„Ujka Vanja“ impresionistička je drama Antona Pavloviča Čehova, najznačajnijeg ruskog dramskog pisca. Prerada je kazališnog komada „Šumar“.
Ova drama gotovo pa može da uđe u žanr tragikomedije. Njezinu priču ne gradi radnja, već psihoanaliza karaktera, provedena kroz postupke, dijaloge i monologe likova. Psihološko stanje likova ima veliki utecaj na atmosferu drame, pa je i ona ključni element same priče.
Likovi su po svojoj prirodi statični i melanholični, nesposobni za bilo kakvu akciju, iako su nesretni u položajima u kojima se nalaze – bilo to na ljubavnom, poslovnom ili egzistencijalnom planu. Oni su duševno slabi i letargični, pa je upravo takva i atmosfera. Savršeno opisuje ne samo stanje uma prikazane porodice, već i krajolika u kojem se nalaze.
Radnja se odvija u letnikovcu, u selu negde u zabiti Rusije. Otuđenost od sveta koji ovi likovi proživljavaju, jednaka je njihovoj otuđenosti od pravog života. Oni ne žive, već preživljavaju dane svog života, prepuštajući se dok im smrt ne donese olakšanje od besmisla. Događaji sa spoljašnjeg sveta utiču na likove, ali samo izazivajući u njima tugaljivu. sentimentalnu, pseudo-intelektualnu reakciju.
Karakteri ove drame očigledno su različiti, ali po mnogočemu i slični. Veže ih već pomenuta letargija. Svaki od likova miri se sa svojom sudbinom, tek delićem sebe razmišljajući o promeni. Ali promena je teška i neizvesna, pa svako od njih vrlo brzo odustaje i vraća se životu kakav jest u datom trenutku. Najavljivane promene, koje bi mogle da budu nosioci napretka ili poticaji za početak jednog boljeg, smislenijeg i ispunjenijeg života, kod likova su dočekane s negodovanjem, neodobravanje, a na kraju i agresijom.
To je slučaj koji se ponavlja kod gotovo svakog lika. Nesretni u ljubavi imaju prilike za nove ljubavi, ali ih ne prihvaćaju. Oni nezadovoljni poslom, pozicijom i egzistencijom, osećaju se ugroženima pred prilikom da pomene život. A na kraju, u antiklimaksu drame, u kojem se stvari vraćaju na staro, bez i jedne stvarne promene, likovi se opet nađu u svojoj nesrećnosti. Zaključujemo da situaciju u kojoj jesu mrze, a promenu ne žele.
Centar većine zbivanja ove drame je lik Jelene. Ona uzrokuje patnje gotovo svih muškaraca u drami. Najpre svoga muža, koji je znatno stariji od nje, pa se smatra preziranim i nedovoljno dobrim za nekoga u cvetu mladosti. Tu frustraciju ispoljava grubošću prema ženi, tako još više ostavljajući dojam tvrdice i starog gunđala. Nadalje, doktora Astrova neizmerno prilvlači njena lepota. Ne Jelena sama, kao celovita osoba, već samo njena mladost i privlačnost. On traži od nje samo ono što može da joj i pruži. A to je ispunjenje želje i udovoljavanje strasti.
S druge strane, imamo i lika Vojnickog – Vanje, koji je takođe zaljubljen u Jelenu. Ona u njemu rasvetljava nezadovoljstvo koje oseća prema drugim aspektima svog života, pa je ta ljubav za njega okidač nezadovoljstva, ali ipak nedovoljno jaka inspiracija za postizanje promena. Vanja se često priseća prošlosti i žali što nije potegnuo neke druge poteze u prošlosti, primerice, oženio Jelenu dok je još bila slobodna.
Jelena odoleva svakoj od tih ljubavi, iako je nesretna. Ona smatra da je osuđena na patnju koju ne može da promeni.
