Za vojnička groblja obrađena lektira Desanke Maksimović. Lektira sadrži detaljnu analizu pesme, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Pesma „Za vojnička groblja“ objavljena je 1964. godine, u okviru zbirke pesama „Tražim pomilovanje“. Ova zbirka zapravo predstavlja reakciju pesnikinje na Dušanov zakonik, koji je donet u 14. veku i nadaleko je poznat po svojoj surovosti.
Stefan Dušan Nemanjić je bio srednjovekovni srpski kralj (1331 – 1345), i prvi srpski car (1346 – 1355). On je u odnosu na svog oca (Stefana Dečanskog) izuzetno ojačao i proširio granice države pa se zbog toga još naziva i carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca (Arbanasa). Zbog svoje moći u narodu je poznat kao Dušan Silni.
Cilj donošenja ovog Zakonika je bilo učvršćivanje države, ali i postizanje ravnoteže između raznih slojeva društva – staleža. Bilo je neophodno da svaki građanin bude upoznat sa svojim pravima i obavezama, kako bi se na taj način carstvo zaštitilo od samovolje pojedinaca. Car Dušan je takođe ovim Zakonikom pokušao da ojača centralnu vlast u državi, koja je tada bila izuzetno velika i slabila je zbog zahteva velike vlastele rasprostranjene širom zemlje.
Uprkos prvobitnoj nameri da se uspostavi ravnopravnost, Zakon nije bio isti za sve.
Narod je u njemu bio podeljen na tri sloja – vlastelu kao vlasnike zemlje, sebre kao kmetove odnosno zemljoradnike i robove koje poistovećuje sa „baštinom večnom“ za vlastelu. Najoštrije mere i kazne su važile za najnižu kategoriju stanovništva, dok je vlastela imala povlašćen položaj. Prema položaju u društvu, postojao je nejednak pristup za isto krivično delo.
Upravo to je izazvalo burnu reakciju kod Desanke Maksimović, koja zbirku naziva „lirskim diskusijama s Dušanovim Zakonikom“ ali i „diskusijom sa savremenicima“.
Po rečima pesnikinje, kada je prvi put čitala Zakonik reči su iz nje same navirale – „Počela sam da ga prelistavam i odjednom kao da me je munja ošinula: izbilo je eruptivno iz mene sve moje shvatanje o krivdi i pravdi, o kaznama i oproštajima, o grešnima i pravednima… ono što sam dugo nosila u sebi.“
Zbirka je objavljena 1964. godine, ali je postepeno nastajalo nekoliko njenih verzija, pa možemo reći da konačna zbirka obuhvata 66 pesama. U njoj su prikazani monolog cara i monolog pesnikinje. U prvu grupu spadaju sve pesme koje u svom naslovu imaju predlog „O“ (O odbeglu robu, O vojniku, O carskom selu, itd.), ali i Proglas kao uvodna pesma. Druga grupa pesama, odnosno grupa koja se može smatrati glasom pesnikinje, obuhvata pesme sa predlogom „Za“ u naslovu (Za sebra, Za vojnička groblja, Za one koji carske drumove oru, itd.). Pojedine pesme se mogu svrstati u obe grupe, jer je u njima stilskim uobličavanjem i aluzijom na paragrafe Zakonika i carev govor, uspostavljena veza pesnik – zakon (Idu carskim drumom).
Sve pesme koje prikazuju obraćanje presnikinje, između ostalih i pesma „Za vojnička groblja“ predstavljaju neki vid suočavanja sa prošlošću. Desanka nadahnuta tradicionalnim motivima, kulturnom baštinom i istorijom svog naroda stvara pesme direkto se obraćajući nekadašnjem caru. Ali pozadinski gledano, dolazimo do činjenice da njene pesme imaju mnogo dublji smisao, jer one su istovremeno dijalog sa budućim naraštajima. Njena poezija obiluje pesmama koje govore o odnosima u društvu, nepravdi, nesrećnoj ljudskoj sudbini, ljubavi, razumevanju, praštanju, kao i brojnim drugim temama. Stoga slobodno možemo reći da je zbirka pesama „Tražim pomilovanje“ vanvremenska, uvek aktuelna i da njena neizmerna vrednost ne izostaje ni danas.
