Savin monolog obrađena lektira književnice Desanke Maksimović. Lektira sadrži detaljnu analizu pesme, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
U pesmi Desanke Maksimović Savin monolog susrećemo se sa njenim umetničkim pogledom na istorijski događaj. Pesma govori o sinu Stefana Nemanje, Rastku Nemanjiću, potonjem sv. Savi, prvom srpskom prosvetitelju.
Poznato je da je Desanka Maksimović u raznim svojim ciklusima svoje pesme posvećivala, kako istorijskim ličnostima, tako i istorijskim događajima. Kada je u pitanju ličnost sv. Save, Desanka nije jedina pesnikinja koja se u moderno vreme bavila ovom tematikom, mnogi pesnici su pisali o sv. Savi, kako savremeni tako i narodni, od Vojislava Iliča u pesmi Sv. Sava, do mnogih narodnih priča kao što su Putovanja Svetoga Save koju je Vuk Stefanović Karadžić uvrstio u svoju zbirku, zatim Aleksa Šantić, Vasko Popa, Miodrag Pavlović, Ljubomir Simović, Matija Bećković i mnogi drugi. Kult svetog Save u srpskom narodu i srpskoj književnosti traje već 8. vekova.
Već u nazivu same pesme vidimo da je ona po svojoj formi monolog, odnosno u njoj vlada jedan ispovedni ton koji nam otkriva unutrašnje osećanje sv. Save koji se iz sveta zaputio u manastir.
Savin monolog je pesma koja govori direktno o sv. Savi i njegovom doživljaju monašenja, ali, takođe, može se pogledati i opšte mesto, osećanje osobe koja se odlučila da ovozemaljski život zameni anđeoskim, monaškim. U pesničkim slikama, nižu se sećanja i misli sv. Save kakva će reakcija njegove porodice biti kada čuju da je on otišao u manastir, jer, svi znamo i istorijski je poznato da je Rastko Nemanjić, potonji sv. Sava u manastir pobegao, bez znanja i blagoslova roditelja.
Mladi princ Rastko koji potiče iz čuvene loze Nemanjića, bio je neobično lep, bogat i mudar. Bila su mu otvorena sva vrata uživanja i svetske slave, ali ga je nešto odvraćalo od privlačnosti i čari sveta za kojima su milioni bića žudeli i težili. Tako je jednog dana, nezadovoljan životom, potajno pobegao od kuće ne rekavši svojim roditeljima u manastir, jedino mesto gde se slobodno može nastaniti „siromašni“ stranac i zavarati trag dvorskoj pratnji. Jedino što je želeo je da služi Bogu i da svoju dušu osvesti Božjom voljom i istinom.
„Tada u noći, uplašen da ga silom ne vrate, Rastko Nemanjić zažele da smesta primi monašku rizu. U tvrdoj kuli manastirskog utvrđenja Pantelejmona, najstariji monah te bratije, postriže mu zlatnu i dugu mladalačku kosu i odenu ga u monaško odelo …“ – Miloš Crnjanski: „Sveti Sava“
U ovoj pesmi Desanka Maksimović piše o njegovim mislima u prvoj noći odlaska od kuće.
Pesma sadrži sedam strofa, nema ustaljene ritmike ni versifikacije, a u nekima od strofa izostaje rima, dok je u većini strofa izražena tzv. unakrsna rima (abab) sa dodatnim slobodnim stihom.
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: pesma
Mesto radnje: neodređeno; za mesto radnje se eventualno uzima manastir jer sv. Sava razmišlja o prvoj noći odlaska od porodične kuće u manastir i kako će se njegovi roditelji brinuti za njega
Vreme radnje: noć
Tema dela: odlazak Rastka Nemanjića iz rodnog doma u manastir
Analiza pesme, citati
Prva strofa otkriva vreme radnje. Noć je. Sv. Sava konstatuje da će prva noć bez njega roditeljima proći u mnogim slutnjama, kao i da će se njegova hrabra braća uplašiti njegovog nestanka. Strofa počinje ispovednim rečima tj. mislima koje se roje u Savinoj glavi, a pesnikinja nam to predstavlja kao živi monolog:
„Noćas će kroz san roditelja mojih
slutnja teška
zamahati crnim ogromnim krilima,
i braće moje kroz srca viteška
strah će minuti.“
Njegov odlazak će ih izuzetno potresti, zato je u strofi slutnja teška i ima crna ogromna krila. A hrabra braća i njihova srca viteška biće obuzeta strahom. Kao što je poznato, Rastko je bio najmlađe dete u porodici i, kao i svako najmlađe dete, uživao je privilegije veće pažnje.
