Carevo novo odelo obrađena lektira književnika Hansa Kristijana Andersena. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Carevo novo odelo bajka je danskog autora Hansa Kristijana Andersena koji se tokom svoje spisateljske karijere proslavio pričama za decu koje su prevedene na 40 svetskih jezika. Napisao je više od 150 priča, a neke od najpoznatijih su „Snežna kraljica“, „Palčica„, „Mala sirena„, „Ružno pače„, „Princeza na zrnu graška„.
Andersenove bajke nisu oduvek bile poznate jer su kritika i publika smatrale da nemaju neku posebnu vrednost i nisu im pridavale previše pažnje. On je isprva prepričavao priče koje su mu pričali u detinjstvu ili ih je negde čuo, a kasnije je počeo sam da ih smišlja i stvara. U njegovim pričama su na najbolji način isprepletene legende i fantastika sa stvarnim svetom.
Carevo novo odelo zabavna je priča koja govori o ljudskoj taštini, ali i strahu od istine te o mudrosti, gluposti, prepredenosti, naivnosti i nesposobnosti. Ne treba zaboraviti na večnu čovekovu želju za položajem, materijalnim blagostanjem i moći.
Pokretač događaja u priči sa jedne strane je careva najslabija tačka, odeća, a sa druge želja za bogaćenjem dvojice varalica koji su hteli da iskoriste carevu slabost i tako zarade puno novca. Vreme nije određeno, ali je mesto kao i u većini bajki negde u nekoj carevini.
Andersen se trudio da kratkim i jasnim rečenicama objasni velike teme u kratkim pričama, ali bez obzira što su priče bile kratke, njihova je kompozicija bila savršena. Tako, sve od uvodne skice, kroz rasplet, do vrhunca radnje, raspleta i završetka.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Mesto radnje: na dvoru i na ulici
Vreme radnje: nekada davno
Tema dela: Uobraženost i pohlepa jednog cara opsednutog lepom odećom
Ideja dela: Ako ćemo da težimo samo materijalnim stvarima i moći, postaćemo ogorčeni, pohlepni i zavidni. Nikada nećemo biti zadovoljni svojim životom. U životu prvenstveno moramo da budemo zahvalni na onome što imamo, jer ako uvek budemo tražili više, nikada nećemo da budemo zadovoljni.
Prepričano delo
Živeo je jednom car kog je interesovala samo lepa odeća. Bio je toliko zaljubljen u razne odevne materijale da ga ništa drugo nije zanimalo. Tako se jednog dana pojave varalice koje se caru predstave kao vrhunski tkači, koji imaju umeće istkakti najlepše tkanine na svetu. Nije trebalo puno da zaintrigiraju cara. Bile su to tkanine od čudesnih uzoraka i boja sa specijalnim svojstvima, a to je da su nevidljive svakome ko je glup ili nije sposoban za svoj posao.
Varalice naruče potom najfinije materijale koje tajno prodaju, a novac spreme. Kako bi zavarali cara i dvorjane, krenu tkati, ali tako što se na razbojima nije nalazilo ništa. Car se potrudio da najpoštenije dvorjane pošalje u proveru da vide kako napreduje tkanje. Iako se ništa nije primetilo na mašinama za tkanje, u strahu da su glupi ili možda nesposobni, oni daju izveštaj caru kako su tkanine jednostavno čarobne.
Na kraju je car odlučio zajedno sa celom svitom ministara, pomoćnika i službenika da krene prema tkačima da vidi kako napreduje rad i kako će izgledati najlepše odelo na svetu. U strahu za svoj život i da ih ne bi proglasio glupima, svi se dive onome što ne mogu videti i nagovore cara da odene to veliko ništa. Car dolazi da pogleda novo odelo, a podižući prazne ruke varalice mu pokazuju plašt, pantalone, kaput i sve ostalo.
Car je tako skinuo svu odeću sa sebe i varalice ga potom obuku u novu odeću koja je poput paučine. Car nakon toga povede povorku dok su dvorani stupali iza njega sa rukama u vazduhu jer su morali da pridržavaju nepostojeći plašt. Ceo svet se divio caru i njegovom novom odelu sve dok jedno dete nije iskreno povikalo kako car nema ništa na sebi.
Analiza likova
Likovi: car, varalice, dete, dvorani
Car – bio je bled poglavar uljuljan u udobnost svog položaja, koji se odjednom suočio sa činjenicom da bi mogao ostati bez carskog položaja zbog gluposti i nesposobnosti.
Varalice – lukave osobe koje su uspele prevariti ceo carev dvor i koji su na kraju postigli šta su hteli, a to je da se obogate.
Dete – u ovoj priči predstavlja glas savesti, iskrenosti, ali i neiskvarenosti. U svojoj nevinosti i životu lišenog ambicija povezanih sa materijalnim interesima, jedino je koje se usuđuje da kaže istinu. Na kraju se postavlja pitanje treba li ikome u vladavini laži, istina i poštenje. Narod, velika masa ljudi, koja se trgne iz sveta laži kada netko kaže nešto drugačije. Isti tren prihvate istinu, ali to više nema nikakav uticaj na laž, koja se već dovoljno učvrstila u temelje društva.
Dvorani – skup carevih odanih ljudi koji sve vreme žive u strahu da bi mogli da ostanu bez plate i položaja iz istog razloga kao i car, a to je zbog dokazivanja gluposti i vlastite nesposobnosti. Da bi zadržali svoj položaj spremni su da prihvate bilo kakav oblik neistine i u potpunosti stanu uz nju.
Beleške o piscu
Hans Kristijan Andersen rođen je 2. aprila 1805. u Odenseu. Bio je sin siromašnog obućara i majke koja ga je odgajala sama nakon muževe smrti.
Pre očeve smrti Hans je mogao uživati i u pozorištu lutaka koje mu je napravio njegov otac, a osim toga puno je vremena proveo čitajući Andersenu priče iz „Hiljadu i jedne noći„i komedije. U kući Andersenovih se mnogo čitalo, pa nije ni čudno što je i najmlađi član odlučio da krene stopama najvećih književnika.
Teško se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj godini Andersen se, bez školovanja, novca i bilo kakvih planova, uputio u Kopenhangen kako bi pohađao pozorišnu školu. Međutim, ubrzo biva izbačen. Iako je majka htela da izuči zanat, Hans je uspeo da je nagovori da ga pusti samog u grad kako bi sam izgradio svoj život i budućnost.
Njegovo prvo uspešno delo je bio putopis „Šetnja od Holmenskog kanala do istočne tačke ostrva Amagera“ iz 1829. godine. No, postao je poznat tek po romanu „Improvizator“ iz 1835. godine, oslikavajući u njemu borbu mladog pisca da stekne afirmaciju. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika.
Andersenove bajke među kojima su najpoznatije „Palčica„, „Carevo novo odelo“ i „Princeza na zrnu graška“ zadržale su svoju moć očaravanja velikim delom razgraničavanjem univerzalnih tema. Ako je univerzalnost priča sposobna da stvori pojedinačne veze sa čitaocima širokog spektra društvenih slojeva, uopće ne treba da nas začudi da potiču iz ličnog iskustva. Andersen je bio pisac opsednut čistoćom književnog stvaralaštva. Uživao je gledajući kako manje talentovani pisci uživaju veću popularnost i uspeh zahvaljujući moći i novcu.
Nevinost koja se stalno suočava sa varljivom prirodom sveta odraslih u Andersenovim bajkama govori o zrelom intelektu koji nikad nije izgubio dodir sa boli iz detinjstva koja je opipljivija u autobiografskim pričama Andersenove Snežne kraljice, Ružnog pačeta i Male sirene.
Umro je u Kopenhagenu, 4. avgusta 1875. godine.
Ostavite odgovor