Zona Zamfirova obrađena lektira Stevana Sremca. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno delo Zona Zamfirova >>
Analiza dela
„Zona Zamfirova“ književno je delo Stevana Sremca. Ono ne može da se svrsta u jednu književnu vrstu, jer je njezin autor naziva pripovetkom, dok delo po svojoj formi spada u roman.
Radnja romana odvija se krajem 19. veka u Nišu. To je priča o ljubavi devojke i mladića koji dolaze iz različitih društvenih slojeva, pa ta ljubav time nije ni jednostavna ni lako ostvariva. Osim distinkcije u toj socijalnoj sferi, roman ističe i raskol u odnosu starog i novog.
Sama fabula ovog dela čini se jednostavnom i već više puta viđenom, tako da ono ne može da se podiči originalnošću s te tematske strane. Ipak, iz trivijalnosti su ga izvukli izvrsni opisi društva i zajednice u kojoj se odvija radnja. Prikazom cele lepeze raznolikih likova u mnogim zanimljivim epizodama, stvara se odlična podloga za prikaz društvene sfere života 19. veka.
Iako je napisan davno, ovaj roman nalikuje današnjim romantičnim komedijama gde na kraju uvek pobeđuje ljubav. Dvoje mladih koji se vole, bez obzira na stalež, bogatstvo, zastarele običaje te želje i namere drugih, na kraju završavaju zajedno.
Roman počinje opisom glavne junakinje kojoj se dive svi u Nišu. Zona je toliko lepa da je o njoj čak ispevana pesma. U nju su bili zaljubljeni svi mladići, pa tako i mladi kujundžija Mane koji je stasao za ženidbu. Iako se Mane sviđao Zoni, ona je bila gazdinska kćerka pa nije htela da to pokaže.
Nakon što je Zona konačno priznala svoja osećanja prema Manetu, između njih su se umešale njihove tetke i ostala rodbina. Manetova tetka je tražila Zonu za njega, ali njene tetke su bile protiv toga jer je on bio zanatlija. Htele su da udaju Zonu za nekog bogatog i uglednog ženika.
Zona je zbog svega bila primorana da Manetu kaže kako on nije za nju, dok je njen otac, hadži-Zamfir, po čaršiji širio loše priče o njemu. Kako bi se osvetio, Mane je pred ljudima lažirao Zoninu udaju za drugoga. Namestio je sve tako da izgleda kao da je ona pobegla od kuće kako bi se udala, premda je ona zapravo celo vreme bila u kući.
U čaršiji su sve to protumačili kao da je hadži-Zamfir odmah pronašao Zonu i na silu je vratio kući. Mestom su se vrlo brzo proširile priče o Zoninoj sramoti pa je čak ispevana i nova pesma. Njen otac i tetke su pokušavali na razne načine ispraviti situaciju, ali nije im uspevalo.
Dok su se svi naslađivali Zoninom sramotom, Mane je duboko u sebi bio nesrećan jer je još uvek voleo Zonu. Zona je bivala sve tužnija, a to je posebno teško padalo njenom ocu. On je na kraju ipak odlučio popustiti pa je otišao do Maneta i savetovao mu da dođe isprositi Zonu.
Književni elementi
Vrsta dela: roman-pripovetka
Vreme radnje: 19. vek
Mesto radnje: Niš
Tema: Ljubav između dvoje mladih iz različitih društvenih staleža
Ideja: Ljubav uvek pobeđuje, bez obzira na bogatstvo, običaje ili želje i namere drugih ljudi
Prepričano delo
Šegrt Pote pevušio je pesmu o Zoni Zamfirovoj u kujundžinici Mana kujundžije. To je pesma koju je svako „znao i pevušio, ženjeni i neženjeni, i mladi čapkuni i stari dilberi“.
Pesma je opštepoznata, nitko ne zna kada je nastala, ali se uvek misli na jednu Zonu kada se ona peva.
Hadži Zamfir bio je najbogatiji i najugledniji čovek u gradu, a njegovo najveće bogatstvo bila je njegova najmlađa ćerka i mezimica Zona.
Mane kujundžije bio je vredan, dobar majstor, predstavnik zanatskog sloja i lovac. Najbolje je igrao u kolu, bio najlepši među momcima, vrlo zgodan, ali i bekrija.
