Glasam za ljubav obrađena lektira književnice Grozdane Olujić. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
1963. godine beogradska Prosveta je objavila roman za mlade Glasam za ljubav Grozdane Olujić. Iste godine književnica je za taj roman dobila prvu nagradu zagrebačkog Telegrama za najbolji kratki roman. Ovo književno delo doživelo je svoju i pozorišnu i filmsku adaptaciju. Film Glasam za ljubav, snimljen po ovom romanu u bioskopima se prikazivao 1965. godine.
Analiza dela
Dalekosežne posledice na delo su imale ideološke kritike sa kojima se susretala tokom vremena, a koje su uglavnom određivali značaj i mesto spisateljice u tonu negativne recepcije u socijalističkom vremenu. U svim bitnijim književno.istorijskim pregledima u drugoj polovini 20. veka, dela Grozdane Olujić vrednovana su kao „bez osobite dubine“ ili „dosta prevođeno“. Danas vidimo da njen opus i dela imaju znatnu slojevitost i dubinu i da je autorka beskompromisna i provokativna u predstavljanju svog mišljenja oko skrivenih strana društva i ljudske prirode.
Modernost njenih romana ogleda se u pripovedačkoj strukturi i usredsređenosti na ono šta je aktuelno – stvarnost zemlje koja se u to vreme oporavlja od rata i posledica koje je ostavio. Najčešći junaci u njenih proznim delima su umetnici, činovnici, studenti, srednjoškolci, a pozicija mladih u svim pomenutim vremenima je veoma slična što autorka potkrepljuje i svojom izjavom za jedan časopis:
„Oni (mladi) se ne mire sa postojećim i u svom traganju za srećom često prekoračuju moralne, društvene, erotske norme.“
Ono što je realno i činjenično je da je slika društva u stvarnom svetu (bilo da je mesto radnje u Njujorku, Beogradu ili Karanovu kao što je slučaj u ovom delu) suprotna od komunističke ideologije i potrebe da se mladi oblikuju kao izgraditelji budućnosti i društva uopšte ili promicatelji socijalističkih vrednosti. Jedan list iz tog vremena nazova njene junake „prvim hipicima u sprskoj književnosti“ pa možemo reći da je Grozdana anticipirala (ili naslutila) proteste 1968. godine u Jugoslaviji.
Glavni junak ovog romana je Slobodan Galec, dečak od šesnaest godina, učenik drugog razreda gimnazije koji je ujedno i pripovedač romana. Pripovedanje u romanu je u 1. licu. Autorka tematizuje i fokusira se na odrastanje dečaka Slobodana Galca i njegove devojke Rašide u provincijskom gradiću Karanovu naglašavajući njihovu iskrenost osećanja porodičnim i školskim problemima čime se dobiva kompleksna slika neobičnih ljudskih sudbina i međuljudskih odnosa.
Interesantno je da je za mesto radnje odabrala Karanovo, varošicu u Vojvodini, lokalitet koji se pojavljuje i u kasnijim romanima Grozdane Olujić, na primer u romanu Glasovi u vetru za koji je Grozdana Olujić dobila Ninovu nagradu).
Književni elementi
Vrsta dela: epika; roman za mlade
Mesto radnje: Karanovo, varošica u Vojvodini – izmišljena varošica, sinonim za sva slična mala mesta u Vojvodini. Ima tri crkve, pravoslavnu, katoličku i sinagogu, i nijedna se zvonom ne oglašava u isto vreme, lokalnu prosjakinju, usamljenu baronicu koja je pomerila pameću, apotekara i stroge profesore, mesarnicu, železničku prugu, groblje na kom se skupljaju ljubavnici svih generacija i plažu na obali reke Tise.
Kako pripovedač doživljava Karanovo: „S gađenjem pomislih na dve glavne ulice i nekoliko prašnjavih uličica koje je neko nazvao gradom. Idiot! I to idiot koji nije stigao da vidi kako u tom gradu jedino gradski deluju crkva i zatvor pred kojim jedan milicionar stoji tek onako: ovdašnji lopovi isuviše su vešti da bi sebi dozvolili letovanje iza rešetaka.“
Vreme radnje: šezdesete godine 20. veka
Tema dela: doživljaji Slobodana Galca i njegova nedozvoljena ljubav sa devojčicom Rašidom
Ideja dela: naslov romana može da se uzme za moto ovog romana, u njemu je sadržan i životni moto glavnog junaka koji se zalaže sa jednostavne, ali čini mu se zaboravljene životne vrednosti: ljubav i iskrenost. Taj svoj stav je iskazao i u pismenom zadatku, ne baš sjajno ocenjenom i shvaćenom. Još jednu poruku nosi misao glavnog junaka i pripovedača: „Nećete daleko dogurati, ako počnete da obraćate pažnju na ocene.“
Prepričano delo, citati
Kratak sadržaj
Roman se sastoji iz deset glava koje su obeležene rimskim brojevima i nemaju nazive.
