Tajna gazde Kornija je pripovetka koju možemo naći u zbirci odabranih priča Alfonsa Dodea Pisma iz moje vetrenjače. Zbirka je štampana 1869. godine, a u svakoj od priča možemo prepoznati ljubav koju je autor gajio prema svom rodnom kraju, Provansi. Iako nas naslov zbirke vuče da mislimo da se radi o pismima (epistolarna forma), zbirka se zapravo ne sastoji od pisama već od kratkih priča gde možemo da nađemo poveznice sa toplim pričama, prelepim opisima prirode, likovima okarakterisani svojim emocijama, pa čak i vetrenjače u koju se autor nastanio posle života u Parizu.
Iako delo nije doživelo velik uspeh, Dodeu je bilo jedno od njegovih dražih. Međutim, danas je čitava zbirka jedno od njegovih najpoznatijih dela, a Tajna gazde Kornija jedna od najčitanijih pripovetki uvrštenih u obaveznu školsku lektiru diljem Srbije.
Iako u nekim pripovetkama Dode uključuje više od jednog lika, u većini priča se fokusira samo na jedan lik, kao šta je slučaj i u priči Tajna gazde Kornija. Radnju podstiču ugođaji, priče o ponosu, ali i ljudskoj časti. Protagonist (gazda Kornije) je okarakterisan kao ličnost koja će radije da propadne nego da se odrekne onog što najviše voli (svog posla).
Dode istovremeno nastoji da skrene pažnju i na ljude koji nas okružuju, a imaju saučešće i solidarnost prema potrebitima, ali i dolazak novih tehnoloških pronalazaka kao socijalnog motiva.
Čitajući pomenutu pripovetku, čitalac takođe može da dođe i do nekih važnih zaključaka, a to je da ponos i nesnalažljivost mogu da dovedu do propasti pojedinca koji ne uspevaju da se naviknu na evoluciju društva i novonastale situacije. Uvek će postojati oni koji će do kraja ostati verni onome što poznaju, svojim idealima i neće nikad rizikovati.
Čitajući delo, u glavi nam se stalno postavlja pitanje: da li se ti ljudi trebaju prilagoditi situacijama ili ostati takvi kakvi jesu, jedinstveni, i stršiti kao svetionik među svima koji se prilagođavaju i podređuju trendovima i društvu? Dode procenjuje da ljudske vrline, kao što je saučešće, tolerancija i razumevanje treba ceniti. Procenjuje da uvek treba imati dobru volju jer samo tako možemo pomoći jedni drugima i olakšati najteže momente u životu.
Vreme radnje nije određeno, ali možemo zaključiti da se radnja dešava leti, dok je mesto radnje jasno definisano – mlin. Cela priča je jednostavna, a vidljiva je i Dodeova ljubav prema svom regionu gde je rođen jer toliko verno i sa žarom opisuje i „oslikava“ prirodu i njene lepote.
Kompozicija priče je slična kao kod ostalih pripovetki u ovoj zbirci, a nju saznajemo odmah u uvodu gde nam Dode govori od koga je čuo priču. Na taj način čitalac može da dobije neke realne informacije i okvire i ne može da ne veruje da je priča stvarna.
Takođe kao i kod ostalih priča, na kraju pripovetke vidimo poantu koja svakog čitaoca usmerava da razmišlja o svom životu. Ono što je zanimljivo u pripovetki je da je Dode mnogo puta upotrebio tri tačke i uskličnike iz čega možemo da zaključimo da je Dode ipak bio jedna emotivna ličnost koja je svoje emocije i misli želela da zapiše na komadu papira.
Vrsta dela: pripovetka
Vreme radnje: neodređeno;, ali sugeriše se na leto
Mesto radnje: mlin gazde Kornija
Tema dela: mladalačka ljubav kao tajna koju čuva naizgled škrti i bezosećajni starac; prolaznost života i snaga zajedništva
Ideja dela: ne trebamo odbijati prelazak sa starih tehnika na nove.
Kratak sadržaj prepričano, citati
Pripovetka započinje Dodeovim uvodom od koga je čuo priču. Stari frulaš Frans Mami često se družio sa autorom, a jednom prilikom mu je, uz čašu finog kuvanog vina ispričao događaj koji se desio prije dvadeset godina.
Dolazak parne vetrenjače koji su Francuzi digli na putu do Traskona je promenilo sve. Na putu se više nisu mogli videti mali magarčići, lepe mlinarice prodale su svoje zlatne krstove.
