Zvezda u čijim je grudima nešto kucalo obrađena lektira književnice Grozdane Olujić. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Grozdana Olujić je jedna od najpoznatijih književnica za decu i mlade, a posebno su poznate njene bajke od kojih je jedna od popularnijih svakako Zvezda u čijim je grudima nešto kucalo. Grozdana je pisala je radio-drame, romane, pripovetke, eseje, ali najvažnije mesto nekako pripada njenim bajkama, koje se suprotstavljaju dečijom težnjom i željom za domom i porodičnom toplinom, odvojenošću dece i roditelja i oblicima urbanog načina života.
Pred nama je jedno jako zanimljivo delo Grozdane Oluijić, koje iako na prvi pogled podseća na narodnu bajku, zapravo je umetnička bajka jer imamo autora. Pored toga ključe razlike su u tome da nije nužno da ovaj tip bajki ima srećan kraj već da ostavlja prostor za razmišljanje. Pored toga nema učestalni početak i kraj, deo priče se odnosi na deskripciju okruženja u kojem se odigrava radnja, priča je zasnovana na piščevoj ideji koju razvija uz pomoć mašte.
Bajke Grozdane Olujić ne idealizuju svet u kojem živimo i život uopšte, već nam ističu važnost međuljudskih i porodičnih odnosa i otkrivaju svet slobode i emocije oslanjajući se na sklad odnosa između prirode i čoveka, plemenitost i dobrotu tj. sve elemente koje jedna narodna bajka treba da ima.
Ona je bajke stvarala iz potrebe da se ljudska nevolja prevaziđe bar prividno, a u njima je davala snažne moralne poruke, koje je uvijala u priče iz prirode ili o prirodi. Personifikujući prirodne elemente, ona im je davala ljudske osobine i pričajući njihove priče zapravo pričala ljudske priče, kritikovala društvo, skretala pažnju na relevantne pojave, hvalila dobre i kudila loše osobine ljudi. Jedna od takvih njenih dela i je i bajka Zvezda u čijim je grudima nešto kucalo.
Iako je ovo umetnička bajka, glavni motiv je ljubav. Kroz ovu priču jasno vidimo da je jako važno boriti se za pravu i iskrenu ljubav. Da za takvu ljubav je vredno sve žrtvovati, kao što smo videli u priči, čobanin je žrtvovao svoj život a Zvezda svoju besmrtnost i večost, sve to radi toga da provedu život zajedno, jer ljubav pobeđuje sve. Zbog toga će čobanovu frulu čuti samo oni koji vole, oni koji vole istinski svim svojim srcem i dušom. Čisto srce uvek donosi dobro i spaja nespojive svetove.
Ova divna ljubavna priča između Zvezde (koja je metaforički devojka) i čobanina sadrži mnogobrojne umetničke elemente čija inspiracija dolazi iz Grčke mitologije ali i iz 19. veka. Na početku imamo prepirku među zvezdama koja je najlepša među njima, što nas asocira na priču iz Grčke mitologije, na primer o jabuci razdora. Takođe imamo i povezanost sa pričom o Orfeju i Eurdici, o njihovoj ljubavi i vernosti i požrtvovanosti Orfeja da povrati Euridiku iz podzemnog sveta.
Prizor koji je opisan na početku priče i koji nam ujedno govori o mestu radnje podseća na čuvenu sliku Vinsenta Van Goga, pod nazivom Zvezdano nebo iznad Rone.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: umetnička bajka
Mesto radnje: jezero u šumi
Vreme radnje: noć
Tema: ljubav između Zvezde i Čobanina.
Ideja: ako je ljubav prava ona će trajati večno i vredna je apsolutno svakog čekanja.
Prepričano delo, citati
Jedne noći među zvezdama je izbila rasprava koja od njih je najlepsa, najnežnija i najblistavija. Dok su šaputale među sobom spustiše se na zemlju i jedna od njih se seti da se odavno nisu kupale u jezeru.
„Šaputale zvezdice, šapućući sve više se spuštale ka zemlji, sve svetlije postajale i krunile se kao latice srebrnog cveta. Iznenada se jedna priseti da se odavno nisu kupale u jezeru. U noći punoj mirisa trava spuštale su se zvezde i poput srebrnih leptirića padale na jezero.“
Prva zvezda koja stiže na jezero začula je neki čudan zvuk, zvuk frule koji ranije nije nikad nije čula u svojoj nebeskoj bašti. Zadržavajući dah, polako, privukla se mestu odakle je dolazio zvuk frule i vide mladića, čobanina kako svojom frulom uspavljuje vetar. Zagledala se u mladića koji se nije pomerao sa mesta, nije disao, osvrtao se ni gledao. Znao je da „Ko Zvedu nebesku u srcu primi – dušu je svoju izgubio.“, ali ipak nije mogao da se suzdrži.