I glava
U prvoj glavi glavni junak romana i pripovedač upada u konflikt sa profesorom Novakom jer baca knjigu na času i mašta kako će, kako je i njegova majka radila, jedno dana otići iz Karanova i to na ostrva Južnog mora.
„Moja majka tvrdi da je i ona, jednom ranije želela da ode, ali nije otišla, jer svi mi sa šesnaest godina želimo tako nešto, pa posle zaboravimo i ne odemo. Ja ću otići. Dovoljno sam lud za to. Na tim ostrvima čitavo je čudo zlatnog peska, palmi i majmuna. Izdresiraću jednoga da ljudima zavlači šapu u džepove i dovesti ga u Karanovo, ako se vratim, mada mislim da se neću vratiti. A zašto bih? Niko neće crkavati zbog toga što me nema.“
Dok rasprava sa profesorom traje i odjekuju crkvena zvona Slobodan gleda devojčice osmog razreda kako rade fizičko i među njima prepoznaje sestru Vesnu, svoju omiljenu sestru, pegavu i crvenokosu. Kasnije idući ulicom sreće baronicu of Petrovič kako na olilnjalom kaišu vodi svoju irsku seterku. Priča se da je ona pomerila pameću otkad ju je verenik ostavio pola sata pred venčanje. Slobodan sreće i Nenada Čička Atamana (nadimak je stekao snimajući film o Tatarima) sa kojim je nekad išao u razred, a koji je izbačen iz škole pošto je nastavnicu pokušao da izbaci kroz prozor. Ataman za staru baronicu tvrdi da leži na zlatu.
„Govorilo se, zatim, da je otišao u mehaničare, a možda i jeste, samo što posle snimanja filma o Tatarima on to više nije bio. Obrijan do temena, u nekim širokim gaćama, on je čitav jedan mesec jahao konje bez sedla, raspalio šamar snimatelju kad mu je ovaj nezgodno spomenuo majku i stekao ime Ataman. Nije bogzna kako mirisao to ime, ali se vremenom privikao.“
Upoznaje devojčicu Rašidu, svoju buduću devojku, koja je ime dobila po nekoj turskoj babi i napunila je 14 godina pre 4 meseca. Rašida im govori o svojoj nastavnici fizike i oceni koju kod nje ima.
Ataman je smislio da fizičarki šalje ljubavna pisma i cveće baš onda kad Rašida treba da odgovara, a Slobodan će biti taj koji će pisati ta pisma. Rašida je već čula od Vesne da Slobodan sjajno piše pismene i domaće zadatke i da njoj nekad pomaže. Slobodan i Rašida se poljube, to je Rašidin prvi poljubac, a Slobodan joj obeća da će pisati pisma Melaniji i tako je odobrovoljiti kad Rašida bude odgovarala.
II glava
Slobodana kod kuće zatiče vrlo neprijatna atmosfera, otac je već na železničkoj stanici u Karanovu setio šta se desilo sa njegovim sinom. On se pita čime je zaslužio takvog sina. I Slobodan i Vesna dobijaju batine jer je Vesna često podnosila kaznu koja je bila upućena samo Slobodanu. Otac ga poredi sa ujakom Dragutinom, čudakom, koji je život proveo u zgradi u koju Karanovo šalje sve one koji štrče.
Sutradan odlazi kod majke gde ga očuh i polusestre odmah dočekuju pune pridika i grdnji. Majci iskreno ispriča sve što se desilo i obećava da će se popraviti. Kad je imao 9 godina, maštao je kako će živeti sam sa majkom u kući u šumi daleko od svih. Po povratku od majke sreće Mitu Poparu sa kojim ide u razred i Atamana i plan je da Mita bude takođe uključen u akciju sa pisanjem pisama Melaniji jer i on ima jedan iz fizike. Mita će ih ubacivati u sanduče uz neki cvetić jer profesorki inače svakog jutra donosi novine i mleko.
Kasnije, na času ruskog kod profesora Bagrickog dobija jedan jer nije znao prilog vremena prošlog od glagola pisati. Počinje čas matematike koju ima predaje Hadži – Nikolov koji uvek ima jak parfem i zavodi redom sve devojčice iz razreda. Čeka veče da se nađe sa Rašidom koja je obećala da će doći, dok profesorki Melaniji piše izmišljeno ljubavno pismo, misli o Rašidi, pa zato i njegova pisma imaju tako ličan ton i deluju stvarno jer ih piše zaljubljeni dečak.
III glava
Sastaje sa sa Rašidom, pričaju o baronici, Rašida ne veruje u priču da ona ima toliko blaga jer da ima ne bi išla ulicom tako bedno obučena i ne bi jela samo povrće, a i da ima sigurno je poslednja osoba koja bi znala kako da iskoristi to zlato. Gledaju na reci brod koji pristiže i planiraju kako će zajedno otići negde daleko iz Karanova. Rašida priča Slobodanu kako je njena sestra letela avionom i kako je sve izgledalo maleno iz vazduha. Priča mu kako je nedavno ostala bez majke koja je umrla posle spontanog pobačaja.
