Hajduci obrađena lektira književnika Branislava Nušića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
U predgovoru delu „Hajduci“, autor dela Nušić objašnjava kako je roman napisao za dečicu svoga prijatelja, jer su čitala jednu od njegovih knjiga koje nisu bile primerene za decu. Dao im je reč da će napisati nešto za njih, pa ovaj roman ima i posvetu, a pre svega pisao je da nasmeje i pouči decu.
Roman je pisan u prvom licu iz perspektive dečaka za kojeg možemo pretpostaviti da je reč o samom piscu Nušiću. Radnja romana smeštena je na kraj 19. veka u mesto na obali Dunava, u blizini Smedereva.
Branislav Nušić je ovim romanom pokazao umeće spajanja folklornih elemenata (velika prisustnos narodnih priča i pesama), dječje tematike, humora i tradicije. Odbegli hajduci neodoljivo podsećaju na Ćopićeve „orlove“ i brojne druge dečje družine koje pod utecajem političkih i istorijskih okolnosti oblikuju svoje dane i igre.
Pošto su „Hajduci“ napisani prvenstveno za dečju publiku, ne čudi što kroz delo nalazimo brojne pouke i mudre misli. Takođe, namera pisca je da decu poduči i narodnim pričama koje deca pričaju oko vatre, a i da im prikaže važnost i vrednost narodne poezije, čiji glavni promotor u romanu postaje Vrabac.
Nušić je umesno isprepleo brojne humoristične situacije kojima životi ove dece itekako obiluju, što delo svrstava i u jedne od ponajboljih humorističnih dečjih romana.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Mesto radnje: mesto na obali Dunava, u blizini Smedereva.
Vreme radnje: kraj 19. veka
Tema: avanture dečaka odmetnika
Ideja: ne treba da slušamo lošije od sebe kako bi dokazali da smo hrabri.
Prepričano delo
Na hrastovom stablu
Priča počinje opisom hrastovog stabla poleglog uz obalu Dunavu. To stablo bilo je okupljalište desetak dečaka svakog četvrtka i nedelje. Stalnu postavu činili su: Žika Dronja, Mile Vrabac, Sima Gluvać, Mita Trta, Laza Cvrca i dečak pripovedač. Ovde se i upoznajemo sa svakim pojedinim likom i zašto svaki pojedini nosi baš taj nadimak.
Četvrtkom posle podne
Četvrtkom odmah posle ručka dečaci beže na hrastovo stablo. Tada nisu imali škole, pa im je četvrtak bio kao mali Uskrs. Pričaju tu o svemu i svačemu. Primerice, jednom su razgovarali šta bi voleli da budu. Cvrca je Trtu upitao bi li više voleo da bude tica ili lađa, a ovaj je odgovorio da bi više voleo biti tica. Gluvać bi voleo da je riba, Dronja da je tigar, Cvrca da je pas, a Mile da je roda. Pripovedač bi voleo da bude lokomotiva. I tako su se dečaci zabavljali na hrastovom stablu četvrtkom, raspredajući o svemu i svačemu i uživajući u bezbrižnom detinjstvu. Ponekad bi zaigrali i fudbal s loptom od kučine sve do predveče kad bi pošli kućama.
Nedelja
Nedelja je bila jako različita od četvrtka. Dolazio bi im Čeda Brba, pekarski šegrt, koji nedeljom porani pa ih sve dočeka na stablu. Čeda je bio poseban. Dok je išao s njima u razred uvijek je najviše problema pravio. Izbacili su ga iz prvog razreda gimnazije, pa je pošao u pekarske šegrte. Kada dođe nedeljom na hrast priča ostatku družine o svojim junaštvima, podvizima i sve se hvali, a dečaci znaju da laže, ali svjedno se prave da mu veruju.
Avanti, generale!