Zvezda ga je molila da joj svira još malo, pa je on zasvirao tako tiho da je čak i šuma zadržala „dah“, a nebo se posulo zvezdicama. Zvezda se nije ni pomerala, stajala je kao okovana i zatvorenih očiju i bez daha slušala.
„- Sviraj mi još malo!. – zamoli Zvezda, a jezero srebrom buknu. Kako je mogao da je odbije? Da od očiju njenih umakne?
Zasvira momak tako tiho da šuma zadrža dah, a nebo se zvezdama osu. Zvezdica se i ne pomeri. Kao okovana stajala je i slušala, bez daha, zatvorenih očiju.“
Zvezda je cele noći slušala zvuk frule i posmatrala mladića, sve dok se sunce nije pojavilo na istoku i ona mu šapnula da mora ići. Od tad je svake noći zvezda dolazila da sluša čobanina i njegovu frulu. Kada bi se umorio, ona bi stavljala njegovu glavu sebi u krilo i tako čekala jutro kada bi ga poljubila i otišla na nebo nazad svojim sestrama.
„Zvezda je od te noći, svaki put kad se nebeska bašta kao ružičnjak svetlošću ospe, silazila na jezero i slušala glas frule, nema od nežnosti i čežnje. A kad bi se momak od svirke umorio, stavljala mu je glavu sebi u krilo, zaklanjala ga slapom kose i čekala da se na pritihlim vodama jezera, kao rumeni lokvanj, javi prvi zrak sunca.“
Svakim danom je postajala sve svetlija i jednog dana Velika Zvezda Majka joj kaže da se uputila na opasan put i da se sabere i radi šta i ostale zvijezde rade.
„Na opasne si se staze uputila dete. Saberi se i radi što i ostale tvoje sestrice. Svet ljudi i svet zvezda nespojiv je.“
Ispričala joj je da je davno, kad je još bila mlada, jedna zvezda toliko bleštala da je od svog bleska naglo sinula i izgorela, a da niko nije znao zašto i pitala ju da li će se isto desiti i sa Zvezdom? Zabranila joj je da napušta nebesku baštu, ali mala Zvezda nije prihvatila savet Velike Zvezdane Majke.
„- Moram da je napustim, majko!“
Velika Zvezdana Majka ju je pitala da li je bolesna, pipunula joj je čelo i obraze koji su goreli, a onda je pitala kakav se to šum čuje. Prislonila je svoje uho na njene grudi i čula da dopire brzo kucanje kakvo niko na nebeskim livadama nije čuo. Nijednoj zvezdi nikad nije šuštalo u grudima ili kucalo, pa je pozvala Vidara za savet.
„Zvezdana Majka prinese uho grudima njene miljenice i ču kako odande dopire užurbano kucanje kakvo se na nebeskim livadama nikada nije čulo. Od kada za sebe zvezde pamte, nijednoj nije u grudima šuštalo, nije kucalo.“
Nakon konsultacije sa Vidarom on reče da zvezda u grudima ima ono što imaju ljudi i da će zbog toga umreti.
„Zvezde su večne. Ne znam šta je s ovom. Nije se još rodla zvezda koja bi imala ljudsko srce…“
Nebeski Vidar joj je prepisao tišinu i mirovanje, a Velika Zvezdana Majka je zaključala nebesku baštu. Čobanin je svake noći nastavio da dolazi na jezero i čekao je svoju zvezdu. Pitao se šta joj se desilo i nežno svirao tako da je s vrha kapalo lišće, a mesečina se slivala kao suza niz obraz. Koliko god je svirao, njegova Zvezda nije došla. Čak mu se nekad činilo da ju vidi na nebu, ali nije mogao da bude siguran.
Iz daleka su sve zvezde bile tako nežne i sjajne, a vremee je nad jezerom letelo kao vetrom nošen list. Divlje guske su odlazile na jug i vraćale se više puta, a godine su prolazile nemilice. Momak nikad nije skinuo pogled s neba tražeći svoju zvezdu.
Jedno je veče, za vreme pune mesečine, moomak video u vodi svoj lik i pitao se u koga on to gleda. Bio je star, kosa mu je bila tanka kao pričje kosti i srebrna. Mesec je svojom hladnom rukom dirao njegov obraz. Upitao je Mesec za pomoć ali mu on kaže da je zauvek zaboravi.
„- Ti Meseče, koji ne prestaješ da lutaš, jesi li video moju Zvezdu?
-Video sam sve zvezde! podiže Mesec vrh obrve.- Kako da znam koja je tvoja?
-Moja je najnežnija, najlomnija.
-Misliš na ovu kojoj u grudima nešto kuca? Koja stalno pokušava da pobegne, jer ne shvata da će, nastavi li kako je počela, od sopstvenog bleska izgoreti.
– To je sigurno, moja Zvezda!- klinku Čobanin i zadrhta: zar zvezde nisu večne? Zamoli Čobanin Mesec da ga ponese u posetu bolesnoj Zvezdi, ali Mesec se naglas nasmeja: to nije bilo, niti će biti, neka zaboravi na Zvezdu, neka na nešto drugo misli…“
Ali momak nije mogao da zaboravi na svoju zvezdu. Godine su prolazile, a njegove zvezde nigde. Gledao je u nebo u nadi da će je uočiti, ali tako u daljini sve zvezde izgledaju isto. Čak mu se i počela priviđati u svetu oko sebe.
„U kapi rose video ju je, u letu svica, u oku gušterice. Sve duže i nežnije je svirao, dok nije i jezero, i šumu i Mesec na nebu začarao.“
Posle mnogo godina kada je mladić već posve osedio jednog dana se njegova Zvezda otkide sa neba i pade kraj njega, ali ni on ni ona nisu ništa rekli ni pitali. Zvezda ga je uhvatila za ruku i povela sa sobom na nebo dok su se oči travke otvarale da ih vide kako odlaze, a oni su se penjali sve više i više. Nisu znali do kojih nebesa su došli, ni u kojoj nebeskoj bašti su stali. Oblaci i mesec o tome ništa nisu pričali.
Jedne svetle noći kada se rascvetaju zvezde kao belo cveće lokvanja – od gore silazi zvuk frule koji ne prestaje da svira sve do zore, a njegov zvuk čuju samo oni ljudi koji umeju iskreno da vole.
Analiza likova
Likovi: Zvezda, čobanin
Zvezda – Zvezda je metafora devojke. Ta zvezda poseduje neizmernu lepotu i blistavost. Ona je jako zaljubljena u čobanina, očarana je njegovom pesmom i muzikom.
„Kao okovana stajala je i slušala, bez daha, zatvorenih očiju.“
Ekstremno je požrtvovana jer čak iako je svesna da više neće biti besmrtna ako stupi u kontak sa čobaninom ona to ipak radi. Njena ljubav prema čobaninu je toliko velika da ne sluša savet Velike Zvezdane Majke da ne ide putem srca jer će da nestane.
„- Dobro bi bilo da ne napuštaš nebesku baštu! – reče Velika Zvezdana Majka, ali Zvezda nije mogla da prihvati njen savet.
– Moram da je napustim, majko!“
Takođe verna je čekala je ceo život da bi se opet sastala sa čobaninom i da zajedno mogu da odu na nebo.
Čobanin – Jako talentovan jer je svojoj pesmom uspeo da privuče pažnju Zvezde i da je navede da se ona zaljubi u njega.
„Zasvira momak tako tiho da šuma zadrža dah, a nebo se zvezdama osu.“
Ali kao što obično biva kad srce voli, ljubav je prava. Iako je znao da „Ko zvezdu Nebesku u srcu primi – dušu je svoju izgubio“, ipak se odlučio na taj poziv i zaljubio se u Zvezdu. On je takođe požrtvovan i veran je ceo život proveo čekajući da se Zvezda opet spusti sa neba.
„Iz daleka sve su zvezde jednako sjajne, jednako nežne. Nad jezerom je, kao vetrom nošen list, letelo vreme. Odlazile su na jug divlje guske i vraćale se, opet išle. Godine su prolazile.
Momak nije skidao pogled s neba.“
Beleške o piscu
Grozdana Olujić rođena je 30. avgusta 1934. godine u Erdeviku kod Šida. Srpska je književnica, antologičarka i prevodilac, a trenutno živi i radi u Beogradu.