Vesna mu sutradan otkriva kako je Melanija bila mnogo veselija tog dana jer je pročitala ono pismo. Priča sa Nedom koja mu poverava da ako ima uslova da će studirati nuklearnu fiziku. Razmišlja da li je zaljubljen u Nedu, ali misli da nije, svi su prosto fascinirani njom jer je drugačija od drugih devojčica. Njeno lice je uvek mirno i ima drugačije držanje od ostalih devojčica. Opisuje roman koji počinje da piše. Shvata da mu je roman početnički i neuverljiv.
„Na početku romana on je bio u zenitu slave: išao je na turneju, žene su jurile za njim a klubovi se otimali. On sam, i mimo fudbala, bio je vešt: imao je uvek više novca nego što je mogao da potroši i to je bilo čudno. Reših da ga pretvorim u krijumčara drogama. U lopti s dvostrukim zidovima on je prenosio droge s kontinenta na kontinent i niko se nije setio da posumnja.
Napisao sam to, a onda shvatio da je bućkuriš poslednje vrste.“
Ruča kod majke u kući, dolazi očuh Timotije, otpočinje svađa sa njim, Jasmina govori majci kako je Slobodan zaljubljen u Turkinju, a Slobodan jedva čeka da se započne razgovor o Rašidi, govori majci kako Rašida liči na nju. Očuh ga potcenjivački posmatra i onda mu priča kako on pripada generaciji koja ništa neće postići, da je on već u njegovim godinama učestvovao u ratu. Otpočinje svađa.
„Rekoh da mi je žao što nije rat pa ne mogu izgladneo i bos da jurim švabe, ali da sam i ja dva puta učestvovao u izgradnji Auto-puta i to nije beznačajno kad se uzme u obzir da neki, čija je snaga tolika da bi mogli konju rep iščupati, sede na konferencijama i mlate praznu slamu. – A što se Rašide tiče, to je samo moja, i slovom moja privatna stvar! – viknuo sam i ustao od stola tako naglo da je posuđe počelo da se trese.“
Očuh ga pljesne po obrazu, Slobodan navali na njega, majka ga preklinje da se izvini jer je mlađi, on ne želi, izlazi iz stana i ne želi tu više da se vraća, majku ću nadalje viđati van te kuće.
IV glava
Sastaje se sa Rašidom kojoj se hvali kako je izmlatio očuha. Maštaju kako će otići negde daleko zajedno, kako će videti velike svetske gradove. Priseća se razgovora sa svojim drugovima gde se svako od njih hvali koliko je devojaka imao. On nije bio takav, razmišlja da li da kaže Rašidi da je voli, ali plaši se da će ga ismejati. Voz zamalo što ih ne zgazi. Ljube se dugo.
Slobodan se priseća kako je uvek učio iz starih udžbenika koje je otac donosio od ranijih generacija iz škole. Rašida ga opominje da napiše opet pismo Melaniji jer nije došao njen red da odgovara, pa će ona biti bolje volje ako bude imala pismo. Jedu sirova ptičja jaja. U povratku kući ugleda u mraku ljubavni par, prepozna svog oca u zagrljaju sa drugom ženom. Staniku zatiče budnu kad dođe kući koja mu govori da je isti na njegovog prokletog oca.
„- Možda si i učio! – reče na kraju. – Ali, ako si učio ono što ja mislim da si učio, slobodno si mogao i da ne učiš. Galcima je to u krvi! – sedela je i ruke su joj bile spuštene niz krilo. Na sebi je imala jednu od svojih večitih tamnosmeđih haljina, a lice joj je bilo kao u žene od pedeset, iako je imala tek trideset pet. Pomalo sam je kao žalio, ali to nije moglo da traje dugo. Ona je počela da gunđa i to me je podsetilo na sve one godine u kojima sam od jutra do mraka slušao njen glas.“
V glava
Noć provodi budan razmišljajući kako će izgledati sutrašnji dan i šta će Stanika sve reći ocu. Piše pismo Melaniji. Zatiče ga za doručkom stara atmosfera, otac i maćeha pričaju o svakodnevnim stvarima, otac hvali njenu belu kafu i razgovaraju o cenama na pijaci kao da se ništa prethodnog dana ništa nije dogodilo. Najviše je on predmet razgovora i njegov kasni povratak kući. Nervira ga sve to, to licemerno ponašanje i oca i maćehe. Reši da ide na Tisu da se kupa iako ga ukućani podsećaju da do kraja školske godine su samo dve nedelje i da ima jedinice koja mora da popravi. Ne haje za to. Seti se majke, silno želi da je vidi, da porazgovara sa njom. Sretne je u povratku sa pijace, kupovala je ribu jer očuh obožava riblju čorbu.
„Išla je oborenih očiju, ali kapci su joj bili zapaljeni. Nismo govorili, ali ja sam znao kako misli na to da sam ja lupio druga direktora po njušci i da više nemam pristupa u onu kuću. To ju je punilo nemirom, pa je podrhtavala kao jasika na vetru.
