Pretprazničko veče obrađena lektira književnika Alekse Šantića. Lektira sadrži detaljnu analizu pesme, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Pretprazničko veče lirska je pesma Alekse Šantića koja je nastala 1910. godine. Pesma je ispevana u elegičnom tonu i intimističkom karakteru. Osnovni motiv pesme je veče uoči praznika.
U ovoj pesmi se sudaraju sumorna sadašnjost i srećom ispunjena prošlost. Uz to, pesmu prati i sudaranje pesimizma i tuge sa vraćanjem nade u život i sa smislom života. Lirski subjekat je usamljen i u praznini kućnog prostora, potonuo u duševnu bol izazvanu sećanjem na one kojih više nema među živima.
Pretprazničko veče pesma je neobične dužine, skoro razvijene fabule i složenosti slika, što nije svojstveno lirici, ali, ona obiluje iskrenim osećanjima u preko trideset strofa.
U pesmi se sudaraju dva vremenska toka: prošlost i sadašnjost. Na prvom mestu je trenutak u kome je lirski subjekat, a to je sadašnjost, a zatim kroz unutrašnju atmosferu i nagomilavanje sećanja dolazimo do drugog vremenskog toga, odnosno prošlosti.
Psihičko stanje lirskog subjekta je određeo prazninom i tugom usled nedostajanja dragih i bliskih osoba pred praznik. Vreme praznika je ono vreme kada su svi bliski na okupu, a veče pred praznik, u ovoj pesmi, pesnik doživljava kroz svoje osećanje usamljenosti zbog toga što su svi njemu bliski ljudi umrli.
U pesmi se obilježavaju tri osnovna motiva:
- motiv nadoknade vremena i stvaranja kao utehe
- motiv topline porodičnog života i povratak u prošlost
- motiv osećanja bola zbog samoće
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: elegija
Stih: 31 strofa od kojih svaku čini četverostih (katren), rima je a b b a (spoljašnji i unutrašnji)
Mesto radnje: porodična soba
Vreme radnje: predbožićno veče
Tema: pesnikovo sećanje na detinjstvo
Ideja: čak i ako je mnogo bola prisutno u životu, život se ipak nastavlja
Kompozicija u šest slika
- Usamljeni pesnik u pretprazničko veče
- Pustoš u porodičnom dom i opsednutost bolom
- Sećanje na srećne dane u krugu brojne i zadovoljne porodice
- Pesme se javljaju u vidu ptica
- Ptice (pesme) teše pesnika
- Stvaralačka afirmacija vraća pesniku životnu radost
Analiza pesme, citati
Pesma počinje stihom Sjutra je praznik – najavljuje pretprazničko veče i atmosferu koju ono donosi, a zatim i stanje u kome se lirski subjekat nalazi što je povod za pesmu.
Ambijent i atmosferu sadašnjeg trenutka oslikavaju: ikona, kandilo koje svoju blagu svetlost baca po sobi, sahat stari koji bije iz kuta (ugla) čiji ritmički zvuk upućuje na neumitno proticanje vremena i ljudsku prolaznost. Zatim, tu je peć koja pucketa i greje, goli orah koji zamrznutim granjem bije u okno.
Egzistencijalnu situaciju u kojoj se nalazi lirski subjekat obeležavaju:
- Samoća (Sam sam..)
- Opuštenost (Ja ležim)
- Osluškivanje (Slušam): pucketanje vatre, otkucavanje sata, udaranje grane u okno (prisutna onomatopeja)
- Sećanja
Psihičko stanje je određeno prazninom tugom jer pretpraznička atmosfera i ambijent bude sećanja na prošlost. Što se tiče veze između nekadašnje i sadašnje atmosfere, sve je isto:
„..Kao i sada, pred ikonom sjaj i
Kandila svjetlost
Sva okađena miriše nam soba…“
Međutim, ono što izaziva tugu u lirskom subjektu nije ta atmosfera i ambijent već njegova praznina. Sadašnjost karakteriše praznina, a prošlost kućna atmosfera koju je prasila punoća života koju lirski subjekat ističe kroz stihove:
„…Ova je soba bila ko vrt jedan
Gdje je ko potok tekla krotka sreća…“
Kuća je bila puna dece koja su se radovala zbog snega i grudvanja, ali i nastupajućeg praznika. Pesnik postupno gradi sliku oca koga prikazuje u jednoj monumentalnoj pozi: na jastučetu (sećiji) otac sedi, u ruci mu čibuk i dim koji se izvija u kolutima, zagledan u nešto (pogled bludi) što je očiti znak njegove zamišljenosti ili zabrinutosti, odustva kojeg pesnik izražava kroz stih njegova miso nadaleko luta , ali, u tom njegovom izgledu i zamišljenosti, ima neke blagosti što nikada ne prestaje u sećanju pesnika, niti se može zaboraviti.
Sećanje ne mimoilazi ni majku koja se predstavlja kao apsolut sreće, simbol blagosti, nežnosti, brižnosti i sigurnosti. Majka je uz oca, a pesnik nam taj porodični ambijent pokazuje kroz tri slike:
- Slika vesele dece koja o nečemu čavrljaju u krugu
- Slika oca koji sedi u vrh, na meku šiljtu
- Slika majke koja šije košulji deci za Božić
Nakon ove situacije, pesnik nas uvodi u novu pesničku sliku i situaciju kada dolazi stari komšija Petar. Njegovim ulaskom u sobu sve oživi: deca se raduju što će do kasno u noć slušati njegove priče, otac se raduje jer će imati s kim da podeli svoje misli. I dok je napolju hladnoća, unutrašnjost je puna svetlosti, toplote i duševne topline koja se ogleda u sledeć dve strofe:
„…Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča…“
Ovde se ne daje samo predstava spoljašnjih manifestacija nego i nagoveštaj unutrašnjih doživljaja i duševnih promena. Uživanje u priči iz dalekog doba i uzbuđenje povodom slušanja priče koja sadrži čudesne slike nenadmašnih junaka.
Dalje nas pesnik uvodi u sliku koja je upečatljiva i kojom završava sećanje na prošlost a to je slika tj. motiv gusala sa čijim zvukom će poteći priča o Strahinjiću banu, čime nas upućuje na vekovno održavanje i poštovanje tradicije. Tu sećanje na prošlost prestaje.
U sadašnjosti nema više braće i sestara, nema komšije Petra ni njegovih priča, nema zvuka gusala. Ostala je samo ista soba, isti poredak stvari ali u sobi praznina i lirski subjekat opkoljen tom prazninom i zarobljen samoćom.
U duši se javlja košmar, lirski subjekat je u očaju i kao da u toj sadašnjosti nema ničega što bi ga podsetilo na život. Međutim, tu dolazimo do jednog motiva koji ga opominje na život, a to je motiv ptica koje su raznobojne i koje svojim cvrkutom vraćaju lirski subjekat u život, što nam je vidno u sledećoj strofi:
„Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju –
Sveta smo živa porodica tebi!“
Ptice su simbolička slika pesama, jedino što je ostalo i što u sebi nosi neki smisao. Pesme su jedina pesnikova uteha i razlog zbog kojeg može da postoji. Pesme nadživljavaju sve što je prolazno i trošno, pa i samog pesnika. Nakon svega, jedino što će ostati to su njegove pesme i on mora to da shvati. Različiti sadržaji njegove duše protkani u njegovim pesmama ostaće da žive u večnosti, sve ostalo je prolazno.
Na samom kraju pesme, dešava se obrt koji nastaje u duši pesnika. Smisao trajanja je ipak pronađen i pesma se završava izmenjenim značenjem slike koja samo prividno podseća na početak same pesme:
„…I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zâri…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem.“
Pesnik, ipak pronalazi utehu, kroz plač i suze koji su izraz iznenadnog otkrivanja sreće i dubokog smisla, kako sopstvenog tako i opšteg smisla postojanja.
Beleške o piscu
Aleksa Šantić bio je značajan pesnik srpskog porekla, rođen i odrastao u Mostaru, gde je živeo gotovo ceo život. Rođen je 1868. godine u porodici trgovaca. Zato se i on školovao za trgovca i to u Ljubljani i Trstu. Nakon završenih škola vratio se u rodni Mostar. Mostar je zatekao u pustoši nakon hercegovačkog ustanka koji je podignut protiv Austrije.
Šantić je počeo da radi u trgovini svog oca, gde je najviše čitao knjige i neke listove do kojih je mogao da dođe. Tek je nakon nekoliko godina napokon počeo i da piše. Uključio se i u književni, ali i društveni rad u svojoj zajednici, čime je počela i njegova književna karijera.
Po uzoru na Vojislava Ilića i Zmaja, pisao je pesme u kojima je ispoljavao svoje emocije, najčešće bol i razočarenje, ali takođe i poeziju s nacionalno obojenim idejama, prikazujući socijalno stanje srpskog naroda te narodni prkos protiv osvajača. Sve to pisao je iz neke osobne perspektive, čime su pesme ispadale izrazito rodoljubive.
Šantić je počeo da piše za novine i časopise. Bio je saradnik u časopisu „Golub“, „Bosanskoj vili“, „Javoru“, „Otadžbini“ i drugima. Bio je i jedan od prvih urednika „Zore“, pokrenute 1896. godine. 1888. godine osnovao je Srpsko pevačko društvo „Gusle“, kako bi počeo da žiri nacionalnu svest među svojim narodom.
1902. godine Šantić je nameravao da se preseli u Ženevu, ali ne mogavši tamo izdržati, nakon tri nedelje vratio se u Mostar. Neko vreme živeo je u Borcima kod Konjica, ali onda je 1913. godine bio proteran iz Mostara od strane austrougarske vlasti. Bio je uhićivan i zatvaran, najčešće upravo zbog sadržaja svojih pesama.
1914. godine Šantić je posatao dopisni član Srpske kraljevske akademije.
Za vreme života napisao je i objavio preko 800 pesama. Među njima su najpoznatije „Emina„, kasnije pretvorena u sevdalinku, kao i neke druge Šantićeve pesme, zatim „Veče na školju„, „Ostajte ovdje“, „Moja otadžbina„, „O klasje moje“, „Što te nema?“, „Pod krstom“ i mnoge druge.
Šantić je već 1908. godine počeo da oboljeva, a od bolesti tuberkuloze je na kraju i umro i to u rodnom Mostaru, 1924. godine.
Ostavite odgovor