Svi likovi u ovoj drami neka su vrsta intelektualaca. Imamo profesora, znanstvenika, doktora, glazbenike, umetnike… Oni su inteligencija unutar provincije u kojoj se nalaze. Svi imaju potencijala za uspešnost, ali nitko tu uspešnost ne ostvaruje.
To je zato što nam Čehov svojom dramom ne želi da prikazuje život kakav bi trebao da bude, ne daje nam savete niti izmišlja lepe pouke. On prikazuje stvari kakve jesu. Prikazuje stanje unutar jedne porodice: stanje porodičnih odnosa i unutrašnju svest svakog od članova te porodice. I to je jedina stvarna namera ovog pisca: realnost bez iskrivljavanja i ikakve poruke.
Ujka Vanja drama je u četiri čina. Započinje dolaskom profesora Serebrjakova i njegove mlade supruge Jelene u letnikovac, gde njihov dolazak uzburka svakodnevicu ostalih članova. Drama završava njihovim odlaskom i vraćanjem života u normalu.
Vrsta dela: drama
Vreme radnje: kraj 19. veka
Mesto radnje: letnikovac u Ruskoj provinciji
Tema dela: međuljudski odnosi između skupine ljudi koja boravi u ljetnikovcu na selu
Ideja dela: u stalnoj borbi za boljim životom prvo moramo da pobedimo sami sebe
Kratak sadržaj prepričano
Drama započinje dolaskom Aleksandra Vladimiroviča Serebrjakova i njegove supruge Jelene u letnjikovac negde u ruskoj provinciji. Radnja počinje za stolom pred kućom, gde upoznajemo likove u obiteljskoj atmosferi.
Serebrjakov je umirovljeni profesor umetnosti, ali zapravo nije vrstan u svom zvanju. Dok je bio profesor nije imao mnogo učenika, a sada kada je u mirovini pokušava da piše knjigu, što mu takođe ne ide. Tokom svog akademskog života, stizao mu je novac iz letnikovca, kako bi mu podigao kvalitet života.
Nakon smrti prve supruge, s kojom ima kćer Sofiju Aleksejevnu, oženio je mnogo mlađu ženu, Jelenu Adrejevnu, koja sada ima tek 27 godina.
Letnikovac čuva i održava Ivan Petrovič Vojnicki, kojeg zovu Vanja. On je brat Serebrjakove pokojne supruge, preko koje je Serebrjakov nasledio ovaj letnikovac. Vanja je taj koji je Serebrjakovu slao novac, misleći kako se ovaj bavi nekim mnogo važnijim poslom i kako piše knjigu koja će jednog dana da ga proslavi. Jako se razočarao kada je shvatio da ovaj uopće ne razume umetnost kojom se bavi i da nikad neće postići ništa značajno, kako je ovaj od njega očekivao.
Na početku drame Vanja se žali kako mu se život promenio otkad je profesor došao u letnikovac, izbacivši ga iz njegove dnevne kolotečine, tako da sada smo po cele dane spava ili jede.
Odnosi među članovima obitelji u letnikovcu su zategnuti i netrpeljivi. Jelena jako dobro primećuje i oseća lošu situaciju, te navodi kako se nesreća nadvila na ovom obitelji. Svi u kući su nervozni i ne podnose se, kao da mrze jedni druge. Ta nesrećnost počinje da prelazi i na nju.
Serebrjakov se pokazuje kao izrazito zavidan čovek, pogotovo na tuđu mladost i uspeh. On je sujetan i voli da bude u centru pažnje. Navikao je na svoju titulu profesora na univerzitetu i svu slavu koju ona donosi, pa mu ne odgovara pozicija koju donosi umirovljenje. Bez prividnog uspeha i obožavanja, on se oseća kao na robiji. Ne uspeva da se izrazi ni kroz pisanje, pa svoju ogorčenost ispoljava maltretirajući druge svojom tvrdokornosti i oholosti. Stalno zahteva pažnju koja se ispoljava kroz dvorenje, uslužnost i pažnju drugih ukućana. Ali jedina koja se zaista trudi da mu u svemu udovolji je njegova supruga.
