Hajduk Stanko obrađena lektira književnika Janka Veselinovića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Pre svega treba istaći da je ovaj roman posvećen „junaku našega doba“ – Nikoli Tesli. Janko Veselinović je bio veliki poštovalac njega i njegovih naučnih otkrića, pa je rešio da ga ovim romanom podseti na priče o junaštvu srpskog naroda koje je slušao u detinjstvu.
Janko je kao podlogu za svoje delo uzeo brojne događaje iz srpske prošlosti koji su prethodili izbijanju Prvog srpskog ustanka, kao i neke istorijske ličnosti koje su bile njihovi glavni akteri, a o kojima je dosta slušao kao dete, jer je odrastao u Mačvi, koja je izrodila većinu ovih junaka.
Glavni lik je Stanko Aleksić, koji prezentuje običnog čoveka iz naroda, koji ne podnosi zlo i svaku vrstu nepravde.
Roman sadrži tri celine: „Odmetnik“, „Osvetnik“ i „Besmrtnik“. Sva tri dela romana pomno prate Stankov život i uporedo pripovedaju o životu Srba pod turskom okupacijom.
U uvodnom delu je opisan život u Crnoj Bari, koji postaje težak zbog turske vlasti koja na pohlepan način menja selo i seoske odnose.
Kada Stanko i Lazar shvate da su obojica zaljubljeni u istu devojku, prijateljstvo zamenjuje mržnja. A kada Kruška i Marinko umešaju svoje prste, njihovim spletkarenjem Stanko dobija etiketu lopova i sve počinje da se menja. Stanko postaje besan, agresivan, pun mržnje, pre svega zbog ljubavi prema Jelici i izneverenog prijateljstva. Tada odlučuje da ode u hajduke. Živeo je u šumi sa svojim novim prijateljima hajducima „Gorskim carevima“ , gde je doživeo svoju prvu borbu. Pokazao je izvanredne veštine i zbog toga je u družini postao omiljeni junak.
U delu „Osvetnik“ njegova mržnja i želja za osvetom sve više raste.
Sam pokušaj da isprose njegovu voljenu za drugog, kao i otmica njegovog oca, u Stanku budi strašnu želju da se osveti svima koji su ga učinili nesrećnim – Kruški, Marinku, Ivanu Miraždžiću i najviše od svih Lazaru.
Posle teške potere i muke da ostvari svoj strašan plan, na kraju ove celine to mu konačno polazi za rukom.
Treći deo „Besmrtnik“ pripoveda o samom vremenu pre ustanka i napetoj, mučnoj borbi za oslobođenje od Turaka. Stanko se konačno oženio Jelicom i sa njom dobio sina. Dat je opis svadbe i svatovskih običaja u Mačvi u tom periodu. Kada Stanku umru roditelji, on dobija novu pokretačku snagu, da se više nego ikad bori za svoje korene i svoj narod. Na kraju je, u bici kod Ravnja, zajedno sa hajducima izgubio život, do kraja se boreći za Srbiju i svoje ljude.
Književni elementi
Književni rod: Epika
Književna vrsta: istorijski roman
Vreme radnje: početak XIX veka, neposredno pred izbijanje Prvog srpskog ustanka.
Mesto radnje: Mačva i njena sela (Crna Bara, Ravnje, Badovinci…)
Tema: život hajduka Stanka, njegova ljubav prema Jelici i borba za pravdu.
Ideja: ideje kojima se pisac vodi dok stvara roman su brojne, a neke od njih su – ljubav prema ženi, izdaja od strane najboljeg prijatelja, podvizi i hrabrost hajduka koji ginu za svoju zemlju, njihova borba za slobodu.
Prepričano delo, citati
Roman se sastoji iz tri dela: Odmetnik, Osvetnik i Besmrtnik
I deo: Odmetnik
Prvi deo romana se sastoji od četrnaest pripovedaka, koje nas uvode u samu srž dela i upoznaju sa likovima i problematikom.