Mane je bio zaljubljen u Zonu i nije ni razmišljao o nekoj drugoj devojci. Njegova majka Taska mislila je da mu je vreme za ženidbu. Sazvala je sastanak Manetovih tetki i strina da o tome razgovaraju.
Sve tetke su se skupile i započela je polemika. Svaka je predlagala svoju „najbolju opciju“ za Manetovu ženidbu. Podrazumevalo se jedino da traže neku iz istog sloja u kojem je bio Manča. Jedino strina Doke predlaže Zonu i ovde joj ostale tetke i strine mnogo zameraju što zanesena Zoninom lepotom o njoj priča kao da je muško.
A Zone voli Maneta koliko i on nju. Privlači ju njegov način života i naravno, stalež.
Mladi igraju kolo, a Zona, kao čorbadžiska ćerka, ne bi smela da se uhvati u kolo. Ali ona nije mogla da izdrži i odigrala je jednu igru. Bila je užasno ljubomorna na Kalinu, koja je igrala pored Maneta. Nije mogla da joj to oprosti i izvređala ju je zbog staleža, a da bi je ponizila, ponudila joj je da bude njena sluškinja.
Vaska je, kao i uvek, bila tu da reši Zonine probleme. Da bi smirila situaciju zamolila je Kalinu da ode i tako sprečila još gori sukob.
Zona je poslala pozdrav Manetu po njenoj vernoj Vaski. Mane je presrećan zbog toga. Ne može da se skoncentriše ni na rad ni na bilo šta drugo.
U međuvremenu se doznalo da je Zone igrala u kolu i sve Zonine tetke i strine su se okomile na nju. Odgovarale su je od Maneta i kao suštu suprotnost ideališu čorbadžiskog sina Manulaća.
Zona je tužna, niko je ne razume, sem njene verne Vaske.
Bata-Tasko održao je reč, raspitivao se i saznao da se Zone i Mane vole. Došao je da to javi Jevdi. Jevda se iznenadila koliko je i strepila. Znala je na kakav će podsmeh Mane naići, ako ode da isprosi Zone.
Nailazi strina Doka, a oni pokušavaju da sakriju o čemu su razgovarali, ali Doka je sve shvatila i s oduševljenjem prihvati te vesti, pa reče:
„Mori, znajem si ja! Lasno za toj! Men’ mi sal ostavite… brigu ne berite, a ja ću sama ubavo da duzdišem celu rabotu! Ja ću da zaobikolim malko, pa će da iskoči ubavo, kako pod indžilirski plan!…“
Doka ode, a Jevda je potrčala za njom, ali nije mogla da je stigne. Uznemirena se vratila kući.
Ona je Vasku zaplašila i od nje samo potvrdila što je već znala. Odma je otišla u Manetov dućan.
Kada joj je priznao da mu se Zone sviđa, Doke je odmah zapela za prosidbu, Mane je pokušavao da je odgovori, ali Doke se nije dala da se pokoleba.
Mane je potrčao za njom, ali ona je već bila daleko. Doka je otišla u prosidbu, ali je odbijena i grdno se posvađala s Zamfirovima, kako zbog prosidbe tako i zbog toga što je dirnula u stare rane.
U ponedeljak je Doka došla da Menetu saopšti loše vesti. Pokušala je da ga uteši. Po odlasku tetke Doke, nastao je kod Zamfirovih strašan lom. Hadžija se silno naljutio na Zonu:
„Ovoj da zapantiš! – grmnu hadži Zamfir odlučno Zoni. – Sal jošte jedanput da čujem niku lošotiju za teb’, – iz kuću te ne puštam… Tuj ću te zakopam.“
Mane je Zoni jednom prilikom iskazao svu svoju ljubav. Znao je da njeni roditelji neće da je udaju za njega i imao je razumevanja za njen strah, ali joj je govorio da to nije razlog da se oni svejedno ne venčaju. Ako treba oteće je i do venčanja kriti po rodbini. Ali Zone ga hladnokrvno odbija.