„A ja ću već biti daleko od rodnih sela,
na domaku svetogorskih tihih manastira,
klečaću već kraj manastirskog praga bela
pun molitve i mira.“
Daleko od svog doma, daleko od ovozemaljskog života koji ga nikada nije privlačio, upućujući na mesto gde se zaputio, a to je Sveta Gora, on će naći svoj mir kroz molitvu. Zatim se, u trećoj strofi, ponovo vraća na misli o porodici i kući:
„I kad bekstva sinovljeg stignu tužni glasi
do vlastele naše i kneževa,
rezaće već sveti oci moje vlasi;
i duša pod nebom jutarnjim kao ševa
biće visoko.
A kad mati moja pruži ubogom komad hleba
i pomene u molitvi ime izgubljenog čeda,
srce će kucati moje ispod svešteničkog ruha
i spaziću gde me Hristos
pravo u oči gleda.“
On je svestan da će vest o njegovom bekstvu u manastir silno pogoditi porodicu, vladarsku porodicu tadašnje Srbije, kao i sve kneževe srpskih zemalja u to vreme, ali, dok se ta vest bude širila svetom, on će primati monaški postrig, što se izražava stihom: rezaće sveeti oci moje vlasi. Kada se čovek monaši, seče mu se kosa kao na krštenju i prima tzv. monaški postrig, odnosno, postaje monah.
Savin monolog u trećoj strofi govori i o njegovoj ljubavi prema brižnoj majci. Ona je bila dobrotvorka i on se podseća da će ga ona pominjati u molitvi kada siromasima bude delila milostinju. Obično se, pri deljenju milostinje, u sebi, uznese molitva Bogu i čin milostivnosti prema nekome, nameni se za dobrobit nekoga koga volimo. On toliko veruje u jačinu majčine molitve da nam Desanka hiperbolizuje ovu sliku stihovima: i spaziću gde me Hristos pravo u oči gleda. Zbog majčine molitve, sv. Sava će zavrediti pogled samoga Boga.
„Kucnuo je čas svetog zaveta.
Nikad više videti neću mili očinski krov,
ni slušati blagog majčinog saveta,
ni s braćom mladom krenuti u lov.
Nikad više sa ovih kneževskih trpeza
neću čuti zvuk kupa i kondira,
i odore svoje carske od zlatnoga veza
zauvek skinuću.“
Četvrta i peta strofa, stihom kucnuo je čas svetoga zaveta najavljuju da će se sada desiti primanje angelskog čina odnosno, primanje monaškog postriga, proizvođenje čoveka u monaha. Tu sv. Sava kao da malo žali što nikada više neće živeti pod krovom svog oca niti svakodnevno slušati majčine savete, niti loviti sa braćom. Sada konačno, prestaje veza sa ovozemaljskim svetom, neće prisustvovati vlastelinskim večerama, niti nositi skupocena odela.
Odriče se svega u svetu, svih ovozemaljskih blaga, i iako se čini da za time žali, on ima čvrstu odluku da živi u manastiru. Da oseti radost preumljenja i novog života. Monaškog života. To vidimo iz poslednje dve strofe:
„A kad manastirske prekoračim prage mirne,
u osamljenička kad stupim dvorišta
i udahnem miris svete smirne,
duša moja od života više ništa
neće tražiti.
Moliću se tada za spas srpskog roda,
za roditelja svojih blag i pobožni kraj,
i da braća moja kroz život idu svetla hoda,
kao anđeli kroz raj.“
On je svesno osetio monaški priziv. Priziv od Boga. On ne žali ni za čim jer zna da će mu se jedino u manastiru duša smiriti, kako je to slučaj i sa ovdašnjim monasima, i to se izražava stihovima duša moja od života više ništa neće tražiti.