Muškarci su se ludački okretali za njom. Ona ni najmanje nije izgledala kao žena koja ima sina visokog dva metra, dve kćerke i muža direktora. Pitao sam se zašto je baš njega izabrala? Sa svojom zlatnom kosom, ona je mogla da izabere koga god je htela. Nekim ostatkom iskrenosti shvatih da bih mrzeo bilo koga da je izabrala. To je bilo tako i to nisam mogao da izmenim.“
Majka ga zove na ručak kod sebe, ali on želi da odlazi više u tu kuću. Sreća baronicu koja ga poziva u svoj dom da vidi njen ribnjak, pomisli da je to ipak sjajna prilika da uđe u baronicinu kuću i tako otkrije ima li zaista ono silno zlato o kom se govori. Predomišlja se u vezi sa tim zlatom, misli da mu je potrebno da bi se on i Rašida otisnuli u dalek svet.
Ulaze kod baronice u stan, on, Rašida i Ataman, ali tamo ne zatiču nikakvo blago, već usamljenu senilnu ženu koja živi u dalekoj prošlosti i koja priča sa svojim davno preminulim precima.
„Mi nismo videli ništa. Soba je bila sasvim prazna n stolice su bile prazne, ali, kad god bismo hteli da sednemo na neku od njih, Baronica bi nas gotovo dršćući upitala zar ne vidimo da tu već sedi gospođa njena majka, nli mali Emilijan ili draga rođaka Šarlota? Sve su stolice bile zauzete i svi koje nismo videli počinjali su da ručaju.“
Preplašeni gotovo izleću iz kuće.
VI glava
Ataman im ne veruje da kod baronice nema blaga. Rašida pita da li je napisao novo pismo Melaniji. Rašida strahuje šta će se desiti ako budu otkriveni u prevari pre nego što ona ne popravi jedinicu. Na groblju vide grobove svih onih koje je baronica spominjala i kojih odavno nema među živima. Opet među brojnim ljubavnim parovima svih generacija na groblju prepoznaje svog oca u zagrljaju sa Stanikinom prijateljicom.
„Nisam bio sasvim siguran, ali činilo mi se da je to Stanikina prijateljica udata za doktora Simenčića. Jedno okruglo, belorumeno parčence žene, koje me je uvek podsećalo na kučiće što ih drže u izlozima na svilenim jastucima. One sa velikim očima i bez nosa. Pekinezere, ah da!“
Rašida mu poklanja kornjaču Gretu, nazvanu po Greti Garbo, u znak njihove dvonedeljne veze. Odlaze na igranku. Ne prija im atmosfera na igranki, izdvojeni su. Svi momci, uključujući i Slobodana, gledaju u Nedu.
Rašidi to nije prijalo i bila je ljubomorna. Odlaze sa igranke i trče Karanovim i zvone stanarima na vrata, pa beže. Ljudi se između sebe optužuju ko bi to mogao da uradi.
VII glava
Kornjača Greta postaje Slobodanov verni pratilac u svim aktivnostima, vodi je svuda, čak i na plažu. Ona postaje njegova sopstvena senka. Rašidi čita odlomke svog romana i ona se na to krevelji, i on sa je nezadovoljan svojim delom. Sa Rašidom priča o braku i ljubavi, Rašida ne veruje u brak i večnu ljubav, govori mu da mu vrati kornjaču onog dana kad prestane da je voli. Sreću baronicu koja doziva svoje umrle rođake i kako priča sa njima. Rašidi kaže da je u najnovijem pismu Melaniji morao da joj zakaže sastanak. Rašida se plaši da neće stići da odgovara za ocenu jer se škola završava za 4 dana. Slobodan je ubeđuje da će Melanija biti ubeđena da on nije mogao da dođe, a on već uveliko primećuje promene na njenom llicu kakve može da ima samo zaljubljena žena i na neki način oseća se zaslužan za tu promenu. Iznerviran baca svoj rukopis romana u Tisu jer Rašida nije našla razumevanja za taj njegov knjževni prvenac.
„Više nisam želeo to da budem. Zgrabio sam rukopis svog romana koji je Rašida dotle držala u krilu i bacio ga u Tisu. Listovi su neko vreme plovili, pa počeli da tonu.„
Kasnije Slobodan odgovara ruski i ocenu popravlja na četiri, iako se njegov i profesorov stav o Onjeginu nisu poklopili. Ataman ga nagovara da u sledećem pismo Melaniji potraži i malo novca jer od baronice nisu uspeli ništa da izvuku, Slobodan se ne slaže sa tim, misli da su se već dovoljno zapetljali i ovako.
VIII glava
Već posle dva dobijena pisma, stigao je red na Rašidu da odgovara fiziku. Dobila je trojku i time popravila jedinicu. Sve više maštaju o svom putovanju i odlasku.