Mane se vraća kući. Prvo ne može da zaspe, pa bunca, pa sanja užasan san. U tom snu se Zone udala za Manulaća, a njega su ismejali:
„Protrlja oči bojeći se da ga one možda ne varaju. Ali ne, ne vara se! Baš glavom on, stari Žućko, čiji se noćni lavež iz mirne hadži-Zamfirove avlije bestraga daleko čuje i raspoznaje. Lepo se uhvatio i on u oro i vodi oro… „Lelee, kuče u čašire!“ smeju se… I sve se to trese od silna smeha, a najviše se smeju baš sami mladenci. Zona i Manulać. Svi se tresu od silnog smeha… Tu sada Zona umešala, zaustavlja ih i veli im: „Mori, ćoravi li ste, što li, ćorče nijedne? Mori, neje to Žućko!… To si je Mane, Mane kujundžija!…“
A Mana oblio mrtvački znoj. Steglo ga nešto u grlu, davi ga, pritiskuje mu grudi… Oko njega se sve vrti, a zemlja čisto tone pod njim, – i on jeknu silno:
„L’že, kučka!… Neje ono Mane; ja sam Mane, a ono je kuče! Ovoj su mađije!… Kuče kude je vodilo oro? pa nabi fes na oči i naže kroz svet da beži. Ali nekako ne može. Teško korača – smeta mu nešto; kao da gaca kroz duboku vodu i da hoće uz vodu, a on svaki čas pada, pa se opet diže i opet beži…muči se da digne, ali već ne mogaše, – a utom se i probudi…“
Mane je isplanirao osvetu, A tetka Doka je odmah pristala da pomogne. Nagovorili su Manetovog druga Mitanču da glumi devojku.Zonu koju Mane odvodi. Kad je palo veče, Stavre i Mane su projurili u kočijama pored česme blizu Zamfirove kuće, tako da ih sav svet vidi.
Taska je donela u Zamfirovu kuću prvi glas i opširan izveštaj o skoro svemu onome što se u varoši govorilo. Tašani to teško pada, pogotovo što je znala da to nije istina. Zone tri dana nigde nije izlazila zato što ima zauške i jako je malaksala.
Hadži Zamfir saznao je za bruku i pobesneo. Sve Zonine tetke i strine su se složile da izvedu Zone u amam, da svi vide da ona nigde nije pobegla.
Sutradan je tetka Taska išla da vidi rezultat jučerašnje šetnje kroz prepune ulice. Išla je po kućama i navodila razgovor na tu temu, ali je odgovori ljudi nisu utešili, već vređali:
„Glas, jedared raširen, ostao je, i niko ga više nije mogao demantovati i povratiti natrag u usta klevetnicima. Zoni ostade ime „pobegulja“ iako je vraćena; jer to što je vraćena nije još značilo da joj je povraćen i stari dobar glas njen. Svi su tumačili da je to lako bilo: ništa lakše od toga. Upravo, drukčije nije moglo ni biti kad stari, bogati Zamfir i gospodin načelnik žive lepo.“
Spevana je čak i pesma o Zoni i Manulaću. Zonina tetka Uranija otišla je kod Manulaćevih roditelja, ali oni nisu hteli ni da čuju za ženidbu s Zonom. Oni su bili poštena čorbadžiska kuća.
Odlučili su da Zonu odvedu kod rodbine, dok ne prestane ta pesma da se peva i tako širi bruka. Međutim pesma je svugde stigla, svi je pevaju i Zone je uzalud svu rodbinu obišla.
I posle godinu dana svi su i dalje pričali o tome. Svi su bili kivni na Zonu, samo ju je majka tešila. Tetke su džabe opet išle kod Manulaćevih i kod Maneta u kuću.
Ali onda je hadži Zamfir porazgovarao s Manetom, ali Mane opet nije došao.
„Ovo je silno dejstvovalo na sve u hadži Zamfirovoj kući, a na Zonu najviše. Bila je kao ubijena: tužna po vazdan, sumorna i lepa kao jesen koja nastajaše. Kao požutelo lišće što se kidalo i opadalo, tako i nade njene kidahu se i opadahu jedna po jedna. Obuze je i pritište teško i gorko kajanje. Rastužilo je ovo tiho jesenje vreme… Ah, kako je mogla biti srećna!“
Na Krstovdan su svi otišli u crkvu. Na kraju službe, Zone je uhvatila momenat da popriča sa Jevdom i tu joj se izjada. Plačnim glasom pričala je Zona da je ona, istina, kriva, jer ga je volela i htela da se uda za njega. Ali tetke su pokvarile sve. Ona ipak nije zaslužila da sve tako prođe. Kaže da je Mane još više kriv, jer ju je izneo na loš glas i upropastio je.
Jevda se silno ražalostila i naljutila na sina.
Mane je šetajući vinogradima sreo Vasku, koja mu daje Zoninu maramicu i ispriča mu koliko ga Zone voli. Mane joj je rekao da prenese Zoni da ga čeka na prvu nedelju.
