Vladislav Petković Dis smatra se jednim od najboljih srpskih pesnika, pogotovo onih na prelazu u novu poetiku, poetiku moderne. Disove pesme svojevremeno nisu bile najbolje prihvatane od tadašnjih kritičara, pogotovo od Jovana Skrelića, tada najuticajnijeg beogradskog književnog kritičara. Dis se nije uklapao u model naprednog pesnika kakav su imali tadašnji kritičari, pogotovo zbog njegova nemarnog izraza koji se u poeziji nekada činio trivijalnim, neškolovanim i plitkim. Tek kasnija kritika prepoznala je Disa kao jedinstvenog, vrsnog pesnika, a svi dotad negativni elementi njegovih pesama pripisali su se Disovom jedinstvenom stilu i inovativnom pesničkom izrazu – onakvom kakvog u avangardi pronalazimo kod ekspresionista i dadaista.
Za vreme života Dis nije bio veoma cenjen, pa ni uspešan pesnik. Svoju prvu knjigu „Utopljene duše“ objavio je 1911. godine vlastitim novcem, jer nitko nije htio da objavi zbirku tako loše kritikovanog pesnika. Poezija u toj zbirci gotovo je bodlerska, što je bio veoma sveži izraz u to vreme, ali je takođe odavala Disovo pesništvo kao mračno, plačno i crno, s učestalim motivima gubitka, smrti, sanjarenja i bežanja iz stvarnog sveta. Za Disovu sledeću zbirku „Mi čekamo cara“, objavljenu 1913. govorili su da bi trebala sa se zove „Mi čekamo para“. U njoj je Dis pisao o svojoj otadžbini, ali ne u duhu nacionalnog ponosa, kao što se očekivalo, već također govoreći o onim tamnim stranama junačkih borbi – o truleži i paleži iz kojih se rađa sloboda ili što god da je bio željeni rezultat narodne borbe.
Ipak, pesnička ostavština Vladislava Petkovića Disa s vremenom je od marginalnog pisca stvorila veliko i priznato pesničko ime. Očito je Dis kao pesnik samo trebao da dočeka svoju publiku, koja je postala brojna u nadolazećoj moderni. Nakon njegove prerane smrti, napokon je bio prepoznat.
Ime ovog velikog pesnika čuva se mnogim manifestacijama, među kojima je najpoznatije Disovo proleće, svečanost koja počinje 10. marta, na pesnikov rođendan, a završava dodelom „Disove nagrade“, pesničke nagrade za opus i izrazit pesnički rukopis pesnika savremene srpske književnosti. Nagrada se dodjeljuje od 1964. godine, od strane Gradske biblioteke koja nosi Disovo ime. Ova nagrada je jedna od najprestižnijih pesničkih, ali i književnih nagrada dodeljivanih na području Srbije.
Dis je iza sebe ostavio mnogo pesama, među kojima je nekoliko popularnih i poznatih širem čitateljstvu. Među njima su pesme „Možda spava„, „Nirvana“ i „Tamnica“.
Tamnica – analiza pesme
„Tamnica“ je jedna od poznatijih pesama Vladislava Petkovića Disa. Nalazi su u njegovoj zbirci „Utopljene duše“, pa deli neke karakteristike sa ostalim pesmama te zbirke, ali i celokupnim opusom ovog pesnika. Dis je poznat po tome da svoje pesme deli u celine, koje su najčešće tematske i motivne. Isto je i s ovom pesmo. Ona ima tri tematske celine.
Prva tematska celina govori o rođenju pesničkog subjekta, koje možemo da shvatamo doslovnim, fizičkim rođenjem, ali i njegovim „rođenjem“ kao pesnika, umetnika i mislilaca. Ova celina obuhvata prve dve strofe. Prvi stih prve strofe vezan je za naslov „Tamnica“. Strofa počinje stihom „To je onaj život gde pao sam ja„, insinuirajući da je lirski subjekt pao u ovaj život ravno u tamnicu, tj. rodio se u tamnici. Pao je s „nevinih daljina“, pa zaključujemo da nevinost označava bezbrižnost i lakoću postojanja negde van ovog života, što izravno upućuje da je ovaj život suprotnost tome. Rođenje ovde može da znači i odrastanje, pa stih možemo da protumačimo kao pesnikov korak iz nevinosti detinjstva u tamnicu odraslog, svesnog, stvarnog života i njene jednolične, ograničavajuće svakodnevice. U ovoj strofi s nostalgijom se govori o tom prošlom životu, ali i nekakvim samoprebacivanjem zbog neznanja kakav će da bude taj život u koji će da dođe. Druga strofa potvrđuje tu ideju:
„S nimalo znanja i bez moje volje,
nepoznat govoru i nevolji ružnoj.
