Dostojevski gradi romane na zanimljivim zapletima koji su često povezani sa ubistvom i sudnicom (sigurno u vezi sa evropskim krimićima), ali oni imaju funkciju da upoznaju čitaoca sa psihološkim i etičkim pitanjima osnovnih likova, nosiocima ne samo psiholoških osobina, već i moralno-etičkih i filozofskih shvatanja. Dostojevski oblikuje psihološka pitanja u unutrašnjim monolozima, često nastoji da reprodukuje snove i razvija moralna, etička i filozofska shvatanja u kontroverzama, raspravama između pojedinih likova, često dovodeći nosioce dešavanja na skupove („konklave“) ili sudske postupke (npr. Braća Karamazovi), gde konceptualni sukobi imaju dramatične forme. Kroz ove postupke Dostojevski je snažno uticao na modernu prozu, odnosno, kako poznati hrvatski pisac Miroslav Krleža ističe:
„Ti su dramski aristetolovski elementi u savremenoj psihološkoj prozi osnovno su uporište čitave epske konstrukcije, a mase opisnih popratnosti samo su instrumentativne sporednosti.“
Roman Idiot pripada vremenu evropskog i ruskog realizma, a napisan je u Firenci 1868. godine.
Karakteri ovog romana su socijalno i psihološki motivisani, a opisano je i urbano okruženje u kojem se kreću. Događaj se odvija usred tmurnih gradskih pejzaža, na ulicama, na tavanima, u krčmama. Likovi su pretežno ljudi kojima je povređeno ljudsko dostojanstvo, siromašni intelektualci, deca iz „slučajnih porodica“. Za uvrede i poniženja, oni krive okolinu ili žele da nadoknade njihove težnje za moći u društvu, koje su simbolizovane u Napoleonu ili Rotšildu. Među njima su istaknuti socijalni buntovnici, cinični razbojnici (princ Valkovski), racionalisti i ateisti, ali i krotki i skromni likovi (princ Mishkin).
Pripovedač je obektivan, sveznajući. On je heterodiegetičan (nije uključen u radnju) u pogledu učešća u priči i ekstradigetičan na narativnom nivou (pripovedač prvog nivoa koji priča intradigetički nivo priče, to jest, on je izvan/iznad priče). Od fokalizacije pojavljuju se sve tri vrste: nulta, unutrašnja i spoljna. Odstupanja u hronologiji nastaju zahvaljujući retrospekciji, prolepsi, pauzi, digresiji. Unutrašnji monolog se ostvaruje i izvan „čistih“ slučajeva toka svesti i tada se ne ostvaruje u prvom licu, već se o njemu izveštava (tzv. relacioni monolog) ili formiše u slobodnom neupravnom govoru. Čini se da pisac koristi jezik koji reprodukuje reči ili svest određenog lika, ali ga ne obeležava posebno, već pripoveda u trećem licu.
Dostojevski uklanja mnoge „opisne popratnosti“ i izoluje ljudsku misao ili psihu tako predviđajući mnoge pojave u savremenoj svetskoj literaturi koje često oblikuju podeljene ličnosti. Nadalje, on primenjuje filozofske parabole i „legende“, ubacuje esejističko tkivo u romane ili pokušava reprodukovati „tok svesti“.
Za svoje pripovedanje uzima nešto materiju koji mu pruža višestruki i raznovrstan život oko sebe i u njemu, život koji je prošao i sačuvan u sećanjima, dokumentima ili literaturi, ili život koji pisac doživljava na osnovu elemenata koji mu daju njegovo vreme, posebno koristeći određene naučne spoznaje iz sadašnjosti, on projektuje svoju viziju u daleku budućnost. Ekspresionisti su se često pozivali na Dostojevskog u literaturi, a egzistencijalisti u filozofiji. Dostojevskog su poštovali Franc Kafka, Andre Gide, Marsel Prust, Alber Kami, Andrejev i Leonov.
Vrsta dela: realistički roman
Mesto radnje: Petrograd – „(…) vlak se petrogradsko-varšavske železnice svom parom primicao Petrogradu.“
Vreme radnje: krajem novembra, za jugovine, oko devet sati ujutro
Tema dela: Miškinov povratak u Petrograd i sastajanje sa rodbinom
Ideja dela: skromni čovek u surovom, besnom svetu može da postane ili lud kao i svi mi, ili se povući daleko od svih
Kratak sadržaj prepričano, citati
Krajem novembra oko devet sati ujutro voz sa petrogradsko-varšavske železnice približavao se Petrogradu. Među putnicima je bilo i onih koji su se vraćali iz inostranstva, ali puniji je bio treći razred.
U jednom od vagona treće klase bila su dva putnika: oba skoro bez prtljaga, negizdelinski odevena. Jedan je bio malenog rasta, dvadeset sedam godina, kovrdžav i skoro crnokos, sa sivim, malim, ali plamenim očima. Nos mu je bio širok i spljošten, sa jakim jagodicama. Bio je toplo obučen, u ogromnom crnom krznu podstavljenom ovčjom kožom. Drugi je bio obučen u debeli plašt bez rukava i golemom kukuljlivom. Bio je mlad čovek, star dvadeset šest ili dvadeset i sedam godina, nešto viši od srednjeg rasta, veoma lagane, guste kose, upalih obraza i zašiljene, gotovo bele brade. Oči su mu bile velike, plave i natečene; a u pogledu je bilo nečeg tihog, ali teškog, puno čudnog izraza. Lice mu je bilo prijatno, fino i suvo, bez boje, a sada mu je bilo hladno i postalo je plavo. Sve šta je nosio nije rusko, čak ni cipele sa gamašama.
Crnokosi ga pita da li mu je hladno, a mladić mu priznaje da jeste i govori mu da je iz Švajcarske, što ga nasmejava. Mladić mu je dalje rekao da nije bio u Rusiji već duže vreme, i to više od četiri godine, da su ga poslali u inostranstvo zbog bolesti (neke neobične nervne bolesti: padavice ili Vidove trzavice). Kaže da ga nisu izlečili.