Književni elementi
Književni rod: llirika
Književna vrsta: misaona (refleksivna) pesma, sa elementima patriotizma (rodoljubive poezije)
Stih: dve strofe od trinaest stihova
Mesto radnje: srednjovekovna Srbija, koja je za vreme vladavine Dušana Silnog bila najveća država na Balkanu, a kao rezultat tih pohoda postala je kolevka pustih groblja neznanih vojnika, neobeleženih i zaboravljenih
Vreme radnje: XIV vek i vreme donošenja Dušanovog zakonika
Tema: Temelje patriotizma pesnikinja gradi kroz vojničke spomenike, dok je glavna misao i akcenat njenog pevanja na egzistenciji običnog čoveka i teškoj ljudskoj sudbini.
Ideja: Osnovna poruka pesme je da nikada ne treba da zaboravimo heroje iz prošlosti. Naši preci su dostojanstveno ginuli kako bi nam omogućili mir i slobodu. Samim tim, njihova slava i pobeda su večne, duhovno i moralno prisutne i žive u svakom od nas.
Veličajući položaj vojske i vojničkog groblja, Desanka Maksimović je uspela da uzdigne običnog čoveka iz naroda daleko iznad bilo kog Zakonika, i da na intelektualnoj osnovi pobedi nepravdu.
Analiza pesme, citati
Jednim članom Dušanovog zakonika je definisano pravilo koje se odnosi na vojnike i njihove međusobne odnose – „Na vojsci svađe da nije, akoli se dva svade, da se biju, a drugi niko od vojnika da im ne pomogne; akoli ko poteče i pomogne izazivaču, oni da se ubiju.“
Ovakvo rigorozno kažnjavanje podstaklo je pesnikinju da posveti jedan deo svog lirskog stvaralaštva upravo vojnicima. Nadahnuta istorijom svog naroda, i nepravdom koju je trpeo i sa dostojanstvom, borbeno podneo, ona je svoja najdublja osećanja pretočila u pesmu koja je pred nama.
„Care Dušane,
tražim pomilovanje
za vojnička groblja usamljena
kojih se samo regrut katkad seti“
Pesma „Za vojnička groblja“ počinje jasnim obraćanjem caru, pri čemu pesnikinja zahteva pomilovanje za sve spomenike koji usamljeni stoje, da nas podsete na vojnike, koji su uspravne glave ginuli braneći otadžbinu i svoje ljude. Nažalost, ova groblja su davno zaboravljena. Njih samo ponekad obiđe neki regrut – novi vojnik koji je na vojnoj obuci.
Vidimo da je rečima „care Dušane“ od starta uspostavljena veza sa prošlošću, sa strašnim Zakonikom, koji i danas predstavlja sinonim za strogost i silu. Samim naslovom i predlogom „Za“ je naslućeno da se radi o pesmi u kojoj se „čuje“ glas i molba pesnikinje.
„Za groblja bez suza i bez hlada,
sa gdekojim znakom tvoje pošte,
gde spomenici jednoliki kao šinjeli
stoje jedan drugom iza potiljka“
Neophodno je napomenuti da ovde nije reč samo o vojnicima koji su ginuli za cara i njihovim pustim grobovima, ovo je univerzalna molba pesnikinje i slovo ljubavi za sve one grobove nezapamćenih junaka širom sveta, koji usamljeni i zaboravljeni od davnina prkose vremenu.
Desanka Maksimović u svojoj zbirci vešto stvara relaciju između prošlosti i sadašnjosti. Stara ili nova groblja, nebitno je, zajednička im je ta pusta tišina i zaboravljenost, bez suza i tuge za onima koji su tu sahranjeni. Njihovi spomenici vekovima odolevaju i podjednako uspravno stoje, bez zapaljene sveće i molbe za večni mir stradalih.