Jedna od Čedinih podvala desila se na velikom gradskom vašaru. Tu je nastupao jedan Italijan s majmunom obučenim u odelo generala i psom koji je bio obučen u konja. Kada bi Italijan poviknuo „Avanti“ (Napred), majmun bi skočio na psa kao na konja. Čeda je odlučio da u toj točki pusti svog nekog džukelu, koji je skoro rastrgao i majmuna i psa, ali mu je majmun zaskočio na leđa i pas je izbezumljen pobegao u šumu s majmunom. Italijan je od Cigana posudio konja i pošao u šumu, gde je majmuna preplašenog našao na stablu i jedva ga namamio da siđe.
Matamuta
Na drugom kraju grada živi dečak vršnjak družine, koji se rodio nem. Zato su ga i prozvali mutavi Mata, odnosno skraćeno Matamuta. On se nije previše družio s decom jer nije umeo da govori. Ali Matamuta je bio snažan pa se pričalo o njegovom junaštvu. Deca su pričala priču da se Matinoj mami šest nedelja prije porođaja ukazao arhangel Gavrilo i upitao majku šta bi volela da njeno dete bolje ima, pamet ili snagu. Ona je rekla snagu i tako ga Bog nije obdario ni jezikom ni pameću. Dečaci nisu pričali o Matamuti u Čedinom prisustvu jer se on isto smatrao junačinom, pa bi bio ljubomoran kada bi pričali o Matinoj snazi.
Krenu tako Čeda jedan dan s Milom Vrapcem i Lazom Cvrcom prema Matamutinoj kući da ga Čeda izazove na borbu. Ali Čedu je uhvatio strah pa se pravdao da nije namazao mišice zejtinom i da ne može u borbu. Pošli su kući, ali im je Čedo došao sledeći put sa povezom na čelu i modricom na oku i ispričao lažnu priču da mu srce nije dalo mira i da se išao suočiti s Mutamatom. Sutradan je Cvrca saznao da je Čeda zapravo dobio batine od svog gazde jer je ukrao dve perece.
Posle pobede
Čeda im je pričao da je otišao od gazde i da nije to zanat za njega. Dečaci su mu predlagali da bude potkivač konja, kovač, pa i vojnik. Ali Čeda je odlučio da ide u hajduke. Deca su pre čula strašne stvari o hajducima. Da žive u planinama i da su se odmetnuli od vlasti i čine razna zla dela. Ali o hajducima su se pričale i bajkovite priče poput onih da presreću bogate seljake i otmu od njih ono što su oni uzeli sirotinji i vrate joj to.
Čeda Brba je upitao i dečake hoće li mu se pridružiti. Prvi se odazvao Cvrca, a ostali su rekli da će da razmisle pa da se sutradan, u četvrtak sastanu na stablu i većaju o odlasku u hajduke. Brba im se zapretio da ne smeju nikome da kažu o ovom predlogu.
Hajduci
Hajduci nisu ono što su bili u vreme turske opasnosti. Tada su to bili ljudi koji su bili hrabri i koji su štitili svoj narod i selo. Sada su hajduci uglavnom odmetnici koji haraju i pljačkaju. Zato su se dečaci mnogo dvoumili o odlasku u hajduke.
Težak san
Dečak je sanjao putnička kola koja čeka u zasedi kao hajduk. U kolima je bio njegov profesor geografije koji ga je naterao da legne na drum i tukao prućem. Trgnuo se tako iz sna i skužio da je u svom krevetu i da pored kreveta stoji majka.
Brba ‘arambaša
Bio je četvrtak i posle škole su svi otišli na hrastovo stablo. Tamo ih je već čekao Brba i očekivao njihove odgovore hoće li poći u hajduke. I tako svi pristadoše. Igrali su se hajdučkih igara: bacanje kamena s ramena, pravili gusle i pevali hajdučke pesme. Odredili su da se sastanu u starom mlinu, ali jedan po jedan da ih nitko ne bi uočio. U mlinu su Čedu izabrali za ‘arambašu.
Epidemija
Sutradan je škola bila zatvorena zbog epidemije. Deca nisu znala točno šta to znači reč „epidemija“, ali su se radovali što nema škole. Na putu su sreli svog ‘Arambašu koji im je rekao da sutra ujutro u sedam krenu od kuće drumom uz Dunav i da dođu do groba Maksa Žabe. Tamo će da polože zakletvu.
Na grobu Makse Žabe
Maksa Žaba nije bio neki junak, nego je izvršio ubistvo i pljačku, pa su ga osudili na smrt i sahranili tu kraj druma gde su ga streljali. Na tom mestu su sahranjeni brojni hajduci, pa je Čeda izabrao baš to mesto za zakletvu. Čekali su dugo Cvrcu, ali on se nije pojavio.
Cvrca izdajica
Poslepodne su pohitali na hrastovo stablo, a tamo je bio i Cvrca. Samo se Čeda nije pojavio. Odma su napali Cvrcu da ih je izdao i nije se pojavio na polaganju zakletve. Ispričao im je da je uveče rekao majki da ga probudi ujutro da ide polagati zakletvu za hajduke, a ujutro ga je dočekao tata s kajišem u ruci i nije mogao doći.
Odlučili su da sude Cvrci u starom mlinu, pa su ga zavezali. Ali su odlučili da mu oproste i da ujutro ode do groba Maksa Žabe i položi zakletvu. Spremali su se da pođu u hajduke i ‘Arambaša im je naredio da u ponedeljak u ranu zoru izmaknu iz kuće. Od mlina će dalje kroz vinograde.
Oproštaj
U subotu ujutro sastadoše se kod hrasta da rasprave šta će ko da ponese u planine. U nedelju nisu išli nigde jer su u ponedeljak ujutro imali da pobegnu. Dečakova mama se već poveselila da se dečak zbilja primio zadaće i da se zato zatvorio u sobu, a on je zapravo tražio sitnice koje bi mogle biti korisne hajducima. Našao je iglu, konac, čačkalice, kutiju šibica, kutiju crne boje za cipele. Otišao je da se pozdravi s golubovima i sa psom Neronom. Zatim se pozdravljao sa stvarima u svojoj sobi i svakoj spevao pesmicu. Majka mu je napravila štrudlu od višanja, a zahvalio joj se tako što joj je poljubio ruku i pošao na spavanje.
Odmetanje
Skupili su se dečaci ujutro kod starog mlina i pošli u hajduke. Hodali su tako i pričali jedan drugome kako su pobegli od kuće. Zaustavili su se u nekoj šumi i odlučili da se tu raspakuju. Seli su i najeli se onoga što je već tko poneo sa sobom, a onda su krenuli pregledavati oružje kojim raspolažu.
U gori hajduci
Posle su krenuli dalje i došli opet na jednu čistinu. Tu je ‘Arambaša odredio da naprave stalan logor. Krenuli su odmah da smišljaju plan zasede za sutra. Planirali su da napadnu putnička kola i opljačkaju ih. Potom su Vrapca izabrali za guslara, zapalili vatru i slušali Vrapca kako čita pesmu koju je sastavio. I tako je došla i noć.
Prva borba
Dečaci su pokazali i strah od noći, ali im je Čeda rekao da nemaju šta da se boje jer su oni hajduci. Tek što je to prozborio, nešto je zašuštalo. Svi su se razbežali, neki i na drveće. Tek kasnije su shvatili da je to bilo jedno obično magare i sišli dolje.
Magaretova ispovest
Dečaku se onako snenom činilo da im je magare ispričalo svoju priču. Reklo je da je pobeglo u planine od gazde Tase mlekadžije. Pobeglo je u slobodu, ali kada je stiglo u šumu, shvatilo je da je to glupa ideja, jer nije imalo šta da jede. Šest dana je lutao po planini, brstio lišće i grizao kore drveta. Dosadila mu je i samoća, pa je bilo lepo kada su dečaci hajduci naišli. Dečaci su se i dalje bojali i nitko više nije mogao da zaspi, pa je Čeda predložio da svako ispriča jednu priču.
Brbina priča
Brba im je prvi ispričao priču. U Prilepu je kraljevao Vukašin Mrnjačević i imao tri sina: Andrijaša, Dmitra i Marka. Kraljević Marko je bio napredniji od sve dece, jak i srčan. Na dalekom istoku carevao je car kojeg su zanimala tri pitanja: kada je čovjek najjači, kako čovjek može da izbegne smrt i treba li čovek da sluša samo sebe u životu ili treba da se osloni i na savete svojih prijatelja. Tako je car pošao u svet da traži mudrost obučen u prosjačko odelo.
Na svom putu susreo i kraljevića Marka. On mu je na prvo pitanje dao odgovor da je čovek najjači kada brani pravdu. Odgovor na drugo pitanje bio je da čovek može živeti posle smrti ako za života čini dobra dela. A odgovor na treće pitanje bio je da čovek treba da sluša sebe ako se gleda na oba oka, a ako samo na jedno, onda neka priupita prijatelja. Car je bio zadivljen odgovorima, pa je poslao mnoštvo darova za Marka, koji je darove podelio sirotinji. Sebi je samo ostavio mač i zlatni buzdovan.
Gluvaćeva priča
Mladi kozar je po cele dane čuvao svoje stado koza u planinama. Jednom mu je pobeglo jare, pa je krenuo da ga traži. Kada se u potrazi popeo na stenu, ugleda divan crveni cvet. Jare je htelo da obrsti cvet, ali ga je kozar sprečio i doneo u svojoj kapi vode da ga zalije. Od tada je kozar svaki dan bežao da zalije i gleda cvet. No oluja je jednom potrgala cvet, pa ga kozar uzme kući i stavi ga u čašu s vodom. Usnuo je san u kojemu se pojavio sedi starac.
Rekao je kozaru da se vrati na onu stenu gde je našao cvet, raskopa stenu i tamo nađe svoju nagradu. On zaista pronađe tamo novac i svakojako skupoceno blago, ali ga ne uzme. Kada je došao kući ugleda prekrasnu devojku koja se pretvorila iz cveta u ljudsko biće. Cvet je nastao od majčine suze. Rekla mu je da je i ona njegova i svo ono blago što je pronašao.
Trtina priča
Trta je sanjao da je car. Bio je pravedan i ispunjavao ljudima molbe. On je tražio da njemu nabave bonbona, da mu naprave tortu za ručak, mnogo sladoleda i da se upregne fijaker da sam tera konje. Dok je sanjao da je jeo tortu, probudio se. Upitao je služavku što je značio san, a ona je rekla da će mu se ubrzo desiti veoma radostan događaj već to popodne. Naime, služavka je samo pogodila da će se desiti nešto vrlo brzo, a to je bilo da je Trta dobio batina nakon što mu se otac vratio iz škole, gde mu je profesor rekao sve najgore o Trti.
Vrapčeva priča
Vrapčeva priča bila je o mišu koji se bojao izići iz rupe zbog mačka. Miš se tako dogovorio s mačkom da će mu dovesti druge miševe da ih pojede, samo ako njega pusti na miru. Mačak je tako rekao da će ležati i praviti se pijan, a miš će skakati po njemu i pokazati ostalima da se ne trebaju bojati. Kada je miš došao do mačka i krenuo da mu gricka brkove, mačak zarine zube u miša i pojede ga jer je izdao svoj rod.
Cvrcina priča
Cvrcin brat Pero je znao da izmišlja. Tako je jednom uzeo sekine lutke i svima počupao kosu. Zbog toga je završio u kazni i bez ručka. Kada ga je sestrica upitala zašto je to učinio, počeo je da priča priču kako postoji jedan dan u godini kada lutke propričaju. Po njegovoj priči one su se same posvađale i počupale, a najgore od svega je što je uspeo da sestricu uveri u tu priču.
Dronjina priča
Bio jedan vrlo bogat čovek koji je imao sina. Hteo je da vidi kako će se sin ponašati s bogatstvom, pa zazida blago u zid i uredi kao da su bili opljačkani. Sin je bio jako tužan zbog blaga, ali još više zabrinut zbog oca. Zato je sin odlučio da kupi konja i kola i počne da štedi. Kada je otac uvidio da je sin pošten i da neće da rasipa bogatstvo, kaže sinu da ode da kupi budak i razbije zid. Kada je tamo našao blago, otac mu je rekao da je hteo da mu da pouku o tome kako je teško steći bogatstvo i da se to mora ceniti.
Moja priča
Ovo je priča dečaka pripovedača. U njegovoj priči glavni lik je Raka Pustoglavić, jedino dete bogataša. Bio je razmažen i nevaljao. Roditelji više nisu znali šta da rade od brige za njega. Stoga pođoše jednog dana u cirkus da se razonode malo. Tamo ugledaše dresera životinja i sjete se da njega upitaju za pomoć.
Kada je dreser došao kod njih kući, nalupao je Raku jer nije hteo da posluša. Zatim kaže roditeljima da mu ne daju ni jesti dok ne moli. Naredio je Raki da uzme knjige i da nauči. Sve je poslušao nakon batina, a roditelji nisu mogli da prestanu da se čude. Od toga dana Raka se promenio i počeli su da ga zovu „dresirani Raka“.
Hajdučke nevolje
Dok su oni tako jedan za drugim pripovedali svoje priče, polako su utonuli u san. Kad su se probudili bili su gladni, pa su se razdelili da po stablima pogledaju ima li kakvih plodova za jelo. Na kraju su ispekli bundevu, ali nije valjala, pa krenuše da jedu žireve. Potom ih uhvati žeđ. Tako su od grčeva u stomaku polegali na tlo i utonuli u polusan.
Šta je tamo bilo
Ono jutro kada su se dečaci odmetnuli, probudila se Cvrcina majka da pogleda decu, kad ono Cvrce nema u krevetu. Tako je bilo i u drugim kućama. Ceo dan su ih čekali, napravili uzbunu, ali dečaci se nisu vraćali. Očevi su pošli sutradan da prijave njihov nestanak vlastima. Načelnik im je rekao da ništa ne brinu, da će ih on naći.
Potera
Načelnik se prvo svuda raspitao o dečacima, pa izdao naredbu da se razbeže panduri po lugovima i šumama i nađu dečake. Dečaci su ležali još uvijek sklupčani od gladi, kada ih je našao jedan opštinski pandur. Uz negodovanje, dečaci su pošli na kraju za pandurom i poveli za sobom i magare.
Tamnica
Dok ih je doveo do sela, pandur ih je zatvorio u svinjac. Maločas kasnije su skužili da tu ima buva. Pandur im je doneo samo dva komada hleba i imali su tu da prenoće, u svojoj hajdučkoj tamnici.
Povratak
Ujutro ih je probudila svinja, a svi su bili zakrvavljeni od češanja i buva. Pandur im je opet dao hleba i napili su se vode s bunara i krenuli u selo. Pitali su se što će da im kažu njihovi kod kuće. Putem su susreli dva školska druga koja su im rekla da se u varoši nakupilo sveta koji čeka da vidi njih kako ih pandur vodi u glavno načelstvo. Kada su došli pred svoje, očevi su krenuli da ih mlate.
Na hrastovom stablu
Od njihovog bega u hajduke prošlo je dve nedelje. Celo to vreme hrastovo stablo bilo je pusto. Dečaci su svi bili otpušteni iz škole i zapravo su imali vremena ići na stablo, ali ih je bilo sramota da izađu na ulicu. Dečak se već poželeo izaći van i igrati se pa upita mamu da prošeta. Odluči se otići do hrastovog stabla, a kada je došao, tamo su bili svi osim Čede. Njega je bilo sram što je pokupio onolike batine pred svojom družinom. Zarekli su se jedan drugome da više nikada ne pominju ono što je bilo.
Analiza likova
Likovi: dečak pripovedač, Žika Dronja, Mile Vrabac, Sima Gluvać, Mita Trta, Laza Cvrca, Čeda Brba, roditelji dečaka
Dečak-pripovedač – Sam za sebe misli da je bio dobro dete i odličan đak. Ali roditelji misle da je nevaljal, a profesori da je rđav đak. Nije voleo školu pa je tražio razloge zbog kojih ne bi morao u nju ići. Tako jednom nije išao u školu jer je nekog od njegovih ukućana zaboleo zub. Voli svoju porodicu, pa mu je bilo jako teško kada je morao da pobegne u planine s ostalim dečacima.
Žika Dronja – bio je dosta vredan i uvek je učio lekcije za školu, ali nije dobro pamtio, pa je zato u školi dobivao loše ocene. Zvali su ga Dronja jer je na njemu sve nekako bilo rasklimano i sve mu je visilo. Izgledao im je poput lutke kojoj su prišivene ruke i noge. Bio je i sav neuredan i prljav, knjige su mu bile zamuljane, kao i pismeni zadaci.
Mile Vrabac – u džepove je često gurao ruke i vadio neke mrvice koje je grickao. Nadimak „Vrabac“ dao mu je sveštenik pred kojim nije hteo skinuti kapu, pa je sveštenik rekao da nema slučajno vrapca pod tom kapom da mu ne odleti. Nije bio najlošiji đak u razredu, ali nije ni najbolji, neke predmete je znao jako dobro, a neke nije mogao ni zinuti.
Mita Trta – bio je vrlo dobar drug i vrlo dobra srca. Znao se rasplakati ako pred njim govore nešto žalosno. Bio je jako lenj, pa zbog toga nije bio ni jako dobar đak. Najteže mu je bilo ujutro da se digne iz postelje, ali je lenj bio i pri razgovoru, pa se često iz njega odgovore moralo izvlačiti kleštima.
Laza Cvrca – on je bio najmanji u skupini dečaka. Bio je najveseliji i sve je umeo da nasmeje. Umeo je da ide na rukama i da prebaci nogu oko vrata. Ponekad je mucao, pogotovo kada ga profesor u školi prozove.
Sima Gluvać – pravio se gluv kada ne bi znao lekciju, pa su ga zato i prozvali Gluvać. Pravio bi se da ne čuje i odgovarao na pitanja koja bi njemu odgovarala. Zato su doveli i lekara u školu da provere je li stvarno gluv, pa su ga otkrili kada su rekli da treba da mu daju dvadeset i pet batina. Bio je otpušten iz škole jer je prevario nastavnike da je gluv, pa je dobio pravo polaganja ispita koji nije položio i zato ponavlja prvi razred.
Čeda Brba – pravo ime mu bejaše Čeda Barbić, ali se jednom na pismenom zadatku potpisao Brbić, pa ga je učitelj upitao da mu se nije deda zvao Brba kad se tako potpisuje. Odtada mu ostade takav nadimak. Čeda je bio šegrt kod pekara radnim danima, a nedjeljom je dolazio na hrastovo stablo. Isterali su ga iz škole pa je zato otišao u pekarske šegrte.
Na jedvite jade je završio osnovnu školu, a bio je sposoban da ceo razred sa sobom povuče u neučenje. Bio je i najjači u razredu, pa su ga se svi bojali. Ali bio je i pravedan i štitio slabije. Čeda je najsposobniji bio za izmišljanje priča. Svi su znali da laže, ali su se svejedno pravili da mu veruju. Bio je uveren u svoju snagu i junaštvo i prvi je rešio da se odmetne u hajduke. U hajducima su ga imenovali svojim ‘arambašom.
Beleške u piscu
Branislav Nušić (Alkibijad Nuša) rođen je 20. oktobra 1864. godine u Beogradu (tadašnja kneževina Srbija). Rodio se u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Otac mu je bio ugledni trgovac žitom, ali ubrzo nakon Nušićevog rođenja izgubio je celo bogatstvo, nakon čega se s porodicom seli u Smederevo.
U Smederevu Branislav Nušić, tada još Alkibijad Nuša, završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Zatim se vraća u Beograd gde maturira i s 18 godina zakonski menja svoje ime u Branislav Nušić. Radio je kao novinar, diplomata, a najpoznatiji nam je kao pisac srpskih romana, komedija, drama, priča, eseja… Ujedno je bio i začetnik retorike u Srbiji. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine. U toku studija proveo je godinu dana u Gracu, gde je usavršavao svoje školovanje.
Nušić je bio i politički aktivan. Učestvovao je u Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, jer je u to vreme bio na služenju redovnog vojnog roka. Nakon rata u Dnevnom listu objavljuje svoju kontroverznu pesmu „Dva raba“ zbog čega biva osuđen na dve godine zatvora. Pesma je ismeavala srpsku monarhiju, a naročito kralja Milana. Zbog ovog događaja bilo mu je posle teško da nađe posao u državnoj službi, ali ipak 1889. godine postavljen je za pisara u Bitolju, u Ministarstva spoljnih poslova. U Bitolju se 1893. godine i ženi.
Jednu celu deceniju Nušić je proveo u Makedoniji i na jugu Srbije, radio je na mestu vicekonzula u Prištini. Zatim je 1900. godine postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, da bi ubrzo postao i dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1904. godine postaje upravnik Srpskog Narodnog pozorišta u Novom Sadu, da bi 1905. godine napustio Novi Sad i vratio se u Beograd, gde je radio kao novinar. U to vreme nastaje i njegov pseudonim pod kojim je pisao – Ben Akiba.
1912. godine vraća se u Bitolj kao državni službenik, ali tokom balkanskih ratova, u februaru 1913. godine biva smenjen. Nakon toga osniva pozorište u Skoplju , gde živi do 1915. godine. Tokom Prvog svetskog rata napustio je zemlju i boravio u Italiji, Francuskoj, Švajcarskoj, sve do završetka rata. Vreme koje je proveo kao emigrant tokom rata zabeležio je u knjizi „Devestopetnaesta“, u koju je preneo svoje bolne utiske o narodnoj tragediji i stradanjima u ovom ratu. U 20. godini života napisao je komediju „Narodni poslanik“. Prva izvedena komedija bila mu je „Protekcija“, iz 1889. godine.
Posle rata Nušić je postavljen za prvog upravnika Umetničkog odseka Ministarstva za prosvetu. Na toj je poziciji bio do 1923. godine, kada postaje upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1927. godine se vraća u Beograd, da bi 10. februara 1933. bio izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije.
U njegovim rukopisima pronađena je nedovršena komedija „Vlast“, izrazito satirično delo. Što se tiče komedija, na njega je značajan uticaj imao Gogolj i njegovo delo „Revizor“, a od naših domaćih pisaca Sterija i Kosta Trifković. Nušić je bio veoma blizak s Vojislavom Ilićem i njegovim ocem Jovom Ilićem kome je posvetio svoju zbirku „Ramazanske večeri“. U njoj mu se zahvaljuje što je kod njega „knjige izučio“. U Ilićevoj porodici se osećao kao da je njen član i bratimio se s Vojislavom. Takođe je bio blizak sa Sremcem, Jankom Veselinovićem i Pavlom Markovićem. Umro je 19. januara 1938. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Njegova najznačajnija dela su: drame „Nije tako već ovako“, „Jesenja kiša“, „Iza božjih leđa“, „Pučina“, „Kirija“, „Velika nedelja“; dela za scenu „Prva parnica“, „Običan čovek“, „Šopenhauer“, „Ljiljan i Omorika“, „Rastko Nemanjić“, „Pučina“, „Pod starost“, „Naša deca“, „Greh za greh“, „U srpskoj kući“, „Pod oblacima“, „Danak u krvi“, „Jesenja kiša“; komedije „Protekcija“, „Svet“, „Put oko sveta“, „Gospođa ministarka“, „Narodni poslanik“, „Mister dolar“, „Ožalošćena porodica“, „Dr“, „Sumnjivo lice“, „Predgovor“, „Ne očajavajte nikad“; romani „Autobiografija“, „Opštinsko dete“, „Hajduci“; pripovetke „Politički protivnik“, „Klasa“, „Posmrtno slovo“, „Pripovetke jednog kaplara“; tragedije „Knez Ivo od Semberije“, „Hadži-Loja“, „Tomaida i Nahod“, „Hadži-Ena“, rasprave i udžbenici „Retorika“.
Autor: I.D.
Ostavite odgovor