Tada se treći čovek uključuje u razgovor, rekavši da je švajcarski pacijent ulud potratio novac, a Švajcarac mu odgovori da ga je gospodin Pavliščev uzdržavao sve dok nije umro pre dve godine, a onda je odlučio da piše generalici Jepančinoj, njegovoj rođakinji, ali bez odgovora. Oba slušaoca kažu Švajcarcu da su poznavali pokojnog Nikolaja Andrejeviča Pavličeva i da poznaju generala Jepančina.
Za to vreme, crnokosi mladić je zevao, gledao kroz prozor bez svrhe i sa nestrpljenjem iščekivao kraj puta. Bio je nekako rastresen, gotovo uplašen, čak i čudan: ponekad je slušao, gledao i nije gledao, smejao se, a ponekad nije ni znao ili se sećao čemu se smejao. U tom trenutku, Švajcarc se predstavio kao princ Lav Nikolajevič Miškin, verovatno poslednji iz roda Miškinovih knezova. Otac mu je bio potporučnik u vojsci, izašao je iz junkera. Tada je crnokosi upitao da li poznaje Rogožine i predstavio se kao Parfen Rogožin. Zvaničnik je bio iznenađen izjavoj i umalo izbuljio oči i pitao ga je li on od Semjona Parfenoviča Rogožina, naslednog počasnog građanina, koji je umro pre mesec dana i ostavio nasledstvo od dva i po miliona. Tada Rogožin započinje kratku priču o sebi:
„O majci se ne može ništa reći, stara žena, čita svetačke živote, sedi sa starcima, a šta odluči brat Senjka, to mora i da bude! A zašto on meni nije javio za vremena? Razumemo! Tačno je, ja sam onda bio u nesvestici. Kažu doduše, da je poslan telegram. Ali telegram je stigao tetki. A ona je već trideset godina udovica i stalno, od jutra do mraka, sedi sa zanesenjacima. (…) Od telegrama se ona uplašila, nije je ni raspečatila, već poslala redarstvu, pa tamo telgram zapeo sve do danas.“
Nadalje govori da je njegov brat isekao zlatne rese sa brokatnog pokrova na očevom lesu, zbog novaca, pa će zbog toga morati otići u Sibir. Zatim pominje i kneginju Nastasju Filipovnu, prezimenom Baraškova, koja živi sa Tockim, a Tocki ne zna kako bi je se rešio jer je navršio pedesetu i želi da se oženi prvom lepoticom u Petrogradu. Rogožin pominje i kako mu se Natasja sviđala. Nakon kraćeg razgovora, stigli su u železničku stanicu. Rogožin se pozdravio s Miškinom, a Miškin mu se zahvalio na bundi i odeći. Zatim ga je Rogožin pitao da li je zaljubljenik u ženskadije, na što je Miškin odgovorio da zbog svoje prirođene bolesti uopšte ne pozna žene. Brzo su se razišli, a Lebedev (činovnik, piskaralo) sledio je Rogožina.
„General Jepančin živio je u sopstvenoj kući, prema Spasu Preobraženja. Osim te kuće, imao je još golemu kuću na Sadovoj te veliki posed i tvornicu kraj Petrograda. Bio je na glasu kao čovek s velikim kapitalom, velikim poslovima i vezama. Puno ime bilo mu je Ivan Fjodorovič Jepančin, a bio je čovek bez obrazovanja i vojnički sin. Imao je sitne slabosti i nije voleo velike iluzije. Voleo je da ističe da je Rus i srdačan čovek. Društvo mu je bilo pomešano, ali svakako „gavansko“. Bilo mu je pedeset i šest godina.“
„Zdravlje, boja lica, jaki, iako crni, zubi, plećato, krupno tijelo, zabrinut izraz na licu izjutra na službi, a veseo naveče uz karte ili kod njegove svetlosti – sve je to pomagalo istinskim i sve većim uspesima i posipalo ružama životnu stazu njegove preuzvišenosti.“
Porodica generala sastojala se od žene i tri odrasle ćerke. Oženio je vrlo mladu ženu koju je veoma voleo, a koja nije bila ni lepa ni obrazovana. Generalica je bila iz kneževske porodice Miškinih, veoma stare porodice. Bila je poslednja iz svog plemena. Njihove ćerke su se zvale Aleksandra, Adelaida i Aglaja. Sve tri su bile veoma lepe, imale veliki miraz, a najstarija je bila Aleksandra, koja je imala dvadeset i pet godina. Adelaidi je bilo dvadeset tri, a Aglaji dvadeset godina. Najmlađa je bila prava lepotica koja je privlačila svetsku pažnju, a sve tri su se odlikovale obrazovanošću, umom i darovitošću.
Bilo je jedanaest sati kada je knez zazvonio na vratima generalova stana. Otvorio mu je sluga koji ga je uputio drugom slugi, a ovaj mu je rekao neka sačeka sekretara. Sluga (lakaj) i knez Miškin razgovarali su o Miškinovom poreklu, zatim o hladnoći u Rusiji, a naposletku i o smrtnim kaznama u Francuskoj (Miškin pominje giljotinu). U jednom momentu iz sobe izađe mlad čovek sa spisima u rukama, a ime mu je bilo Gavrila Ardalionovič. Bio je veoma lep mladić, od kojih dvadeset i osam godina, plav, srednjeg rasta sa malom napoleonskom bradicom, pametnog i ceoma lepog lica. Knez mu je objasnio šta sve treba, a Gavrila se setio da je on slao pisma iz Švajcarske. Ubrzo je iz kabineta izašao neki oficir, a Gavrila je zatom pozvao kneza Miškina kao sledećeg klijenta.
General Jepnačin stajao je usred svog kabineta i sa velikom radoznalošću gledao kneza koji je ulazio. Knez se zatim predstavi, a general se nasmeši. Knez mu prizna da je došao samo da bi se sastao s ljudima, a ne da bi prosio. Zatin general odlazi po svoju ženu, a pre polaska upita kneza da li ima kakav imetka i da li se bavi nečim, na što Miškin odgovara da zasada nema nikakvog imetka i da su novci koje je imao bili tuđi, odnosno dao mu ih je Schneider, njegov profesor kod koga se lečio u Švajcarskoj. General saznaje da je Miškin kao dete izgubio roditelje, da je sav život živeo na selu, da ga je Pavliščev poverio svojim rođakinjama, plemkinjama. Knez govori da su ga česti napadi njegove bolesti pretvorili u idiota. General se na kraju začudio jer Miškin nema nikoga u Rusiji.
Miškin govori da nema previše talenata, ali da je talentovan za pisanje pa mu general daje papir i olovku. Ganja, odnosno Gavrila, koji je sedeo za pisaćom mašinom u generalovom kabinetu, izvadio je iz novčanika fotografski portret velikog formata Nastasje Filipovne. Ganja i general kratko su se svađali, a onda je Miškin video fotografiju Nastasje i rekao da je lepotica.
„Bila je fotografisana u crnoj svilenoj haljini izvanredno plava, iščešljana jednostacno, na domaći način; oči tamne, duboke, čelo zamišljeno, izražaj lica strasan i kao nežan. Bila je nešto mršava u licu, možda i bleda…“
General i Ganja u čudu su pogledali Miškina i pitali ga da li poznaje Nastasju. Miškin im je tada ispričao o Rogožinu. General kaže Ganji da se večeras ne sme suprotstaviti onome što Nastasja kaže i da treba delovati pošteno i iskreno s obe strane. Zatim je Miškin pokazao šta je napisao na debelom velenjskom papiru, zbog čega se general oduševio. General je Miškinu preporučio smeštaj kod Gavrile, kojem su njegova majka i sestra očistile dve sobe koje iznajmljuju. Tako u toj kući žive Gavrila, njegova majka Nina Aleksandrova i sestra Varvara Ardalionovna. General sugeriše Miškinu da se drži dalje od Rogožina i govori mu da nema ni časa vremena, a zatim odlazi. Ganja i Miškin ostaju sami u kabinetu i Miškin gleda u portret lepe Nastasje. Zatim mu se Ganja približi i pita ga da li mu se sviđa Nastasja i da li bi ju oženio. Miškin odgovara da ne bi jer je bolestan, ali bi ju zato Rogožin mogao uzeti, a za nedelju dana bi ju možda zaklao. Na to se Ganja iznenadi i zadršće. Tada se na vratima pojavi lakaj koji pozove Miškina i kaže mu da pođe za njim jer ga Lizaveta Prokofjevna zove u svoj kabinet.
U podne, pre dolaska Miškina, svi obedovali u kući Jepančina. Generalica je u poslednje vreme bila čudna; napeta, razdražljiva. General Jepančin nije silio svoje ćerke da se udaju. Kada je najstarijoj ćerki, Aleksandri, prošlo dvadeset i pet godina, Afanasij Ivanovič Tocki je izrazio želju da ju oženi. Budući da je Aglaja bila najmlađa i najlepša, za nju su se sestre dogovorile da će imati najboljeg i najbogatijeg muža. Tako su general Jepančin i Tocki prijateljski i izvana govorili o udaji Tockog i Aleksandre (koja bi se čak i rado odlučila za udaju). Ali neprilični slučaj koji je mučio generalicu vukao je korene još od pre osamnaest godina.
Pokraj jednog od najbogatijih poseda Tockog, sirotovao je jedan bedni posednik po imenu Filip Aleksandrovič Baraškov. Bio je svugde prezadužen, ali je na kraju uspeo da se izvuče iz svih dugova pa se odlučio sastati sa jednim od glavnih verovnika sa kojim bi se pogodio. Dva dana posle njegovog dolaska u grad, stigao je starešina iz njegovog sela na konju i javio mu da mu je dvor izgorio i da mu je umrla žena, ali su deca ostala živa.
Ovakvo iznenađenje nije mogao da podnese ni Baraškov, naučen na „modrice srećine“; poludeo je i za mesec dana umro od groznice. Izgorela imovina sa kmetovima, koji su se bili razišli, prodata je za dug; a dve male devojčice, od šest i od sedam godina, Baraškovljevu decu, primio je po svojoj velikodušnosti Afanasij Ivanovič Tocki na svoj trošak i na vaspitanje.
Ubrzo je ostala samo jedna devojčica, Nastasja, a mlađa je umrla od hripavca. Tocki, koji je živeo u inostranstvu, zaboravio je na dve devojčice. Kada se vratio na svoj posed, video je prelepo dete, devojčicu od dvanaest godina, nestašnu, slatku i pametnu, za koju se videlo da će jednog dana da bude lepotica. U Natasjinu vaspitanju nastala je znatna promena: pozvana je čestita guvernanta koja se doselila u njihovu seosku kuću i neobično proširila vaspitanje male Nastasje. Takvo je vaspitanje trajalo četiri godine, kada je guvernanta otputovala, a po Nastasju je došla neka gospođa i povela ju sa sobom na lepo izgrađen posed „Otradnoje“.
Kada je Nastasja odrasla napustila je seoski psoed i zaputila se u Petrograd, Tockome. Ona je poznala skoro sve, imala je pozitivno znanje, promenila je karakter, nije više bila plašno biće, institutski neodređeno, već je postala neobično i neočekivano biće i govorila je Tockome da mu neće dopustiti veridbu sa nekom drugom ženom. Tocki je u njenim očima video neki dubok, tajnovit mrak, tamu. On se plašio Nastasje Filipovne, jer je postala vrlo pametna žena.