Šinjeli su čuveni vojnički kaputi, koje su obično nosili kao uniformu. Oni svojom jednolikošću čine metaforu za vojsku na gomili, bez ukazivanja na njihovu individualnost, što je takođe veoma tužno, jer imena pojedinaca koji su dostojanstveno umirali za svoju naciju ostaju samo bleda senka.
Iako je uživala brojne povlastice, vlastela je takođe imala obavezu vojne službe. Car Dušan je štitio vojnike tako što im je omogućio da kada dođu kući iz rata, tri nedelje su slobodni i imaju pravo da odmaraju. Ovo pravilo se naročito odnosilo na veliku vlastelu.
„Gde pevačice nema da sleti,
kuda zaljubljeni ne dolaze
da sakriju od ljudi svoje milošte,
kud put nanosi samo gavrane,
gde je šimšir jedina biljka.“
Pesnikinja zahteva pažnju, ona traži minut ćutanja za ove zaboravljene, neznane junake, kojih se više niko ne seti. Njihovi grobovi su pusti, niko ih ne posećuje i ne ostavlja cveće kao po običaju, zaljubljeni ovde ne dolaze. Ti spomenici su obrasli u korov, u šimšir, a pojavi se i poneki gavran. Gavran obično simboliše smrt, mrak i misterioznost. Bojom perja, koje je uglavnom crno, nosi zloslutna upozorenja. U keltskoj mitologiji, gavran simboliše bitku i razaranje. Sa druge strane, šimšir se zbog svoje otpornosti i čvrstoće smatra simbolom besmrtnosti i postojanosti, večnosti. U raznim mitologijama se svrstava u biljke podzemnog sveta, i stoga je oduvek poznat kao pogrebni simbol.
„Care Dušane,
za vojnička groblja gde svaka parcela
pod konac stoji ko vojska u četi,
za vojnika koga kraj druma sahrane
bez sebarske zapevke gorke,
daleko od rodnog potoka i sela;
Za izginule u svetu povorke
odnekud iz Leđena, iz Carigrada
kojima se majka i danas nada“
Ponovnim preciznim obraćanjem caru Dušanu opet je uspostavljena veza sa tradicijom.
Istovremeno, tim direktnim monologom kao da je pojačana emocija i empatija pesnikinje, ponovo se ukazuje na sukob između dobra i zla. Vođena načelom dobra, ona vrednuje pravednost i traži da se podsetimo ovih dobrih, običnih ljudi koji su ginuli za svoju zemlju, a potom sahranjeni negde daleko od svog rodnog kraja, na nekoj pustoj livadi ili negde pored puta.
Ovom strofom se naročito intenzivira iskrenost i prirodna duboka osećajnost pesnikinje o čoveku kao „putniku treće klase“ nasuprot društvu i sili Zakona. Njen patriotizam je probuđen, i ona dirnuta patnjom i sudbinom ovih neznanih junaka pokušava da zadovolji pravdu, u čast svih onih koji su širom sveta ginuli po naredbi cara. Svaki taj spomenik kao da oživljava u očima pesnikinje i asocira na hrabrost i dostojanstvenost, na položaj vojske u četi.
Emotivnim i moralnim distanciranjem u odnosu na srednjovekovni pravni akt, na careve naredbe i načela, ona je uspela da razume položaj malog čoveka u toj feudalnoj državi, prepunoj klasnih razlika. Nedostatak poštovanja ovih najnižih slojeva društva, probudilo je u njoj najdublja i najčistija ljudska osećanja, i ona vešto i dominantno traži pomilovanje i milost u ime svih potčinjenih.
„Za groblja onih koje su carevi
u neznane zemlje slali da ginu,
za vojnička groblja u čas večernji,
za njihovu podzemnu i nadzemnu tišinu.“
To su groblja palih boraca, koji su dostojanstveno i hrabro ginuli, odlazeći daleko u rat, u nepoznato, licem u lice sa neprijateljskom vojskom, suočavajući se sa neizvesnošću sopstvene sudbine.
