„Revizor“ je komedija Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Napisana je 1835. godine, a prvi put je izvedena 1836. godine. Međutim, objavljena je tek 1842. godine. Sastoji se od pet činova, što je zapravo specifično za tragedije pa možemo da zaključimo kako je Gogolj društveno stanje za to vreme u Rusiji doživljavao kao tragediju.
Gogolj u ovom delu ismejava nerad, samovolju vlasti, korupciju i zloupotrebljavanje položaja, a fabula i likovi inspirisani su anegdotom koju je Gogolju ispričao Aleksandar S. Puškin. Puškin mu je pričao o tome kako su njega jednom prilikom po dolasku u neko provincijsko mesto smatrali visokim činovnikom koji je došao iz prestonice da pregleda rad mesnih vlasti i ustanova.
Delo „Revizor“ kasnije je poslužilo kao inspiracija brojnim autorima, a među njima je i naš Branislav Nušić, koji je inspirisan ovim delom napisao svoje „Sumnjivo lice„.
Radnja je smeštena u carsku Rusiju u prvu polovinu 19. veka, a glavna tema komedije je zamena ličnosti. U jednom provincijskom mestu očekuje se važna ličnost koja mora da dođe iz prestonice. No, umesto važne ličnosti stiže neko drugo lice za koje svi misle da je ta važna ličnost. Sve to uzrokuje smešne scene, neočekivane obrate i nesporazume.
Moto komedije je uzet iz narodne poslovice da ne treba grditi ogledalo, ako je lice ružno. Zbog toga je vidljivo da je pisac uzeo realističnu umetnost ogledala. U njima se treba ogledati sve ono ružno u društvu, u Rusiji.
Razvijanjem dramske radnje u pet činova Godolj je stvorio mogućnost da ostvari dinamičan ritam, da se dešavanja odvijaju vrtoglavim tempom i da se smanjuju u mnogo kratkim vremenskim intervalima. Svih pet činova su poprilično jednakog obima, ali ritam odvijanja radnje je različit.
Prvi čin ima usporen ritam, za drugi, treći i četvrti čin može se reći da imaju dinamičan ritam, dok se u petom činu ritam nešto smiruje.
„Revizor“ spada u društvenu i moralnu satiru koja ismejava ljudske naravi i stanja u društvu u ono vreme u Rusiji. Pisac je u obzir uzeo široku skalu negativnih društvenih pojava te osobina. Ovo delo zbog svoje vešte priče i brojnih zapleta brzo je prepoznato te je postalo cenjeno u svetkoj književnoj klasici.
Vrsta dela: drama (komedija)
Vreme radnje: prva polovina 19. veka
Mesto radnje: carska Rusija
Tema dela: Ismejavanje ljudske naravi i stanja u društvu u carskoj Rusiji u prvoj polovini 19. veka
Ideja dela: Ideja je sadržana u izjavi koju je sam Gogolj dao jednom prilikom: „U Revizoru sam nakanio skupiti na jednu hrpu sve ružno u Rusiji koje sam tada poznavao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti i u isti se mah svemu narugati.“
Kratak sadržaj prepričano
Prvi čin
Prvi čin ima ekspozicioni karakter i Gogolj nas kroz njega upoznaje sa svim likovima. Likovi su: načelnik grada Anton Antonovič, Skvoznjik-Dvuhmanovski, staratelj sirotišta Artemije Filipovič Zemljanika, sudija Amos Fjodorovič Ljapkin Tjapkin, Luka Lukič Hlopov – školski nadzornik, poštar Ivan Kuzmič Špekin, varoške spahije Dopčinski i Bopčinski, sreski lekar Hristijan Ivanovič Hibner, policijski pisar Stefan Ilič Uhovertov i mnogi drugi.
Svi oni, okupljeni su u kući načelnika Antona Anonovič, u sobi, gde im on sapoštava neprijatnu vest. Naime, u njihovu varoš iz Petrograda tajno stiže revizor i nosi tajnu naredbu. Poverljivu informaciju dobio je od prijatelja koji mu govori da bude obazriv. Svi okuopljeni su nakon toga pod velikom panikom i strahom. Potonuli su u nerad i samovolju.
Načelnik im je rekao da moraju napraviti reda u ustanovama u kojima su zaposleni. Zemljanika mora da počisti prostorije jer vlada prljavština u sirotištu, Ljapkinu Tjapkinu – sudiji, govori da mora da potera guske iz kancelarije, a poštaru Kuzmiču s pretnjom kaže da pažljivo čita tuđa pisma i da mu javi ako naiđe na nešto zanimljivo.
Uz te primedbe, otkrivaju se i druge mračne strane ove vlasti – učmalost, pijanstvo, primanje mita, primitivizam i mnoge druge.