„Nema više muškata…! Nema više farandola…! Uzalud je duvao maestral…!“
„Nekad je ovde živela mlinarska radinost, i na deset milja unaokolo ljudi sa mnogih majura donosili su nam ovamo žito na mlevenje. Svi brežuljci oko sela behu načičkani vetrenjačama. I desno i levo samo se videla krila što se okretahu na maestralu nad borovima, i povorke malih magaraca, natovarenih vrećama, kako se penju ili silaze puteljcima; i u sve radne dane pod nedeljom beše milina slušati kako ozgo dopire pucketanje biča, kako lepeće platno na krilima vetrenjača i kako goniči podvikuju: So-šo, điho!“
Stari zanat je izumro jer su mesta gde su se nekad nalazili mlinovi sada bila zamenjena polja vinove loze i maslina tako da više nije bilo potrebe za mlinovima, ali je jedan min ipak uspeo da opstane. Bio je to mlin jednog starca, gazde Kornija, a u kojem su autor i pripovedač sedili u trenutku pričanja priče.
Okarakterisan je kao šezdesetogodišnjak koji je čitav svoj život radio kao mlinar. Za razliku od drugih koji su prihvatali promene u načinu života, parne vetrenjače su u njemu probudile prkos i inat. Niko nije hteo da sluša njegove hvalospeve vetrenjačama, svi su smatrali da nisu bile važne. Zbog toga je bio veoma besan, pa je odlučio da nešto preduzme. Zatvorio se u svoj mlin i izolovao od ostatka sveta. Više ga ništa nije zanimalo, pa čak ni njegova unuka Viveta kojoj su roditelji umrli i deda joj je bio jedina porodica.
Viveta je mislila da se njen deda mnogo promenio, pa joj je bilo teško u njemu videti onog čoveka kojeg je pre viđala da radi svoj posao sa toliko volje i radosti. Svima je zabranio da uđu u njegov mlin.
Neko vreme je nastojao da ubedi meštne da će ih parne vetrenjače s vremenom sve zatrovati. Veoma je voleo svoj posao i nije hteo da odustane od nečeg na čemu je izgradio čitav svoj život. On jednostavno nije mogao da pojmi promene.
Svi meštani sela su mislili da je starac bezobziran i škrt. Svojim ponašanjem udaljio je sve od sebe, a predbacivali su mu to što se čovek njegovog imena sada vukao ulicama sav otrcan, pocepan, bosonog, kao pravi Ciganin. Gazda Kornije je njihovo mišljenje najviše osetio tokom nedeljne mise, pa je stajao na kraju crkve gde su inače stajali siromasi.
Iako mu niko od meštana nije donosio žito na mlevenje, njegova vetrenjača se i dalje stalno vrtela. Nikome nije bilo jasno zašto njegov mlin radi. Viđali su ga da uveče goni magare sa vrećama brašna na leđima, a kad ga je neko od meštana pitao šta radi govorio im je da je to sve bilo za izvoz. Hteo je da ostane misteriozan i imao je jednu tajnu koju je uspešno čuvao i sakrivao od svih meštana, pa čak i od svoje drage unuke Vivete.
Frulaš mu je pripovedao priču da je imao sina koji se zaljubio u gazdinu unuku koja je radila u drugim kućama porodica u selu. Bila je to obostrana ljubav, a iz te priče je saznao više o stacu. Jednog dana otišao je kod gazde da isprosi ruku njegove unuke za svog sina, ali „stari veštac“ ga je odbio. Drski starac se razbesnio, a frulaš ga je nazvao „ludim starcem“.
„..nemilosrdno i neuljudno viknu da se tornjam i da se vratim svojoj fruli, a ako mi je baš do ženidbe…mogu u mlin da tamo isprosim devojku…“
Par je odlučio da pričeka sa verenjem i ženidbom i da zajedno posete starca i pitaju za Vivetinu ruku. Ali tog dana, gazde nije bilo u mlinu. Otišao je i zaključao sve pa nisu mogli da uđu. Videli su merdevine i uspeli se preko njih, a šokiralo ih je ono šta su unutra videli. Sve je bilo prašnjavo i prazno. Nigde nisu videli nijedne vreće brašna, nijedne mrve, zrna žita, ničega, a po zidovima je samo visila paučina. Nisu mogli da osete onaj prijatan miris sveže samlevene pšenice koji je toliko karakterističan za mlinove.
Gasta Kornije je umesto vreća s brašnom nosio ostatke krečnjaka i maltera.
„U donjoj prostoriji isti jadi i zapuštenost: jedna bedna postelja, nekoliko dronjaka, komad hleba na jednom stepeniku, a u uglu tri-četiri pocepane vreće iz kojih su probijali ostaci maltera i krečnjaka.“
Viveta i frulaš su se uplašili pa su otišli sve da kažu komšijama. Osmislili su plan da uz pomoć komšija pšenicu odnesu u dedinu vetrenjaču. Komšije su pomogle pa su s povorkom magaraca krenuli da prenose mnogo vreća punih žita u gazdin mlin. Bilo je to logično rešenje jer ih je dirnula njegova predanost prema svom poslu koji je radio godinama.
Kad su došli kod mlina videli su starca kako sedi pred otvorenim mlinom i plače jer je otkrio da je neko bio unutra i saznao za njegovu tajnu.
„Podiglo se celo selo i uzelo put pod noge, i tako stigosmo gore sa povorkom magaraca natovarenih žitom – pravim pravcatim žitom. Svi smo suznih očiju gledali jadnog starca kako se vrzma desno i levo, prazni vreće, nadgleda žrvanj, dok se zrnje drobi i fini se pšenični prah diže do tavanice.“
Osećao je sram i stid.
„Sad mi ne preostaje ništa drugo nego da umrem… Mlin je osramoćen!“
U međuvremenu su stigli svi meštani sa žitem što je starca iznenadilo i razveselilo. Uzeo je malo onog poznatog zrnja u svoj dlan i počeo da plače i smeje se u isto vreme. Konačno je bio srećan i oduševljen. Nije mogao da prestane gledati u žito, pa je sav srećan i pun uzbuđenja napunio svoj stari mlin i gledao kako se zrna drobe u prah i dižu. Sve ga je podsetilo na stare dane. Konačno mu se vratila sreća i životna radost.
„…od tada starog mlinara nikad nismo ostavili bez posla. A onda, jednoga dana, umre starac Kornilje, i krila (…) poslednje vetrenjače prestadoše da se okreću, ovaj put zauvek…“
Ponovo je pokrenuo posao, a gazda Kornije je do kraja života radio ono što je najviše voleo sve do svoje smrti. Kako nije imao ko da ga nasledi, njegov posao nije niko preuzeo pa je tako i poslednja vetrenjača u selu prestala sa radom.
Autor zaključuje da ipak sve što ima svoj početak ima i svoj kraj.
„Niko nije preuzeo posao, a i svemu dođe kraj „kao što je iščezlo doba teretnjaka na Roni, starih vrhovnih sudova i žaketa sa velikim cvetovima.“
Analiza likova
Likovi: Gazda Kornije, unuka Viveta, Frans Mami
Gazda Kornije
Protagonist jedne od najzanimljivijih priča iz zbirke pripovetki Pisma izi moje vetrenjače. Gazda je u pripvetki okarakterisan kao šezdesetogodišnjak koji je čitav svoj život radio isti posao kojem je bio predan i koji je veoma volio. Većinu svog života proveo je u brašnu.
„…stari mlinar koji je 60 godina proveo u brašnu i koji se svom dušom predao svome poslu.“
U priči pokazuje nekoliko karakternih ličnosti, a pored predanosti i upornosti, dokazao je da može da bude i preduzetan, a najbolje opisuje situacija kad se pojavljuje nova tehnologija – parni mlinovi. On nije samo sedeo i čekao da netko nešto preduzme. Čitave nedelje je pokušavao da okupi meštane i upozori ih da njihovi vlasnici žele da otruju sve njih, pa i njihovu Provansu.
Njegovo odbijanje uvođenja nove tehnologije iznosi još jednu njegovu osobinu, a to je nemogućnost da se prilagođava na promene. Pomenuta osobina može da se shvati na dva (2) načina: starost koja mu je onemogućila da tako jednostavno napusti način života na koji je navikao ili je bio odveć tvrdoglav i ograničen. Ali ipak je najvažniji bio njegov lični opstanak jer mu je mlin predstavljao sav izvor zarade.
Kao i svaki drugi meštanin, konačno je i gazda Kornije shvatio da ne može da se bori sa novim vetrenjačama, a kad je pomislio da više nema izlaza i načina da promeni situaciju izolovao se od ostalih i zatvorio u svoj mlin.
Nije hteo nikog da vidi ni komunicira, pa čak ni sa svojom unukom Vivetom koju je veoma voleo. Taj poslednji čin bi mogli okarekteristati kao sebičnost jer je Viveta imala samo 15 godina, ostala je bez roditelja i nikog nije imala osim njega, a da bi mogla da preživi morala je raditi po kućama drugih porodica iz sela.
U delu je deda pokazao još jednu karakternu crtu, a to je da je snalažljiv. Već neko vreme meštani su bili u čudu zašto njegov mlin uopšte radi kad mu niko ne donosi žito. Gazda Kornije se pobrinuo da svi pomisle da je on i dalje u poslu, da njegov mlin radi punom parom, dok je istina sasvim drugačija.
Na zadnjih par stranica dela, autor najbolje opisuje glavni lik i kakav je on čovek. On je važna i časna ličnost kojoj je važan ponos i rad. Kad je ponovo dobio priliku da radi što najviše voli nije bilo srećnije osobe od njega.
„…znao je da pređe dug put kako bi je posmatrao kako radi, gledajući je i plačući…“
Viveta
Petnaestogodišnjakinja koja je veoma rano ostala bez roditelja i deda Kornije joj je bio jedina porodica. Uprkos njegovom odgurivanju od sebe, pokušavala je da mu pomogne, a u tome pronašla i način.
Uz pomoć sina frulađa u koga je bila veoma zaljubljena, okupila je sve meštane da pomognu njenom dedi napuniti mlin.
Vredna i marljiva. Išla je po kućama drugih porodica u selu i radila da bi mogla da preživi.
„Jadna mala morala je sama da se izdržava i unajmljivali su je u službu po okolnim salašima (…) sad opet pomažući u žetvi ili, pak, u branju maslina.“
Frans Mami
Frulaš, otac momka gazdine unuke Vivete. Autorov dobar drugar koji je s njim često provodio veče uz kuvano vino i pripovedač priče koju autor verno prenosi. Veoma voli svoj region Provansu. Uvek spreman da pomogne drugima, dobrotvoran, veoma voli svog sina, podržava ljubavnu vezu između sina i Vivete i pokušava da im pomogne da se vere i ožene.
„Nekada je ovde cvetala mlinarska radinost…svi brežuljci behu načičkani vetrenjačama…“
Pravi veseljak koji je nedeljom često na okupljanjima svirao.
„ja sam doneo svoju frulu, i do duboko u noć plesale su se farandole. Vidite, te vetrenjače su bile radost i bogatstvo našeg kraja.“
Beleške o piscu
Alfons Dode poznati je pripovedač iz Francuske rođen 13. maja 1840. godine u Nimu, malom mestu usred Provanse. Jedan je od poznatijih francuskih pisaca, a ljubav prema svojoj Provansi ostavio je i na papiru.
Otac mu je imao sopstvenu kompaniju koja se bavila proizvodnjom svilare, a kad je kompanija propala, celu porodicu je preselio u Lion. Iako je odrastao u skromnoj sredini, Dode je spas pronašao u toplini i ljubavi svoje porodice, ali i ljubavi prema prelepoj prirodi Provanse koja ga je smirivala i inspirisala.
1857. godine Alfons Dode je na poziv svog brata otputovao u Pariz gde mu nije bilo prijatno. Živeo je u teškim uslovima, a hteo je da se usredserdi na pisanje i književnost. Tako je počeo da piše pripovetke, pesme, romane i drame, a zarađivao je od novinarstva.
Prvu zbirku svojih pesama „Les Amoureuses“ napisao je 1858. godine kad je radio za novine Le Figaro gde su prepoznali njegov talenat za pisanje, pa je tako počeo da piše drame, a od 1857. godine počinje i da piše predstave za pozorište. Upoznao i Frederika Mistrala koji je takođe prepoznao njegov talenat za pisanje.
Kad je imao samo 25 godina ministar Napoleona III ga je imenovao za svog sekretara, posao koji mu je doneo bolest, ali i bogatstvo.
1862. godine objavio je dramu „Poslednji idol“ koja je doživela veliki uspeh, a te iste zime počinje i s pisanjem zbirke „Pisma iz moje vetrenjače“ koju dovršava 1866. godine. Zbirka nije doživela uspeh kao njegovo prethodno delo.
Francuska drama „Arležanka“ i roman „Mladi Fromont i stari Risler“ su ga proslavili pa je primio i nagradu Francuske akademije, a dela su se štampala u nekoliko hiljada primeraka. Druga dela koja su takođe doživela velik uspeh bila su: humoristična proza „Tartarinova triologija““Nabob“ (1877.), „Sapho“ (1884.) i „Besmrtnik“ (1888.).
Iako je pisao za decu i mlade, često je u svoja dela unosio i autobiografske elemente.
Provansa je na Dodea ostavila velik trag i na kraju mu poslužila kao inspiracija za svoja najveća književna stvaralaštva.
Umro je 16. decembra 1897. godine u Parizu za vreme porodične večere, a jedan od lekara koji je došao da ga pregleda i oživi bio je Žil de Turet.
Ostavite odgovor