Serebrjakova ćerka, Sonja, posve je ravnodušna prema očevim žalopojkama i predbacivanjima. Ona kao da je izgubila sve poštovanje prema ocu, pa se tako izgubila i ljubav. Ona ga s vremenom počinje sve više da prezire, što graniči i s mržnjom.
Sonja je nesretno zaljubljena u doktora Mihaila Lavoviča Astrova. Od njega pokušava suptilno da sazna deli li i on te osećaje, ne usuđujući se da mu izravno prizna svoju ljubav. Svesna je da nije lepa devojka, te da su male šanse da se takva svidi Astrovu, ali svejedno se svaki put razočara kada shvati da on niti voli nju, niti može ikoga da voli.
Astrov je doktor koji već deset godina živi u toj zabiti. Prerano je ostario i izgubio želju za životom. Odao se piću kao jedinom načinu da prikrati vreme i dočeka smrt. Nema ljubavi ni strasti prema ničemu, osim prema drveću i šumama koje pokušava da zaštiti. Kaže da je za njega prekasno za bilo što, jer ne vidi vrednost ni u čemu, osim u lepoti. Upravo je zato bacio oko na Serebrjakovu mladu ženu Jelenu, prepoznavši u njoj oličenje lepote. On u njoj ne vidi celokupnu ženu, već samo lepu statuu. Predlaže joj ljubavni sastanak, ali on se nikada ne ostvari. Iako Jelenu privlači doktorova osebujnost, ona želi da ostane verna mužu.
Upravo razgovor o doktoru zbližava Jelenu i njenu poćerku Sonju. Sonja nije volela svoju pomajku i nije htela s njom da razgovara. Ali joj sada priznaje da je zaljubljena u doktora, a Jelena joj govori da ima razloga da bude zaljubljena u njega, jer je on retka vrsta ljudi. Doktor se zalaže se za nešto i ima ogromnu ljubav prema prirodi. što ove dve žene smatraju velikim vrlinama, unatoč doktorovoj sklonosti piću,
Jelena i Sonja se nakon ovog razgovora pomire, sretne što su napokon dobile priliku za to. Jelena obeća da će da se raspita kod Astorova da li oseća nešto prema Sonji, a kada to sutradan učini, on joj kaže da je ravnodušan prema Sonji i da je samo poštuje. Jelena i Astrov dugo razgovaraju i na kraju joj on predloži da se sutradan nađe s njim u šumarevoj kućici.
Vrhunac drame događa se kada profesor objavi kako će da proda letnikovac. Pohlepan je i treba mu novac, pa nimalo ne mari što će prodajom njegova ćerka Sonja i Vanja ostati bez krova nad glavom. Vanja je preneražen pred promenom koja će da ga zadesi, On za sebe smatra da je 47-godišnji starac koji je bacio svoj život u vetar, radeći za Serebrjakova, uzaludno se nadajući da će tako postići nešto.
On ne zna kamo bi sa sobom ako letnikovac bude prodan. Ne zna što želi, za što bi se borio ni kamo bi krenuo. Dodatno ga obeshrabri Astorov govor kojim kaže da je za sve njih život već prošao, da više ne može da postane bolji i da sve što im predstoji je preživljavanje do smrti. Potpuno utučen i besan zbog sebične odluke, on povlači pištolj na profesora i puca, ali ipak promašuje, nesposoban da izvrši čak i čin ubojstva nad čovekom kojeg mrzi.
Vrhunac drame zapravo je antiklimaks, jer profesor ne uspeva da proda imanje, Vanja ne pronalazi smisao života, Sonji nije uzvraćena ljubav i ona gubi svaku nadu za udaju, a ni Astrov i Jelenin odnos dalje se ne razvija, završivši tamo gde je i počeo.
