozorov utelovljuju pojam lepote, profinjenosti i želju za boljim životom, ali se ipak podređuju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami je da se niko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspevaju da pomognu.
Vrsta dela: drama
Mesto radnje: Rusija
Vreme radnje: 19. vek (raspon od 4 godine)
Tema dela: intelektualni i moralni propad sestara u provinciji i raspad porodičnih veza i ideala
Ideja dela: vreme je nemilosrdno, ako mu se bez borbe predamo, može nas samo neumoljivo gaziti
Kratak sadržaj prepričano, citati
Uvod u delo
Drama „Tri sestre“ sastoji se od četiri dela u kojima se događaji odvijaju mirno i bez većih preokreta. Vreme radnje je raspon od 4 godine u 19. veku, u provincijskom ruskom gradu u kojem živi porodica Prozorov: sestre Olga, Maša i Irina i brat Andrej. Iako su se preselile iz Moskve pre jedanaest godina, sestre Prozorov se nikada nisu navikle na život u provinciji. Moskva je prostor duša tri sestre, magično rešenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj treba započeti stvarni život, jer je sadašnjost samo san i privremeno stanje.
Drama se uglavnom bavi intelektualcima u provincijskom okruženju koji troše svoju energiju u procesu sticanja svesti o sopstvenoj nemoći. Sreća je sinonim za uzaludnu maštu svetle budućnosti, a jedina čvrsta poanta je zajednička kuća ili posed od koga pokušavaju da se otrgnu ili otmu. Čehovljleve tri sestre utelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanje, duhovno bogatstvo i želju za smislenim životom. Ali ostaju tihe i bezbrižne sa kapricioznom ženom svog lenjog brata, nesposobne da si pomognu, a kamoli da se zaštite.
Prvi čin
Prvi čin drame, takođe predstavljen kao jutro nade, započinje prelepim sunčanim danom 5. maja, sa tri sestre u centru pažnje, Irinom, koja slavi imendan i simbol je mladosti i proleća, Olgom koja je odgovorna u porodici posle smrti njihovog oca i Mašom, sestrom koja je nezadovoljna svojim brakom i uzalud potrošenom mladošću.
U porodičnom salonu se počinje sa doručkom. Najstarija sestra Olga je učiteljica u školi u lokalnom mestu u kojoj porodica živi. Po čitave dane Olga ispravlja ispite i domaće zadaće dok se istovremeno podseća na događaj od prošle godine – smrt svog oca. Iako je prošlo već dosta vremena, njen se svet urušava i ne može da prevaziđe taj događaj.
Takođe se priseća i kako su jednog dana u maju pre jedanaest godina došle iz Moskve u ovaj gradić s ocem koji je dobio novi posao (bio je preimenovan u komandanta brigade zbog čega je dobio preseljenje). U isto vreme, Maša koja je večito u crnim haljinama sedi sa strane, ćuti i čita knjigu, dok najmlađa sestra Irina razmišlja o lepotama prirode i oseća radost prisećajući se uspomena na život u Moskvi dok prezire aristokratske žene koje se po cele dane izležavaju i uzdiše za Moskvom.
„Treba otići u Moskvu.“
Tri sestre, posle smrti svog oca pukovnika, ostaju da žive sa svojim bratom Andrejem u provincijskom gradu, ali pokušavaju da se vrate u Moskvu, gde su rođene i obrazovane. Andrejeva žena Nataša i njen ljubavnik, uticajni Protopopov, muče tri sestre i prelepi dom pretvaraju u malu gradsku kuću ispunjenu bračnim lažima i lažima. Tada cela, već pomalo melanholična atmosfera počinje da poprima oblik beznađa prožet još većom čežnjom i tugom.
Sve nade polažu u svog starijeg brata Andreja da će postati uticajni profesor na univerzitetu u Moskvi.
Pored sestara sede i Čebutikin (čita novine i zapisuje savete kako sprečiti ispadanje kose) i barun Tusenbach koji najavljuje sestrama da će ih danas posetiti njegov prijatelj i komandant Veršinjin, zanimljiv i dobar čovek nesrećne sudbine čija je žena sklona histeričnom filozofiranju i nekoliko je puta pokušala da izvrši samoubistvo. Veršinjin sve to trpi zbog njihove dve ćerke. Irina ne može da sakrije svoju sreću zbog njegovog dolaska, ali istovremeno sve propituje. Maša, neprestano zviždajući, pokušava da uguši viziju predstave o sreći svoje sestre, odvraćajući misli o svojoj bračnoj zarobljenosti i izgubljenoj mladosti. Ali Irina i dalje širi svoju sreću.
„Ne znam, zaista je tako vedro u mojoj duši! Jutros sam se setio da sam imao sekundu i iznenada osetio radost, i setio sam se svog detinjstva kada je mama još bila živa. A koje su me divne misli uzbudile, koje misli!“
Ubrzo se dom, uporedno sa srećom, puni bračnim lažima i nečovečnošću. U međuvremenu razgovaraju o filozofskim temama, radu i sreći koju on donosi čoveku, smislu života, a zatim dolazi Veršinjin, kako Anfisa kaže, njihova kućna pomoćnica i dadilja, „nepoznati pukovnik“. On se divi vremenu koje je prošlo i razvoju devojki u tom periodu.
Veršinjin je bio oficir u istoj brigadi u kojoj je komandovao njihov otac. Posle njihovog razgovora, Olgu, Mašu i Irinu uhvati čežnja za Moskvom i njenim čarima. Jato ga pita beskrajna pitanja o Moskvi. U međuvremenu se začuje violina na kojoj je Andrej svirao, a zatim im se on pridruži u njihovom razgovoru i druženju.
Ubrzo nakon toga, ulazi Kuligin u mundirnom fraku i prilazi Irini da joj čestita imendan. Celi je ovaj čin prožet presvučenim veseljem i radosnom atmosferom praćenom lepim i sunčanim prolećnim vremenom. To je, ujedno, i metaforički prikaz početka koji za sobom nosi veseli ton koji se s vremenom troši.
Društvo počinje da se časti pićem, a neki i odlaze. Na kraju čina prikazano je nezadovoljstvo Nataše koju društvo nije baš najbolje primilo, a Andrej ju teši i miluje rečima i priznaje svoju veliku ljubav za nju, što će u naredno vreme rezultisati njihovim zarukama. Uradio je to pomalo nespretno i brzopleto, a posle žali za tom odlukom.
Drugi čin
U drugom činu skoro da nema spoljnih događaja. Svaki od likova živi svoj život. Likovi očekuju proslavu povodom poklada i svi se nadaju radosti i plesu u svom domu.
Na samom početku Andrej i Maša razgovaraju o svom sinu Bobiku. U međuvremenu, Ferapont im se pridružuje, a Andrej priznaje svoje mišljenje o svom trenutnom stanju i snovima o Moskovskom univerzitetu. Ubrzo nakon toga, Maša i Veršinjin ulaze u sobu.
Zaplet je usmeren na njih i njihov dijalog, a posebno na Veršinjinovo priznanje ljubavi prema Maši, a ona se žali na svog muža. Irina i Tusenbach ulaze u dvoranu i sada sledi njihov dijalog. Irina se vratila s posla i govori o incidentu na poslu, ali ubrzo ga izbegava čekajući poklade.
U međuvremenu se saznaje da je Andrej opet počeo da igra karte i izgubio je mnogo novca i zapravo od tada živi pod papučom žene Nataše. Pred kraj ovog čina, likovi razgovaraju o životu, piću. U međuvremenu, Nataša zabranjuje kućnu zabavu koja joj se ne sviđa, navodno zbog bolesti sina Bobika, a zatim odlazi na noćnu vožnju sa ljubavnikom Protopopovim.
Treći čin
Treći čin, kao u klasičnoj drami, donosi vrhunac zapleta kada negde u gradu bukti požar. Njegov početak prepun je katastrofalnih detalja. Naime, njegova radnja se odvija posle 4 godine. Prikazuje se u jednoj noći – noći gubitka. Gori dom Prozorovih iako nije pogođen požarom. Izgoreli su vera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Kroz svu tu radnju prepliću se spoljni i unutrašnji tok događaja; sestre saznaju da je Andrej prokartao kuću i založio je i s bolnom nostalgijom se prisećaju nada koje su polagale u brata. S druge strane, komični efekt izjave Feraponta da je i Moskva 1812. godine gorela označavva prolom svih snova i maštanja sestara. Moskva gori u njihovim dušama.
Andrej hladno i bezosećajno, bez obzira na ono što se dešava oko njega i bez obzira na požar, svira besciljno svoju violinu. Kao u pravoj filmskoj sceni na vrhuncu vrhunca isprepliću se razni zvukovi i glasovi, Andrejeva violina, sirene za alarm, plakanje sestara, ulični povici i šire uzbunu i potresnu atmosferu. Prikaz Nataše koja nemo prolazi kućom, noseći sveću u ruci i hoda kao da je ona potpalila požar. Naime, najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša je od početka bila svesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
U međuvremenu se Nataša brine da njena ćerka i sin ne dobiju grip, a kućnu pomoćnicu Anfisu ružnim rečima i hladnim postupcima tera iz njihove kuće. Ovim detaljima pažljivo je prikazano Natašino lice, u najgorim i neizvesnim situacijama.
„Pa ako ja što govorim o služinčadi, ja znam što govorim; znam što go-vo-rim… I već sutra da mi ne bude ovde te stare kradljivke, stare babetine…“
Slede i nizovi detalja ostalih likova koji su takođe i simboli i razrešenja za neke situacije. Naime, Čebutikin u pijanom stanju slučajno razbija sat koji je sestrama budio dragu i lepu uspomenu na pokojnu majku, ali i Moskvu, a zatim se se osuđuje zbog nesposobnosti jer nije uspeo da spase neku ženu na umoru i počinje da pije.
Takav, u polupijanom stanju, upropastio je sestrama uspomenu na Moskvu i pokojnu majku koju je voleo jer je ona bila jedina svetla tačka iz njegove prošlosti. Maša priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu, a Kuligin na kolenima skuplja krhotine kao što pokušava da sakupi ostatke svog braka sa Mašom.
„Volim, dakle to je moja sudbina… I on mene voli… To je sve strašno. Je li?… Priznala sam vam, sada ću ćutati…Sad ću biti kao onaj Gogoljev luđak…“
Andrej traži od Olge neki izgubljeni ključ, još uvijek nesvestan da je izgubio ključ do njihovih srca. Irina pristaje da se uda za Tusenbacha iako ga ne voli i to zbog jedinog cilja – odlaska u Moskvu. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čiji su ključevi izgubljeni i spaljeni, pa i neupotrebljivi.
Četvrti čin
U četvrtom činu vojnici napuštaju grad i opraštaju se od sestara Prozorov, u sumornoj i mučnoj atmosferi. Taj se čin može prozvati i jesenski oproštaj. Ovde ne smemo da zaboravimo meteorološko vreme u drami koje se strogo i simbolično uliva u radnju i menja njenu atmosferu i značenje koje ona nosi; započinje prolećnim jutrom probuđenih nada i završava jesenjim danom u kome su se one rasplinule. S tim drama dobiva višu univerzalnu dimenziju, koja je tipična kod tragedija i koja je povezana sa nezaustavljivim silama koje nasuprot slučajnošću, banalnošću i sklonošću samouništenju vladaju sudbinom ljudskog roda.
Dok se na početku činilo da su sestre sposobne da započnu svaka svoj život, na rastanku se razdvajaju. Tusenbach uvredi Soljanija koji je takođe zaljubljen u Irinu i poziva ga na duel.
Tusenbach umire u duelu, a Čebutikin je pasivni promatrač koji nije uradio ništa da bi sprečio da dođe do njega. Irina je promenila posao i počinje da raadi u gradskoj upravi, ali i dalje mrzi svoj posao koji joj daje osećaj da joj život samo prolazi. Olga je postala upraviteljica i sa Anafisom se seli u iznajmljeni stan pokraj gimnazije.
Četvrti čin prožet je odlascima i opraštajima, a sestre zauvek odlaze iz svog doma. Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melanholiju već sugeriše i životnu zrelost i svesnost o stečenom iskustvu. Nataša obilazi kuću i komanduje promene. Najpre je dala da se poseče javor i jelova aleja.
Nada u budućnost nije potpuno nestala za tri sestre, ali razrešenje njihovih puteva ostaje nejasno i ostavlja čitaocu šansu da nagađa. Rasplet ove drame daleko je od klasične katarze. Ona ostaje delomično nedovršena, a budući život njenih likova ostaju zaključani u zraku, a čitaoci mogu samo da nagađaju i zamišljaju.
Drama završava monolozima triju sestara, a izgovaraju ga uz muziku koja prati vojsku na odlasku iz grada. Monolozi otkrivaju njihovo saznanje o nemogućnosti da se u budućnosti dogodi išta dobro i o osuđenosti na besmislen život. Drama završava Olginom rečenicom:
„Da nam je znati, da nam je znati!“
Analiza likova
Likovi: Irina, Olga, Maša, Andrej, Nataša, Kuligin, Veršinjin, Tusenbach, Soljoni, Čebutikin, Fedotik, Rode, Ferapont, Anfisa
Olga
Najstarija je od svih sestara, ima 28 godina. Zaposlena je kao profesor u školi. Želela bi imati muža i osećati se ispunjeno i ispuniti tu obavezu
„Sve je u redu, ali izgleda da se venčavam i sedim kod kuće ceo dan. Bilo bi bolje.“
Poput svojih sestara, ona nestrpljivo želi da se vrati u Moskvu i ispuniti svoju dugo očekivanu želju. Budući da je najstarija, najviše se brinula za kuću kada je umro njihov otac. Ima averziju prema svom životu i uopšte prema činjenici da živi i ispunjava svoje životne “misije“ i obaveze. Iz poslova koje radi svakodnevno u školi stiče se dojam da je okusila sve što je u životu mogla i da je stara za druge stvari. Iz tog razloga nema velike nade u svoj život i uopšte u sebe. Jedino šta ju pokreće je Moskva i samo postojanje tog grada.
Maša
Svesna činjenice da se prerano udala, s 18 godina, ne doživljava svoju sreću i ne dozvoljava joj da ju obuzme. Takođe, ne voli da vidi tuđu sreću. Okružena je melanholijom i nezadovoljna je svojim brakom sa Kuliginom, srednjoškolskim profesorom. Svesna je činjenice da su ona i njene sestre preterano i isuviše obrazovane, a ne mogu da koriste ovu veštinu. Njeni snovi o oslobađanju kroz posao brzo se razbijaju, jer im je na raspolaganju samo “rad bez poezije, bez razmišljanja“.
Jaz između životnih očekivanja i njihove realizacije neprestano se širi. Pred kraj drame priznaje da je zaljubljena u Veršinjina, koji je tokom drame priznao da ima velika osećanja prema njoj i lako se predaje impulsima, poput alkohola.
Irina
Kao i svaka od sestara, Irina misli da će u Moskvi pronaći svoju pravu ljubav i zbog toga odbija svoje udvarače (Tusenbach, Soljoni). Ona je najmlađa od sestara, na početku drame ima samo 20 godina.
Smatra da posao ispunjava i izgrađuje čoveka, gura ga u neke daljnje visine
„Čovek treba da teži, da radi u znoju svog lica, ko god mu je po volji, i to je sve smisao i svrha njegovog života, njegove sreće i ushita. Kako je lepo biti radnik, koji ustaje pre zore i na ulici tuče kamen, pastir, ili učitelj, koji podučava decu ili mašineriju na železnici … Samo neka je bolje, nego biti mlada žena koja ustaje u podne, zatim pije kafu u krevetu, a zatim se oblači dva sata. .. oh, kako grozno! „
Takođe se plaši prolaska vremena i života. Ne sviđa joj se što je i dalje smatraju mlađom devojčicom, a silno želi da se oseća starije i da ispunjava svoje životne obaveze.
Natalija
Andrejeva zaručnica, a kasnije žena. Tek se na vrhuncu trećeg i četvrtog čina otkriva njeno pravo lice. Iako je svoj lik zadržala suzdržano tokom čitave drame, počela je hladno da se odnosi prema pomoćnici i dadilji, a potom i ostatku domaćinstva. Andrej ne zna zašto je toliko voli i koliko ljubavi ima prema njoj, ali kasnije se njegova osećanja prema njoj ohlade. Natalia ga prevari sa Protpopovom kada tokom maškara istera sve iz kuće, a zatim odlazi s njim u crnu noć.
Njen lik je zapravo negativan, a nakon preseljenja u kuću Prozorovih jednostavno unosi negativnu energiju i osećaj simboličke prenaseljenosti.
Andrej
Posle očeve smrti, gubi sav žar za ono što je učinio. On je projekcija svih ambicija njegovih sestara, ali je previše len da išta uradi sam. Iako je uvek ciljao na veliko radno mesto na univerzitetu, nikada ga nije postigao. Radi kao mali činovnik kojim upravlja ljubavnik njegove žene. Potpuno je nezainteresovan i neaktivan u životu. Može se reći da je njegov lik otelotvorenje društvenog i duhovnog propadanja porodice Prozorov. Njegova žena guši njegove ambicije i on ubrzo postaje njen papučar.
Beleške o piscu
Anton Pavlovič Čehov rođen je 29. januara 1860. godine u Taganrogu, u Rusiji. U rodnom gradu je završio srednju školu (gimnaziju) i upisao se na Medicinski univerzitet u Moskvi. Bio je srčani bolesnik iako je bio lekar. Oženio se glumicom O.L. Knipperovom.
Još kao student bavio se pisanjem. Pored pisanja drama, bio je pripovedač i romanopisac. Njegova najbolja dela su romani i pripovesti. Tokom života sarađivao je sa sjajnim operskim redateljima. Čehov je uveliko uticao na razvoj savremene dramske literature.
Poznat je kao dramatičar i tvorac antiteralnog pozorišta i psihološke drame. Njegova najpoznatija dela su: Ujka Vanja, Šala, Višnjik, Tuga, Vanjka, Tri sestre, Galeb, Činovnikova smrt
Napisao je i kratke šaljive priče o otuđenim ljudima iskrivljenim društvenom stvarnošću. Fabule njegovih dela su jednostavne i bez velikih junaka i velikih događaja. Napisao je komične drame s jednim činom, a kasnije i s više činova.
Umro je 15. jula 1904. godine u lečilištu Badenveiler.
Ostavite odgovor