Desanka Maksimović je na svojstven način pokušala da pruži podršku ovim malim, ali neizmerno hrabrim ljudima, našim precima, koje nikada ne smemo da zaborovimo. Ona se moli za njihov spokoj, mir i tišinu. Njeno nastojanje da u čitaocu probudi interesovanje za ove spomenike kao trajno kulturno blago je na izvrstan način ostvareno.
Samu pesmu, kao i celu zbirku u okviru koje se na nalazi, karakteriše izvanredna autentičnost. S jedne strane oduševljava način na koji je u lirski oblik pretočen i inkorporisan Dušanov zakonik, dok sa druge strane, nemoguće je ne primetiti sa koliko jednostavnosti je ovo postignuto.
Pesnikinja je nastojala da krajnje pojednostavi svoje pesme, kako bi ih približila običnom čoveku, čoveku svih vremena, koji je zapravo epicenter njenih razmišljanja i njenog stvaralaštva.
Čitajući pesmu „Za vojnička groblja“, svako će osetiti makar deo njene snažne emocije i borbe za ljudskost, za identitet, za prošlost, sadašnjost i budućnost. Zbog toga ova pesma ima nemerljivu vrednost i uvek će biti aktuelna.
„Karakteristika mog patriotskog osećanja je ljubav za zemlju i za običnog malog čoveka na njoj, ali ono je i ponos, ono je i svest da smo u svetu neko i nešto, ono je želja da napredujemo, da i u miru budemo veliki kao u ratu, da u civilizaciji stignemo civilizovane, a da, pritom u kulturi ne osiromašimo.“
Beleške o piscu
Desanka Maksimović je poznata srpska pesnikinja, a rođena je 1898. godine u selu Rabrovica u okolini Valjeva. Detinjstvo je provela u Brankovini, dok je gimnaziju završila u Valjevu. Nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, radila je kao profesorka književnosti u Obrenovcu, Beogradu i kratko u Dubrovniku.
Godinu dana je provela na usavršavanju u Parizu. Pored toga, bila je izabrana za člana Srpske akademije nauka i umetnosti.
Svoje prve pesme je objavila u časopisu „Misao“ 1920. godine. Ukupno je objavila oko pedeset knjiga poezije i proze za decu i omladinu kao i knjige pripovedaka i putopisa. Takođe se bavila i prevođenjem.
Među najpoznatijim knjigama pesama su: „Pesme“ (1924), „Zeleni vitez“ (1930), „Otadžbino, tu sam“ (1951), „Tražim pomilovanje“ (1964), „Ničija zemlja“ (1979).
Među najpopularnijim pesmama se izdvajaju „Strepnja„, „Prolećna pesma“, „Predosećanje“, „Tražim pomilovanje“ i mnoge druge.
Najčuvenija pesma Desanke Maksimović je svakako „Krvava bajka„, koja je inspirisana realnim događajem – streljanjem nedužnih đaka u Kragujevačkoj gimnaziji u istom danu, koje je izvršeno tokom Drugog svetskog rata, od strane neprijateljske vojske.
Njena poezije je često nazivana „ženskom poezijom“ jer obiluje jakim, iskrenim i otvorenim osećanjima. Glavni motiv u njenoj poeziji je ljubav, a njene pesme karakteriše jednostavan stil pisanja i otvorena forma.
Za svoje bogato stvaralaštvo je dobila brojna priznanja i nagrade, među kojima su Vukova nagrada, Njegoševa, Zmajeva nagrada dva puta, nagrada AVNOJ-a, Sedmojulska nagrada, nagrada „Mlado pokolenje“ i „Zlatni venac“.
Od strane Unesca je na stogodišnjicu od rođenja, 1998. godine, proglešana za ličnost kulture. Brojne škole širom Srbije i danas ponosno nose njeno ime.
Desanka Maksimović je umrla u Beogradu 1993. godine, a sahranjena je u Brankovini.
Ostavite odgovor