„Naš plan o putovanju bio je sve bliži, ali i nejasniji u isto vreme. Bilo je toliko mesta koje je čovek morao da vidi i to je bilo divno, mada zastrašujuće: život je izgledao prekratak za sve to. Koračajući, osećao sam kako mi članci pucketaju a ispod glatke i sveže kože listova poigravaju mišići kao da se spremam za neku veliku trku. Da sam malo duže razmišljao o tome, shvatio bih da to i jeste bio početak trke, ali ja nisam razmišljao.“
Slobodan dobija jedinicu iz matematike. Melanija uz poslednje pismo dobija i grančicu jorgovana, to je totalno izbezumi, ona se sprema na zakazani sastanak sa fiskulturnikom, a on je sve više izbegava.
„Sutradan na času govorila je o fizici i proleću više gledajući kroz prozor nego u razred. Lice joj je bilo puno svetlosti i činilo se desetak godina mlađe. Na njemu je bilo još nečeg što nisam znao sebi da protumačim, jer nisam prošao pedeset godina čekanja i nisam znao kako se neko oseća ako mu se čini da počinje dohvatati život, kao što se u žednom snu dohvata vodu.“
Škola se završava, nastavnici pričaju iste priče koje pričaju svake godine. Rašida ne zna gde će dalje posle osnovne škole, otac planira da je upiše u Tehničku školu jer se tamo dobijaju stipendije. Oboje maštaju kako će uskoro biti na dalekim ostrvima i da će samo jesti kokose. Od brata Vlade planira da uzme 174 dinara da imali nešto za dalji put. Slobodan se seća svoje prve devojke Roze, brzo ju je zaboravio, ali seća se samo onoga što ga je naučila. Otac je uvek govorio da ima talenat da privuče žene na njega. Sa Rašidom provodi dan u kupanju i zagrljaju na Tisi. Ima dileme oko svog izgleda, misli da je koščat i ružan, dok je Rašida divna u svakom izdanju.
„Bez stida, na vrhovima prstiju, ulazila je u vodu. Sada mislim da je to zbog toga što je bila lepa i nije imala čega da se stidi, i nije se ni stidela. Nosila je sebe razvijenu kao zastavu, a ja nisam imao hrabrosti ni da se pomerim.„
IX glava
Za to vreme na skeli zaljubljena Melanija je čekala da dođe njena ljubav Markota. Bila je obukla svetlu haljinu i imala je slamnati šešir na glavi. Nažalost, to se nije desilo i nesrećna nasamarena žena odlučuje se na najgore.
„Trenutak ili dva Melanija je stajala neodlučno, držeći cveće u rukama, a zatim je potrčala i tako, u trku, okrenula se kao da ne zna kuda će, opet se vratila na skelu, i lepršajući svetlom haljinom skočila u Tisu.“
Melanija nije znala da pliva i svi prisutni se uključuju u njeno spasavanje. Nekako su spasili nesrećnu ženu, i obrzo su svi saznali za pisma i da ih je pisao „onaj Galčev“. Rašida odlazi kući poterana od najstarijeg brata Sulejmana, a Slobodana presreće otac sa već poznatim rečima: „Ti se još nisi obesio.“. U gradu se već pričalo kako je on napisao Melaniji 60 pisama i kako je zaista bio zaljubljen u nju.
Kod kuće ga čeka duga rasprava sa ocem. Vesna i on, pred dve profesorke iz škole, pronalaze očeva stara svedočanstva i saznaje se da otac nije bio tako dobar đak kao što je predstavljao. Objasni mu kako i zašto je pisao pisma, brine šta se dešava sa Rašidom i da li je i ona kažnjena. Otac svoje loše ocene pravda hormonima koji su u tim godinama odgovorni za loš školski uspeh dečaka. Još ne zna kako će biti kažnjen. Pada sa krova slučajno što izaziva sažaljenje svih ukućana i utiče da bude blaže kažnjen.
X glava
Brzo doručkuje i misli samo o Rašidi. Iščekuje susret sa njom. Greta mu je pojela početak novog romana o kornjačama. Mašta kako će jednog dana biti slavan pisac. Dok mu prete kako će biti izbačen iz škole, on ima argument da mnogi poznati i priznati pisci nisu završili škole. Ipak nije izbačen iz škole, ocu su predložili da ga na jesen prebaci u neku drugu, a Rašida je ionako svoju osnovnu upravo završila. Došao je dan dodele svedočanstava.
„Rašida je stajala mirno kao vojnik, ukočeno buljeći preda se. S jedne strane stajao je njen otac, s druge brat. Ludi ste ako mislite da sam imao petlju da joj priđem. Samo smo se gledali, a onda se ona nasmejala i pokrila oči rukama, bezrazložno, neočekivano i glupo. Trebalo mi je pet minuta dok nisam shvatio da plače. Ta mala luda! Kroz pola sata, kroz sat, u redu, sve ovo će se završiti i mi ćemo se naći na skeli. A onda, a onda? Bože dragi, kako sam strpljivo čekao kraj tog školskog čuda, iako to nije bilo jednostavno. Polovina učeničkih roditelja buljila je u mene i sašaptavala se. Melanija, Galac, Melanija. Mogli ste da ih čujete s kilometra razdaljine.“
Melanija nije bila na dodeli svedočanstava. Neki iz razreda su i dalje verovali da je ona bila Slobina ljubavnica. Posle dodele svedočanstava uputio se ka Tisi da se nađe sa Rašidom.