Došao je kući i rekao majci da se napokon ženi, pa otišao u provod. Ni najlepša pevačica i igračica nije mogla da mu odvrati misli od Zone.
Mane je htio Manulaća za devera, ali na kraju su se ipak dogovorili da to bude Mitanča.
„Na Svetu Petku bila je svadba. Bio je lep, vedar dan – kao i lica srećnih mladenaca. Sve se sleglo u svatove, i radovalo se što se tako lepo, i baš onako kao što je trebalo, svršilo.“
Kasnije ga je hadži Zamfir pitao da li je on izazvao onu bruku. Mane poriče, ali hadži Zamfir mu ne veruje, iako mu sad prašta zato što mu je bilo milo da gleda Maneta i Zonu srećne.
Analiza likova
Likovi: Hadži Zamfir, Tašana, Zona, Vaska, Taska, Mane, Jevda, Doka, Manulać
Hadži Zamfir je nekada bio mnogo važan čovek. Bio je gospodin, veoma utecajan čak i kod samoga paše. Osim toga, njegova kuća bila je jednako bogata kao i pašina. Ali, nakon što je došli novo doba, u kojem su se i zanatlije mogli da predstve kao gospoda, njegov uticaj počeo je da se gubi. On je još uvek bio mnogo cenjen u gradu, ali ni blizu koliko pre.
Sam Zamfir je i više nego svestan toga. Svestan je da više nije mlad i da su se vremena promenila, pa se tvrdoglavo ne drži apsolutno svih svojih načela, već se prilagođava novom vremenu koliko to može.
Mane je tipičan predstavnik mladog, novog sloja društva, onog zanatlijskog. On je vredan, radišan i slobodnog duha. Za Maneta pisac kaže: „Pa, kao što je bio dobar majstor, tako je bio i lep momak. Crnomanjast, lepa, velika oka, sastavljenih tankih obrva i tankih brčića.“ i „A kao što je bio dobar igrač, tako je bio dobar i pevač, lovac, jahač i veseljak i za društvo čovek.“
Mane je prikazan kao vrlo svestran mladić, spreman da zbog žene koju voli učini sve. Međutim, u trenutku kada mu ona povredi osećanja, na videlo izlazi njegova sujeta i on joj se osvećuje izmišljenom otmicom, ukaljavši joj čast, kao što je i njegovu ukaljao hadži Zamfir.
Zona je gotovo preko noći izrasla u prelepu devojku u koju su mnogi bili zaljubljeni. Iz Zoninog ponašanja vidi se da je vatrena, ponosita, razmažena, navikla da joj ugađaju, ali i ljubomorna, što je najbolje prikazano u sceni sa Manetovom komšinicom Kalinom:
„Imala oči kao kadifa, kosu kao svila, usne kao
merdžan, zube kao biser, struk kao fidan…
Bila je razmažena, pusta, nemilosrdna….
Kad ide ona se lomi u struku, sitno korača, a glavu
izdiže i pruža je ponosno malo napred, kao
vodena zmija kad istegne glavu i brodu vodom.
Sva čaršija gleda za njom…“
Beleške o piscu
Stevan Sremac bio je jedan od najznačajnijih srpskih pisaca iz razdoblja realizma. Rođen 1855. godine u Vojvodini. Tamo je proveo detinjstvo, a nakon smrti roditelja, ujak ga odvodi u Beograd gde se dalje školovao.
Završio je gimnaziju i studirao istoriju na Velikoj školi u Beogradu. Radio je kao profesor u gimnazijama u Beogradu, Nišu i Pirotu, te je često kao dragovoljac sudelovao u ratovima.
Tek je s 33 godine počeo da piše i to prozne hronike istorijskih ljudi i događaja.
Nakon dolaska u Beograd počinje da piše realističku prozu. Prva pripovetka koju je objavio bila je „Božićna pečenica“, godine 1893.
Jedno od njegovih najbolji dela je humoristični roman-pripovetka „Zona Zamfirova“ iz 1906. godine, koje se smatra njegovim najbolje komponovanim delom.
Njegova ostala značajna dela su „Ivkova slava“, „Vukadin“, „Luminacija na selu“, „Pop Ćira i pop Spira“ i druge.
Stevan Sremac umro je 1906. godine u Sokobanji.
Autor: I.S.
Ostavite odgovor