Ovaj stih nam takođe govori i o izuzetnoj potrebi da živi isključivo monaški. Da se moli za svet i spas celog srpskog naroda, i za mirnu smrt svojih roditelja, kao i za blagostanje u životu svoje braće kojimi žele da kroz život idu svetla hoda, kao anđeli kroz raj.
Imajući u vidu istorijske podatke o neslozi njegove braće, Stefana i Vukana, koja se kasnije pretvorila i u oružani sukob, a upravo ih je sv. Sava nad moštima roditelja izmirio, Desanka se, upravo iz tih razloga, služi ovom pesničkom slikom.
Analiza likova
Likovi: sv. Sava
Sava – mladi vlastelin koji beži u manastir. Svestan je bola kojeg tim postupkom može izazvati kod porodice, kao i zgražavanja višeg staleža u tadašnjoj državi kojom je vladao njegov otac, ali, on svima želi dobro. On oseća potrebu i odgovornost da se moli za ceo srpski rod, za rod kojeg je napustio jer njegova duša nije imala mira niti mogućnost za bilo kakav ispunjen život van manastira.
Beleške o piscu
Desanka Maksimović jedna je od najpoznatijih srpskih pesnikinja. Rođena je kod Valjeva 16. maja 1898. godine, u učiteljskoj porodici. Ubrzo posle njenog rođenja, sa porodicom se seli u Brankovinu gde je Desanka provela svoje detinjstvo. Tamo je polazila osnovnu školu, dok je u gimnaziju išla u Valjevo. Posle završetka gimnazije, studirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu i to svetsku književnost, istoriju umetnosti i opštu istoriju.
Čim je diplomirala, zaposlila se u gimnaziji u Obrenovcu, a zatim je postala suplent u beogradskoj Trećoj gimnaziji. Ubrzo je dobila stipendiju francuske vlade i otišla na usavršavanje u Pariz. Radila je i u Dubrovniku, u učiteljskoj školi, a onda se vratila u Beograd, zaposlivši se u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji. 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova, ali nikad nisu imali dece. Već je na početku Drugog svetskog rata otišla u penziju, ali se 1944. godine vratila na posao i radila još devet godina.
Desanka je svoje prve pesme počela da objavljuje u časopisu Misao, još 1920. godine. Prvu zbirku pesama objavila je 1924. godine pod nazivom Pesme. Za života je objavila više od 50 knjiga. Među njima su zbirke pesama, proza za decu i mlade, zbirke pripovedaka, putopisi i romani. Bavila se i prevođenjem poezije s ruskog, francuskog, slovenačkog i bugarskog jezika.
Ipak, najpoznatija je ostala po svojim pesmama. One su uglavnom bile ili ljubavne ili rodoljubive pesme. Jedna od najpoznatijih rodoljubivih pesmama joj je Krvava bajka, u kojoj je pevala o pokolju đaka u Kragujevcu na početku Drugog svetskog rata. Pesma je napisana tokom rata, ali je objavljena tek nakon što je rat završio. Ta pesma je dio njene zbirke Spomen na ustanak, jedne od dvije zbirke rodoljubivih pesama. Druga takva zbirka zove se Srbija se budi.
Za života je Desanka prijateljevala s mnogim značajnim pesnicima i književnicima, primerice s Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim, Isidorom Sekulić, Brankom Ćopićem i Gustavom Krklecom. Bila je članica Srpske akademije nauka i umetnosti.
Za svoj književni rad dobila je mnogo priznanja i nagrada. Među njima su Vukova i Njegoševa nagrada, nagrada AVNOJ-a, Zmajeva nagrada i Zlatni venac za životni rad. Desanka Maksimović je počasni građanin grada Valjeva, gdje joj je 1990. godine, još za života, podignut spomenik. Takođe, osnovna škola koju je Desanka pohađala u Brankovini, 1985. godine je renovisana i preimenovana u „Desankinu školu“.
Desanka Maksimović umrla je 11. februara 1993. godine u Beogradu.
Ostavite odgovor