Drama završava odlaskom Serebrjakova i Jelene iz letnikovca. Njihov život se time vraća u normalu, a normalizuje se i život Vanje i Sonje. Oni samo žele da se vrate kolotečini u kojoj oboje obavljaju svoje svakodnevne poslove. Kažu kako će napokon da se odmore, aludirajući da taj odmor – odmor koji, kako napominju, dolazi kasnije – zapravo dolazi sa priželjkivanom smrću.
Likovi: Ivan Petrovič Vojnicki, Aleksandar Vladimirovič Serebjakov, Jelena Adrejevna, Mihail Lavovič Astrov, Sofija Aleksejevna
Analiza likova
Vojnicki je jedan od glavnih likova ove drame. Ima vrlo slične karakteristike kao i ostali likovi. On sebe smatra ostarelim čovekom na kraju života, iako mu je tek 47 godina. Od ove tačke u životu ne zna kamo bi krenuo. Prestravljen je vremenom koji je pred njim i koji ga deli od smrti. Mrzi svoj život, ali ne zna kako da ga menja. Ali više od odgovora na pitanje kako, on zapravo nema volje za postizanjem promena.
Ceo život verovao je u čoveka koji ga je na kraju izneverio. Radio je posao koji ne voli i tako izgubio najbolje godine života, verujući da tako pomaže naučniku da se ostvari i učini nešto od svog života. Shvativši da je prevaren i da taj naučnik nije ništa više nego prosečan, ako ne i gore, odjednom gubi smisao života. Ne samo to – shvata da mu život nikada nije ni imao smisla.
Vojnicki se zaljubi u mladu suprugu svog bivšeg zeta i to joj stalno napominje, nadajući se da će ona da mu uzvrati osećaje. Ali kada biva odbijen, on ne čini ništa da promeni ni tu situaciju. Jedino se produbljuje njegov besmisao i agonija života. On se mislima vraća u prošlost u vreme kada su promene mogle da se izvedu. Žali što nije zaprosio Jelenu još pre deset godina, dok ju je viđao kod pokojne sestre i dok još nije bila udata. Ali od sećanja i pitanja što je moglo da bude za njega nemaju nikakvu utehu.
I kada čuje da će letnikovac da se proda, on novonastalu priliku za promenom žestoko odbacuje i spreman je da učini bilo što da se ona ne dogodi, pa i da ubije. Bilo kakva promena za Vanju je teška, pa čak i ona benigna kao što je dolazak zeta i njegove supruge. Čak ga i takvo izbacivanje iz kolotečine čini nesretnim; čini se i više nego njegov melankoličan život.
Serebrjakov je otužni starac koji još uvek drugima pokušava da nametne poslednje ostatke svoje prividne veličine. On je ohol i gramziv. Zato i odlazi do ideje da proda letnikovac, u kojem mu žive ćerka i pokojne žene brat. Nameće svoju volju svima, očekujući da ga se dvori i da je sva pažnja uvek usmerena samo na njega. Smatra najvećom kaznom što je morao da ode u mirovinu i izgubi status koji mu je donosio prividnu slavu, te kretanje među intelektualcima univerziteta kakvim se i sam smatra. Prezire provinciju u koju je došao, kao i sve ljude u njoj.
Serebrjakov je lik koji unosi nemir među sve ostale likove drame. Kao da je glavni negativac koji svima zagoračava život. Počevši od svoje žene, koja u njemu nije dobila supruga kakvog je očekivala, te je postala više njegovom sluškinjom nego suprugom; preko ćerke koja je ravnodušna prema njemu jer joj nikada nije bio dobar otac, pa da Vojnickog – komu ne samo da remeti kolotečinu svojim dolaskom, već mu preti izbacivanjem na ulicu. Vojnickom je dužan najviše. Uspešno ga je zavaravao dvadeset i pet godina, da je njegov naučni rad vredan i uspešan, iskamčivši tako novac od Vanjinog teškog rada na imanju. Ali Serebrjekov je prozren i prezren, tako da postaje ništa više od napornog starca, irelevantnog i dosadnog.