U jednom trenu u sobu su upala njuškala Dopčinski i Bopčinski. Oni ih obaveštavaju da je nedaleko od njih, u gostionici, odseo mladi činovnik Hljestakov. On je došao iz Petrograda. Ovde je već dve nedelje i sve što potroši uzima na dug, ne plaća niti kopejke. Svi su uvereni da je upravo on revizor.
Među okupljenima je zavladao strah jer nisu sigurni što moraju da rade. Načelnik je odlučio da ode u gostionicu kako bi se dodvorio revizoru i tako si olakšao položaj. Na kraju prvog čina dolazi načelnikova mlada i zanosna žena Ana Andrejeva koju zanima sve o revizoru – da li je on došao i kako izgleda.
Prvi čin ima čak šest pojava i ritam mu je usporen.
Drugi čin
Drugi čin sastoji se od deset pojava i ritam mu je mnogo ubrzaniji. Radnje se odvija u gostionici. Protangonisti su: Hljestakov i Osip, a svi ostali se odluče na susret načelnika i Hljestakova.
Ivan Aleksandrovič Hljestakov ima manje od 23 godine, mršav je i pomalo glup. Nema niti jednu dasku u glavu. Jedan od onih koji u kancelarijama samo sjede i ništa ne rade, nazivaju ga svi praznoglavcem.
Hljestakov je krenuo na put prema ocu na selo, u Saratovsku guberniju, no na putu se dugo zadržao. Novac je potrošio na odeću, kocku i pozorište. Sada nema niti prebijene pare pa je primoran da ostane u varoškoj krčmi. Društvo mu pravi sluga Osip. Obojica su gladni jer im krčmar više ne daje ništa za jelo jer imaju preveliki dug.
Kada u sobu uđe načenik, Hljestakov se jako preplaši misleći da će ga uhapsiti i zatvoriti u zatvor. Počeo je da priča gluposti, a načelnik je, uz veliki oprez, to protumačio kao njegov lukav korak kako bi prikrio svoj identitet.
Načelnik je Hljestakova pozvao da dođe živeti kod njega i još mu ponudi novac što Hljestakov odmah sa velikim zadovoljstvom prihvata. Prihvata i predlog da obiđe neke državne ustanove.
Treći čin
U trećem činu radnja se zbiva u kući načelnika. Žena Ana Andrejeva i ćerka Marija jako su uzbuđene kada su saznale da će ugledni gost da stanuje kod njih u kući. Posebno ih zanima kako gost izgleda i koliko je star.
Malo nakon toga, Hljestakova su proveli kroz sirotište. Odlučili su da će ga uveriti koliko su brižni i zaposleni prema nemoćnima i bolesnima. Potom su otišli do načelnikove kuće. Mladi uglednik iz prestolnice fascinirao je i načelnikovu ženu i ćerku. Hljestakov se uskoro u potpunosti uživeo u svoju ulogu. Dame su njime očarane, a on im priča o poznanstvima i glumicama. Hvalio se svojom ulogom i tome koliko je važan. Sve to kod prisutnih izaziva veliko strahopoštovanje.
Četvrti čin
U četvrtom činu Hljestakov je u potpunosti prihvatio svoju ulogu revizora koju su mu namenili. Predstavnici lokalne vlasti dolaze u načelnikovu kuću da bi se predstavili gostu. Jedan po jedan ulaze u sobu i predstavljaju se sa strahom. Prije odlaska svaki od njih nudi novac kao zajam.
Hljestakov je bio oduševljen i sve mu je to delovalo zabavno. Pisao je svom prijatelju novinaru u Petrograd i opisao svu ovu pokvarenu varoš. Uz sve to, koristi i svaku priliku kako bi se udvarao načelnikovoj ćerki, ali i ženi.
Malo nakon toga, zatekli su ga kako kleči pred načelnikovom ćerkom pa on moli načelnika za njenu ruku. Venčanje bi trebalo da se uskoro održi i svi su sretni radi toga. No, Hljestakov je molio da se venčanje odgodi na nekoliko dana kako bi mogao da obavesti oca.
S druge strane, sa slugom se priprema za beg. Smatrao je da novca ima dovoljno, a i bojao se da ga uskoro ne raskrinkaju.
Peti čin
Početak petog čina donosi euforično raspoloženje u načelnikoj kući. Načelnik je u udaji ćerke vidio svoje napredovanje na poslu, njegova supruga je bila srećna jer će otići iz provincije i živet će u prestolnici.
Načelnik je bio siguran u društveno napredovanje pa sada preti svima koji su se žalili Hljestakovu na njegovo ponašanje.
Celo društvo dolazi kod načelnika kako bi mu čestitali na udaji ćerke. No, tada je usledio šok! Poštar je stigao s pismom koje je Hljestakov bio slao prijatelju u Petrograd. U pismu je pisalo da Hljestakov nije revizor i da se tamo našao slučajno. Svi su izigrani i ismijani. Za nečelnika je napisao da je glup kao sivonja, da školski nadzornik zaudara na luk i mnoge druge slične stvari.
Tada dolazi žandar i svim govori da je u krčmu došao pravi revizor te ih poziva da dođu tamo. Izgovoren reći su sve porazile. Žene su uzviknule uzdahom zaprepaštenja. Grupa ostaje kao da ju je netko skamenio!
Likovi: načelnik grada Anton Antonovič Skvoznjik-Dvuhmanovski, staratelj sirotišta Artemije Filipovič Zemljanika, sudija Amos Fjodorovič Ljapkin Tjapkin, Luka Lukič Hlopov – školski nadzornik, poštar Ivan Kuzmič Špekin, varoške spahije Dopčinski i Bopčinski, sreski lekar Hristijan Ivanovič Hibner, policijski pisar Stefan Ilič Uhovertov, Hljestakov, Ana Andrejeva, Marija, Hljestakov…
Analiza likova
Anton Antonovič – načelnik grada, najizrazitiji je predstavnik vlasti u zabačenoj varošici. Njegove mogućnosti su ograničene, nije obrazovan. Nasilan je otimač državne imovine, a tako i živi i vlada se. Kukavica je i beskičmenjak koji će učiniti sve kako bi se dodvorio revizoru. U tim trenucima on zaboravlja na opreznost i bude prevaren.
Hljestakov – mladić koji ima 23 godine. Tanak je i mršave je građe. Nije previše pametan, radi u kancelariji, ali svi ga nazivaju praznoglavcem. Govori i misli isprekidano i bez ikakvog razmišljanja. Reči iz usta mu izlaze neočekivano. Površan je i odeven po poslednjoj modi. Uživa u zabavi, a kada krene u posjet ocu, potroši sav novac na uživanje – pozorište, kocku i odeću. Kada više nije imao novca, završio je u krčmi malog gradića u provinciji. Tamo pokušava iskamčiti piće i hranu. Slučajno, načelnik grada pomisli da je on revizor na tajnom zadatku, što će on iskoristiti iako nije delovao previše inteligentan.
Ana Andrejevna – gradonačelnikova žena. Vodi računa o svom izgledu pa tako voli da nosi lepe haljine. Flertuje s Hlestakovim kad god ima priliku za to. Pod svaku cenu želi da on bude u njenoj blizini, pa joj ne smeta kada Hlestakov zaprosi njenu kćerku Marju.
Osip – Hlestakovljev sluga u poznim godinama. Ne priča mnogo. Zna da je pametniji od svog gospodara i da ga ovaj zbog toga mnogo treba. Grubo i oštro razgovara s Hlestakovim.
Beleške o piscu
Nikolaj Vasiljevič Gogolj bio je veliki ruski realista. Rodio se 1809. godine u Ukrajini, u malom selu pored Mirgoroda. Odrastao je u skromnoj, plemićkoj i patrijahalnoj porodici. Već je u porodici dobio prva znanja o pozorištu. O tome ga je podučavao otac koji je i sam pisao komedijena ukrajniskom jeziku.
Zanimao se za pozorište još u mladim danima, a često je učestvovao u izvođenju očevih drama. Nakon što se školovao u seoskoj poltavskoj školi, daljnje školovanje nastavio je u Nežinu gde je pohađao gimnaziju. Otac je želeo da Gogolj stekne mogućnost kako bi mogao obavljati neku državnu službu.
No, Gogolja zanima pozorište. U gimnaziji se ističe u pripremi školskih predstava, režirajući ih i glumeći u njima.
1828. godine završio je školovanje te odlazi u Petrograd. Tamo je dobio skroman činovnički posao sa skromnim primanjima. Posvetio se književnosti, a veliki uticaj na njega imao je prijatelj Puškin.
Objavio je pripovetke s motivima Ukrajnine u dve knjige pod naslovom „Večeri na salašu kraj Dikaljke“. Nakon toga izdao je još dve knjige „Mirgorod“ i „Arabeske“.
Predavao je istoriju na Petrogradskom univerzitetu, no shvata da to nije njegov poziv pa se u potpunosti posvećuje književnosti. Izdao je nakon toga mnoga dramska dela: „Žendiba“, „Revizor“ – s kojim je stekao svetsku slavu i čak je neprihvaćanje kod publike. Zbog toga napušta Rusiju i odlazi u Italiju gde je 1842. godine završio prvi deo romana „Mrtve duše“. Često se vraćao kući kako bi proverio valjanost dela.
S vremenom je gubio ironiju i kritičnost kojom je opisivao vladajuće. Nakon što se vratio iz Palestine, 1848. godine doživeo je veliku duhovnu krizu. Pokušao je da napiše drugi deo romana „Mrtve duše“, no na kraju ga spaljuje.
1852. godine umire, ostavivši nedovršeno remek delo „Mrtve duše„.
Autor: M.L.
Ostavite odgovor