Ja plakah tada. Ne beše mi bolje.
I ostadoh tako u kolijevci tužnoj…“
Ovi stihovi, kao metafora o rođenju i ranom detinjstvu, govore o željenju za prošlim životom i očaju što je lirski subjekt završio u ovome. Plač, koji tumačimo kao dečiji, opisan je kao plač očaja, a ne nevinosti. On je znak komunikacije, ali ne one koju pretpostavljamo kao dečju, već plač koji govori o „nevolji tužnoj“, tj. o rođenju ili sazrevanju.
Druga tematska celina, koja obuhvata strofe od treće do sedme, govori o buđenju čula, što označava početak mogućnosti percepcije sveta, a time i početak saznanja o svetu uopšte. Ovo buđenje značilo je i otkrovenje surove istine o svetu, a to je da je sačinjen od zemlje, a ne od zvezda, dakle od prizemnosti, a ne snova. Borba između iluzija i stvarnosti česti je motiv Disovih pesama, a tu tematiku jasno obrađuje i ovde.
Treća strofa pesme, koja takođe pripada ovoj celini, govori o neznanju o sebi, šta je karakteristično za početak života. Govori da nije znao da mu krv teče žilama, niti da „nosim oblik što se mirno menja„, što je metaforički izraz za (od)rastanje. Pesnik nije znao da su u njemu lepota, tišina i blagost jer zapravo nije znao ništa o sebi. Istu misao nastavlja i sledeća strofa koja metaforički objašnjava da lirski subjekt nije znao da se oko njega nalaze ljepote i dubine. To nešto u čemu će njegovo biće da živi, ali isto tako, uz sve lepote, on sve oko sebe može da gleda i kao jad i bedu. Upravo je to ono šta će kasnije i učiniti. Ipak, zvezde koje vidi „ostavljaju boje (…) i viziju jave„. Iako pesnikovo naivno verovanje da će doseći veličine zvezda jenjava, razočaranje za sobom ipak ostavlja neki vredan trag, od kojeg pesnik naposletku ima i koristi. Zato poručuje da nije sve uzaludno. Upravo šesta strofa govori o tome:
„Pri beganju zvezda zemlja je ostala
za hod mojih nogu i za život reči:
I tako je snaga u meni postala,
snaga koja boli, snaga koja lečo. …“
Ovaj stih govori da u boli rušenja iluzija, nečeg nesvakidašnjeg i magičnog za šta se nadamo da će da postane čovekov život, ipak ostaje lepota stvarnog života, koji je također važan. Raspršenje iluzija u pesniku je probudilo novu snagu, ne da leti, veća da hoda. Ta snaga izlečila je bol od razočaranja što magija više nije dio njegova života. Sedma strofa kaže da je odrastanjem pesnik spoznao upravu „zemlju“, dakle realnost. Iako je to činio „nevinim srcem“, znao je da je time izgubio zvezde, tj. iluziju o nedostižnim veličinama. Taj gubitak i dalje u pesniku izaziva bol, unatoč životu koju ide dalje.
Osmu, devetu i desetu strofu obuhvata treća tematska celina koja govori o trećem stadiju razvitka osobe, a to je buđene svesti o sebi i savesti prema drugima. Osmi stih započinje stihom „Kao stara tajna ja počeh da živim„. Iako ovaj stih ima pomalo beznadan motiv „(stara) tajna“, zapravo ne označava kraj života, već njegov početak. Taj početak možda nije blistav i svež kao što bi se očekivalo, već je baš suprotan – ostareo, istrošen, već viđen, pa i trivijalan, kakva već poznata tajna i jest, ali ono je ipak početak. Početak života za pesnika ne ispunjava sav željeni potencijal. Sljedeća strofa kaže da je u ovom (novom) životu, on „zakovan za zemlju što životu služi„. Zemlja i zemaljsko za pesnika je kompromis. Bez nje ne bi mogao da uopšte živi, ali na njoj ne živio onako kako bi želeo. Jedino što mu preostaje je sanjariti, kad već ne može da živi san. To potvrđuju sledeći stihovi:
„da okrećem oči daljinama sivim.
Dok mi venac snova moju glavu kruži“
Ovo je još jedna slika koja potvrđuje pesnikov podvojeni život, na raskrižju između sna i jave – dok nogama stoji na zemlji, glava mu je oblacima od snova. Iako se čini da pesnik mora da odustane od svojih sanjarija i osećanja, on ipak zadržava dio sebe. U devetoj strofi navodi da, iako je počeo da živi kao stara tajna, on još uvek:
„…osećam sebe u pogledu trava
I noći, i voda; i da slušam biće
I duh moj u svemu, kako moćno spava…“
Ključni je stih je ovaj koji potvrđuje da pesnikov duh nije umro, da nije zatrt i uništen, već samo spava i čeka svoje buđenje koje će da se dogodi kada pesnik završi sa zemljom, s ovom životom, dakle – u smrti. Deseta strofa samo nastavlja ovu misao. Pesnik vidi ono što očima nije vidljivo i u tome leži njegova jedinstvenost i snaga. Poslednjom strofom on se idejno vraća na prvu, što zaokružuje ovu pesmu.
