Pismo Haralampiju obrađena lektira Dositeja Obradovića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno delo Pismo Haralampiju >>
Analiza dela
Pismo Haralampiju je prvo štampano delo Dositeja Obradovića, jednog od najpoznatijih sprskih prosvetitelja i reformatora. Delo je napisano u aprilu 1783. godine, a upućeno je njegovom prijatelju Haralampiju Mamuli, koji živi i radi u Trstu.
Haralampije je bio paroh crkve, a u Trstu je živelo dosta Srba u to vreme. Ono je jedna vrsta molbe, koja Obradoviću služi da zamoli prijatelja da mu pomogne u štampanju svog dela Sovjeta zdravog razuma. U tadašnje vreme štampanje knjiga je bilo mnogo skupo, pa mu je pomoć za to bila potrebna. Nije želeo nikakvu materijalnu korist za sebe, već je želeo da njegovo delo bude izdato i na taj način sačuvano od zaborava. S obzirom na to da je Haralampije bio paroh crkve u Trstu, smatrao je da on poznaje dovoljno bogatih trgovaca koji bi mogli da pomognu pri finansiranje ove knjige.
Njegov način pisanja nije bio uobičajen za taj period. Najveći trag Dositeja Obradovića u srpskoj književnosti je zalaganje za pisanjem prostim, narodnim jezikom. Time je otvorio potpuno nove horizonte naše književnosti. Pored toga bio je jedan od prvih srpskih prosvetitelja, zalagao se za otvaranje škola i opismenjavanje naroda.
U ovom delu, Obradović izlaže svoj prosvetiteljski program. Celim pismom se između redova provlači misao kako je najveća potreba opismenjavanje naroda. Zbog toga se najviše i zalagao za širenje pismenosti među običnim narodom i za pisanje knjiga tim istim jezikom. Smatrao je da knjige treba da razumeju svi, ne samo učeni ljudi. Ovim pismom on, na svoj način, želi da se bori protiv sujete, mraka, neznanja i predrasuda.
Obradović je smatrao da je jezik univerzalan i da se on ne menja. Smatrao je da svi Srbi, Turci i Hercegovci treba da se ujedine, da treba da se stvori jedna narodno-jezička zajednica svih ovih naroda. Smatrao je takođe da uzrok mržnje među narodom nije različita vera, nego neznanje, neobrazovanje i slepoća uma. Verovao je da prosvećivanje celog naroda i narodni jezik mogu da stvore srećnu zajednicu.
Ovo delo smatra se manifestom srpskog prosvetiteljstva i jednim od najznačajnijih dela nastalih pre pojave Vuka Karadžića. Iako je napisano kao privatno pismo, Obradović moli svog prijatelja da ga umnoži i podeli dalje kako bi prikupio novac za štampanje svoje knjige. Na kraju je i ovo pismo postalo jedno veoma poznato delo, a autor je ubrzo odustao od štampanja Sovjeta zdravog razuma i umesto njega je objavljeno delo Život i priključenija, njegovo najpoznatije delo.
Pismo Haralampiju mnogi smatraju manifestom prosvetiteljstva jer Dositej u njemu iznosi osnovne ideje i težnje koje će primeniti u svom kasnijem delovanju i radu. „Za sav, dakle, srpski rod ja ću prefvoditi slavni(h) i premudri(h) ljudi misli i sovete želeći da se svi polzuju.“ Pored prosvetiteljskih, Obradović u ovom kratkom delu iznosi i svoje poglede na veru rasprostranjenu na Balkanu i poziva na versku trpeljivst među različitim narodima ovog podneblja. „Neću nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosvećenom. Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli dobri biti.“
Delo je napisano u epistolarnoj formi i štampano prvi put u Lajpcigu.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pismo
Forma teksta: epistolarna forma (oblik pisma)
Vreme: XVIII vek
Tema: namera Dositelja Obradovića da u Srbiju uvede prosvetiteljstvo
Ideja: jezik nema nikakvu korist ako knjige koje su napisane ne može pročitati većina, zato treba pisati narodnim jezikom kako bi ih svi mogli čitati i razumeti
Prepričano delo, citati
Kako pisanje na sprskom narodnom jeziku u to vreme nije bilo uobičajno, Dositej Obradović u ovom pismu želi da obrazloži svom prijatelju, a i ostalima koji ga budu pročitali, zašto želi da ovo svoje delo, a i svako posle njega, napiše prostim srpskim jezikom.
Ovo delo je književni proglas i ponajviše je prosvetiteljski manifest. Ono nije uobičajno pismo, nema ničeg ličnog u njemu, napisano je tako da objasni zašto Obradović želi da odštampa svoje delo, kao i da za to nema novca, pa moli prijatelja da mu u tome pomogne.
U njemu je pisac izneo svoje prosvetiteljske ideje, pa je ono postalo veoma važno za srpsku književnost.
„Ljubezni Haralampije,
Zdravstvuj! Hristos voskrese,
Neću ja čekati da prođu dve godine za odgovoriti človeku ljubezniku i prijatlju, kakono ti neki običavaju. Ja bi(h) ti bio namah, po prijatiju tvojega pisma, otpisao, da nisam sudio za bolje čekati da prođe vreme plača i setovanja, vreme glada i uvi vikanja, jednim slovom, vreme velikoga posta, kad pasulj carstvuje i njegova sestra sočivica. Gra(h) i kupus zemljom upravljaju.“
Dositej Obradović svoje pismo započinje pozdravom svom prijatelju Haralampiju. Govori mu da neće čekati dve godine, kao neki drugi, da mu odgovori na prethodno pismo. Posle ovog uvoda, on piše himnu u slavu Josifa Drugog.
Josif Drugi je bio prosvećeni vladar i mecena. U to vreme je bio običaj da se oda počast tako važnim ličnostima, a kako je i sam Obradović želeo da bude prosvetitelj, nije čudno što je izabrao baš njega da mu napiše himnu na početku jednog od svojih važnijih dela. Josif Drugi je njega inspirisao da započne opismenjavanje svog naroda i da postane prosvetitelj. Još ističe da pisanje u duhu prosvetiteljstva nije moguće u zemlji koja nije zasnovana na osvnovama prosvećenog apsolutizma.
U nastavku pisma, Obradović obaveštava svog prijatelja da je prešao iz Halea u Lajpcig. Nameravao je tu da ostane godinu dana i da sluša šta učeni ljudi govore. Dalje je nastavio:
„I mislim s pomoću boga, i kojeg dobrog Srbina, dati na štampu, s graždanskimi slovami, na naš prosti srpski jezik, jednu knjigu koja će se zvato „Saveš zdravago razuma“, na polzu mojega roda.“
Želeo je da objavi svoje prvo delo „Saveti zdravoga razuma“ u korist svoga naroda. Pre svega, želeo je ovu knjigu da napiše na čistom srpskom jeziku, „da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne gore do Smedereva i do Banata.“
Dalje naglašava da on ne želi nikakvu korist od ovog dela. Ne želi za sebe da uzme novac niti da ima neki finansijski dobitak on sam. Želeo je da dobije toliko novca da može da se plati tipograf. Tipograf do sada nikada nije štampao nijednu knjigu napisanu na srpskom jeziku, pa se zato bojao da preuzme na sebe toliki rizik, jer nije znao kakav će uspeh knjiga imati.
Nadao se da će Haralampije naći nekog bogatog Sarajliju ili Trebinjanina, Novosađanina ili Osječanina, koji će želeti da pošalje po koji dukat tom tipografu i na taj način pomogne Obradoviću da uspe u onome što je zacrtao sebi.
Obradović je duboko verovao da će knjiga biti uspešna. Nije želeo mnogo sebe da hvali, sve što je pametno naučio tokom svog boravka u inostranstvu i sve što je mudro pročitao iz francuskih, nemačkih i italijanskih dela želi da zabeleži i prevede na naš narodni jezik. Verovao je da će Srbi u budućnosti pamtiti njih obojicu jer su zaslužni za početak izdavanja dela pisanih na prostom jeziku, razumnom svakom Srbinu, ne samo učenim ljudima.
„Neka samo okrenemo jedan pogled na narode prosveštene cele Evrope; u sadašnjem veku svi se narodi sile svoj dijalekat u sovršenstvo dovesti; delo vesma polezno, budući, da kad učeni ljudi misli svoje na opštemu celoga naroda jeziku pišu, onda prosveštenije razuma i svet učenija ne ostaje samo pri onima koji razumevju stari književni jezik, no prostire se i dostiže i do seljana, prepovedavajući se najprostijem narodu i čobanom, samo ako znadu čitati. A koliko je lasno na svom jeziku naučiti čitati!“
Mnogo pisaca u Evropi već su počeli da pišu prostim narodnim jezikom, kako bi svako mogao da čita njihova dela. Dositej Obradović je verovao da se neće svi slagati sa tim za šta se on zalaže. Znao je da će neko reći da ako se počne prostim jezikom pisati, da će se stari jezik polako izgubiti. Ali se on čvrsto zalagao zato da treba da postoji jedan jezik razumljiv svima.
Smatrao je da je jezik ono što ljude spaja. Smatrao je da nema koristi od jezika koji razume jedan čovek u hiljadu, a svi ostali ne razumeju. Dalje je znao da će neko reći da i prosti ljudi mogu da nauče književni jezik. Ali je on dobro znao da većina prostog naroda nema vremena za učenje, da svi rade i nemaju sredstava za učenje. A prosti narodni jezik, sa druge strane, svi znaju.
Obradović nastavlja svoje pismo sa činjenicom da se Francuzi i Italijani nisu bojali da će latinski jezik nestati ako se počne pisati običnim jezikom, tako da se to, naravno, i nije dogodilo. Zato je znao da ni naš stari jezik neće nestati, jer će uvek biti učenih ljudi koji će ga znati. Smatrao je da samo „prostota i glupost“ se zalažu da sve mora po starinskom ostati. Svi teže ka boljem, tako moramo i mi. I u drugim jezicima postoje ove razlike, pa su ih svi prevazišli.
„Ko ne zna da žitelji črnogorski, dalmatinski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje muža), slavonijski, sremski, bački i banatski osim Vla(h)a, jednim istim jezikom govore? Govoreći za narode kjoi u kraljevstvam i provincijam živu, razumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sledovatelje, ne isključuvajući ni same Turke, Bošnjake i (H)ercegovce, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada. Bošnjak i (H)ercegovac Turčin, on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci Bošnjaci i (H)ercegovci dogod, Bog svet drži. Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su prozišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su nji(h)ovi stari bili. Za sav, dakle, srpski rod ja ću prefvoditi slavni(h) i premudri(h) ljudi misli i sovete želeći da se svi polzuju.“
Njegova knjiga će biti namenjena za sve ljude koji razumeju naš jezik, kao i za one koji sa čistim i pravim srce žele da svoj um prosvetle i poboljšaju. On nikada neće gledati ko je koje vere i zakona jer se to u tom vremenu nije ni gledalo. Dalje nastavlja da su svi zakoni u svetu napisani kako bi se činilo dobro i ljudi spajali, nijedan zakon niti vera ne govore da se čini zlo i da ljudi treba da budu nepravedni. Jer je Bog večna dobrota i pravda, pa sve na svetu što nije urađeno dobro i pravedno, jednostavno nije od Boga.
Obradović zatim postavlja pitanje zašto onda u svakom zakonu ima zlih i nepravednih ljudi. Odgovor ne leži u lošim zakonima, već u nerazumevanju, slepom umu, pokvarenom, pakosnom i zlom srcu i po najviše u prevelikoj ljubavi prema samom sebi. To su izvori iz kojih proističe ljudska mržnja i izbijanje ratova, a što je najgore svi to rade pod imenom vere i zakon. Da li će ikada nestati mržnje na zemlji?! Nadao se Obradović da će srce ljudi poprimiti svoju prirodnu dobrotu, pa da u sebi u svakome pozna samo dobro, da u svakome gleda brata svog.
„Dakle, šta bi mi hoteli, da smo ametniji i bolji od Boga? Ono što Bog dopušta i hoće to mi nećemo!“
Dositej Obradović na kraju moli sve svoje čitaoce da spoznaju svu našu nepravdu. Da shvate da sve što želimo da nama drugi ljudi čine, moramo i mi njima činiti. Dobro se samo dobrim vraća. Ako mi želimo da nas drugi puste da živimo u miru, da nam ne čine nikakvo zlo, da nam opraštaju sve naše slabosti i grehe, da nas ljube i poštuju, onda jednostavno i mi moramo tako da se ponašamo. To je sav zakon.
„Zato, dakle, ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere.“
Kad je boravio kod Novosađana, kod Osječana, kada je bio u Dalmaciji, Hercegovini i Sarajevu, svugde su ljudi želeli svojoj deci da prenesu nauku, gde god je bio svi su ga ljubazno primali, niko mu nigde ništa nažao nije učinio. Pa kako bi on drugačije mogao da odgovori na svu tu ljubav i prijatnost, nego da prosveti mladost našeg naroda. Zato će on prevoditi zlatne i prekrasne misli mudrih ljudi na naš prost narodni jezik i takve knjige objavljivati. Da bi svi koji žele mogli da ih pročitaju i razumeju.
Pismo završava rečima da su upravo ovo njegove namere i razlog zašto boravi u Lajpcigu. Svog prijatelja moli da iskopira ovo pismo u nekoliko primeraka i razdeli ga, a njemu će vreme već pokazati da li je pogrešio u onome što radi. Ako se i to dogoditi, on se neće uplašiti niti će prestati sa svojim radom.
„Meni će preko mere plaćeno biti kad kogod od moga roda rekne, kad nada mnom zelena trava narasti: „Ovde ležu njegove srpske kosti. On je ljubio svoj rod. Večna mu pamet.“ V pročem, ti mi zdrav budi, ljubezni Horvaćanine. Pozdravi mi s „Hristos Voskrese“ gospodare Vojnovića, Rizniće i Kurtoviće i proče Sarajlije i Mostarne.
U Lajpcigu,
Na 1783.
Aprila 13.
Tvoj brat i sluga
Dositej Obradovič“
Beleške o piscu
Dositej Obradović je rođen kao Dimitrija Obradović 17. februara 1739. godine u siromašnoj porodici u selu Čakovo (današnja Ciacova, okrug Timis, Rumunija), u regionu Banata, koji je tada bio deo habzburške Kraljevine Mađarske. Njegovi roditelji su umrli dok je bio dečak, pa je rano započeo svoj život kao šegrt u gradu Temesvar (danas Temišvar, Rumunija), nedaleko od svog sela.
Njegova strast za učenjem bila je jaka, a slobodno vreme provodio je čitajući čim završio radno vreme u prodavnici. Njegova čitanja uglavnom su bila ograničena na živote svetaca i izveštaje o čudima koja su činili. Bio je toliko zaokupljen ovom literaturom da je razmišljao o tome da živi u pustinji, postane svetac i sam čini čuda. Jednom je pokušao da pobegne, ali ga je jedan od drugara razuverio. Njegova želja za svetim životom bila je snažna.
Obradović je bio siguran da je idealno mesto za svoj život pobožnosti pronašao u manastiru u Hopovu, 97 km od Temesvara. Kolega šegrt iz njegove radnje po imenu Nikola Putin pridružio se Obradoviću u njegovoj avanturi. Dva dečaka su uzeli novac; tri groša bio je sav kapital koji je Obradović posedovao, a Nikola nije imao svoj novac i tri hleba bila su dovoljna za „dvodnevni izlet“ dok su četiri dana proveli peške. U to vreme takva putovanja nisu bila retka pojava za mlade Srbe koji su putovali u potrazi za obrazovanjem; pisac i istoričar Jovan Rajić putovao je pešice od Mađarske do Rusije, na udaljenosti od 1.300 km. Obradović i Nikola krenuli su putem uz reku Begej dok nisu stigli do manastira u Hopovu pred kraj jula 1757. godine.
Obradović se zamonašio u manastiru 17. februara 1757. godine i bio je veoma srećan. Nije više radio u prodavnici; mogao je sve svoje vreme da posveti čitanju, a pošto je biblioteka bila prepuna svetih knjiga, našao se u okruženju koje je tražio. Njegova strast prema životima svetaca i želja da i sam postane svetac u ovo vreme dostigli su vrhunac. Što je duže bio tamo, njegova težnja je postepeno slabila. Prelepo, prijatno okruženje manastira veoma se razlikovalo od pustinja koje je Obradović priželjkivao.
Posle više od tri godine u Hopovu, Obradović je napustio manastir. 2. novembra 1760. godine i otišao u Zagreb. 2. novembra 1760. godine napustio je manastir Hopovo, prema Hilandaru, Svetoj Gori, a u srpsko područje unutrašnje Dalmacije stigao je u proleće 1761. godine i bio je toplo primljen; Srpski sveštenici iz kninskog okruga ponudili su mu učiteljsko mesto u Golubiću. Obradovićev život u ovom dalmatinskom selu bio je idiličan.
Iz Dalmacije je otišao u Crnu Goru gde je proveo nekoliko meseci živeći u manastiru Podmaine tokom posete Boki Kotorskoj 1764. godine, zatim Albaniji, Grčkoj, Carigradu i Maloj Aziji; etapu po etapu, uvek zarađujući za život kao privatni učitelj, Obradović je posetio sve ove zemlje (posebno Grčku koja je bila najnaprednija). Prošlo je deset godina (1761–1771) otkako je započeo svoja putovanja. Smatra se da je bio mason.
Obradović je dao najznačajniji doprinos obrazovanju svog naroda u posvećenoj upotrebi srpskog narodnog jezika. Tokom njegovog života, Srbi su bili podeljeni u tri jezičke kategorije: nekoliko obrazovanih ljudi koji su govorili i pisali na ruskom crkvenoslovenskom (jezik prestiža), drugi obrazovani ljudi koji su govorili i pisali na slovenskom srpskom (hibrid ruskocrkvenoslovenskog, starog crkvenoslovenskog, ruskog i lokalno srpskog narodnog jezika) i mase, uglavnom nepismene, koje su govorile lokalni srpski narodni jezik.
Njegova najpoznatija dela sastojala su se uglavnom od prevoda, od kojih su najpoznatiji prevodi nekih Ezopovih basni iz 1788. godine. Obradović je svakoj od basni priložio odgovarajuća moralna uputstva, kao i srpske narodne poslovice i narodne izraze koji pomažu čitaocu da se poveže sa porukom svake basne. Cilj mu je bio da pomogne srpskoj javnosti da shvati potrebu za značajnim kulturnim napretkom.
Umro je 7. aprila 1811. godine u Beogradu. Do danas se Obradović smatra prvakom srpske kulture i dalje cenjena i veoma proslavljena ličnost srpske istorije književnosti.
Ostavite odgovor