U prvoj priči „Crna Bara“ pisac nam je idiličnim opisom dočarao Mačvu i njene prostrane ravnice, kuće koje su naizgled siromašne, ali u kojima nikada niko nije bio gladan, jer su ljudi u tom kraju izuzetno vredni i čestiti. On opisuje selo koje je puno sloge, i gde se svi zajedno raduju i tuguju. Na toj složnosti su im ostala sela zavidela, a oni su bili ponosni.
Međutim, u narednoj priči vidimo da nije baš sve bilo tako savršeno. U to vreme Srbija je bila pod turskom okupacijom, poznatija kao „Beogradski pašaluk“ koji se sastojao od nekoliko celina (nahija) kojima su vladale dahije.
Dahije su u svakom mestu postavile „subašu“ kao glavnog, i njega su svi morali da slušaju, jer u suprotnom bi platili životom. Tako je i u Crnoj Bari postojao subaša, koji je za meštane bio strah i trepet. On se zvao Sulja, ali je u narodu dobio nadimak Kruška.
Kruška je na sve načine pokušavao da dopre do običnih ljudi, da zadobije njihovo poverenje i poštovanje, da se „saživi“ sa njima. Ali mu to nije polazilo za rukom, jer je na njih dosta uticao seoski pop, koji im je govorio da je Kruškina čovečnost lažna. Takođe, seoski kmet je bio istomišljenik i smatralo se da je „Turčin Srbinu dušmanin“. Saznavši za sve to od seljaka Marinka Marinkovića, Kruška se veoma razljutio, i uspeo da ga nagovori da zavadi popa i kmeta.
„Marinko! Brate! Čovječe!… Ako to uradiš, bićeš mi brat!… Učiniću te najčestitijim čovjekom!… Hoćeš duhana?… Evo! Daj duvankesu!… Tako!… Treba li ti para?… Čega hoćeš ima u Sulje, i sve je tvoje!“
Tako je Marinko počeo da sprovodi svoj plan, kako bi dobio od Kruške sve što poželi.
U priči „Jarani“ se upoznajemo sa glavnim likovima, a to su Stanko Aleksić i Lazar Miraždžić. Bili su komšije, njihovi roditelji Aleksa i Ivan su bili dobri drugovi iz mladosti, pa su tako i njihovi sinovi bili nerazdvojni. Zajedno su odrasli, jedan drugog smatrali su za pobratima.
„Stanko crnomanjast, Lazar riđ; Stanko blag kao mleko materino – Lazar bujan kao proletna travka; Stanko umiljat kao malo jagnje – Lazar već naprasitiji; Stanko je oblaš primao i lako praštao uvrede, a Lazar jedva mogaše otrpeti i svoga roditelja. Ali su se pazili. Od milosti zvahu jedan drugog jaranom.“
Iako su imali različite karakterne osobine, delili su dobro i zlo. Sve dok se obojica nisu zaljubila u istu devojku, prelepu Jelicu, koja ni sama nije mogla da se odluči koga bi od njih dvojice izabrala. Ipak se na kraju odlučila za Stanka. Lazar je to primetio i postao je strašno ljubomoran. „Više u njemu nije gledao jarana, nego krvnog dušmanina…“
Stanko nije primećivao ništa, u svojoj zaljubljenosti razmišljao je samo o Jelici, njenoj kosi, očima, lepom licu. Nije opažao da se ona i Lazaru dopada, kao što nije mogao ni da nasluti da bi mu pobratim mogao poželeti zlo. Zato mu je jednog dana u šumi ispričao za svoja osećanja prema Jelici, što je Lazara još više razljutilo. Njemu je bilo krivo što mu ljubav nije uzvraćena, i što je Jelica izabrala Stanka.
Ovo je iskoristio Marinko Marinković, koji mu je prišao i ispričao sta bi on uradio u takvoj situaciji:
„Ja bih učinio sve, samo da ona ne bude njegova! Ja… Ja bih ga ubio!“
Podstaknut njegovim rečima, Lazar je odlučio da tako i učini. Pre toga se dvoumio, ali mu je sada delovalo da je Marinko u pravu. Istog trenutka se uputio da pronađe Stanka, koji je već bio sa Jelicom u kolu. Potom je počeo da izaziva Stanka u raznim igrama, kao što je skok u dalj, rvanje… Nije odustajao, ali stalno je gubio. Poražen i ponižen što je Jelica bila srećna zbog Stankove pobede, osramoćen i besan, pobegao je u šumu.
Ali tamo ga je dočekao Marinko, koji mu se podsmevao zbog toga što plače, i naterao ga da se vrati, da završi započeto.
Tada je Lazar odjurio ka kolu, pucao u Stanka, ali je promašio, pogodio je samo kapu. Odjednom je zavladala tišina, svi su bili uplašeni i začuđeni, nisu znali šta se dešava. Mislili su da je Lazar pucao, jer je izgubio u igrama.
„Stanko ne beše priseban, pa nije mogao ni nazreti opasnost koja mu je pretila.“ Dok nije shvatio, da je sve to zbog Jelice. Ona mu je rekla kako je Lazar odavno na njega ljubomoran i kako ga mrzi. Od tog momenta, Stanko se potpuno promenio, njene reči su ga otreznile i otvorile mu oči. „U njegovoj se duši nešto zakuva… Nešto čudno, ali strašno… Nešto što on, do danas, nikad ne oseti…“
Tako preobražen, rešio je da ubije Lazara.
Kruška je saznao da je Stanko živ, pa je naredio Marinku da mu pronađe i dovede Lazara, koji se za to vreme skrivao u šumi. Tada mu je ispričao svoj novi plan. Rekao je Lazaru da iz svoje kuće sakrije novac i da za krađu optuži Stanka. Na taj način će opravdati svoj zločin, i celo selo će biti na njegovoj strani. Pritom će osramotiti Stanka, koga će svi gledati kao lopova.
Sutradan je Lazarev tata (Ivan Miraždžić) primetio da mu nedostaje dve stotine dukata.Odmah je naredi da mu dovedu popa, a za to vreme je ispričao kmetu Jovi šta se desilo. Niko od njih nije mogao da poveruje da je došlo do krađe, jer su u Crnoj Bari svi bili pošteni i tako nešto nisu doživeli. Nisu mogli nikoga da okrive.
Kada je stigao pop Miloje, Ivan je ispričao kako sumnja da mu je Stanko ukrao novac i kako je Lazar zbog toga pucao na njega.
Sve to je potvrdio i Marinko, čak je odveo ljude na mesto na kom je navodno video Stanka kako zakopava ukradeni novac, i zaista su ga tamo pronašli. Niko nije sumnjao u ovu priču.
Ali Stanko nije hteo da prizna zločin koji nije počinio. Zakleo se da će se osvetiti Lazaru, koga više ne smatra bratom kao ranije, obraćajući se njegovom ocu:
„Ivane Miraždžiću! Do juče sam te zvao čičom, ali od juče nisi mi rod!… Ko ima opakog sipa kao ti, on meni ne može biti rod!… Pozdravi tvoga sina Lazara i kaži mu: Stanko Aleksić zna da je ova krađa njegovo maslo!… Juče me je hteo ubiti, ali mu bog ne dade!… Danas do već neće učiniti!… Pozdravi ga i kaži mu da je od danas za deset godina moj!“
Opirao se kada su hteli da ga uhapse, i u tom trenutku se naoružao i rešio da ode od kuće.
„To više ne beše Stanko, to beše mladi div, snažan kao grom a oštar kao sablja… Iz oka mu sevahu munje.“
Odlučio je da ode u hajduke, ali je pre toga morao da se pozdravi sa Jelicom. Ona mu je verovala da nije kriv, da mu je krađa nameštena i obećala da će ga čekati. Čvrsto je rešila da ni u snu neće pristati je spoje sa Lazarom.