Na Tisi ne nailazi na Rašidu, obraća se kornjači, već misli da ih je ona zaboravila. Sreće baronicu kako priča sa pokojnim Emilijanom. Obilazi plažu, tri puta ceo trg, Rašide nigde nema. Nema je ni na groblju. Sreće Rašidinog brata Sulejmana koji joj kaže da je Rašida otišla vozom kod tetke u Sarajevo.
„Otac ju je pošteno zapetljao za sedište poštanskog vagona, jer je još na stanici pokušala da pobegne, a sprovodnik voza koji se primio da je kao paket isporuči tetki u Sarajevu nije naročito crkavao da se s njom bori sve vreme puta. Sulejman nestrpljivo obliznu usne.“
On očajan reši da krene za njom.
„Zatim pođoh niz prugu očekujući bilo koji putnički voz za Beograd. Nečim što nije svest, ni piramidalne ćelije, ni bilo šta od toga, znao sam da mu idem u susret. Već sam mogao da vidim Beograd, njegove svetlosti i kuće načinjene od betona i stakla.“
Kuda je otišao Slobodan ostaje otvoreno pitanje, ali to će sigurno biti neka potraga za svetom bez stega i ograničenja malog provincijskog grada sa više slobode i više prostora za snove i maštanja.
Analiza likova
Likovi: Slobodan Galec, majka, otac, Rašida, drugarica Neda, sestra Vesna, maćeha Stanika, očuh, polusestre bliznakinje, Dragana i Jasmina, polubrat Vlada, baronica, profesorka fizike Melanija, profesor ruskog Bagricki, Ataman
Slobodan Galec – 16 godina, krakat, visok i pegav, likom sličan na svog oca, obožava Merlin Monro i mašta kako će postati pisac i kako će otići negde daleko. Iskren, zaljubljiv, sanjalica i maštar, u sukobu sa svetom koji ga okružuje. Osetljiv i privržen majci i sestri Vesni koje su mu duhovno bliske.
Otac – nasilan, grub i Slobodan ga se plaši. Nezadovoljan svojim životom. Neiskren prema ženi jer je vara, a verovatno je takav bio i prema prvoj, Slobodanovoj majci. Neostavaren jer je želeo da postane lekar, a postao je profesor književnosti. Zaposlen u Gimnaziji, osmmoljetki i honorano i u Ekonomskoj školi. Uvek sa nedovoljno novca što ga čini trajno nezadovoljnim. Deci stalno govori o svom odličnom uspehu u školi i učešću u ratu, ali na kraju se otkrije da mu ocene i nisu bile tako sjajne.
„Pre dvadeset i nešto godina želeo je da postane lekar, ali se onesvestio čim je ugledao prvu galvaniziranu žabu, prešao na književnost i sad taj nesrećni dan proklinje kad god prima platu ili donosi kući zadatke za ispravljanje.“
Rašida – devojčica turskog porekla od 14 godina, Vesnina drugarica iz razreda, brine o mnogobrojnim mlađim članovima svoje porodice. Otvorena, iskrena i ponekad ljubomorna na druge devojčice sa kojima Slobodan priča, najviše na Nedu. Brižna prema najmilijima, ali obeležena siromašnijim poreklom i zato i ne zna da li će posle osmoljetke ići na dalje školovanje. Tanka, vitka, više dete nego žena još uvek. Slobodan se seća prvog dana kad ju je video:
„Nisam morao da se pitam, sada sam znao: „ Rašida je ono derište iz kuće kraj rampe kome sam pre dve godine bacio jabuku, a ono se, otresajući kosu, nije udostojilo ni da je digne. Samo je stajala gledajući kako prolaze vozovi, a kosa joj je u gustom letnjem vazduhu bila glatka i sjajna kao puding od vanile.“
Stanika – žena Slobodanovog oca, njegova maćeha. Pomirljiva žena bez sopstvenog mišljenja. Samo prividno se ne miri sa preljubama svog muža, u suštini pristaje da živi životom punim laži. Stanika radi u udruženju koje se stara o majkama i deci i ima sastanke jednom nedeljno. Prema Slobodanu se ponaša kao da mu je majka, ali on misli da niko ko te nije podigao od kile mesa ne može da te voli kao da ti je majka. Stanika za svakoga ima da kaže po neku lošu reč.
Majka – je svetla tačka Slobodanovog života. Iskrena, topla i blaga, osoba je puna ljubavi. Sina, ako ne može otvoreno da zaštiti od oca i očuha, to ipak uradi na neki svoj specifičan način. Lepa, zgodna, izgleda da ima manje godina nego što zaista ima. Slobodan fizički ne liči na majku, ali su iznutra isti.
