Kad su cvetale tikve obrađena lektira književnika Dragoslava Mihajlovića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
U izdanju Matice srpske 1968. godine Dragoslav Mihailović je objavio roman Kad su cvetale tikve, već sledeće godine prema motivima iz romana Dragoslav Mihailović je sastavio dramu koja je nakon pet izvođenja skinuta sa pozorišnog repertoara zbog oštrih kritika uglavnom političkog karaktera. Godine 1984. drama je ponovo postavljena na repertoar Narodnog pozorišta.
Dragoslav Mihailović je bio prvi koji se bavio zabranjenim temama (Informbiroom, Golim otokom i kritikom komunizma). U svojim delima je izrekao oštar kritički stav prema onima koji su sprovodili politiku ideološkog čišćenja od. tzv. neprijatelja. To je bio i razlog što je roman Kad su cvetale tikve bio godinama zabranjenen.
Pozorišna predstava nastala po ovom romanu od 2014. godine se prikazuje u Beogradskom dramskom pozorištu. Svojim dvema knjigama – kratkim romanom Kad su cvetale tikve, o životu bokserskog asa i čoveka koji počini zločin da bi osvetio nekoga, i novelističkim romanom Petrijin venac, o životnom putu jedne žene sa sela – dospeo je u prvi red savremenih srpskih književnika. Poseban je jer je prvi kog koga su žargon i dijalekatski govor dobili dublju i smisleniju funkciju: „niskog“ i „vulgarno“ su postali potresni poetski simboli.
Roman Kad su cvetale tikve je roman lika, ali i društveni (socijalni) roman jer daje sliku života ljudi sa periferije Beograda, na Dušanovcu, u posleratnom razdoblju, s kraja četrdesetih i početka pedesetih godina. Zaključujemo da je to roman lika jer za predmet pripovedanja u prvom planu ima život, tj. sudbinu Ljube Sretenovića, boksera sa Dušanovca. U centru pažnje je jedan junak i njegova životna priča.
Romani je ispripovedan u JA-formi, u 1. licu jednine, u formi skaza. Skaz je govor jednog junaka koji je nedvosmisleno usmeren na izazivanje utiska neposrednog usmenog obraćanja (čak i kada taj sagovornik nije sasvim konkretizovan). Govor pripovedača u ovim slučajevima leksički, rečenično i po intonaciji izuzetno odudara od savremene književnojezičke norme, a time i od ustaljenih književnih formi. Vidno je to i u samom naslovu koji kao da je parodija zbirke pripovedaka Milutina Uskokovića nastale početkom XX veka „Kad ruže cvetaju“.
Pripovedač je istovremeno i glavni junak i na taj način stvorena je iluzija direktnog obraćanja čitaocu. O Ljubi se pripoveda u 24 poglavlja. Ljuba Sretenović je i pripovedač (narator) u delu i glavni akter (junak), a njegov život je prikazan u dve vremenske dimenzije: kao sadašnji i prošli život.
Glavni junak je tip suvišnog čoveka. Mihailović ne gradi Ljubin lik po modelu sveznajućeg pripovedača, jer Ljuba sve govori u ja-formi, mi nemamo dokaza da li je ta priča tačna ili ne. Novina ovog romana bila je u tome što je pisac u liku Ljube Sretenovića doneo malog čoveka sa socijalne margine. Kroz njegov lik Mihailović izražava socijalnu neprihvaćenost, otuđenost i žudnju za srećom. Ljubina ispovest je ispovest naročitog tipa.
To je priča čoveka koji sravnava svoje račune i pita se šta je u njegovoj prošlosti bilo presudno za njegovu otužnu sadašnjost, koji je bio razlog njegovog izgnanstva iz pravog života u svet senki? Citat koji Mihailović stavlja na početak svog dela, a koji starinskim i visokim stilom odskače od modernog romana, pruža odgovor na ovo pitanje.
Reč je o citatu Danilovog učenika (XII – XIV vek) koji govori o onima koji “lišeni slave svoje“ i vođeni “silama kuda neće“ stižu na poslednje odredište života. Ovaj epigraf je u suštini onaj ugao iz kog autor romana želi da posmatramo junakovu sudbinu. Kad se Ljuba upita: ‘‘Jesam li ja ovo?“ i šta je to što ga je u životu dovelo do usamljenosti u Švedskoj gde naizgled vodi uredan i ispunjen život, to je upravo pitanje o silama koje nas protiv naše volje vode gde ne želimo do konačnog gubitka i poniženja.
U romanu Kad su cvetale tikve mogu da se izdvoje dva toka pripovadanja: priča o boksu i priča o stradanju porodice glavnog junaka. Ta dva pripovedačka toka stapaju se u scenu obračuna autorovih junaka Ljube i Apaša. Posle tog sukoba, Ljuba počinje da se doživljava kao suvišan u sopstvenoj sredini. Nakon sukoba, pred glavnog junaka iz mraka izleće ptica i kao da mu neko vreme „pokazuje pravac“ da bi odmah zatim nestala u mraku. Shvatamo da je pobeda preokrenuta u poraz.
Roman nije građen na simbolici i alegoriji, ne donosi istorijsku i sveobuhvatnu temu, već oblikuje realističku dramu vremena i ljudi u njemu. Druga tačka koja pokazuje novinu Mihailovićeve poetike jeste odnos junaka prema svetu u kom je. U Mihailovićevom romanu upoznaje se svet koji svoju posebnost vidi upravo u tome što nije poseban, što je prost i jednostovan. Zaista, na prvi pogled nema ničeg posebnog, jako uzbudljivog i zanimljivog u životu švedskog emigranata koji živi s porodicom na gradskoj periferiji u kući koju otplaćuje na kredit, radi u fabrici i uz to trenira fabrički boks klub.
U samom pripovedanju Mihailovićevog protagoniste, Ljube Šampiona, nema poetizacije, hiperbolizacije, alegorijskih simbola, metafore. Jezik i svet iz kog Ljuba dolazi su pojednostavljeni i baš u tome i jeste posebnost Mihailovićevog sveta.
Treća bitna karakteristika Mihailovićeve proze u celosti je odstupanje od književnog jezika i norme. Ljuba Sretenović Šampion govori šatrovački, u njegovom govoru se meša ulični i bokserski žargoni. Upotreba neknjiževnog jezika nije nova u srpskoj prozi, dijalekatski govor pre Mihailovića javlja se kod Stevana Sremca, Branislava Nušića ili Sime Matavulja. Ipak, upotreba neknjiževnog govora je uzročno-posledično povezana sa izborom likova u Mihailovićevom romanu, kao i sa njihovim životnim sudbinama i pričama. Životna priča Mihailovićevih junaka je jako tragična i u njoj dominira bolest, umiranje, gašenje i propadanje porodice, samoća, strah i tuga. Slično je i u njegovom romanu Petrijin venac.
U ovom romanu kao u nekakvom dramskom delu, možemo da razlikujemo sledeće etape radnje:
- Uvod – opis Ljubinog života u Švedskoj (sve u romanu je dato isključivo iz Ljubine perspektive).
- Zaplet – Početak treniranja boksa
- Kulminacija – odlazak u vojsku
- Obrt – samoubistvo sestre Dušice
- Rasplet – ubistvo Apaša
- Epilog – Ljubina emigracija
Roman Kad su cvetale tikve, Dragoslava Mihailovića postaje i sveopšta priča savremenog čoveka koji je na bespuću i koji provodi život lutajući putevima koji nikud ne vode. Bez svoje autentične okoline, bez snage da se dela i radi, savremen čovek kod Mihailovića postaje samo puka igračka sudbine, veran jedino istinama i vrednostima koje su u osnovi njegovog ponašanja i njegovog shvatanja sreće.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: kratki roman
Mesto radnje: Dušanovac (deo Beograda), Surdulica, Niš, Estersund u Švedskoj
Vreme radnje: za vreme 2. svetskog rata, nekoliko godina posle rata, i decenija-dve kasnije kad je glavni junak i pripovedač već švedski emigrant
Tema: život i sudbina Ljube Šampiona, boksera sa Dušanovca
Ideja:
- Da li zločin može biti opravdan?
- Ljubu su oblikovali vreme i društvo u kojem je živeo
- Nostalgija ostaje večno prisutna u čoveku
- Zločinom se ne postiže duševni mir i ne doseže viša pravda
- Put junaka od buntovnika i osvetnika i patnika i propovednika
Prepričano delo, citati
Ljuba Sretenović je bokser, zvani Šampion; u detinjstvu su ga zvali Ljuba Vrapče. Beograđanin je, sa Dušanovca, ali ne živi tamo. On je emigrant. Pre 12 godina je došao u Švedsku i tu se zaposlio i oženio. Žena se zove Inge, dete koje je dovela sa sobom – Arne. Sazidao je i kućicu u Estersundu, da bi ga po izgledu i veličini podsećala na one sa Dušanovca.
Prvo poglavlje je uvodno i ono čitaocu pruža uvid u Ljubinu sadašnjost, u njegov emigrantski život, u odnos prema domovini i zavičaju, u ono što on sada jeste kao ličnost i zreo čovek. U njegovom braku je sve dobro: vole ga i žena Inge i sinčić Arne; vole i njegovu zemlju Jugoslaviju. On ih tamo povremeno šalje – dolaze u goste njegovom bratu Vladimiru.
„Ne, neću se vratiti. Otišao sam još pre dvanaest godina, a ovde, u Estersundu, već sam osam. Imam porodicu. Vidite onog beloglavog dečaka tamo? Da, liči. I jeste Šveđanin. Moja žena ga je rodila kao devojka, pre mene; drugi su ovde običaji. Dao sam mu svoje prezime; oca ionako nije znao. Sad se zove Arne Sretenović. Jedva se naučio da izgovori celo svoje ime. Učim ga da govori srpski. I, da vidite, ide mu od ruke, dosta je bistar. Već četiri puta sam ga slao, zajedno s njegovom majkom, burazeru Vladi u Beograd.“
Čitalac, takođe, saznaje da Ljuba trenira neki fabrički bokserski klub i da je uključen u sindikat. U početku je bio jedini Jugosloven u Estersundu, a kasnije ih je došlo mnogo. Ljuba zatim govori o svom odnosu prema zemlji i zavičaju. Često tone u nostalgiju. Tada ćuti, postaje nervozan, pije. A onda, kao u nekom ludilu, seda za volan i po tri dana i tri noći vozi – putuje u Jugoslaviju. Dolazi do granice, dođe u Sloveniju, ostane sat-dva, i ponovo se vrati u Švedsku. Dalje i duže ne sme. Međutim, čežnja za domovinom je – bar za izvesno vreme umirena. Ljubav prema domovini uvek se iskazuje kao nostalgični zov: Ljuba sakuplja gramofonske ploče i sluša muziku iz svojih krajeva i tuguje; odlazi u klub i organizuje priredbe, sačekuje i ispraća ljude iz svoje zemlje. U tim klubovima on im je kao neki advokat.
„Kazujem im kakvi su švedski zakoni: na šta imaju pravo, na šta nemaju; prevodim im kad im šta zatreba; ovaj klub, tu prostoriju, švedski sindikati su im dali: ja sam im to sredio; dosta njih sam u fabrici u kojoj radim zaposlio; kad se pripremaju one naše priredbe, ja im za folklor obezbeđujem narodne nošnje: i to pozajmljujem od Šveđana; njihove su muške nošnje slične slovenačkim: snalazimo se kako umemo. I tako, često sam ovde. Često sam ovde, i sačekujem one koji dolaze, ispraćam one koji odlaze. A oni dolaze, i odlaze, a ja ostajem.“
On duboko pati što ne može natrag, među svoje, osuđen da nostalgično ponavlja i u sebi kao neprebol nosi reči: Ne, neću se vratiti. Tim rečima i započinje roman, odnosno ispovest Ljube Šampiona, koji živi neki drugi život, na nekom drugom mestu, duboko u sebi potišten i promašen. Sa ženom ima skladan brak iako nemaju dece, voli je, ali im je odnos više drugarski.
Prvo joj je govorio da će je ostaviti ako ne dobiju dete, a onda je uvideo da se ona plaši nove trudnoće jer ima sad već 34 godine. Sad misli da im je možda Arne i dovoljan. Seća se kako se u mladosti zabavljao sa najlepšim devojkama jer je devojkama imponovalo da se zabavljaju sa Ljubom Šampionom.
„A moja Inge nije lepa, ima kraću nogu i vanbračno dete. Kad je imala dvanaest godina, slomila je nogu. I ostala joj je kraća, za tri santimetra. Nije ništa strašno, ali – primećuje se. Tako je i Arnea rodila. Mislila je da će to tipa zadržati. A tip sačekao da se on rodi, pa nestao. I, čudna stvar, volim je. Nekad sam cure stalno menjao. A nju čak ni ne varam. Valjda sam omatoreo. Trideset i osma mi je.“
Pripovedač kaže kako ga usvojeni sin obožava i kako se hvali sa njegovim bokserskim uspesima, čak ih i preuveličava.
„A ja nisam bio jugoslovenski prvak. Bio sam prvak Srbije, dve godine, u velteru i polusrednjoj. I svearmijski prvak u srednjoj, kad sam služio vojsku. A svojoj majci Arne kaže: „Kad smo ono letos bili u našoj Jugoslaviji …“
Iz trenutka sadašnjosti Ljuba Šampion se otiskuje u prošlost da postupkom retrospekcije još jednom rekonstruiše svoj pređeni put od detinjstva, do prvih posleratnih godina pa do povratka iz vojske, kad je emigrirao. Njegova priča o tome zahvata prostor od 2. do 23. poglavlja.
Ljubina priča (u klubu Jugoslavena) je priča o vlastitom detinjstvu, o sazrevanju i mladosti, o generaciji kojoj je pripadao, ali i o porodici i Dušanovcu, i jednom vremenu (vreme iz pedesetih godina).
Prošlost Ljube Sretenovića može se podeliti na dva perioda: period detinjstva, kada su ga zvali Ljuba Vrapče, i period mladićkog doba, kada izrasta u dobrog boksera i postaje poznat kao Ljuba Šampion.
„To je zato što je keva htela da ima lepo vaspitanog sina, pa me naučila da kitu zovem vrapče. I u školu sam već išao, a tako sam je zvao. Mangupi čuli – i eto ti.“
Iz njegove ispovesti saznajemo da potiče iz radničke porodice. Njegov otac Andra, pre rata, bio je uključen u sindikat i dizao je štrajkove. To svoje revolucionarno raspoloženje preneo je na starijeg sina Vladu. U toku rata bio je u ilegali, a onda je otišao u partizane. Sve u svemu, njih dvojica su bili uključeni u politiku i dobro su zagazili u nju. Ljuba je imao i sestru Dušicu, sedam godina mlađu. Bio je ljubimac majke, ali ga je brat šamarao i tukao uvek kada bi mu se ukazala prilika. I dok su stariji omladinci sa Dušanovca bili uključeni u ilegalne borbe, Ljuba je sa svojim pajtašima – Jovom Jolpazom, Mišom Cvrčkom i drugima „zezao maglu“, kako sam kaže. Iz njegovog kazivanja ne vidi se šta su sve radili, ali jedno u prvi plan izbija: upečatljivo sećanje na prvo silovanje koje im je organizovao stari drug – Stole Apaš.
„Kad smo se svi izređali, ona se, onako raščepljena, znojava, jadna, polako uspravi na laktove. „Je l’ vas ima još koji? Je l’ vas ima još, majku vam ništačku? Svu ste mi bluzu iscepali, majku vam usranu! Nećete valjda da mi je kupite. Bolje da je iscepate. Kako ću, ovakva, kući? Je l’ vas ima još takvih, mrtvu vam majku!“ I psujući, žmuri od besa…“
Kada je rat završen, „pustolovine“ mangupa sa Dušanovca su se nastavile, Stole Apaš je bio junak za sve mlađe. On ih je okupljao, usmeravao i vodio u akcije – u obračune sa drugima. Ljuba je trenirao boks u Radničkom, a sa njim su bili Ivica Lepi, Mita Majmun i drugi. Ljuba Vrapče se sav predao boksu i 1947. na prvenstvu Beograda, bio je drugi u velter-kategoriji. Kao bokser bio je brz i srčan, iako je bio dosta visok, dugonok i mršav što za boks nije bilo dobro. Ubrzo je mnoge pobeđivao, ali ne i Jovicu Čauševića, koga je u nizu susreta samo jednom pobedio.
„Tada, u finalu – nekako sam do njega dospeo – sreo sam se s Jovicom Čauševićem, kasnijim državnim reprezentativcem, koji je bio godinu dana stariji od mene i imao duži staž u boksu nego ja. On nije bio nikakva klasa; bar je takav utisak ostavljao. Bio je levak i imao desni gard, koji je za mene gotovo do samog kraja bio priličan problem. Uz to, saginjao se, hvatao rukama, nije bio nesklon da u gužvi udari glavom. Kažem, nije ostavljao bogzna kakav utisak, i stvarno nije bio veliki bokser niti ga se danas iko seća, ali je zato bio jedan od onih koji umeju da smrse konce mnogim boljima od sebe.“
Život u porodici Sretenović je tekao uobičajeno, ali bez velikih briga i nevolja: otac je radio, brat Vlada je bio partijski radnik i svoje mesto je imao u komitetu; snabdevali su se iz diplomatskih magazina. Pored boksa radi u preduzeću Janko Lisjak, prvo kao brigadir, pa zamenik šefa iako je bio najmlađi u preduzeću. Bio je svima ljubimac. Šef je imao razumevanja za njegov boks i davao mu je slobodno da ide na treninge, ali on je umesto toga odlazio sa devojkama u bioskop. Oblačio bi specijalni mantil kad je išao da se vidi sa devojkama. Uvek je imao jednu redovnu devojku i više njih sa strane. Sa momcima u kraju je stajao dobro, poštovalo se da ne se uzimaju devojke jedni drugima.
„Obično bih s jednom išao ozbiljno. Nju bih čuvao, a naokolo sam klao sve što bi mi palo pod ruku. Ali posle dva-tri meseca i to bi mi dosadilo, probušio bih i nju, i ‘ajd dalje: našao bih drugu ozbiljnu. Sedam junfera sam tako odneo. Ni sam ne znam na šta su te slepice trčale.“
Počinje period velikih zaokreta (1948-1950); to je vreme kada je Stole Apaš na vrhuncu svoje popularnosti i moći na Voždovcu. Svi su oni jurili devojke, odlazili na igranke i bili glavni „dasovani“. Iz dokolice i dosade započinjali su tuče i svađe. Bez pravoga povoda, nasrtali su na starije („čilagere) , na zaljubljene parove. Mladića bi pretukli, a devojku silovali. Često su odlazili na Zvezdaru, na mesta gde su organizovane zabave i igranke. Među njima je bilo i rivalstva, ali i nekih nepisanih pravila kojih su se znali pridržavati.
Za Ljubu je bio od posebnog značaja sukob sa Apašom, i to zbog devojke koju su upoznali na igranci. Ljuba je došao na tu igranku u društvu sa bokserom Dragančetom Stojiljkovićem.
„To veče, dakle, došao sam na Zvezdino s mojim starim drugarom iz kluba i partnerom, s kojim sam mnoge ribe uhvatio, Dragančetom Stojiljkovićem jednim velikim lafom i velikim bokserom.“
Tu su njih dvojica ugledali devojku „lepu kao san“, visoku, plavu kose i lepe glave. Međutim, za nju je bio zainteresovan i Stole Apaš. Ljuba je preuzeo devojku, ali Stole Apaš, sujetan i surenjiv, to mu nikad nije oprostio. Samo je licemerno, izdaleka, kao u prolazu, dodao: „Ljubo, burazeru! Sve je u redu!“…I Ljuba, stari njegov saradnik, uzvratio mu je: „Sve je u redu, Stole, burazeru!“– iako je slutio i dobro znao da nije u redu. Osvetoljubivi Stole Apaš nikad mu to diranje u pravo jačeg nije oprostio. Ovaj slučaj, ma koliko bio bezazlen, uticaće i na kasnije događaje, čak i na sudbinu samog junaka romana – Ljube Šampiona. Vreme prelomno za porodicu Ljube Sretenovića nastalo je između 1948. i 1950. godine. To je vreme Informbiroa, sukoba sa Rusijom. Otac Andra i brat Vladimir, politički aktivni, stalno su slušali radio, potkazani su i uhapšeni kao mnogi drugi.
„A u to vreme u najvećem teče ona volovodnica s Rusima. Čuje se: drpili ovoga, drpili onoga… Nemam ja vremena za to. Malo sam kod kuće, ali, kao, vidim, moj matori nešto šuška s mojim burazerom. Muvaju se oko radija. Ne zarezujem ja to: ko, bre, šmirgla uši Rulovcima dok na ovom svetu ima toliko riba! Odjedanput, jedne noći, dva tipa upala u našu kuću – kod nas se, hvala bogu, nikad i nije zaključavalo – upalila svetlo i neko me vuče za pidžamu: „Diž’ se!“ „Šta je, bre?“ velim. A kroz prozor vidim, treći tip stoji u dvorištu, pazi na kuću otpozadi. „Diž’ se. Jesi li ti Vladimir Sretenović?“ „Ma jok, bre!“ Još ja ne kopčam. „Idi odavde! Ugasi tu sijalicu, ‘oću da spavam!“ Drpiše mog burazera! On bled, a veli: „Pustiće me, to je neka greška.““
Pošto je predsednik bokserskog kluba neki funkcioner iz policije i narodni heroj Perišić, zvani Stari, Ljuba, sada već šampion u boksu, pokušava da sazna za razloge očevog i bratovljevog hapšenja. Kako nailazi na ćutanje, Ljuba počinje da psuje, viče i vređa. Ima nečeg neobuzdanog, primitivnog i vulgarnog u njemu, ali i iskrenog i očajnog u tome. Perišić to dobro zna, a znajući i to da je Ljuba apolitičan i pomalo izgubljen u toj situaciji, prašta mu. Žali da ga sačuva od stradanja. U međuvremenu, majka i sestra, danju i noću, plaču. Ljuba ne može da veruje da neko, ko je žrtvovao svoju mladost i sve svoje ideale vezao za jednu ideologiju, može od iste da strada. On Perišiću kaže:
„Ne“, velim. I već vidim da više ne mogu da se kontrolišem. „Ne znaš. Ali onda – znam ja! Ja ću tebi da objasnim. Ista ste vi, Stari, govna! Pomirićete se vi! Opet ćete vi jedni drugima da ližete dupe! A ako uz put neko odapne – nema veze, ševac vas za to boli! Posle možete spomenik da mu podignete. U to se bar razumete.“
A kad je Perišić rekao da mu je brat „banda“, uvredljivo je počeo da viče na njega, ne strepeći da i on može da bude uhapšen: „Ali sada ću ti reći: ti si banda, Stari. Ništa nisi bolji od njih. Još si gori!“…A potom još gnevnije: „I svi ste vi banda! Ne zna se ko je od koga gori!..“
U 6. i 7. poglavlju dodirnuta je tema u to vreme strogo branjena: Informbiro, Goli otok i stradanje patriota, odanih idejama komunizma. Razočaran u ljjude, u prvom redu u Starog, Ljuba ostavlja Radnički i prelazi u Zvezdu, ali ga ubrzo pozivaju u vojsku na tri godine. Bila je to osveta moćnika. Stole Apaš i njegovi momci haraju na Dušanovcu. Svi su oni postali išarani, silni i osvetoljubivi. I policija se pribojava od njih, sve dok nije došao milicioner Sulja, „brdo od čoveka“ kako ga Ljuba opisuje. On je taj koji sređuje, namešta rebra i zavodi red. Između njega i Stola Apaša dolazi do velikog obračuna, u kome obojica dobijaju velike batine. Na kraju je Stole pobedio Sulju, „kolima za hitnu pomoć su ga odneli“. Izubijani Stole Apaš uskoro će oboleti od tuberkuloze.
Ljuba dolazi na prvo odsustvo. Dušanovac se izmenio,“dasovani“ se povukli, nema ih. Roditelji ostareli, brat Vlada još na robiji. Po povratku u kasarnu, zahvaljujući kapetanu Zoriću, koji sa znanjem i ljubavlju radi sa bokserima, Ljuba počinje da ovladava bokserskim tehnikama i da izrasta u pravog šampiona. Neke mečeve gubi, ali je mnogo više onih koje je dobio. Stiže mu telegram da mu je sestra Dušica umrla. Posle bratovlejvog i očevog hapšenja ovo je drugi udarac na porodicu koja je nekad skladno živela. U Beogradu saznaje da je sestra silovana i da se, mučena i ponižena posle toga obesila. Imala je samo 17 godina. Kasnije će Ljuba saznati da je to uradio Stole Apaš. Bila je to osveta za onaj stari sukob na igranci zbog neke devojke, kada mu je rekao da je sve u redu. Ljubi je još i tada bilo jasno da nije sve u redu, da iza toga stoji povređena sujeta i da mu Apaš to nikad neće zaboraviti. Ljuba mu je iz vojske uputio poruku da zna da je on to uradio i da mmu neće oprostiti:
„“Hvala ti, Draganče,“ odgovaram mu ja, „što si mi to saznao. I još samo nešto, pa si svoj posao završio: kaži Majmunu, neka se glavom ne šali, neka te redovno obaveštava gde se Stole nalazi; jer ovaj sad može nekud da pobegne. Neka se ne šali, jer ću mu šiju prekinuti kad dođem; a mogao bih i Stoleta da obavestim, pa bi on tu stvar umesto mene završio: neka bira. A Apašu neka javi da ne znam gde se nalazi, ali da mu poručujem: bilo gde da se sakrije, kad-tad ću ga pronaći. Neka mi se nada.““
Smrt Dušice još više dovodi do porodične erozije. Sve je krenulo nizbrdo. Majka je zapala u tešku depresiju, pa se ubrzo našla u psihijatrijskoj bolnici. Kad ju je Ljuba posetio sa ocem, ona će, posle dugog ćutanja, uputiti prekor i mužu i sinu, u kome je duboko sadržana istina o uzrocima toga što joj se desilo:
„Trideset i četiri godine, kažeš, Andro. A ne kažeš – trideset i četiri godine na muci. Celog veka – štrajkovi, otpuštanja, zatvori. Nikad nisam mogla da budem sigurna da ću sutra imati nešto da vam skuvam da jedete. A koliko sam tek za vreme rata izdrhtala. Jedan ludak se uhvatio sa devojkama i boksom, druga dva ludaka s politikom: objasni im nešto. Niste hteli da mi pomognete, eto.“
Vest o smrti majke brzo je stigla u vojsku. Ali, i pored dvostruke porodične tragedije, Ljuba istrajava u treninzima, u boksu. Postaje veliki borac i armijski šampion. Koristi posebnu tehniku – udarce koji ubijaju. Pobedio je i na svearmijskom prvenstvu u Beogradu. Tamo je zatekao oca koji je fizički propao, bezvoljnog, bez želje da živi („Ruke mu nekako došle bele, mrtvačke“). Tada je Ljuba i saznao da je Stole Apaš u sanatorijumu u Surdulici.
Ljuba Šampion, odmah po povratku u Zagreb, dobija prekomandu u Niš. Prekomandovao ga je kapetan Zorić. Više nije hteo da ga prati na tom šampionskom putu jer jr njegova borba izgubila od plemenitosti, igre koja je čar svakog sporta. Ljuba je, po njemu, postao iskvaren, isuviše sujetan, duša mu se „malo usmrdela“jer upućuje udarce u srce, jer hoće da ubije, a to više nije sport, u tome nema istinskog zadovoljstva. Ljuba, svesno ili nesvesno, neprestano trenira i vežba novu tehniku, sprema se za neki obračun. Kapetan Zorić to sluti, predoseća:
„Čemu onaj udarac u srce kad znaš da se od njega može umreti? Čemu uopšte na ringu takvi podmukli udarci? Služi li to sportu, služi li boksu? – Opet ću ti reći: ja se tebi kao bokseru divim. Ti imaš brzinu kao bantamaš, eskivažu kao velteraš, a udarac ti je kao u teškaša; i pri tom si u srednjoj! Ko ti se može suprotstaviti? Ali, poslednjih meseci ja intenzivno imam utisak da ćeš nekog usmrtiti. Strahujem od toga!“
Kapetan Zorić ne želi da učestvuje u pripremama za tako nešto. Zato ga i šalje u Niš, ne sluteći da baš tim činom u Ljubi ubrzava odluku da se osveti. Dok je na proputovanju, na železničkoj stanici u Beogradu, Ljuba će poslednji put videti živog oca, spremnog da umre jer ne vidi više smisao svog življenja. Za tri godine služenja vojnog roka Ljuba će dobiti i treći telegram – da mu je umro i otac. Kuća je ostala pusta. Krivca za potpuni porodični krah Ljuba vidi u Apašu i onome što je on uradio njegovoj sestri. Kada se vratio sa očeve sahrane, u kasarnu je poneo i civilno odelo jer je još malo ostalo do kraja vojnog roka.
Na dan pre izlaska iz vojske, veštom taktikom, izvedenom sa podoficirom Stanićem, Ljuba uspeva da izađe iz kasarne u civilnom odelu i da vozom ode do Vladičinog Hana, a odatle autobusom u Surdulicu. Bila je nedelja i bolesnici su dobili dozvolu da mogu ići u grad, među njima je bio i Stole Apaš. Kasno uveče, na putu za sanatorijum, Ljuba će ga sačekati u zasedi. Apaš je bio u društvu jedne devojke i bio je iznenađen kad je ugledao Ljubu. On je sve vreme očekivao sukob sa Ljubom, znao je da do njega mora doći, ali ne tako brzo i ne na tom mestu. Prvo počinje sukob rečima. U njima ima provakacije, ironije, samouverenosti i sujete da se niko nikog ne plaši. Stole Apaš govori o napastvovanju Dušice i, pri tome, nijednog trenutka ne pokazuje kajanje.
Na pretnju da će mu otkinuti glavu, Apaš sasvim smireno uzvraća:
„Misliš? E, to, Vrapče, nimalo nije lepo od tebe. Tuberani umiru u leto, kad cvetaju tikve. Sad nije leto, Vrapče.“
„Ponekad se, Apašu, desi da i tikve zakasne. Tvoje su, očigledno, zakasnile.“
„U redu, Vrapče. Pa onda, vadi šta imaš. Šta imaš? Pucu? Utoku?“
„Ništa ja od toga nemam. Ne zaslužuješ ti da neko zbog tebe robija. A i tebi ne preporučujem da nešto vadiš. Svakakvim đavolima sam se u poslednje vreme naučio.“
Iz ovih Apaševih reči se vidi da Stole govori pribrano, ima se utisak da je uveren u svoje ozdravljenje. Počinje tuča u kojoj nema molbe, niti pristajanja na poraz. Borba do poslednjeg daha. Ljuba ga „kljuca u pleksus“, u bradu, pipa u „grkljan“, iz sve snage ga pogađa u grudi jer mu čuje šištanje iz njih. Udara ga tamo gde šišti i puca, sve dok iz njega nije pljjusnula krv. Ali ni tada Stole Apaš nije molio, i tada se uspravljao da pruži poslednji otpor: „I dalje kašljući, i izbacujući one crne vodoskoke pred sebe, steže šake u pesnice i posrćući krete prema meni.“
Apaš umire u prašini, Ljuba kreće natrag. Ispred njega izleće neka ptica koja kao da mu pokazuje pravac kojim treba da ide. Sutradan, kada svi vojnici odlaze iz kasarne, Ljuba se vraća u Beograd, na svoj Dušanovac. Prazan, bezvoljan i nezainteresovan za svet oko sebe i za bilo kakav oblik života, Ljuba Šampion sedi na pragu kuće, ne znajući šta će sa sobom. Dolaze mu ljudi iz policije, sa pozivom od Starog da se vrati u Radnički, uzgred mu govore o ubistvu Apaša, ciljajući na njega kao na ubicu. Govore mu o mogućnosti da se ne pokrene istraga. Na njemu je da razmisli. Ali, pošto ima dobar alibi, Ljuba se ne plaši istrage ni eventualne optužbe, niti pak pristaje na povratak u Radnički. Boks, želje za borbom, polet – sve je to u njemu nestalo. Posebno će ga poraziti dolazak Stoletove majke Ruže pred kuću. Ona žali sa sinom jedincem i za njegovu smrt sumnjiči Ljubu.
Međutim, kada shvata da je Stole izgleda krivac zbog Dušicinog samoubistva, kao da mu prašta:
„Pa, Ljubo, sine, tako, samo sam došla da te vidim. Ti više gotovo nikog nemaš, samo još Vladu, ne znaš ni da li je uopšte živ; ja sad više ama baš nikog nemam. Ako si mi ti to, Ljubo, učinio, dobro si znao šta činiš.“ Opet oćutah. Nemam šta ni da kažem. „I još da ti kažem: ako si mi ti to učinio, neka ti je bogom prosto. I želim ti, Ljubo, da se lepo oženiš, da imaš samo jedno dete, kao ja, da ga podigneš – i da ne doživiš ovo što sam ja doživela.“
Ona odlazi bez mržnje i dostojanstvena u svom bolu. I Ljuba ostaje prividno ravnodušan. Ipak, njene reči su ga načele i obesmislile, učinile da se oseća da tu gde je više ne pripada. On će sam tad reći: „To me prosto sahrani. Ta žena mi prosto glavu otkide. Uđem u kuću, pa zatvorim vrata za sobom da me niko ne gleda. Sednem. I tako sedim, sedim, pa onda ne mogu ni to. Ne mogu više tu da ostanem“.
Ubistvo Apaša mu je donelo željeno smirenje. Načeta pukotina je postala još veća. Odlazi u emigraciju, gde se i nalazi u trenutku pričanja svoje pripovesti.
Poslednje, 24. poglavlje, zatvara priču o Ljubi Vrapčetu i Šampionu. Ovo poglavlje znači ponovno vraćanje u sadašnje vreme, u Švedsku i mesto Estersund. Ljuba iz ugla čoveka u zrelim godinama i emigranta još jednom razmišlja o sebi i svojoj sudbini i situaciji u kojoj je sad. Prošao je put preko Austrije, Francuske, izbegličkih logora, političkih manipulacija i sve vreme je osećao veliki duševni bol. U trenutku u kom je ostala je čežnja za zavičajem. Iako mu je dobro u Švedskoj, on se oseća kao čovek koji je izgubio jednu ruku i kopni od neugasive nostalgije.
„A vi, ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava – plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda – jedino u rat.“
Završna rečenica romana kazuje da Ljuba Šampion svoj život u Švedskoj doživljava kao konačno izgnanstvo iz zemlje za kojom će zauvek čeznuti.
Analiza likova
Likovi: Ljuba Vrapče (Ljuba Šampion), Stole Apaš, majka, brat Vlada, otac, žena Inge
Ljuba Vrapče, Ljuba Šampion – potiče iz skromne zanatlijske porodice i sam je zanatlija (bravar). Njegov hobi i strast je boks, sport u to vreme karakterističan za radničku omladinu i gradsku periferiju. Sa takvim poreklom, tim zanimanjem i sportom koji razvija snagu i jača agresiju, kao i sa socijalnim okruženjem u kome se razvijao, u skladu je i njegov govor koji je pun žargonizama, i njegov pogled na svet koji je uprošćen, brutalan i naizgled bez sentimentalnosti. Za razliku od starijeg brata Vlade, njega politika ne zanima, već samo jurenje devojka i sport.
Velike promene u njegovom porodičnom i ličnom životu izazvala su dva događaja: hapšenje brata i oca, dugo robijanje brata, i sukob sa Apašem, kraljem dušanovačkih mangupa, a koji će kasnije usloviti i smrt sestre Dušice. Smrt sestre i hapšenje brata i oca dovešće ga u situaciju da se zameri i vlasti, oličenoj u udbaškom funkcioneru i heroju Perišiću. Brz, nepromišljen, temperamentan, ne shvatajući dovoljno ozbiljno ni vreme, ni prirodu ondašnje politike, viče na Starog, naziva ga bandom; izriče emotivno obojen sud da su svi oni banda. Ne kontrolišući sebe, Ljuba je Starom izrekao najveću optužbu protiv ondašnje vlasti i komunističke ideologije koja je upravljala ljudima i po svojoj proceni određivala ko će šta raditi i šta će biti sa njim. Zato će, po njihovoj kazni, morati odmah u vojsku na trogodišnje odsluženje vojnog roka. Ljuba je bio uveren da će se u njemu sve sleći i smiriti kad bude izvršio osvetu nad vinivnikom lančanih umiranja u porodici – nad Stolom Apašom. Međutim, patnja u njemu nije prestala.
U želji da se udalji od svih tih društvenih i načinjenih gadosti, Ljuba odlazi u emigraciju. Poseban kolorit njegovom liku daje jezik kojim govori (burazer, keva, ćalac, šveca, lešiti, šljaga, makljati, som). Susrećemo se sa problemom kako okarakterisati Ljubin lik, da li ga odrediti kao sasvim negativnog junaka ili ne. Znamo da njegov zločin nije proistekao iz koristi, gluposti ili gramzivosti, već zbog sestre i cele porodice, ali nameće se etičko pitanje zar neko ko je ubica može imati osobine pozitivnog lika.
Neki proučavaoci književnosti ga Ljubu porede sa Mersom, junakom romana „Stranac“ Albera Kamija. Ono što ih razlikuje je to što se Merso nikad ne osvrće na ono što je učinio, ne preispituje događaje iz prošlosti i svoje postupke, ali Ljuba to neprekidno čini, on stalno traži nekog slaušaoca ili neki glas koji će mu reći da nije kriv za ono što je učinio. Ljuba ima 38 godina, ali govori kao neko ko je na zalasku života i ko je prošao sve.
Ljuba podseća i na tragičnog antičkog heroja koji svoj čin ubistva iskupljuje izgnanstvom, napuštanjem zemlje za kojom će do kraja života patiti. Kada Ljuba Sretenović Šampion na samom početku romana izgovori rečenicu: „Ne, neću se vratiti!“ – on time definitivno određuje svoju sudbinu i životni poraz.
Svi ostali likovi koje Ljuba spominje oblikovani su isključivo iz njegove perspektive.
Stole Apaš – prvo mu je bio uzor, namestio mu je prvu devojku, postao je njegov skakavac, obavljao za njega sitne poslove, ali posle svađe oko brucoškinje iz Kragujevca postaje mu suparnik i neprijatelj. Sukob se nepovratno zaoštrava kad mu Apaš siluje sestru, posle čega se ona ubije. Ljuba ga ubija golim rukama, u pravednoj tuči, i primećuje da kod Apaša nema ni trunke kajanja za ono što je učinio.
Majka – Ljuba kaže da je bio njen ljubimac, ali kako je imala i 7 godina mlađu sestru od Ljube, brinula je o njoj, a Ljuba je imao punu slobodu da radi šta je želeo. Požrtvovana žena iz patrirajhalne porodice sredinom 20. veka. Posle nesrećne smrti ćerke izgubi razum i krivi Ljubu, brata Vladu i muža što je njima posvećivala više pažnje, a jedino što je imala vredno u životu je žensko dete koje je izgubila.
Brat Vlada – jedini iz Ljubine porodice koji je ostao živ i sa kojim pripovedač ima neki kontakt i dalje. Leti ženu i usvojenog sina šalje u Beograd. Kad su bili deca i mladići, brat mu je bio kao otac, on ga je vaspitavao, a najviše batinama, po povratku iz vojske odmah ga je istukao kad je saznao da se petlja sa Apašem. Politički aktivan, kao i otac biva uhapšen jer je slušao nedozvoljene radio stanice.
Otac – posvećen svojoj firmi i sindikatu, politički gonjen i završava život duboko tragično. Dok je Ljuba odrastao, slabo je bio prisutan u kući.
Žena Inge – imaju kako on kaže dobar odnos i skladan brak, ona razume njegova ćutanja i kad ga hvata nostalgija. Nije posebno lepa, imao je lepših devojaka, ali mu je odana. Prihvatio je njenog vanbračnog sina kao svog.
Beleške o piscu
Dragoslav Mihajlović savremeni je srpski romansjer, pripovedač i dramski pisac. Rodio se u Ćupriji, 1930. godine.
Književni rad započeo je knjigom zbirkom pripovedaka „Frede, laku noć“. Nakon toga, 1968. godine objavio je delo „Kad su cvetale tikve“. Delo je postalo njegovo najprevođenije, prevedeno je na čak trinaest jezika. Veliki uspeh postigao je i njegov roman „Petrijin venac“.
Njegova najpoznatija dela su: „Čizmaši“, „Goli otok“, „Crveno i plavo“, „Vreme za povratak“, „Gori Morava“ i mnoga druga.
Član je Srpske akademije nauka i umetnosti, dobio je mnoge dramske književne nagrade, a i jedan je od najprevođenijih sprspkih savremenih pisaca.
Ostavite odgovor