Stanko se posle rastanka uputio u šumu, preko Drine, da nađe vodeničara Gligorija, poznatijeg kao Deva, kako bi mu pomogao da pronađe hajduke, jer je on sve znao. On mu je objasnio da će ih naći kod Suvog grma, ali mu je usput ispričao i da je osim Lazara, za njegov odlazak od kuće i sve što mu se dešava kriv još neko.
„Koliko si dužan Lazaru što u goru ideš – toliko duguješ Kruški i Marinku Marinkoviću!“
Deva je bio mudar starac, sve je znao bolje od drugih, pa mu je tako i kod ove stvari bilo jasno da je cela stvar maslo nekog mnogo iskusnog i zlonamernog, i da je sve učinjeno sa strašnim razlogom.
„Turčin ne može besposlen sedeti, treba mu nešto da radi!… I on veli daj da zavadim ovu dvojicu; Zbog njih će se zavaditi i njihovi stariji, a zbog njih opet u selu seljani.“
Sledeća priča „Gorski carevi“ govori o prvom susretu sa hajducima. Harambaša Srećko i njegovi hajduci su rado primili Stanka u svoju družinu. Dopao im se zbog svoje upornosti i odlučnosti da postane hajduk, kao i zbog okretnosti i fizičke spremnosti, kojom su bili oduševljeni. Divili su se njegovim veštinama i okretnosti, a dokazao se i kao dobar strelac kada je puškom pogodio peteljku, kao što su mu tražili, a na kraju ih je zabavljao svirajući gusle.
Ubrzo je Stanko sa njima doživeo prvi megdan. Tamo se pokazao kao izuzetno hrabar i sposoban junak. Svi su bili zadivljeni kako se služi oružjem i nišani, što najbolje opisuju reči hajduka Zavrzana: „Ko ovako puškom kolje, zaslužio je pašaluk!“
Dok se Stanko dokazivao u gori sa hajducima, njegovi roditelji su prolazili kroz pakao. Tužni i zabrinuti, provodili su dane u molitvi.
Svi su im okrenuli leđa, niko više nije gledao na njihovu kuću sa poštovanjem. „Ljudi su izbegavali Aleksu, a žene Petru; upravo nisu ih samo izbegavali nego prezirali.“
II deo: Osvetnik
Drugi deo romana „Osvetnik“ sadrži dvadeset pet priča.
Na samom početku je prikazan razgovor Marinka i Kruške, koji smišljaju nove planove, kako da zavade popa i Ivana Miraždžića. Još su smislili da se Lazar mora oženiti Jelicom, jer će tako pola ljudi biti na Ivanovoj strani. Marinko je imao još planova, ali nije stigao da ih ispriča, jer su čuli da se neko šunja i prisluškuje. To je bio mlinar Deva, koji je uspeo da pobegne pre nego što su ga uhvatili.
Jedna pripovetka u ovom delu posvećena je Jelici. Ona predstavlja sve žene tog vremena, koje su se isticale svojom hrabrošću, a bile su izuzetno vredne. Jelica je bila primer ženske čestitosti i dostojanstva. Ona u razgovoru sa majkom govori kako neće pristati da se uda za Lazara iako je Stanko otišao u hajduke. Ona je rešila da ga čeka i drugačije ne može biti. Pored lepote, krase je odanost i iskrenost.
„Pa i sama žena toga doba bila je nešto drugo. Ona nije naličila na majke i seje ranijih vremena. Celo pokoljenje kao da je s neba spušteno. Ako bi hteo potražiti ko podgaji to koleno – mučio bi se uzaludno!… Ni pre ni posle toga doba nećeš naći sličnih primera… Čuda su te žene činile! Pored svojih domaćih poslova radile su i sve muške poslove.“
U Stankovu hajdučku družinu je primljen novi član, Zeka iz Hercegovine. On se odmah sprijateljio sa Stankom, jer su ih iste muke naterale da pobegnu od kuće. Njemu su Turci pobili pola porodice, pa je krenuo da im se sveti. Saosećajući se sa Stankom, predložio je da mu bude pobratim. „Tvoji jadi i moji su, junače! Izgubio si pobratima – evo ga!… Ja ću ti biti i drug, i brat, i sve!“
Oni su se zabavljali, pričali, smejali se, dok im nije javljeno da neko dolazi u poteru. Odmah su se razbežali u zasedu, svako na svoju poziciju i na vreme su pobegli od neprijatelja. Bili su to Kruška i Marinko, sa četom, ali je ovaj pokušaj prošao bez uspeha.