U svom rodnom mestu Erdeviku je završila osnovno obrazovanje, dok je gimnaziju pohađala u Bečeju. Posle mature upisuje književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu gde stiče svoju diplomu i magisterij. Grozdana je još u srednjoj školi počela sa pisanjem svojih prvih literarnih dela, a većinom ih je objavljivala u časopisima „Mlada kultura“ i „Stražilovo“. 1953. godine na natječaju časopisa „Borba“, Gordana dobiva prvu nagradu i to za najbolji priču čime ulazi u svet književnosti kao devetnaestogodišnjakinja.
Dve godine posle (1955.) izdaje svoj prvi roman „Izlet u nebo“ namenjen mladim čitaocima koji joj je donio i negativne i pozitivne reakcije i potvrdio njen uspeh kao književnica prevođenjem na nekoliko stranih jezika i adaptacijom za pozorište. Upravo po tom delu je snimljen i film pod nazivom „Čudna devojka“ koji je režirao Jovan Živanović, u produkciji „Avala film“, a premijera filma je bila 1962. godine.
1959. godine, izdavačka kuća „Mlado pokolenje“ objavljuje zbirku s književnim razgovorima savremenih jugoslovenskih autora, među kojima svoje mesto zauzima i Grozdana Olujić.
1963. godine, u suradnji sa beogradskom izdavačkom kućom „Prosveta“ objavljuje roman „Glasam za ljubav“ za koji joj iste godine „Telegrafm“, zagrebački časopis za kulturu i politiku, dodeljuje nagradu za najbolji kratki roman, a isti je doživeo i filmsku i pozorišnu adaptaciju.
Grozdana nastavlja svoj literarni opus namenjen mlađim čitaocima, pa 1964. godine „Prosveta“ objavljuje njen novi roman „Ne budi zaspale pse“, a nakon tri godine i „Divlje seme“ koji ulazi u uži izbor za nagradu NIN. Engleska inačica pod nazivom „Wild Seed“ ubrzo je prepoznat i uvršten u obrazovni sustav i postaje obavezna lektira na pojedinim univerzitetima u Americi. Iste godine završava i sa pisanjem romana „Preživeti do sutra“, koji je tek 2017. godine ugledao svetlo dana.
Umesto da se bavi objavljivanjem romana, Grozdana je počela da piše priče i bajke za decu, pa 1979. godine objavljuje zbirku „Sedefna ruža i druge bajke“ koja doživljava veliki uspeh i dobiva nagradu „Politikin zabavnik“. 1984. godine objavljuje zbirku „Nebeska reka“, a odmah posle i „Dečak i princeza“. 1984. godine izdaje zbirku „Afrička ljubičica“ od kojih su neke priče uvrštene u antologije u Francuskoj, Rusiji, Indiji i Izraelu. Za posebno popularnu priču „Igra“ iz zbirke Grozdana je dobila nagradu za najbolju priču na svetu na festivalu koji se održavao u Nemačkoj u gradu Arnsberg.
1987. godine izdaje novo delo, roman-bajku „Zvezdane lutalice“ koja osvaja kritike i publike, a usledile su zbirke „Snežni cvet“, „Kamen koji je leteo“ i „Zlatni tanjir“. 1990. godine štampana je i zbirka „Princ oblaka„.
Osim romana za mlade i bajki za decu, Grozdana Olujić je objavljivala i mnoge eseje koji su se osvrtali na druge književnike – Franc Kafka, Marsel Prust i Tomas Vulf. Takođe objavljuje i studiju pod nazivom „Problem identiteta ličnosti u delu Virdžinije Vulf“ i prevode dela američkog nobelovca Sola Beloua, roman „Kostur“, indijske autorke Amrite Pritam i „Taj čovek“, japanskog pisca Jukija Mišime i engleskog pisca Arnolda Veskera, roman „Korov“ za koji autor Vilijam Kenedi osvaja Pulicerovu nagradu.
Grozdana je takođe i radila na prevodu i pripremi pesama iz savremene indijske poezije, zatim bajki „Antologija ljubavnih bajki sveta“ koja je izdana 2001. godine u kojoj se nalaze najlepše srpske, škotske, havajske, brazilske, estonske, indijske, japanske, kineske i ruske bajke, ali i dela čuvene braće Grim, Hansa Kristijana Andersena i Šarla Peroa.
Grozdana Olujić je umrla 16. marta 2019. godine.
Ostavite odgovor