„(…) ali otelotvoreniideali: knezovi, husari, misionari, pesnici, romanopisci, čak i socijalisti ─ ništa se nije dojmilo Nastasji Filipovne, kao da joj je mesto srca kamen, kao da su joj presahnula čua i zamrla zauvek. Živela je najviše sama, čitala, pa i učila, volela muziku.“
Posle pet godina Tocki se obratio svom prijatelju, generalu Jepančinu i njih dvoje su se uputili Nastasji da joj saopšte da se Tocki neće ženiti dok se ona ne uda, na primjer za Gavrilu Ardalionoviča Ivolgina, koji već odavno voli svom silom strasti da bi za nju dao pola svog života. Tocki joj je rekao da je spreman za njenu budućnost osigurati svotu od sedadeset i pet hiljada rubalja. Nastasja je odgovorila da je srećna što je led probijen i što se ima kome obratiti za prijateljski savet. Za Gavrilu je komentarisala da je on isuviše mlad i iskren i da je njegova porodica vredna štovanja pa se zbog toga plađi da li će ju primiti u njihovu porodicu. Nije ništa rekla protiv tog braka, osim da ju ne požuruju.
Posle nekog vremena, Nastasja je saznala da se Ganja ženi samo zbog novca, da je u njemu zla duša, nestrpljiva, zavodljiva i beskrajno samoljubna.
Nastasji je ubrzo posle toga bio rođendan. General joj je poklonio biser koji je puno koštao. Za taj poklon je saznala i njegova žena, generalica Jelizaveta Prokofjevna (Jepančina), pa ju je glas o tom biseru izuzetno zainteresovao. Tako su sinoć pale neke reči, a general Jepančin znao je objašnjenje i plašio ga se. Zbog toga se naknadno pridružio večeri svojoj porodici.
„Generalica Jepančina bila je uzrasna žena, istih godina s mužem, tamne, jako prosede, ali još guste kose, nešto grbava nosa, suhonjava, žutih, upalih obraza i tankih upalih usana. Čelo joj je bilo visoko, ali usko, a oči krupne. General joj predstavlja Švajcarca kao dete s bolesnim napadima koje je nekako nemački odeven. Zatim je general hitno otišao „grofu koji ga čeka odavno.““
Generalica je pitala kneza ko je taj iguman Pafnutij, a knez Miškin joj je objasnio da se radi o igumanu Pafnutiju iz 14. veka, upravljao je manastirom na Volgi i potpisao se na jednoj povelji, a Miškinu se svideo taj potpis pa je zato naučio lepo da piše. Uz to, Miškin je naglasio da se i generalu svidelo kako Miškin piše pa je Jelizaveta rekla Aglaji da zapiše ime Pafnutija. Otišli su doručkovati.
Generalica je Miškina pitala o njegovom poreklu. Upoznaje Miškina sa svojim ćerkama, a zatim Miškin započne priču o tome kako su ga deportovali, o svojoj bolesti, o Švajcarskoj i Bazelu.
Pripovedao je o izvršenoj smrtnoj kazni koju je video u Lionu i osećanjima koje je taj čin izazvao u njemu, kako se ponašao s decom koju je dobro razumeo i koju je znao vrlo jednostavno preneti iako ni sam nije bio nešto vešt učenik. Jednostavno je znao s ljudima. Na kraju su sestre htele da znaju da li je ikad bio zaljubljen i kako se tada osećao.
On zaljubljenost kao takvu nije doživeo, već je u selu bila jedna devojka Marija koju su svi ismejavali i bila je stvarno nesrećna. Tu Mariju je on poljubio samo jednom jer mu je bilo žao te devojke koja je bila proganjana od čitavog sela, čak su ju okrivili da joj je majka umrla zbog nje. Naravno ništa od toga nije bilo tačno. Svu tu nepravdu videli su i razumeli samo deca sela i knez Miškin. Umrla je mlada od sušice. Iako odrasli nisu previše brinuli za njom, deca su svake godine kitila njezin grob cvećem i posadila oko nje ruže. Na kraju je i sam napustio selo i vratio se u Rusiju. Tokom razgovora pomenuo je sliku Nastasje Filipovne koju je video u kancelariji generala koju je donio Gavrila Ardailinović. To je razbesnilo generalicu jer joj je sve to oko Nastasje bilo tajnovito. Generalica je bila veoma srećna što je imala priliku da upozna Miškina
“ I slušajte, dragi: ja verujem da je vas Bog baš zbog mene doveo iz Švajcarske u Petrograd…“
Zbog nastale situacije problem je imao i Gavrilo Ardalinović, kojeg su vrlo brzo upleli u nastalu priču o Nastasji. U tome on nije želio sudjelovati, iako je generala zamolio da mu pomogne u vezi Nastasje. Sve je to trebalo biti tajna, a sada je izbilo van, ali nedorečeno, tako da nitko nije znao što se točno događa.
Knez Miškin odlazi na stan Gavrilu Ardalinoviču. Tu upoznaje Gavrilinu porodicu, njegovog prijatelja Pticina koji gaji posebna osećanja prema Varvari Ardalinovoj, koje nije ni sakrivao. Odlazeći u svoju sobu, Miškin susreće gospodina Ferdinščenka, koji takođe živi u najmu u sobi pokraj njegove. Ubrzo upoznaje i vlasnika kuće koji se zove Ivolgin. Razgovarajući, knez Miškin saznaje da je general Ivolgin zajedno učio sa njegovim ocem. Poznavao je i njegovu majku koja je umrla pola godine posle Miškinovog oca. General Ivolgin je u mladosti strašno voleo Miškinovu majku. Još dok je bila verenica (njegovog prijatelja – Miškinova oca). To saznanje iznenadilo je Miškina. To rivalstvo dovelo ih je do dvoboja koje nije izvršeno jer su se obojica sažalila jedan na drugoga. Posle toga su odlučili da će devojku oženiti Miškinov otac. General Ivolgin bio je presrećan što je imao mogućnost da upozna kneza Miškina, sina svog najboljeg drugara i još mu ponudi smeštaj u svojoj kući.
Glavna tema razgovora u kući porodice Ardalinovič je moguća svadba Gavrila i Nastasje Filipovne. Niko od članova porodice nije podržavo tu vezu, a sam Gavrilo ih je uveravao da to još nije odlučeno jer Nastasja nije još donela svoju odluku. U celoj toj svađi, neočekivano je knez Miškin, slučajno se našavši pred ulaznim vratima, i najavio dolazak Nastasje. U tom je momentu nastala opšte ćutanje, a Ganja (Gavrila) se ukočio od straha. Njena prisutnost unela je nemir među prisutne, tako da je i sam Gavrila bio zbunjen upoznavajući ju sa svojom porodicom, s obzirom da je Nastasja prvi put ušla u njegovu kuću. Jedini koji jemogao da razgovara sa gošćom je general Ivolgin.
Kao da to nije dovoljno, Rogozin je izvukao svežanj novca, nudeći ga Nastasiji, na šta je ona prezirno odgovorila i počela dizati sa divama. Nije napustila sobu, i dalje se smejala, čekajući da se scena završi. Rogozhin je nastavio da povećava ponuđeni iznos sve dok se general Ivolgin nije uključio u razgovor. Situacija je savladala kontrolu, pa je na kraju Ganja ukorila sestri Varji što je Nastasia nazvala sramotom zbog događaja koje je stvorila u njihovoj kući. Nastasia se našla uvređena i došla je do njihove kuće da ih pozove u večeru u dobroj veri. U čitavoj toj svađi, Varja je pljunuo bratu u lice, a on je želeo da ga udari po njemu. U poslednjem trenutku princ Mishkin zaustavio je Ganinu ruku rekavši da ako želi da nekoga pljesne da ga šamaruje. Tako je princ dobio šamar, ali i naklonost svih u sobi. Čak je i Nastasji na odlasku rekao da ne veruje da je ona zaista takva. Još jednom se čini da princ Mishkin, koliko god izgledao bolestan i beskoristan, ljude dobro razume i zna kako uvek da kaže osobi prave reči.
Njega je uopšte bilo jako teško zbuniti pa se ponašao veoma pristojno i prijatno. Dok se razgovor vodio u dnevnoj sobi, u hodniku se odjednom začula neobična buka iz grada. Odjednom je u kuću počelo ulaziti nekoliko ljudi. Svi su govorili u isto vreme, a glavni među njima bio je Rogožin. Kad je ušao u gostinjsku sobu, iznenadi se kad je video Nastasju. Nije ni sanjao da bi nju mogao da zatekne ovde. U svom tom pijanstvu, jer bio je toliko pijan da je na momente izgledalo kao da bunca, počeo je da ispituje Nastasju i Ganju da li je tačno šta se priča, da se sprema svadba. To mu nije bilo dovoljno, već je počeo da provocira Ganju i njegovu porodicu svojim nasleđenim bogatstvom.
Kao da to nije bilo dovoljno, Rogožin je izvukao svežanj s novcem nudeći ga Nastasji, na šta je ona s prezirom odgovorila i počela dizati sa divama. Nije izlazila iz sobi i dalje se smejala i čekala da se scena završi. Rogožin je nastavio da povećava ponuđeni iznos, sve dok se u razgovor nije uključio general Ivolgin. Situacija je izmakla kontroli, tako da je na kraju Ganja ukorio svoju sestru Varju jer je Nastasju nazvala sramotom zbog dešavanja koje je napravila u njihovoj kući.
Nastasja se našla uvređenom, a došla je u njihovu kuću da ih dobronamerno pozove na večeru. U svom tom prepiranju, Varja pljune bratu u lice, a ovaj ju je na to želeo ošamariti. U zadnjem momentu, Ganjinu ruku je zaustavio knez Miškin, koji je rekao da ako hoće nekog da ošamari da ošamari njega. Tako je knez dobio šamarčinu, ali i naklonost svih u sobi. Čak je i Nastasji na odlasku rekao da ne veruje da je ona zaista takva. Još se jednom pokazalo da knez Miškin, koliko god se činio bolesnim i beskorisnim, veoma dobro razume ljude i zna kako da čoveku uvek kaže prave reči.
Kada se društvo razišlo, i u kući nastao mir, knez Miškin povukao se u svoju sobu. Kolja je došao da zahvali Miškinu na žrtvi koju je primio za njegovu sestru. Ubrzo je došla i Varja da mu se zahvali i primetila kako je i Nastasja na odlasku ostala zatečena kada joj je rekao da ona nije takva. Tačnije, on je njoj rekao da se stidi, pa se ona odjednom promenila. Na kraju u sobu kneza dolazi i Ganja ispričavajući se zbog svog ponašanja. Takođe je ustanovio da knez primećuje ono što drugi nikada neće primetiti.
„I otkud sam ja pomislio malo pre da ste vi idiot! Vi primećujete šta drugi neće nikad primetiti. S vama bi se moglo govoriti, ali… Bolje je i ne govoriti!“
Knezu Miškinu i dalje nije bila jasna Ganjina izvanredna uverenost da će Nastasja definitivno se udati za njega. Tokom razgovora knez Miškin saznaje da Ganjin otac ima ljubavnicu i da ne razume što majka još uvek ima strpljenja da bude s njim. Ganja zatim priča o tome da je njegov otac nekad bio veoma pristojan gospodin, ali je zahvaljujući vinu izgubio moralne vrednost. Sam priznaje da se ne ženi iz neke računice (Nastasja se udaje za Tockog i dobiva 75 hiljada rubalja), već iz strasti i zanosa. Nažalost, novci su mu veoma važni.
„Novci su najplodniji i najmrzi tome šta oni daju i talente. I davaće ih sve do kraja sveta…“
Posle Ganjinog odlaska, knez Miškin s Koljom odlazi u kafanu na sastanak sa generalem Ivolginom. Kroz razgovor saznajemo da je i general bio kod Nastasje, ali budući da ne želi da podrži nepristojnu vezu, njihove susrete je sam prekinuo. Knez Miškin takođe pokazuje interesovanje prema Nastasji i moli starca da ga uvede u njenu kuću povodom večere na koju on nije pozvan. Nakon što je Miškin proveo neko vreme u društvu generala Ivolgina posećujući kuće udovica i žena kojima je general ostao dužan novac, shvaio je da general i nije neki čovek koji drži svoje reči.
Kolja je sve vreme bio s njima. Nije bio ponosan na svog oca i njegove postupke pa je Miškinu priznao da njegov otac nije nikad bio kod Nastasje i adresa koju mu je dao nije tačna. Čak se i sam Kolja čudio da je Miškin išta očekivao od svoga oca. Na kraju je Kolja odveo Miškina do Nastasjine kuće. Kad je ostao sam ispred Nastasjine kuće knez Miškin je razmišljao kako da saoošti Nastasji da se ne udaje za Gavrila, jer on ne voli nju, nego njene novce.
Kada je skupio hrabrosti, on uđe u mali, ali izuzetno raskošno uređen stan Nastasje Filipovne. Na ulazu ga je dočekala sluškinja koja ga je bez problema najavila, uprkos njegovom skromnom odelu. U njenom salonu zatekao je skoro sve osobe koje je upoznao po dolasku u Petrograd. Nije bilo Rogožina, ali on svejedno ne pripada tom društvu.
Svi su bili iznenađeni njegovim dolaskom jer su svi dobro znali da nije bio pozvan na večeru. Nastasja se kao domaćica brzo sabrala, pa su i ostali gosti pokazali zadovoljstvo i radost nenadanom gostu. Tokom druženja, Nastasja se izvinila što je zaboravila da ga pozve na večeru, ali se nadala njegovu dolasku i koristi priliku da mu se zahvali na njegovoj odlučnosti.
Da bi se društvo još bolje zabavilo, Ferdiščenko predloži igru u kojoj svako pripoveda o sebi, ali takvu stvar koju ni on sam po iskrenoj savesti drži za najružniju od svih svojih ružnih dela u celom životu. Ideja je bila neobična i nije se sviđala gotovo nikome. Ubrzo su je i završili pa je Nastasja odlučila da donese odluku o udaji zbog čega su se svi i okupili kod nje na večeri.
Za mišljenje je pitala kneza Miškina. Posle nekoliko trenutaka ćutanja, Miškin teškom mukom šapne da se ne uda za Gavrila. Nastasja odmah prihvati njegove mišljenje i s tim je ta odluka zauvek rešena. Svi su ostali iznenađeni i zbunjeni. Nisu mogli da veruju da je Nastasja jednu tako važnu odluku prepustila knezu koga skoro da ni ne pozna. Međutim, Nastasja je u njemu videla jednog odanog čoveka.
„Knez je meni to da sam ja za svega svojega života poverovala u njega prvog kao u istinski odana čoveka. On je od prvog pogleda poverovao u mene, i ja verujem njemu.“
Da bi konačno okončao tu priču oko braka, Gavrilu ponudi tih 75 hiljada rubalja i besplatno ga pušta na slobodu, a generalu vrati biser da ga pokloni svojoj ženi. Obavestila ih je sve da se idući dan seli sasvim iz stana i da neće više biti večernjih sastanaka. Na taj način Nastasja završi svoju igru.
Nakon što je sve to rekla, niko nije imao ništa da kaže. Ćuteći su sedeli kad je u sobu ušla sobarica koja je Nastasju izvestila da je u kuću ušla pijana gomila predvođena Rogožinom. Nastasja se obratila okupljenima u salonu da se izvini što takvu gommilu prima u njihovoj nazočnosti. Moli ih, ako žele, da ostanu, da bi bilo svedoci onog što sledi. Rogožin se ispred svih pregurao prvi u salon, očekujući Nastasjin pristanak za udaju, znajući da je već odbila Gavrila. Nastasja je svakoga iznenadila svojim govorom, dajući do znanja da prepušta sve svoje stvari Tockomu, jer su to ionako njegove stvari, plaćene njegovim novcem. Zanimalo ju je ko će je sada uzeti bez ičega.
Ferdinščeko na to pokaže na kneza, jer on bi je sigurno uzeo bez ičega, a on pristane da ju uzme takvu, a ne Rogožin. Na iznenađenje svih, Miškin pokaže list nekog gospodina Salaskina po kojem knez nasleđuje veliku zaostavštinu, pa kaže da neće „sirovati“, nego će biti veoma bogati. To je bio jako poznati poslovni mešetar, pa je dokument vrlo verovatno validan. Svi su pogledali u Pticina koji je čitao list i sa iščekivanjem čekali konačni sud. Na kraju Pticin slažući pismo potvrdi da je dokument validan, pa Miškin bez ikakve sumnje dobiva po oporuci svoje tetke veliki kapital. Sve to vreme Nastasja je sedela i gledala sve nekim čudnim pogledom. Posle iznenadnog raspleta, Nastasja ustane kaže da očekuje čestitke zbog donesene odluke da se venča.
„Neočekivani rasplet… ja… nisam se nadala ovome… A što stojite, gospodo, izvolite sesti, čestitajte meni i knezu (…) Idite amo, ja se udajem, jeste li čule? Za kneza, on ima milion i po, on je knez Miškin i uzima mene!“
Posle zdravice Nastasja se obrati Rogožinu da je zakasnio i da nosi svoj svežanj jer se ona udaje za kneza i tako postaje bogatija od njega. Rogožin je očekivao da će knez odustati od ženidbe i sav je jadan počeo da plače. Svi oko njega su se udarili smejati, ismejavajući mu se da neće valjda da se uda za jednog pijanca. Knez Miškin još je jednom pokazao poštovanje prema Nastasji i obećao joj da će ju paziti i poštovati sve dok god bude živ. Na te mu se reči Nastasja zahvalila jer još niko tako s njom nije razgovarao.
Pored svega toga, Nastasja je ipak odlučila da ode sa Rogožinom. Takođe se obratila Gavrilu govoreći mu da je propustio šansu kod Aglaje Jepančine jer da se nije pogađao s njom, ona bi se udala za njega. Jednostavno ne znaju izabrati pravu ženu, već se mešaju ili s nestašnim ili sa časnim ženicama. Knez nije mogao da shvati što se sada odjednom dešava.
Rogožin je radosno svima dao do znanja da je Nastasja njegova i nikom nije dao da joj se približi. Nastasja je zatim pomislila da nije bilo dovoljno preobrata i raznih scena i odluči baciti sto hiljada Rogožinih rubalja u vatru testirajući Ganju da li će poletiti u kamin za novcem. Novci su njeni pa ona može s njima da radi šta god hoće. Ostalim prisutnima je rekla da odlazi, dok su oni komentarisala da je potpuno poludela. Niko nije napustio sobu, već su svi bili pogledima usmereni prema kaminu i novcima koji su počeli da gore. Nastasja je uporno nagovarala Ganju da izvuče novce iz vatre, ali se ovaj nije dao navući u to ludilo. Pošto nije želeo da izvadi novce, Nastasja je uzela štapić i dohvatila svežanj s novcima.
Sva Rogožinova rulja uz buku napusti kuću slijedeći Rogožina i Nastasju Filipovnu. General je sve to komentarisao rečima da je Nastasja propala žena, potpuno luda i da knezu ne treba žena kao što je ona. Međutim, ipak je priznao:
„Ta, ko se ne bi pomamio ponekad za tom ženom, zaboravio na pamet i… na sve?“
Analiza likova
Knez Lav Nikolajević Miškin
„…mlad čovek, takođe od kojih dvadeset šest ili dvadeset i sedam godina, rasta višeg od srednjeg, veome svetle, guste kose, upalih obraza i dugačke, skoro šiljaste, gotovo sasvim bele bradice. Oči su mu bile velike, modre i upiljene… čudnog izraza po kojem neki na prvi pogled pogađaju u čoveku padavicu. Lice je mladićevo bilo uostalom ugodno, fino i suho, ali bez boje (…)“
Siromašan: „U rukama mu se tresao malen zavežalj od stara, izbledilog foularda, u kome je, čini se, sva njegova putna imovina.“
Živeo je neko vrijeme u Švajcarskoj zbog bolesti: „(…) dugo nije bio u Rusiji, više od četiri godine, da je poslan bio u insotranstvo zbog bolesti, zbog neke neobično živčane bolesti, kao neke padavice ili Vidove trzavice, neke drhtavice i grčeva.“
Celi je život proživio i odrastao po selima jer mu je zdravlje bilo narušeno i najbolje mu je odgovarao seoski zrak. Posle smrti oca brigu o njegovom vaspitanju preuzima očev prijatelj Pavliščev. Držali su mu guvernantu i vaspitača, međutim on se tih dana seća, ali ih ne razume, odnosno ne zna da ih objasni zbog bolesti koja je već uzela maha i od njega napravila, prema vlastitim rečima, idiota. Taj isti gospodin mu je omogućio lečenje u Švajcarskoj, ali nakon što je gospodin Pavliščev iznenada umro, prestaje novčano uzdržavanje. Posle pet godina boravka neuspešnog lečenja u Švajcarskoj, knez se vraća u Rusiju u kojoj nema nikog, ali se nada da će naći dobru osobu koja će da mu pomogne.
Rogožin Parfen
„(…)nevelika rasta, od kojih dvadeset i sedam godina, kovrdžav i gotovo crnokos, sivih, sitnih, ali plamenih očiju. Nos mu je bio širok i spljošten, lice jakih jagodica: tanke mu se usne neprestano sastavljale u neki drzak odvažan, štaviše nestašan smešak; ali čelo mu je bilo visoko i lepog oblika, pa mu je ulepšalo donji deo lica, koji se neplemenito uvijao. Osobito je primetljiva bila na tom licu bledoća(…)“
Nasledio je veliki kapital posle smrti oca Semjona Pefenoviča Rogožina:
„Od onog samog Semjona Parfenovića Rogožina, naslednoga počasnog građanina, koji je umro pre mesec dana i ostavio kapital od dva i po miliona?“
Zaljubljen je u Nastasju Filipovnu. Kad je upoznao Miškina u vlaku za Petrograd, predlaže mu da dođe kod njega i da će mu dati sašiti odela i natrpati mu džepove novcima.
General Jepančin
Na glasu je bio kao čovek sa velikim kapitalom, sa velikim poslovima i velikim vezama.
„(…) znalo se da je Ivan Fjodorovič Jepnačin čovek bez obrazovanja i da je vojnički sin; ovo mu je poslednje bez sumnje moglo samo da bude na čast.“
„A i po godinama je general Jepančin bio još, štono reč, u potpunoj snazi, to jest bilo mu je pedest i šest godina.“
Imao je tri ćerke: Aleksandru (od dvadest i pet godina, veoma muzikalna), Adelaidu (dvadest i tri, osobita slikarica) i Aglaju (tek navršila dvadesetu, prava lepotica). Sve tri sestre odlikovale su se obrazovanošću, pameću i darovitošću. Međusobno su se jako volele i podržavale i bile su skromne.
Gavrila Ardalinovič
„Mlad gospodin, od kojih dvadeset i osam godina, stasit, plav, srednjeg rasta s malom napoleonovskom bradicom, pametan i jako lepa lica. Pogled mu je uprkos radosti i očitoj prostodušnosti, bio nešto uporit i ispitljiv. Želi da se oženi Nastasjom Filipovnom, ali samo zbog novaca.“
Nastasja Filipovna
Nakon što je ostala bez roditelja, skrb o njenom vaspitanju preuzima Afanasij Ivanovič Tocki, čije se jedno od poseda nalazilo u blizini njene rodne kuće. Odrasla je u pravu lepoticu, s neobično mnogo znanja i razumevanja. Ivanovič joj je obezbedio život u Petrogradu okružen konforom. Živela je najviše sama, čitala, pa i učila, volela je muziku. Obilazili su ju mnogi potencijalni prosci, ali Nastasja nije pokazivala interesovanje.
„Lepotu su njenu znali svi, ali to je bilo sve; niko nije mogao ničim da se pohvali, niko nije mogao ništa da pripoveda.“
„Takva lepota je sila“, Adelaida će vatreno: „S takvom lepotom možeš prevariti svet!“
Afanasij Ivanovič Tocki
Neobično bogat čovek od kojih pedeset i pet godina, otmena značaja, neobično fina ukusa. Želio se dobro oženiti, a odabranicu je našao u jednoj od generalovih ćerki, ukoliko ona pristane (Aglaju).
„Kraj jednog od najbogatijih imanja Ivanoviča, izgorila je kuća, a decu koja su ostala siročad usvojio je Ivanovič. Jedna od sestara je umrla od hripavca, a starija (Nastasja) odrasla je u pravu lepoticu.“
Generalica
Bila je to uzrasna žena, istih godina kao i muž, tamne, jako prosijede ali još guste kose, nešto grbava nosa, suhonjava, žutih, upalih obraza i tankih upalih usana. Čelo joj je bilo visoko, ali usko; u sivim, prilično krupnim očima javljao se katkad najnenadaniji izražaj.
Kolja
Trinaestogodišnji brat Gavrila Ardalinoviča. Gimnazijalac.
Nina Aleksandrova
Žena od pedesetak godina, mršavog lica, jako crna pod očima, lice i pogled su joj bili dosta ugodni, a karakter ozbiljan. Gavrilova majka.
Varvara Ardalinova
Gavrilova sestra. Ima dvadeset i tri godine, srednjeg je rasta, prilično mršava; ne previše lepa, ali ipak privlačna. Ličila je dosta na svoju majku.
Ivan Petrovič Pticin
Mlad čovek nepunih trideset godina, ugodnih manira, ali preozbiljan i ćutljiv. Gavrilov prijatelj. Nije ravnodušan prema Varvari.
Ferdiščenko
„(…)gospodin od tridesetak godina, prevelika rasta, plećat, goleme kovrdžave kose, ruđaste glave. Lice mu je bilo mesnato i rumeno, usne debele, nos širok i spljosnut, oči sitne, utonule u salo i podrugljive, kao da neprestano namiguju. Stanar kod Gavrila Ardalinoviča.“
General Ivolgin
„(…) visoka rasta, od kojih pedeset i pet godina, podebeo, crvena, mesnata i naduvena lica, obrubljena gustim, sijedim zaliscima, brkat, krupnih, prilično izdubljenih očiju.“
Vlasnik kuće u kojoj je Miškin bio podstanar. Razočaran je svojom životnom situacijom zbog koje je primoran izdavati sobe u svojoj kući, a mogao je biti general-gubernator. Protivi se braku između svog sina Gavrile i Nastasje Filipovne.
Beleške o piscu
Fjodor Mihailovič Dostojevski ruski je književnik rođen 11. novembra 1821. u Moskvi, a umro je 9. februara 1881. u Petrogradu. Sin je lekara, učio je na vojnoj inženjerijskoj akademiji u Petrogradu.
Kao pripadnik kruga utopijskih socijalista oko Butašević-Petraševskog, carske vlasti su ga osudile, a na samom stratištu pomilovale. Prvobitno je bio zatvoren u omskoj kaznionici, a zatim obitava kao prosti vojnik u Sibiru, i tek mu je 1859. godine dozvonjeno da se ponovno nastani u Petrogradu, gde se do svoje smrti profesionalno bavi književnim i novinarsko-publicističkim radom.
U godinama od 1862. do 1863. godine i od 1867. do 1871. godine obitava u Zapadnoj Europi, drugi put u vreme značajnih istorijskih događaja (francusko-pruski rat, Pariška komuna). Kao publicista, Dostojevski vodi polemiku sa stavovima Černiševskog i Dobroljubova, na način na koji su ruski revolucionari i anarhisti vodili borbu s carizmom. U svom publicističkom ciklusu pripoveda osvajački panslavizam, posebno u vreme srpsko-turskog rata 1877. godine, a ruski ga narod smatra narodom-bogonoscem koji će da preporodi čovečanstvo (govor u čast Puškinu, 1880. godine).
Dostojevski je socijalnoj revoluciji suprotstavljao moralno-etičku obnovu u duhu evangelističkog hrišćanstva pozivajući: „Smiri se, ponosni čoveče!“ Ti su politički i ideološki pogledi Dostojevskog ušli i u njegova dela, ali su uklopljeni u složene i mnogoznačne strukture njegovih romana koji dozvoljavaju različite interpretacije: u njima autor pušta različne karaktere da suprotstavljaju svoja gledišta, da govore sopstvenim glasom i iznose različite filozofske poglede na „prokleta pitanja“ koja muče Rusiju i čovečanstvo (sovjetski istraživač M. Bahtin zove ovu osobinu „polifonijom“ romana).
Najpoznatiji romani Dostojevskog su: Bedni ljudi (1845), Selo Stepančikovo (1859), Poniženi i uvređeni (1861), Zapisi iz mrtvog doma (1861-1862), Zločin i kazna (1866), Idiot (1868), Demoni (1871-72), Mladić (1875), Braća Karamazovi (1879-80).
Sva su njegova beletristička dela prevedena na srpski jezik.
Ostavite odgovor