Kada je došla jesen, Kruška je nastavio da realizuje svoje planove. Pozvao je Ivana Miraždžića da razgovaraju, kako bi ga smekšao i uticao na njega da promeni mišljenje o Turčinu. On je hvalio Lazara, i govorio da ga je strašno zavoleo, jer je znao da će tako najbolje zadobiti Ivanovo poverenje. Podržavao je to što je Lazar pucao na Stanka, govoreći kako bi on isto tako učinio. Takođe, pričao je kako treba da spoje Lazara i Jelicu, i da će se on potruditi da budu zajedno.
S druge strane, loše je govorio o Stankovoj porodici. Sve ovo je radio sa ciljem da pridobije Ivana na svoju stranu. Ivan je nakon razgovora sa Kruškom promenio svoje mišljenje o njemu, čak je obećao da će ispričati popu i kmetu Jovi kako je to ipak dobar i velikodušan čovek. Sa takvim mislima je otišao u selo: „Dok samo ispričam popu i Jovi kako je to sladak čovek!…Bogami smo se ogrešili o njega!…Pa, još kako se brine o mome Lazaru!“
Međutim, popu i kmetu se nije svidelo kako Ivan hvali Turčina. Posebno im je bilo krivo što je odao tajnu Kruški kako ga ova dvojica ne vole. „Jest, dobar, ali svojim Turcima!… A teško tebi kada te on voli!… Nego, upamti ovo, Ivane!… Sva Crna Bara, svi vi, moji prijatelji, ljubite se koliko hoćete s njim – ja neću!… Ja nikad ne verujem u dobro od Turčina…“ Tim rečima je pop odgovorio na Ivanov govor i otišao zajedno sa kmetom. Tu se odmah zadesio i Marinko, koji je iskoristio priliku i pričao loše o popu i kmetu, a u korist Kruške.
„I njemu postaše najedanput i pop i kmet kao neki tuđi ljudi, ljudi grabljivi, lakomi, koji grabe samo za sebe, koji ne vode brige ni o čemu doli samo o sebi i svojim ćefovima… Čudio se kako je mogao voleti takve sebičnjake…“
Upravo to je i bila Kruškina namera, da zavadi stare prijatelje, a neposredno preko njih i celu Crnu Baru.
Ivan Miraždžić je otišao kod Sevića da dogovori prosidbu za Jelicu, gde je dobio saglasnost njenog oca.
„Ne, majko!… Ja se volim i u paklu peći nego biti žena onome odljudu!“
Ali Jelica nije želela da se uda za Lazara. Jasno i otvoreno je to rekla svojim roditeljima, što je tada bilo neuobičajeno. Nije se moglo zamisliti da devojka odbije prosidbu.
„Govorila je slobodno stalno; ni suze joj ne udariše, ni glas joj ne zadrhta. Iz očiju joj se moglo videti da je tvrdo rešena podneti i najveće muke, samo da ne pođe za Lazara.“
Zbog toga je prosiocima javljeno da ne dolaze, a Jelica je pobegla od kuće. Ali baš u trenutku kada je izašla, izbezumljena, ne znajući gde će, naletela je na Stanka. Njemu su javili za prosidbu, pa je požurio da je spreči. Kada je čuo od Jelice šta se izdešavalo, zajedno su se uputili kod njegovih roditelja, koji su bili presrećni što ih vide.
U istom momentu tu su se stvorili pop i kmet, ali dobrom voljom. Njima je hajduk Nogić ispričao za prljave namere Kruške i Marinka, za podmetnutu krađu, cilj da ih posvađaju… Sve je polako postajalo jasno kao dan, veo tajni je skinut.