Jelena je centralni ženski lik ove drame. Udana je za starog profesora iako ona sama ima tek 27 godina. Kaže da se udala iz ljubavi, ali da je ta ljubav bila prevara. Obmanula ga je profesorov intelekt i slava, ali su, kako sama kaže, i jedno i drugo bili laž. Sada je zapela u braku s muškarcem koji ne može da ispuni njene potrebe ni u kojem segmentu.
Pošto je lepa, privlačna je drugim muškarcima, pa je imala mnogo prilika da bude s mnogima od njih i možda naposletku da se makne iz života u kojem pati. Ali ona ih je odbila sve, želeći da ostane verna svom mužu.
I nju, kao i ostale likove, lovi letargija i nesposobnost promene svoje sudbine. Njena racionalnost joj govori da se pomiri sa životom kakav jest i ona je upravo to učinila, napomenuvši kako je njen život patnja i kako ga ona kao takvog živi. Priznaje da je nesretna, ali se sa tom nesrećom pomirila.
Astrov je još jedan od likova koji je prerano ostario. Živi u provinciji deset godina, radeći kao doktor, a toliko dugo traje i njegovo propadanje.
Jedinu utehu u svom životu pronalazi u alkoholu, Sam kaže da pije jer mu tako brže prolazi vreme. On je alkoholičar, što povrđuje njegova tvrdnja da zapravo bolje operira kad je pijan.
Više nema vere ni u što, zaključivši da ga više ništa ne interesuje, niti za išta ima ljubavi – ni za posao, ni za žene. Kaže da više ne može da voli. Jedino prema čemu je strastven su stabla. On sadi drveće i nastoji da zaštiti šume koje su u opasnosti pred seljacima.
Druga stvar koja ga zanima je lepota. Zato je primetio Jelenu i želi s njom da ostvari vezu. Ali njega ne zanima ljubav. On Jelenu vidi samo kao objekat lepote i potencijalne žudnje. Kaže da žudi za njom, da je želi, ali ta želja je samo strast; samo plitka prilika da se bar na tren izvuče iz učmalosti svog postojanja.
Astrov je takođe pomiren sa monotonijom svog života, svestan da mu ne predstoji ništa osim smrti. Ničemu se više ne nada i smatra da bi svi trebali da prihvate takvo stajalište i u svom životu.
Beleška o piscu
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860. godine u Rusiji i najznačajniji je ruski dramatičar. Smatra se začetnikom psihološkog realizma.
Osim dramskih dela pisao je i novele i pripovetke, koje su najčešće bile humorske. Počeo je da ih piše kako bi mogao da se izdržava tokom studija.
Čehov je već u ranoj mladosti počeo da piše i redovito odlazi u pozorišta. Pisao je za razne školske novine, a uređivanjem novina bavio se i kasnije tokom studija,
Nakon završene osnovne i srednje škole, upisao je medicinu, ali nikada nije zvanično stekao lekarsku titulu, jer nije napisao diplomski rad.
Većinu života proveo je putujući i pišući uglavnom drame, od kojih neke nisu prošle tadašnju cenzuru, pa su objavljene kasnije. Imao je velikog uticaja na razvoj moderne drame, pogotovo psihološkog karaktera, te antiteatralnog kazališta.
Neka od njegovih najznačajnih dela su drame „Galeb“, „Ujka Vanja“, „Tri sestre“ i „Višnjik„; te zbirke priča „Melpomenine bajke“, „Šarene priče“ i „U pomrčini“.
Tokom života nekoliko je puta ozbiljno bolovao od tuberkuloze, od koje je naposljetku i umro.
Umro je 1904. godine u Nemačkoj.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor