Život i priključenija obrađena lektira Dositeja Obradovića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno delo Život i priključenija: knjiga 1 i knjiga 2!
Analiza dela
„Život i priključenija“ je autobiografsko delo srpskog najobrazovanijeg čoveka, najistaknutijeg pisca 18. veka i reformatora, Dositeja Obradovića. Za bolje razumevanje ove knjige, poželjno je, pored piščevog svedočenja, znati stanje, stepen obrazovanosti i prosvećenosti naroda države Srbije u tadašnje doba. Knjiga se sastoji iz dva dela Prvi deo, izdat 1783., opisuje njegov život od rođenja pa do „Bekstva iz raja“ , manastira Hopovo, gde je došao 1757. i nakon tri godine pobegao. Drugi deo, izdat 1788., sastavljen je od dvanaest pisama u kojima izveštava o svojim poduhvatima, životu i putovanjima.
Svoj književni rad Dositej posvećuje srpskoj naciji i budućim naraštajima, zalagajući se za što brže i kvalitetnije obrazovanje naroda, otvaranje vidika, približavanja svetu i novim naukama. Smatrao je da žene moraju biti izuzetno obrazovane i podučene, jer je u njihovim rukama dužnost i velika odgovornost oblikovanja dece, koja će jednoga dana, kao odrasli ljudi, činiti nacionalnu većinu. Njegova pisma ispunjena su ljubavlju, zahvalnošću, poštovanjem i rečima hvale za svaku dobru dušu koja mu je pomogla na njegovom životnom putu. Zato ovu knjigu ne možemo klasifikovati kao roman ili priču, već isključivo kao pismo.
Autor se kroz komunikaciju s njemu dragim licem neposredno obraća čitaocima, nikada na direktan način, iznoseći svoje viđenje moralnih načela, savetujući kakav čovek treba biti, na koji način se odnositi prema svetu, životu i ljudima. Kroz redove ispunjene prosvećenim i toplim rečima, provlače se filozofska shvatanja, napredna za kolektivnu svest srpskog naroda toga doba, po malo buntovno iznešena, navodeći nas na razmišljanje, shvatanje i možda, prihvatanje istih.
Koliko je Dositej veliki čovek, govori nam svedočenje da je drugi deo knjige napisao zbog sledećeg: prvo, da bi ispunio volju svih koji su to od njega želeli, a drugo, da bi večnom spominjanju predao imena njegovih voljenih i duboko poštovanih prijatelja. Drugi deo knjige zapravo označava drugu etapu njegovog života, koja se može smestiti u period Obradovićeva života koje je proveo putujući i živeći od Lajpciga do Londona. Putujući svetom, Dositej nije ostavio svoju kulturu i narod, već naprotiv, usavršavao se zbog nje i utvrdio ljubav prema istoj. Na mnogim mestima nalazimo njegovu teško izrecivu tugu zbog pustoši koju je turska vladavina ostavila nad srpskom istorijom. Zbog želje za reformisanjem i unapređenjem srpske kulture, nacije i obrazovanja, odlazi u svet, gde saznaje i upoznaje mnoge dobrobiti stranih naroda.
Pošto je u ranom detinjstvu ostao bez oba roditelja, njegov osećaj za domovinu i ukorenjenosti u određenu sredinu se gubi, te njegova putovanja više izgledaju kao potreba za bežanjem, umesto za stizanjem na određena mesta, često nasumična, potpuno drugačijeg ishoda od planiranog. Iz toga saznajemo još jedan razlog njegove potrebe za svestranošću. Opis njegovog dela se konstantno prepliće sa opisima događaja iz njegovog života i karakternih crta njegove ličnosti, koja je nemoguće razdvojiti, što i on sam navodi, izvinjava se i moli za razumevanje. Radost koju je osećao čitajući dela velikih pisaca i žal što su odavno prestali koračati Zemljom, prenosi i svojim čitaocima uz napomenu da su sada, na nekom boljem mestu.
Prepričano delo
Pisma
Preduvedomljenije (uvod)
Obradović je na molbu svojih prijatelja, stranih ljudi ali i zbog želja svog srca, odlučio prevoditi basne. Da je želeo, mogao je prevesti tri ili četiri puta više basni, ali hteo je da ostavi nešto i drugima da prevode i izdaju. Dodao je ovoj knjizi pisma, jer je želeo da delo ima 25-30 poglavlja. To je uradio iz dva razloga: prvo, na radost onima koji su to zahtevali, a drugo, njemu najvažnije, da bi večnom spominjanju predao imena svojih voljenih. Kao primer navodi radost i bliskost koju osećamo prilikom čitanja knjiga prema likovima i piscu. Govori kako bi još veća radost bila, da ih čitamo na maternjem jeziku ili da su u pitanju srpski pisci. Zbog toga on želi da ih i ceo svet voli, te predaje njihova imena prvo Bogu „koji je sam kadar pravu dobrotu po dostojnosti vozmezditi i naplatiti; da im on učini ono nagraždenije,koje bi mi radi, a ne možemo“, a potom budućim naraštajima da im blagodare i njihova imena čuvaju od zaborava. Uzda se u osećajna i čovekoljubiva srca, koja, nada se, neće mu zameriti pisanje o sebi, bez čega je delo nepotpuno.
Prvo pismo
Dositej se iznjašnjava kako mu je velika čast i radost da piše, ne samo Haralampiju već i budućim naraštajima, o narodima i moralnim dobrima koja je video te spoznaji da „sveta nebesna dobrodetelj“ po celom svetu ima svoju služitelje, koji su na zemlji veoma poželjni, pri polasku spokojni a u večnosti radosni. Ljubav ka učenju i nauci u njemu su probudile besede Svetog Jovana Zlatoustog i poslanice apostola Pavla. Smatrao je da Zlatousti ne bi umeo tako lepo besediti bez obrazovanja. Teodor Milutinovič, smatrao je da Dositej uzalud traći svoju mladost na takve stvari. Na kraju, odlučio je otići iz manastira Hopovo.
Zajedno sa Atanasijem, manastirskim đakom, Dositej beži u Hrvatsku, Atanasijevu domovinu. Krenuli su preko Rakovičke planine, stranputicama između Fruške gore i Dunava put Zelengrada, preko Oseka i Slavonije. Pred gradom Pakrac, u jednom selu, čuju veliko slavlje, svadbu i tamo su otišli tražiti vodu. Pozvani na veselje, raspričali su se sa prisutnim gostima, od kojih je jedan bio neki veliki đak, koji je, nakon konflikta sa Dositejem, rekao da će ga vezanog poslati u Požegu. Gosti su izbacili đaka sa svadbe, jer se nedolično ponašao. Rekli su Dositeju da se ne boji i zadržali ih da prenoće. Sutradan su se radosno rastali.
Duž Slavonije i Hrvatske svuda su bili lepo dočekivani. Dositej je zaključio da se ljudi trebaju voleti i poštovati bez obzira kojoj crkvi pripadaju. Iz Slavonije pređu u Hrvatsku i nedaleko od Garevice, u jesen, dođu Atanasijevom domu, koga su dočekali kao da je iz ropstva pobegao. Tokom razgovora sa Atanasijevom braćom, Dositej otkrije svoju nameru da želi ići u Rusiju, nauke radi, na šta su ga posavetovali da ode u Nemačku prvo, pa odatle u Rusiju jer se vodio sedmogodišnji rat između Austrije, Rusije i Pruske. Da bi našao kapelana koji će ga prevesti u Nemačku i srpskog oficira u ruskoj službi (zbog lakšeg prelaska u Rusiju), otišao je u Zagreb. Ostao je kod Atanasija dvanaest dana, pa ga je ovaj ispratio do Zagreba.
Našavši sobu u predgrađu, sutradan Dositej sa Atanasijem ode videti kakav je kolegijum našeg episkopa, jer je želeo učiti latinski. Načelnik ih je učtivo dočekao, rekao da će pisati episkopu i na kraju mu rekao da mu valja biti unijat kao što su oni, na šta je Dositej otkazao svoju molbu za učenje latinskog i pobegao glavom bez obzira iz grada.
Razmišljajući o tom događaju, upitao se kako Božju slatku i večnu ljubav koja služi za ujedinjenje, ljudi krivo tumače i zloupotrebljavaju za mržnju i podeljenost.
Drugo pismo
Atanasije sedmi dan ode iz Zagreba. U istom domu, nalazio se jezuitski đak sa kojim je Dositej bio u dobrim odnosima i od koga je učio latinski. Prvog dana marta meseca dođe u taj dom srpski sveštenik iz Hrvatske koji je došao kupovati stvari za armiju, gde je mislio poći posle Vaskrsa. Dogovore se da mu Dositej pomaže pri službama u crkvi, a on će ga isplatiti pedeset forinti. Našli su se u Petrinji, gde je boravio do Vaskrsa. U crkvi sreće starog manastirskog druga Gavrila koji namerava otići u Beč i nudi mu pomoć. Odlaze kod episkopa Danila, dobrog poznanika, koji je takođe nameravao ići u Beč po pomoć. On ga pošalje u manastir Komogovina, svom prijatelju, kog ovaj ne nalazi i nastavlja u manastir Krupa, odakle ga šalju u Kninsko Polje, kod sveštenika Marka Bjedova i protopope Joana Novakoviča, gde u crkvenom domu uči. Bio je ovde najobrazovaniji čovek. Bio je očaran dobrotom, trudoljubivošću, pravednošću i poštenjem ljudi tog kraja, od kojih je primao najlepše lekcije u životu.
Posle tri godine, Dositej krene na Atonsku goru Evegeniju učitelju koji je predavao na jelinskom jeziku. Razboleo se u Boki Kotorskoj i upoznavši igumana iz Svete Petke, odsedne kod njega, učeći četvoro dece. Groznica ga je mučila celu jesen i zimu, zbog čega se vratio u Dalmaciju. Odlazi na dve godine u Golubiće, gde je podučavao uči i posle mesec dana ozdravio. Marta meseca druge godine, odlazi na Kosovo i boravi u domu popa Avrama Simića mesec dana. U njemu se rodila velika želja da prevodi knjige na srpski, kada je Avramovoj ćerki Jeleni, po azbučnom redu, prepisao neke Zlatoustove besede, koje su se kasnije raširile po Dalmaciji pod nazivom „Dositejeve bukvice“.
Dositej zatim odlazi u manastir Dragović, gde je sa popom Lazom ispovedao Mirjane i iznova se oduševljavao njihovoj čistoti. Posle Vaskrsa ukrcao se na brod za Krf.
Treće pismo
Na brodu je bilo oko dvadeset Grka i slušajući ih, Dositej je mislio da će biti veoma teško naučiti grčki jezik. Umesto dve, dao je dvadeset gazeta čoveku koji mu je izneo torbe, uz molbu da mu pronađe smeštaj gde govore italijanski. Čovek ga nije razumeo i otišao je. Izgubljen u gradu, seo je u hlad crkvenog dvorišta, gde je video mnogo prelepih devojaka, za koje mu je sveštenik rekao da se tu školuju. Neka starica mu je obezbedila smeštaj kod popa Marka, uz reči da mu ne daje pozajmice, zato što ih ovaj ne vraća. Uzimao je časove grčkog i peti dan se posvađao sa popom Markom upravo zbog novca. Tada ga je, njegov nov poznanik Antonije, rodom iz Hercegovine, odveo u manastir Svete Ekaterine, gde je odseo.
Tu su ga, baš kao što je činio i pop Marko, ispitivali o novcu i kada bi rekao da je kod Antonija, ljutili se. Do broda za Moreju, otpratilo ga je deset ljudi, a tamo je stigao za devet dana, u nedelju. U crkvi svetog apostola Andreja Prvozvanog, proveo je jedan dan u službi gde je ugledao Isaiju Dečanca, koji bi ga, da ne beše Dositejevog tetka Nikole, odveo u Dečane. Isaija Dečanec i njegov đakon su prosili. Dositej se na to zgrozio, jer su bili sposobni da rade, a prošnjom su i uznemiravali ljude po crkvi.
Dositej ode za Atonsku goru. Četvrtog dana iskrcao se pod Svetopavlovski manastir i ulazeći u predivnu baštu, pod jednom maslinom mu se učini da vidi prekrasan štap, pri vrhu zakrivljen. Pošto je bio kratkovidan, došao je na deset koraka od štapa i shvatio da je to nakrivljeno na vrhu zapravo zmija koja ga je čekala. Videvši da se on izmiče, pobegla je. Zahvalio se Bogu na izbavljenju i našao nekoliko bugara monaha, koji su ga odveli do Hilandara, gde je proveo jesen i zimu. Rastužio se kada je čuo da je učitelj Evgenije napustio Hilandar, ne mogavši slušati kojekakve kaluđerske kabale.
Na proleće Dositej ode na ostrvo Patmos, pa za Smirnu, nakon čega na brodu upoznaje arhitektu, koji, čuvši gde namerava ići, predloži mu da pregleda grčku veliku školu gde će ga upoznati s učiteljem Jerotejem. Odseo je u dvokrevetnoj sobi popa Antima Atinejca.
Četvrto pismo
Proveo je Dositej, na svoje veliko iznenađenje, tri godine u Smirni, gde čak nije ni mislio ići. Nakon turskog osvajanja Carigrada, svi učeni Grci odlaze u svet, tako da je u Grčkoj jelinski skoro nestao. Početkom 1800. godine, dva učena monaha, Makarij Patmios i Gerasim Itakisios, otvorili su škole u Patmosu. Iz tih škola izašli su mnogi učeni sveštenici i učitelji, među kojima se istakao Jerotej, veliki protivnik izmišljenih ikona i čudotvorenja. Pošto je bio veoma dobar čovek, voleli su ga ne samo pravoslavni hrišćani, već i ljudi drugih veroispovesti, a njegova slava proširila se po celoj Aziji. Zbog toga mu je mitropolit smirnejski, Neofit, bio petnaest godina neprijatelj, nakon čega su se pomirili i narednih petnaest bili dobri prijatelji.
Dositej odlazi Jeroteju u Smirnu. Tamo je osto u školi gde je kao učitelj radio trideset godina. Ističe se Hrisant, Jerotejev najbolji učenik i profesor, te veoma blag i čestit čovek. Za vreme boravka u Grčkoj, Dositej je često zahvaljivao svom prijatelju arhitekti koji ga je odveo Jeroteju. Nakon tri godine, čuvši glasine o mogućem ratu između Turske i Rusije, odlazi sa učenikom Maksimom u Moreju.
Peto pismo
Pre podne polaze iz Moreje, da bi uveče počela velika bura na moru, koju su jedva preživevši, pa zaspali naslonjeni jedni na druge. Na Veliki utorak iskrcali su se na pristaništu ostrva Lezbos u Mitileni, a na Veliki četvrtak stigli u Napoleon, odakle su na magarcima putovali do Korinta, pa brodom do Patre, gde su stigli na dan Vaskrsa.
Na brodu za Epir, Maksim se razboleo te su došli u Svetih Četrdeset naspram Krfa. Kroz pet dana Maksimu je bilo bolje. Tu upoznaju dvadeset albanaca iz Hormova, sa kojima putuju dva dana do Argirokastra, odakle ih pozivaju u svoju varoš. Posetivšti učitelja Elefterija, koji im govori da je bezbedno u varoši, prihvataju ponudu i odlaze.
Sutradan su se našli u velikoj varoši, punoj kamenih kuća, a okruženoj prirodom, gde je bilo hrane u izobilju. Nakon petnaest dana, Dositej odlazi sa popom Đikom u Primet, koga albanske age šalju tamo zbog posla i ostaju petnaest dana. Vrativši se, izneo je Maksimu pitanje – dokle će tako divni ljudi, u toliko divnim krajevima, živeti pomračene svesti i bez obrazovanja? Odlučili su provesti u varoši još godinu dana, učivši decu jezik.
Nedaleko od Hormova nalazila su se prelepa polja pod nazivom Lepažita. Kada im je Dositej rekao da je to srpski naziv, odgovorili su da se ne čudi, jer su Albanci i Srbi u staro vreme bili kao jedno pleme.
Šesto pismo
Odlazeći iz Hormova, posle pet meseci stiže na Krf, gde ga čekaju pisma od Maksima i popa Đike koja mu javljaju isto: tri meseca po njegovom odlasku postalo je opasno u Albaniji, jer su se paše posvađale, pa je Maksim otišao svojoj domovini. Dositej upoznaje učitelja Andreja Petricopola, koji mu dozvoljava da sluša predavanja i odsedne sa njim u sobi školskog doma crkve svetog Jovana Krstitelja. Obnavlja veze sa starim, dobrim prijateljem Hrisantom koji ga je učio latinski.
Posle godinu i mesec dana odlazi u Dalmaciju sa sveštenikom Danilom Moraicem. Pošto je imao malo novca, prodaje Andreju gornju haljinu koja mu je bila velika i nije je nosio. Na brodu, otkriva da je Andrej otkupio haljinu i stavio je na dno sanduka, zajedno s pismom u kom moli za oproštaj. Dositej je bio oduševljem njegovom dobrotom i oštroumljem, nakon čega mu je često slao brojne poklone.
Iz Venecije, Danilo i Dositej prelaze u Zadar, gde sreće Spiridona Torbicu Dragovićanina, koji ga poziva u Plavno. U Kninskom polju dobija pismo od sina prototopa Novakovića, Lazara, koji ga poziva na pogreb svoga oca. U Plavnu je držao propovede u sva tri manastira Dalmacije, okolnih sela i varoši crkava. Drugog leta smene kapelane, što su Skradinjani jedva dočekali, jer se Dositej nije slagao sa novima, i pozovu ga k njima. Međutim, biskup latinski se nije slagao što nije venecijanski podanik, niti hoće na to da se potpiše, pa je Dositej otišao u Veneciju po dozvolu, koju nije dobio. Zato ostane u Zadru s Danilom godinu dana. Nakon godinu dana, Danil se vrati na Krf, a Dositej krene za Beč.
Sedmo pismo
Ovo pismo, ispunjeno je raznim poukama, objašnjenim razmišljanjima i emotivnim događajima. U Beču grčki kapelan pop Antim našao je za Dositeja sobu i trpezu kod trgovca Nikolaja Dimitrija Stojča. Čuo je da se treba javiti srpskom arhiepiskomu Joanu, koji je bio u Beču, pre no što išta počne. Kod njega je bio ružno primljen, ispsovan i oteran. Tadašnjim ukućanima je taj događaj bio smešan, uz reči da je to dobro, jer sada može raditi šta mu je volja.
Dositej je predavao lekcije na jelinskom i usavršavao se na francuskom i italijanskom. Upoznao je, veoma dobre i njemu drage ljude, bez kojih bi mu život bio prazan i bezvredan. Takve veze je ostvario lako, jer je o drugima mislio dobro, te su i oni o njemu mislili isto. Pored rada, nedeljom i praznicima je upoznavao i divio se znamenitostima i lepoti Beča. To ga navodi na razmišljane o razlici između putovanja radi posla i putovanja radi skitnje i rasipanja, što on ne opravdava.
Sedme godine, u Beč dolazi arhiepiskop Vikentije Joanovič Vidak koji ga odvodi u Modru da predaje njegovim sinovima. Tamo je slušao filozofiju i učio Nemački. Na kraju godine oblazi u Karlovce da poseti rodbinu i pokloni se roditeljskom grobu. Njegov ujak, pop David, išao je s njim do semartonske crkve, na grob njegove majke, gde je pao na zemlju, gorko plakao i tražio da se otkopaju njene kosti. Pošto to nije bilo moguće, jer su mnogi tu posle nje sahranjeni, zamolio je sveštenika da je pomene na liturgiji. Prenoćio je u domu ujaka Pavla i Đuke.
Osmo pismo
Sutradan Dositej odlazi roditeljskom domu gde nađe starog strica Gruju. Saznao je da su mnogi stariji ljudi odavno napustili ovaj svet, a većina njegovih vršnjaka je osnovalo porodicu i imaju veliku decu. Na primeru dve mlade žene iz njegovog kraja, jednoj kojoj je muž otišao od kuće, a drugoj je i treći muž preminuo, izvodi zaključak, kritikujući crkveno pravilo, kako bi se mladim ženama u takvim slučajevima trebala dozvoliti preudaja, jer su sposobne za rađanje dece.
Dve godine Dositej je bio u Karlovcima a treće prešao u Požun. Govorio je kako su mu to najgore tri godine u životu, nakon kojih odlazi u Trst, gde ne prihvata učiti decu po ceni od trista forinti. Jednog dana došao je ruski arhimandrit Varlaam, koga je učio italijanski u zamenu da ga na proleće otprati u Carigrad.
U četvrtak, prve nedelje posta, odlaze u Veneciju na karneval. Na moru ih je zadesila bura, koju su mislili da neće preživeti. Obišli su Firencu, Pistoju, Pizu, Luku, a druge nedelje Vaskršnjeg posta odlaze u Livorno gde ostanu tri nedelje. Nakon toga, Dositej odlazi na ostrvo Hios, gde ostaje deset meseci.
Deveto pismo
U gradu Hiju, Dositej je petog dana čuo da je u Carigradu kuga. Otišao je arhimandritu Jerusalimcu koji mu je našao smeštaj, hranu i učenike. Krajem sledećeg februara, pošto je kuga prestala, Dositej otputuje u Carigrad, gde je bio do Velike nedelje, kada se opet kuga pojavila. Od kuge beži u Galac u Moldaviju, dokle je putovao dvadest i pet dana. Na brodu je upoznao i sprijateljio se sa nekim poljskim prelatom. Upravitelj varoši u Moldaviji, Bals ih je učtivo primio i poslao svom bratu u Fokšane. Rastali su se te je Dositej otišao u Jaš, a sledećeg proleća u Roman. Na jesen odluči da otputuje, jer je postojala mogućnost da mu se zbog dobre zarade osladi novac, te se tu nastani.
Deseto pismo
Odlazeći iz Moldavije, Dositej je poveo dva sina romanskog episkopa. Prolazeći kroz Poljsku i Šlecku, u Vroclavu provedu sedam dana. Potom, dolaze u Hale u Nemačkoj, gde su na univerzitetu slušali filozofiju i naturalnu teologiju. Diveći se raznim naukama i obrazovanju tih ljudi, žudeo je za obrazovanjem srpske nacije, neprestano razmišljajući o svojoj davnoj želji da piše na narodnom jeziku. U Lajpsiku je bila slovenska štampa, gde je na proleće otišao i počeo izdavati. To je radio da bi pokazao „beskorisnost manastira u opštestvu“ i zbog velike nužde prema nauci.
Nakon dve godine, ostavši sa malo novca za put, mladiće je vratio u Moldaviju, a njihov otac mu je poslao još trideset i pet dukata. S trgovcima je putovao do Frankfurta, gde je upoznao jednog živopisca Italijana i ostao četiri dana. U Strazburgu je našao novu kočiju, odakle je sa Italijanom doputovao do Pariza, gde je ostao tri nedelje. U nemogućnosti da opiše lepote Pariza, preporučio je knjigu „Opisanije Pariza i Versalja sa svima znamenitima veštma u njima i naokolo“ , a naročito se divio Novom Luvru, od koga je polovina opredeljena za biblioteku i akademiju visokih znanja. Sa dva trgovca je krenuo za Kales odakle je nameravao doći do kanala La Manš. U grad Dover stiže 1. Decembra 1784.
Jedanaesto pismo
Opisujući lepote Dovera, naglašava kako je tu video najlepše i najbolje žene do sad. Zajedno s rimokatoličkim sveštenikom iz Irske, koji se vraćao u svoju domovinu, krenuo je za London. Stigavši, sveštenik ga je upoznao s jednim Englezom koji mu je davao lekcije, hranu i sobu. U slobodno vreme, istraživao je grad. Upoznao je Jazna, komšiju, koji ga je dalje upoznao s jednim Grkom, koji dugo življaše u Londonu i koju mu je takođe pomagao da nauči Engleski jezik. Posle tri meseca, potrošio je novac.
Poslednjeg tromesečja nedelje, gospodin Luzinian (Grk) ga je pozvao da sutradan upozna njegovog dobrog prijatelja Joana Liva, ljubitelja jelinskog jezika, što je Dositej prihvatio. Sutradan, krenuvši oko jedanaest časova, posle sat vremena hoda, stigli su do Joanove kuće gde ih je dočekala njegova žena. Sat vremena su pričali o svakodnevnim temama, a kada je gospodin Joan došao kući, seli za trpezu. Nakon obroka, za kojim su vodili divan razgovor, Dositej im je otrkio da mora poći natrag zbog nedostatka novca. Gospodin Joan mu je ponudio lekcije, ručak, večeru i smeštaj, što je Dositej prihvatio.
Svakog dana, oko deset ili jedanaest sati, odlazio je u njihov dom, učio bi engleski, ručao, a do večere bi opet učio engleski. Nakon što su iz Harviča, sestra i brat gospođe Livi, Joanove žene, doputovali u London, često su organizovali večere, slavlja i izlete, a jednog takvog petka je upoznao gospodina Guljelma Fordajc, lekara, s kojim se sprijateljio.
Nakon još tri meseca, izučivši Engleski jezik, odlazi u Hamburg. Na rastanku, doktor mu je poklonio mnogo lepih knjiga i jednu koju je sam pisao, na latinskom, sa posvetom. Takođe mu je platio put do Hamburga. Krenuo je 28. maja 1785. i ulazeći u sobu na brodu, kapetan mu je uručio pismo s pet gineja u kom se gospodin Fordajc izvinjava i objašnjava da mu je taj novac poslao iz najbolje namere, ali na takav način da ga ne bi uvredio.
Posle četiri dana, u Hamburgu, ostaje šest dana da bi napisao pisma gospodinu Luzinianu, gospodinu Fordajc, mister Livi, mister Janzonu i gospodinu Guljelmu Valiotu. Krajem jula meseca, stiže u Lajpcig.
Dvanaesto pismo
U Lajpcigu je Dositeja sačekalo pismo gospodina Stratinoviča u kom nalaže da da na znanje gde se nalazi, na šta on odgovara da će čekati društvo za Šklov. U septembru mogao je otići sa trgovcima za Belorusiju, ali nije imao dovoljno novca, pa je pošao u Beč da daje lekcije. Zaduživši se u Beču, hteo je poslati pismo romanskom episkopu u Moldaviji i pitati za pozajmicu, ali dva njegova učenika čuvši za to, sutradan mu pozajme novac.
Sledećeg leta, u Beču se Dositej sastao sa gospodinom Luzinianom koji se iz Carigrada vraćao u London.
Druge godine odlazi domu Maksima Kurtoviča da predaje njegovim dvema ćerkama. Pošto je držao časove oko jedanaest ili dvanaest, ostajao je svakog dana na ručku, zbog čega se pobunio oko plate. Na kraju godine su ga prevarili i platili mu sve (a ne na kraju svakog meseca, kao što je bio običaj). Pošto u Beču nije bilo moguće predavati i raditi na ovom delu, odlazi u Šklov gde je šest meseci čekao topografa, koji nije došao. Odlazi u Lajpcig, gde je prodao sve svoje knjige, a zime 1789. izdaje dvadeset i osam tabaka.
Na kraju, napominje da tada gramatika srpskog jezika nije bila oblikovana, te da je nepravedno zamerati mu gramatičke greške. Nada se da će ovo delo poslužiti budućim naraštajima koji, ako vide čoveka da se muči i trudi oko nauke, trebaju da mu pomognu. „Zašto ovo se čisto vidi kao sunce, da dok god jedan narod na svojem maternjem jeziku knjiga nejma prinužden je u tamnosti uma i varvarstvu ležati i sve na gore preuspevati“ .
Beleške o piscu
Dositej Obradović bio je poznati srpski prosvetitelj i reformator nacionalnog buđenja. Rođen je 1739. godine u Čakovu, nekada rumunjskom delu Banata. Iako se školovao za kaluđera po svojoj želji, napustio je taj poziv i odlučio proputovati Europu. To je bilo ključno za njegovu kasniju ulogu prosvetitelja, jer je upravo na svojim putovanjima pokupio prosvetiteljske ideje i ideje racionalizma.
Obradovićeva misija bila je prosvećenje naroda, stoga je prevodio mnoga važna dela, ali i basne. kako bi ona bila pristupačna običnom puku.
Njegovo prvo delo bilo je „Život i priključenija“, također napisano s mišlju da služe prosvećenju. Delo je izdano 1783., nakon čega je sledio i drugi dio knjige, izdan pet godina nakon prvoga. Prvo štampano delo Dositeja Obradovića bilo je „Pismo Haralampiju„, štampanu i Lajpcigu, također napisano kao manifestno delo u kojima razlaže svoje ideje.
Obradović je sudelovao u Prvom srpskom ustanku i to sakupljajući priloge za ustanike, te vršeći za njih poverljive misije. Postao je prvi srpski ministar prosvete, pa je po svojoj dužnosti osnivao škole, savetovao ustaničke vođe, te bio Karađorđev lični sekretar i savetnik.
Obradović je umro 1811. godine u Beogradu.
Autor: D.S.
Ostavite odgovor