„Postoje tu razlike, na primer, da se ovo što se desilo večeras desilo pred mojom majkom, ona se ne bi pravila da ne primećuje. Možda bi bila na očevoj strani, ne tvrdim, ali ona bi morala da primeti. Došla bi zatim da me pozove na večeru, jer zna koliko volim mladi grašak, a onda bih već ispričao da ona knjiga nije bačena sa stotinu predumišljaja, već iz dosade. Ona bi klimnula glavom, prešla mi rukom preko čela, gotovo sam osećao taj dlan dok sam ulazio u san, misleći da je sutra mamin red i da će se očeve priče od večeras ponoviti i u Lominoj 22.“
Očuh Timotije, Mita Popara – direktor fabrike, ima izraz lica kao da je progutao nerasečen limun ili žabu. U stalnim sukobima sa Slobodanom, njegova reč, kao i očeva, mora da bude poslednja.
Sestre Jasmina i Dragana – Slobodanu nisu ni upola bliske kao Vesna. Majka tvrdi da je to zato što su dosta mlađe, Slobodan jer dosta liče i po izgledu i po ponašanju na očuha.
„Na njenom okruglom licu s očima kao u lutke javilo se nešto kao osmeh, ali to nije bio osmeh: kao i njihov otac Jasmina i Dragana ne znaju da se smeju i kao i on imaju te okrugle male glave s ispupčenim usnama i izraz oko usana i nosa kao da im nešto večito smrdi. One su bliznake i imaju trinaest godina a Karanovo priča da će biti lepe. U tome ima, možda, i nečeg tačnog: one imaju mamine zlatne kose i oči, mamin hod zbog koga vam se čini da ne koračaju po zemlji. Ali su po izrazu, obliku lica i usana na svog oca, zbog čega ne mogu da ih volim, mada obećavam mami da hoću i govorim i samome sebi: hoću, hoću!“
Sestra Vesna – Slobodanova omiljena sestra, oseća je kao najrođeniju iako mu je ona polusestra, imaju samo istog oca. Učenica osmog razreda. Likom slična Slobodanu. Vesela, bezbrižna, odana, često primi kazne i batine namenjene Slobodanu kad i nije kriva. Gaji zečeve. Slobodan za nju kaže da je „najveća lafica od svih“.
Neda – devojčica dugačija od svih, najbolja učenica u odeljenja, jedna od onih u koju su svi potajno zaljubljeni. Živi u teškoj materijalnoj situaciji, otac joj je alkoholičar, građevinski radnik, za koga ona nikad nema nijednu lošu reč. Ona uvek uspava da se uzdigne iznad situacije u kojoj je. Planira da studira nuklearnu fiziku ako bude imala uslova.
„Neda je kao i uvek bila najlepša i za svaku igru rasprodata. Frajeri su kao moskiti kružili oko nje, a devojke, one sa strane, govorile da joj suknja visi s ovog ili onog kraja. Nije se videlo da je to dopiralo i do nje. Lice joj je izgledalo srećno i zaneseno, i to je bilo jedino takvo lice u toj bašti, ako izuzmemo Atamana dok je igrao s njom. Bio je manji od nje, ali ju je držao čvrsto i igrali su đavolski lepo. Tako lepo da vam je zastajao dah od toga. Neda se smešila kao i uvek i verujem da je Ataman, kao i ranije bilo koji od nas, bio ubeđen da se smeši baš njemu. Bar se činilo da veruje. Nisam mogao da odvojim oči od njegovog i Nedinog lica, sve dok Rašida nije rekla da je za danas dosta.“
„Jedino je Neda sedela beležeći nešto u svaštaru, a oči su joj bile odsutne i nasmejane i meke kao što ponekad znaju da budu meke oči mladog psa.“
Melanija, profesorka fizike – „Ta profesorka bila je mirno, dremljivo stvorenje u već poodmaklim pedesetim. Jedan fosil iz mezozoika, u stvari, ali fosil koji je mogao da ti zalomi keca!
Karanovo je govorilo o romansi između nje i nastavnika fiskulture, iako je to bilo isto kao kad bi se govorilo o romansi između nosoroga i kolibrija. Markota nije još imao ni dvadeset i pet, a verenica mu je jedanput nedeljno dolazila iz Beograda. Možda i zbog toga, tek priče su se, kao dim bez vatre, rasturile same od sebe, ali je Melanija Brankovačka postala „budnija i klincima je fizika padala sve teže.“
Nenad Čičak zvani Ataman – napustio je školu, glumio u filmu, prilično bezobrazan i spreman na prevare svake vrste, na sve sa kojima kontaktira samo i uvek negativno deluje.
Brat Vlada – slabo opisan u romanu, nije produbljen njegov odnos sa pripovedačom i glavnim junakom. Završio gimnaziju, stažista na medicini, Slobodan mu predviđa sudbinu kao i ocu – da medicinu neće završiti.