U zbirci pesama Vladislava Petkovića Disa „Utopljene duše“, ova pesma stavljena je kao prolog zbirke. Time zaključujemo da je ona predstavnik teme, ideje i stila Disovih pesama. Odista, ona zadržava sve karakteristike njegove poezije, neovisno o kojem segmentu njegova pesništva govorimo: atmosfera pesme varira od tmurne, do one prožete nadom; tema govori o pesnikovoj otuđenosti i kompromisu sa stvarnim svetom; a ključno je njegov prikaz karakterističnog bega u iluzije i snove. Pesme iz zbirke, baš kao i ova, su ritmične te sadrže obgrljenu ili parnu rimu. Stihovi su kratki, dodatno odrezanim zarezima, što također doprinosi bržem, isprekidanom ritmu. Taj ritam gotovo sve Disove pesme izvlači iz melanholije, u koju ih baca njihov sadržaj, mračne pesničke slike i pomalo groteskni motivi, vezani uz prolaznost, smrt, mrak, noć itd. Podvojenost je čest slučaj kod Disa, bilo da se radi o motivima, temi, ideji ili samoj konstrukciji pesme. On uz pozitivne motive stavlja negativne epitete (kao šta je u ovoj pesmi primerice „stara tajna“), melanholične slike oplemeni brzim ritmom ( „kao govorm šuma, kao divna draga/ izgubljenih snova, zaspalih visina„) te se neprestano bori sa stvarnim životom i snom. Ove karakteristike česte su kod pesnika, ali Dis je od njih stvorio jedinstveni izraz po kojem je postao prepoznatljiv.
Beleške o autoru
Vladislav Petković Dis rodio se u Zablaću 10. marta. 1880. godine. Bio je veliki srpski pesnik. Iako nije bio odličan đak, vrlo rano je počeo da piše pesme. Već je u sedmom razredu napisao pesmu „Na prozoru sveća gori“ i to na nemačkom jeziku kojeg je jedva govorio. Dva puta je padao na maturi i nije išao u vojsku zbog svoje konstitucije. Privremeno je radio kao učitelj u selu Priliti, nastojeći da u slobodno vreme radi na svojim pesmama.
Ali Dis je bio veoma društven čovek i bilo mu je teško biti sam, ali i pisati u tišini i samoći. Zato je često noći provodio u kafanama, trošeći celu platu u jednu noć. Dve godine je radio kao učitelj, a onda je jedan mesec podigao platu i otišao u Beograd. U Beogrdau je nastavio da posećuje kafane, koje su onda bile glavno sastajalište ljudi, umetnika ipesnika, sam epicentar društvenog života.
Tako je Dis upoznao mnoge beogradske velikane. Dis je pokušavao da pronađe posao. Radio je bezlične poslove samo da preživi. Dva puta je bio otpušten iz službe, pa je preživljavao radeći poslove korekture, saradnje s dnevnim listovima i ostalim poslićima uz koje je mogao da piše.
Prvu zbirku pesama „Utopljene duše“ tiskao je 1911. vlastitim sredstvima, a nakon njih objavio je 1913. pod nazivom „Mi čekamo cara“. Kasnije je radio i kao carinski službenik, a onda i izveštavač s fronta u Balkanskim ratovima.
Dis je tek nakon ženidbe napustio svoj kafanski način života, ali ostao je druželjubiv, privržen prijateljima, ali i porodici, organizujući često okupljana i druženja u svojoj kući.
U prvom svetskom ratu uspeo je da preživi bekstvom preko Albanije. Otišao je na Krf a onda i u Francusku. Tamo je napisao svoju zadnju zbirku pesama „Nedovršene pesme“. Kada se vraćao iz Francuske u Grčku, brod kojim je putovao potopila je nemačka podmornica. Dis je poginuo u Jonskom moru 1917. godine.
Skoro pola stoljeća nakon njegove smrti, tačnije 1964. godine, Gradska biblioteka Vladislav Petković Dis organizovala je godišnju dodelu nagrada za poetski opus i nazvala je Disova nagrada. Ona se dodeljuje u sklopu svečanosti nazvane Disovo proleće, koje se organizuje svake godine 10. marta, na Disov rođendan.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor