Nebeska reka obrađena lektira književnice Grozdane Olujić. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Nebeska reka je kratka bajka Grozdane Olujić, poznate spisateljice priča za decu i mlade koja u glavnim likovima ima prirodne pojave, čime autorka koristi stilsku figuru personifikacije. Ona zapravo pričanjem o rekama, planinama, moru i oblacima, govori u ljudskom društvu, o predodređenim sudbinama i borbi da se one promene, o jedinstvenim željama i kolotečini kojoj se većina ljudi prepušta.
Ovim delom, Olujić pokušava da prenesi priču o individualnosti, o specifičnosti pojedinaca koji se ne zadovoljavaju običnim, čije želje i snovi nisu oni koje ima većina. Ti pojedinci će na kraju i naći put da dostignu ono što žele.
Bajke su u suštini zasnovane na ideji jedinstva sveta i čoveka. Čovek živi u nadi da će u tom svetu pronaći smisao svog življenja. Glavni likovi bajke su uglavnom tipski, pri čemu je jasno određeno ko je nosilac dobrih, a ko loših osobina. Tu se najčešće radi o određenim porodičnim odnosima, a nesto se likovi ljudi kojima se daje određena moć (kralj, kraljica, princeza), posebno ukoliko je potrebno oslikati njihovu interakciju sa ljudima koji su iz nižih slojeva, a gde se mogu istaći njihove vrline i mane.
Među osnovnim motivima bajki su ljubav i pobeda dobra nad zlim. Koristeći se različitim magijama, ali i oslanjajući se na svoje pozitivne vrline (hrabrost, skromnost, čestitost, želja da se pomogne drugima), glavni junaći bajki uspevaju da prebrode prepreke koje se stavljaju pred njih i ostvare svoj cilj „živeli su srećno do kraja života“.
Bajka koja će ovde biti analizirana unekoliko odstupa od tipske bajke. Prvo, likovi su obrađeni kako pozitivnim, tako i negativnim osobinama. Drugo, moguće je primetiti razvoj junaka, njihov karakter je primenjiv, oni se menjaju i razvijaju pred iskušenjima pred koji ih stavlja autorka. Na samom kraju, srećan kraj, koji je tako karakterističan za bajke, ovde ne dolazi do punog izražaja, jer je autorki bitnije da istakne moralnu poruku bajke.
U ovoj priči se suprotstavljaju dve generacije. S jedne strane, majka reka bi da sve ide po već ustanovljenom toku, da i najmlađa ćerka postupa isto kao što su njene sestre, nije spremna na promene. Sa druge strane, mlada reka ime drugačije snove, ona bi da se oproba u nečemu što do sada niko nije. Ona nije spremna da tako poslušno korača već utabanom stazom i da slepo prati sudbinu svojih sestara.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Mesto radnje: neodređeno, kao što je to i običaj u bajkama, nema posebne odrednice o mestu dešavanja ove priče. Jedino što se može zaključiti jeste da se radi o svetu prirode, jer su glavni likovi reke.
Vreme radnje: neodređeno, što je isto u skladu sa karakteristikama žanra. Pošto je cela bajka jedna metafora, nedostatak određenosti vremena i mesta nas upozorava da su ovakve priče moguće uvek i svuda.
Tema: priča o majci reka i njenoj najmlađoj ćerki koja je poželela sudbinu drugačiju od one koje su imale njene sestre. Ona je na kraju i uspela da ostvari svoj san i da postane „nebeska reka“, kojoj su dali ime duga.
Ideja: potrebno je da svako prati svoju zvezdu vodilju, da zna šta želi i da koristi one prilike koje mu se pružaju da ostvari svoju ideju.
Prepričano delo, citati
Na samom početku, Olujić nam predstavlja veliku majku reku. Ona je konstanta, ona je tu da se stara o novim rekama, da im odredi put, da ih usmeri u njihovom životu i odredi pravac kojim će dalje ići. Već prva slika nas opominje na konstantnost, na jednostavnost opcija koje su pred rekama:
„Tekle reke, svaka po svome: neka na istok, neka na zapad, a neka s planine pravo u more. Pa, i kuda bi?“
O tome gde će koja brina majka, koja unapred odredi sudbinu novonastalih reka. Većina ćerki je poslušna i, kad majka odredi na koju će stranu da teku, one kreću da krče put na moru. Ipak, postoje neke koje nisu toliko poslušne, koje imaju same ideju gde bih htele da teku.
„Velika rečna majka spokojno je nadgledala rađanje novih reka, unapred im određujući tok. S rekama nema iznenađenja, nema briga. Ne rađaju se često budale kao ona što je htela da teče ispod zemlje.“
Za tek rođenu, najmlađu ćerku, majka je uradila isto. Pokazavši na zapad, odredila joj je kuda da krene. Međutim, na veliko zaprepašćenje, mlada reka se pobunila i tvrdoglavo rekla da tamo neće da ide. Majka joj je onda ponudila druge opcije, ali nijedna nije bila u skladu sa željam amale reke:
„- Ti onda teci na jug, a možeš i na sever! – strpljivo reče Velika rečna majka, ali tek rođena kći nije htela ni na sever, ni na jug, niti s planine u more.“
Nije velika reka uspela da urazumi rečicu ni kad joj je skrenula pažnju da je želja svih reka da stignu do mora, pa da tako i ona treba tome cilju da hita.
„- Sve reke jedva čekaju da uplove u more! – reče i pomilova po obrazu najmlađu kćer, kad ova odseče:
– Ne ja!“
Na kraju, najmlađa od reka je rekla šta bi ona, otkrila je majci njenu ideju i san. Ona je htela da teče nebom, da plovi kroz oblake.
Mala svojeglava reka je samo ćutala. Znala je da je sudbina reke da teče u dolinu, pa u more, ali nju su privlačili ruža sunca u modrom nebu i snežni planinski vrhunci, očaravale su je zvezde i oblaci.
„- Kada bih postala nebeska reka! – prošaputa, a Velika rečna majka zadrhta od užasa.“
Velika rečna majka je odmah užasnuta odbacila tu ideju. Jer to do sada nijedna reka nije uradila. Kako toga do sada nije bilo, odmah je rekla da toga neće ni biti.
„- Tog nije bilo, niti će biti, kćeri! Nijedna se reka još nije popela u nebo. Bolje požuri da stigneš u dolinu, u more, dok nisu počeli zimski mrazevi.“
Morala je mlada reka da se pomiri sa majčinom željom i nevoljno je krenula ka moru. Nije bilo ni nade da će moći da pobegne, da će moći da ispuni svoj san jer su svi iz prirode budno pratili njeno putovanje i stražarili da ona ne bi pobegla.
Mala reka se nevoljko poče spuštati, ali od toga časa sve reke i rečice, svi izvori i potoci budno su stražarili. Obale i korito čuvali su je da ne pobegne, stene joj prečile put, planina je zaustavljala. Ko da pobegne od takve straže?
Nakon nekog vremena, svi su pomislili da je mladu reku prošla želja, da nema više nameru da postane nebeska reka i da se pomirila sa svojom sudbinom i putem ka moru. Mala reka je ćutala, nije se više suprotstavljala svojoj predodređenoj sudbini.
„Zamrlja od tuge, mala reka je ćutala, a dani su se krunili kao zrnevlje kukuruza. Majka svih reka već poverova da joj je najmlađa kći zaboravila svoju suludu želju, kad se jedne noći prolomi oluja.“
Ova oluja je bila jedinstvena šansa za malu reku. Sve ostalo iz prirode se sklonilo, sakrilo ili umirilo dok je pljuštala kiša, besnela oluja, sevale munje i pucali gromovi. Mala reka je iskoristila tu prirodnu nepogodu i pobegla iz svog korita. Majka je primetila tek sutradan, kad se oluja malo stišala.
„Kao vatrene zmije skakale su munje po nebu, a gromovi survavali stenje s planine. Šćućurene u svojim koritima, reke su prestravljeno ćutale, ne usuđujući se da se pomaknu. Ali, kada jutro svanu, Majka svih reka opazi da je korito male reke prazno i zabrinu se: kamo je mogla otići?“
Svi su se dali u potragu za malom rekom. Tražili su je po šumama, kamenjarima, pećinama, gde god im je palo napamet da se mala rekla mogla sakriti. Međutim, od nje nije bilo ni traga, ni glasa.
„- U potragu za njom! – naredi svim vodama u planini, i veliko traganje poče, mada je kiša još rominjala.“
Prve koje su promenile promenu u prirodi jesu bile pričice, kada je prestala kiša, a sunce se probilo kroz oblake. Videvši novu pojavu na nebu, majka reka je u njoj prepoznala svoju najmlađu ćerku. Shvatila je majka da je mala reka pobegla da ispuni svoju želju i da teče nebom. Ona je sada svojim lučnim koritom spajala planine i oblake. Nazvali su je duga.
„Gde je sve nisu tražili, gde sve nisu zavirili: i u šumu, i u kamenjar, i u pećinu, i u gustiš! Ali, maloj reci ni traga! Majka svih reka već htede da naredi novo traganje, kad oseti da kiša lagano prestaje i ču zadivljeni krik neke ptice:
– Pogledajte!
Velika rečna majka s mukom podiže glavu uvis, i reče:
– Ne tražite je više!“
Sva blistava, kao šareni luk, putovala je mala reka preko čitavog neba. Jedan joj je kraj nežno zaranjao u veliko more, dok joj je drugi kraj doticao vrh planine. Ali mala reka nije pripadala ni moru, ni planini sama nije pripadala ni planini ni moru. Bila je nebeska reka. Nazvali su je duga.
Analiza likova
Likovi: ova bajka obiluje prirodnim pojavama kojima su date ljudske karakteristike i osobine (reke, izvori, planine i stene koje su čuvari; price i reke koje govore). Među svima njima dva lika zauzimaju centalno mesto – Velika rečna majka i mala reka.
Velika rečna majka – kao što je već napomenuto, ona je predstavnik starije generacije, ona određuje i zapoveda, nju svi slušaju. Ona je ta koja planira, koja uređuje kuda će ostale reke da idu, ona vodi računa da sve stignu do mora. Ona se drži starih pravila i normi, nije spremna da uvodi promene. Ako se nešto do sada nije desilo, to automatski znači da se neće ni desiti.
Majka svih reka ima tek rođenu kćer i veoma je strpljiva sa njom, miluje je, osmehuje joj se, izlaže joj sve razloge zbog kojih ne može da teče po nebu. Majka je nežna, blaga, smirena i strpljiva. Kako njena ćerka postaje tvrdoglava, bez obzira na sva objašnjenja, majka gubi strpljenje, postaje stroga i odlučna u nameri da joj ne dozvoli da ostvari svoju želju.
Osećanja velike rečne majke se postepeno menjaju. Prvobitno je spokojna sve dok ćerka ne počne da joj se protivi, a kako se sukob sve dalje nastavlja majka je sve zabrinutija, ali i brižnija. Kada spozna koje su iskonske želje njene ćerke i da je ne može zaustaviti u tome majka drhti od užasa u čemu vidimo njenu iznenađenost, užasnutost i zapanjenost ćerkinim izborom. Ovo osećanje prevelike zabrinutosti i uplašenosti doprinose tome da majka postane kruta i nepopustljiva u nameri da na svai način odvrati ćerku od želje koju je izrekla.
Kada shvati da je izgubila bitku i da je njena ćerka postigla ono što je želela ona sa „mukom“ gleda u nebo i ovaj opis njenog pogleda oslikava svu tugu, bol, težinu, duhovnu patnju koju majka oseća u tom trenutku. Majčine reči „Ne tražite je više“ simbolišu odustajanje, nemoć i njenu predaju, pomirenost sa situacijom i nevoljno prihvatanje činjenice da je ćerka izabrala svoj put.
Mala reka – ona je vesnik nove generacije, ona ima svoje snove, želje, ideje. Ona je tvrdoglava, uporna da ostvari svoju nameru da postane nebeska reka. Ona se suprotstavlja ustaljenim normama, ima hrabnosti da majci kaže šta stvarno želi.
Ipak, mora da se povinuje izričitim naredbama majke. Jasno joj je da su sve oči uprte u nju, da ne sme da pokuša da pobegne. Međutim, kad joj se ukaže prilika, kad se njeni stražari sami sklone od neprilika, ona ima hrabnosti da po tom vremenu, uz gromove, munje i oluju pobegne na nebo da bi postala nebeska reka.
Zato je i vidimo nakon oluje i kiše. Duga je tu da nas podseti da nešto lepo može da dođe nakon nevremena, a ako imamo na umu ovu priču, i da nas podseti da vredi boriti se za svoje snove.
Beleške o piscu
Grozdana Olujić rođena je 30. avgusta 1934. godine u Erdeviku kod Šida. Srpska je književnica, antologičarka i prevodilac, a trenutno živi i radi u Beogradu.
U svom rodnom mestu Erdeviku je završila osnovno obrazovanje, dok je gimnaziju pohađala u Bečeju. Posle mature upisuje književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu gde stiče svoju diplomu i magisterij. Grozdana je još u srednjoj školi počela sa pisanjem svojih prvih literarnih dela, a većinom ih je objavljivala u časopisima „Mlada kultura“ i „Stražilovo“. 1953. godine na natječaju časopisa „Borba“, Gordana dobiva prvu nagradu i to za najbolji priču čime ulazi u svet književnosti kao devetnaestogodišnjakinja.
Dve godine posle (1955.) izdaje svoj prvi roman „Izlet u nebo“ namenjen mladim čitaocima koji joj je donio i negativne i pozitivne reakcije i potvrdio njen uspeh kao književnica prevođenjem na nekoliko stranih jezika i adaptacijom za pozorište. Upravo po tom delu je snimljen i film pod nazivom „Čudna devojka“ koji je režirao Jovan Živanović, u produkciji „Avala film“, a premijera filma je bila 1962. godine.
1959. godine, izdavačka kuća „Mlado pokolenje“ objavljuje zbirku s književnim razgovorima savremenih jugoslovenskih autora, među kojima svoje mesto zauzima i Grozdana Olujić.
1963. godine, u suradnji sa beogradskom izdavačkom kućom „Prosveta“ objavljuje roman „Glasam za ljubav“ za koji joj iste godine „Telegrafm“, zagrebački časopis za kulturu i politiku, dodeljuje nagradu za najbolji kratki roman, a isti je doživeo i filmsku i pozorišnu adaptaciju.
Grozdana nastavlja svoj literarni opus namenjen mlađim čitaocima, pa 1964. godine „Prosveta“ objavljuje njen novi roman „Ne budi zaspale pse“, a nakon tri godine i „Divlje seme“ koji ulazi u uži izbor za nagradu NIN. Engleska inačica pod nazivom „Wild Seed“ ubrzo je prepoznat i uvršten u obrazovni sustav i postaje obavezna lektira na pojedinim univerzitetima u Americi. Iste godine završava i sa pisanjem romana „Preživeti do sutra“, koji je tek 2017. godine ugledao svetlo dana.
Umesto da se bavi objavljivanjem romana, Grozdana je počela da piše priče i bajke za decu, pa 1979. godine objavljuje zbirku „Sedefna ruža i druge bajke“ koja doživljava veliki uspeh i dobiva nagradu „Politikin zabavnik“. 1984. godine objavljuje zbirku „Nebeska reka“, a odmah posle i „Dečak i princeza“. 1984. godine izdaje zbirku „Afrička ljubičica“ od kojih su neke priče uvrštene u antologije u Francuskoj, Rusiji, Indiji i Izraelu. Za posebno popularnu priču „Igra“ iz zbirke Grozdana je dobila nagradu za najbolju priču na svetu na festivalu koji se održavao u Nemačkoj u gradu Arnsberg.
1987. godine izdaje novo delo, roman-bajku „Zvezdane lutalice“ koja osvaja kritike i publike, a usledile su zbirke „Snežni cvet“, „Kamen koji je leteo“ i „Zlatni tanjir“. 1990. godine štampana je i zbirka „Princ oblaka„.
Osim romana za mlade i bajki za decu, Grozdana Olujić je objavljivala i mnoge eseje koji su se osvrtali na druge književnike – Franc Kafka, Marsel Prust i Tomas Vulf. Takođe objavljuje i studiju pod nazivom „Problem identiteta ličnosti u delu Virdžinije Vulf“ i prevode dela američkog nobelovca Sola Beloua, roman „Kostur“, indijske autorke Amrite Pritam i „Taj čovek“, japanskog pisca Jukija Mišime i engleskog pisca Arnolda Veskera, roman „Korov“ za koji autor Vilijam Kenedi osvaja Pulicerovu nagradu.
Grozdana je takođe i radila na prevodu i pripremi pesama iz savremene indijske poezije, zatim bajki „Antologija ljubavnih bajki sveta“ koja je izdana 2001. godine u kojoj se nalaze najlepše srpske, škotske, havajske, brazilske, estonske, indijske, japanske, kineske i ruske bajke, ali i dela čuvene braće Grim, Hansa Kristijana Andersena i Šarla Peroa.
Grozdana Olujić je umrla 16. marta 2019. godine.
Ostavite odgovor