Profesor ruskog Bagricki – epizodni lik u romanu, ali vrlo slikovito opisan. Za sebe misli da je potomak kneževa Bagrickih, a ustvari je dete konjičkog kapetana. Posle smrti žene i on na neki način umire, živi okružen sa svojim mnogobrojnim mačkama.
Beleške o piscu
Grozdana Olujić rođena je 30. avgusta 1934. godine u Erdeviku kod Šida. Srpska je književnica, antologičarka i prevodilac, a trenutno živi i radi u Beogradu.
U svom rodnom mestu Erdeviku je završila osnovno obrazovanje, dok je gimnaziju pohađaja u Bečeju. Posle mature upisuje književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu gde stiče svoju diplomu i magisterij. Grozdana je još u srednjoj školi počela sa pisanjem svojih prvih literarnih dela, a većinom ih je obljavljivala u časopisima „Mlada kultura“ i „Stražilovo“. 1953. godine na natječaju časopisa „Borba“, Gordana dobiva prvu nagradu i to za najbolji priču čime ulazi u svet književnosti kao devetnaestogodišnjakinja.
Dve godine posle (1955.) izdaje svoj prvi roman „Izlet u nebo“ namenjen mladim čitaocima koji joj je donio i negativne i pozitivne reakcije i potvrdio njen uspeh kao književnica prevođenjem na nekoliko stranih jezika i adaptacijom za pozorište. Upravo po tom delu je snimljen i film pod nazivom „Čudna devojka“ koji je režisirao Jovan Živanović, u produkciji „Avala film“, a premijera filma je bila 1962. godine.
1959. godine, izdavačka kuća „Mlado pokolenje“ objavljuje zbirku s književnim razgovorima savremenih jugoslovenskih autora, među kojima svoje mesto zauzima i Grozdana Olujić.
1963. godine, u suradnji sa beogradskom izdavačkom kućom „Prosveta“ objavljuje roman „Glasam za ljubav“ za koji joj iste godine „Telegrafm“, zagrebački časopis za kulturu i politiku, dodeljuje nagradu za najbolji kratki roman, a isti je doživeo i filmsku i pozorišnu adaptaciju.
Grozdana nastavlja svoj literarni opus namenjen mlađim čitaocima, pa 1964. godine „Prosveta“ objavljuje njen novi roman „Ne budi zaspale pse“, a nakon tri godine i „Divlje seme“ koji ulazi u uži izbor za nagradu NIN. Engleska inačica pod nazivom „Wild Seed“ ubrzo je prepoznat i uvršten u obrazovni sustav i postaje obavezna lektira na pojedinim univerzitetima u Americi. Iste godine završava i sa pisanjem romana „Preživeti do sutra“, koji je tek 2017. godine ugleao svetlo dana.
Umesto da se bavi objavljivanjem romana, Grozdana je počela da piše priče i bajke za decu, pa 1979. godine objavljuje zbirku „Sedefna ruža i druge bajke“ koja doživljava veliki uspeh i dobiva nagradu „Politikin zabavnik“. 1984. godine objavljuje zbirku „Nebeska reka“, a odmah posle i „Dečak i princeza“. 1984. godine izdaje zbirku „Afrička ljubičica“ od kojih su neke priče uvrštene u antologije u Francuskoj, Rusiji, Indiji i Izraelu. Za posebno popularnu priču „Igra“ iz zbirke Grozdana je dobila nagradu za najbolju priču na svetu na festivalu koji se održavao u Nemačkoj u gradu Arnsberg.
1987. godine izdaje novo delo, roman-bajku „Zvezdane lutalice“ koja osvaja kritike i publike, a usledile su zbirke „Snežni cvet“, „Kamen koji je leteo“ i „Zlatni tanjir“. 1990. godine štampana je i zbirka „Princ oblaka„.
Osim romana za mlade i bajki za decu, Grozdana Olujić je objavljivala i mnoge eseje koji su se osvrtali na druge književnike – Franc Kafka, Marsel Prust i Tomas Vulf. Takođe objavljuje i studiju pod nazivom „Problem identiteta ličnosti u delu Virdžinije Vulf“ i prevode dela američkog nobelovca Sola Beloua, roman „Kostur“, indijske autorke Amrite Pritam i „Taj čovek“, japanskog pisca Jukija Mišime i engleskog pisca Arnolda Veskera, roman „Korov“ za koji autor Vilijam Kenedi osvaja Pulicerovu nagradu.
Grozdana je takođe i radila na prevodu i pripremi pesama iz savremene indijske poezije, zatim bajki „Antologija ljubavnih bajki sveta“ koja je izdana 2001. godine u kojoj se nalaze najleše srpske, škotske, havajske, brazilske, estonske, indijske, japanske, kineske i ruske bajke, ali i dela čuvene braće Grim, Hansa Kristijana Andersena i Šarla Peroa.
Grozdana Olujić je umrla 16. marta 2019. godine.
Ostavite odgovor