Ali baš u tom trenutku kada su svi bili na okupu, Aleksa je primetio Marinka, koji je sve prisluškivao i brže bolje pobegao, da sve ispriča Kruški. Njih dvojica su brzo došli zajedno sa Ivanom i Lazarom da pretraže Aleksinu kuću, ali nisu nikoga našli.
Kruška je potom naredio Milošu Seviću da pronađe Jelicu, dok je kmetu Jovi naredio da se odrekne svoje titule. Tako je novi kmet u selu, po Marinkovom predlogu, postao Ivan Miraždžić.
Miloš je zajedno sa popom otišao kod Alekse, ali umesto da dovede devojku kući, on ju je tamo obećao za Stanka. Tako su se Kruškini planovi potpuno poremetili, a najgore od svega mu je palo što nikako nije uspeo da pronađe hajduke. Sanjao je susret sa Stankom, i od tada se plaši kada mu samo ime neko spomene.
Cela zima je prošla bez uspeha u poteri. Kad je stiglo proleće, Kruška je dobio novu ideju: “ Ja sam naumio nešto učiniti. Poslaću Lazu sutra u Šabac, neka odnese moju poruku – da mi pošlju kojeg janičara, da poteram za hajducima!…“
Sve to je video Deva, i odmah svima javio.
Lazar je u svom putu razmišljao o Jelici, Stanku, o svemu što je preživeo. Bio je tužan što Jelica nije njegova, a sve zbog toga što je Stanko još uvek živ. Obuzeo ga je bes i poželeo je da ga ubije. Maštao je o tome kako ga ovaj put neće promašiti. Ali u tom trenutku je neko iza hrasta viknuo da stane. Bio je to Stanko. Kad ga je Lazar ugledao nije znao šta da radi od straha, odmah je zgrabio pištolj i pucao pravo ispred sebe. Konj se od toga uplašio i pojurio nazad. Stanko je ispričao Kruški kako je ovog puta ubio Stanka, i od izbezumljenosti pao u krevet.
„Toga večera pade u postelju, s koje se nije digao šest nedelja.“
Sledeći susret sa njim je doživeo u Stankovoj kući, kada ga je Aleksa pozvao da uđe.
„Kad si baš zato došao, onda hodi ovamo! I uze ga za ruku pa ga povede u avliju. Lazar je išao kao dete. Kad biše na pragu, on stade. – Uđi, uđi! Ovo je čiča – Aleksina kuća. Zar si se malo puta ovde igrao?… Uđi, uđi!… Evo ti i strina – Petre, tvoje „cine“. Zar si zaboravio kako si je zvao?…“
Lazar je bio zbunjen ovim Aleksinim delom, blagim rečima, podsećanjem na stare dane, ošamućen i začuđen, nije mogao da se pomeri. Ali kada je iz sobe izleteo Stanko, ukopao se u zemlju. Kroz glavu mu je prošlo sve, a posebno ona noć kada je pucao u svog starog druga, drhtao je od straha.
Stanko ga je držao na nišanu, ali Aleksa nije dozvolio da se sukobe na njegovom kućnom pragu.
„Stanko mu priđe.
– Idi! – reče on. – Idi, naći ćemo se!… Kad te je moj babo na vrat uzeo, onda ti danas neću ništa.“
Kruška je bio ljut što je Stanko živ i što se pored njih još uvek slobodno kreće po selu. Odmah je naredio da mu dovedu Aleksu, pa ga je na prevaru zatvorio u podrum. Saučesnici su mu bili Marinko i Ivan. Ali sve je to i ovog puta video Deva, što je odmah javio hajducima. Stanko je zajedno sa svojom družinom odjurio da izbavi oca. Ovo im je lako pošlo za rukom, i ubrzo su Kruška, Marinko i Ivan postali njihovi zarobljenici. Vodili su ih kod harambaše.
„Danas je moj dan! – reče Stanko, a oči su mu sevale od zadovoljstva. – Samo da mi bi naći još onoga!… Njemu, njemu da mi je da se svetim!… On ne bi umro kako se umire!… Sav strah mora najpre osetiti!…“
Kada su stigli kod harambaše, odlučili su da im sude za svaki zločin, a svedok im je bio Deva. Dogovorili su se da Krušku i Marinka ubiju, a Ivana su poštedeli, jer je on samo bio marioneta u Turčinovim rukama.
Marinka su obesili negde u šumi – „Marinko se koprcnu dva-triput, oči mu iskočiše, a jezik ispade iz usta“, a Krušku su živog zaklali – „I zadenu jatagan u grlo… Mlaz krvi šiknu… Nož se zari još dublje“.
Ostalo je još da presude Ivanu Miraždžiću. Stanko je želeo odmah i njega da ubije, ali harambaša i ostali hajduci se nisu sa tim slagali, mislili su da je on manje kriv. Harambaša je smatrao da je gora kazna od smrti to što će mu pošteni ljudi okrenuti leđa.
„Dosta je Ivanu neka se vrati u selo pa neka ga prstom pokazuju kao tursku ulizicu…“
Stanku ovo nije bilo po volji: „Zar ovaj nečovek počinio tolika nevaljalstva, pa mu još dati da živi!… Zbogom, harambašo!… Hvala ti na očinskoj pažnji!… Hvala ti na hlebu i soli!… Ali…ja ne mislim tako!“
Rešio je da krene dalje svojim putem, a za njim su pošli Jovan, Jovica i Zavrzan.
Njih četvorica su stiglu u Parašnicu, ali nije mnogo prošlo, kada su došli da ih traže Surep, Zeka, Nogić i Krajčin, po harambašinom naređenju.
„Sutra će ih još dvadeset ovde osvanuti – reče Nogić. – Harambaša je podelio družinu: polovinu odvede on, a polovinu posla ovamo, tebi. Još će koja četa trebati… Srbija se pobunila, sad biju Turke. On s četom ode na Jadar, da Turke pričekuje.“
On je Stanku ovom prilikom ispričao sve o ustanku u Šumadiji i valjevskoj nahiji: „Reče mu kako se i prvi ljudi u Mačvi, kao trgovac Čupić iz Noćaja, prota Smiljanić iz Belotića, Katić iz Glogovca, Ilija Srdan iz Prnjavora i još mnogi, mnogi danas dogovoriše da dižu ustanak u ovome kraju.“
Ubrzo se za hajducima stvorio i Deva, koji je kao po običaju javio strašne vesti. On je pratio Ivana Miraždžića do kuće, i čuo za njegov dogovor sa Lazarom da će zapaliti kuću Aleksića, kmeta Jove i popa.
Stanko se automatski uputio u Crnu Baru, ali ga je Deva odveo kod popa, jer su se tamo svi okupili, uključujući i njegovog oca. Pošto je Stankova porodica bila na sigurnom, kod Jelicinih roditelja, njemu je bilo malo lakše. Rešili su tada da krenu u bunu protiv Turaka, na Žuravu, gde su ih čekali ostali hajduci.
„Za trenut oka drum posta kasapnica… Glave se valjahu po drumu kao bundeve kad im vreže sasuše… Jauk je prolamao dubravu… Hajduci su gazili po lokvama usirene krvi… I Turcima dođe svest, ali dockan… Dadoše se u bekstvo preko leševa svojih drugova… Ustanici ih ubijahu iz pušaka…“
Kada je buknuo ustanak Stankov novi pobratim Zeka Selaković je dobio nadimak „Goli sin Zeka Buljubaša“ (buljubaša = kapetan), dok je njegov stari pobratim, a sada smrtni neprijatelj – Lazar bio na protivničkoj strani, ali je na kraju pobegao.
Stanko se potom sa svojom družinom uputio u kuću Ivana Miraždžića, koju je zapalio. Ivana su živog naterali u vatru i zatvorili ga, nisu ga puštali da izađe, dok se gušio u dimu koji je postajao sve crnji i gušći.
Stanko je nastavio svoju osvetu, kada mu je Deva javio gde se krije Lazar. Odjurio je na to mesto što je brže mogao. Kada je ugledao svog neprijatelja, poželeo je da se poigra sa njim, pa ga je pitao mirnim, tihim glasom, zbog čega mu je to sve uradio kada su zajedno odrasli. Lazar se pravdao da nije on ni za šta kriv i kako ga je Marinko na to nagovorio, na kraju je od straha počeo da plače.
„Stanko se nasmeja nekim divljim smehom. Lazara, koji se tek počeo kraviti, taj smeh prenerazi.“
Stanko je prvo pucao u njega, a zatim mu je odsekao glavu, bacio je nekoliko puta, a onda zapevao:
„Ode Stanko lugom pevajući;
Osta Lazar nogom kopajući;
On ostade u polju široku;
Da ga kljuju orli i gavrani…“
Stanko je družini srećan i kroz pesmu opisao svoj podvig. Istog dana, doživeo je još jednu neočekivanu pobedu nad Turcima, u boju na Salašu. Stanko se borio kao nikada pre, želeo je da se o ovoj njegovoj pobedi priča i to mu je pošlo za rukom: „Leševi turski padahu oko njih kao gnile kruške. Na bojnom polju ostaše samo Srbi. Bitka beše svršena…“
III. deo: Besmrtnik
Treći deo romana sastoiji se od sedamnaest kratkih priča. U njima je opisan period između 1804. i 1813. godine, dakle vreme neposredno pre izbijanja Prvog srpskog ustanka (Orašac, 1814. godine). U skladu sa tim, većina ovih priča ima tematiku bitke.
Pisac nas je u uvodnom delu podsetio na reči Filipa Višnjića, koji je ispevao srpske junake, njihovu borbenost, hrabrost i nezaustavljivost:
„Hrani sina pa šalji na vojsku –
Srbija se umirit ne može!“
Jedna od priča govori o boju na Mišaru, gde je Kara – Đorđe pokorio Turke, iako je imao ukupno 15.000 ljudi sa konjicom, dok je Turaka bilo preko 50.000.
„Na jednoj strani zapovednik vrhovni vožd, Kara – Đorđe, s vojvodama: Lukom Lazarevićem, Stojanom Čupićem, Milošem Pocercem, Jakovom Nenadovićem, Cincar – Jankom, Cincar Markom, Jankom Katićem iz Rogače i još mnogima… Na drugoj Sulejman – paša, što ga zvahu Kulin – kapetan, s delijama bosanskim: Mehmed – kapetanom iz Zvornika, Sinan – pašom Hercegovcem, Mulom Sarajlijom, Beširević Asom i drugima.“
Veče pre bitke, kod Kara – Đorđa je došao vojnik i rekao mu kako Turci planiraju napad od ranog jutra. Bio je to Deva, koji se pre toga pravio da je na turskoj strani, samo da bi čuo njihove planove. Zahvaljujući njemu, srpska vojska se na vreme pripremila i osmislila odbranu, koja je bila veoma teška, jer su brojčano bili u nepovoljnijem položaju. Turci su se vrlo brzo probili i pored silnih topova i konjice. Ali su Srbi tada potegli svoje noževe i jatagane, borili su se golim rukama dok protivnik nije počeo da beži. Tako su i ovog puta uspeli da nadjačaju tursku silu.
„Skinimo kape pred tim ponosom naše istorije i poklonimo se…“
Stanko se ubrzo vratio kući, neizmerno je obradovao majku, oca i ostale ukućane. Došli su i pop i Jova da ga pozdrave, pa im je Stanko sa vedrinom u glasu pričao o pobedi i svim detaljima bitke.
Sa svima se pozdravio, a posebno se obradovao Jelici. On je njoj isto toliko nedostajao, ali u to vreme se nisu smele pred svima ispoljavati emocije. Zato su se njih dvoje stidljivo gledali i pred svima rumeneli. Opisan je i njihov susret nasamo, njihova silna zaljubljenost ali i sprečenost da se toj ljubavi prepuste. Ograničavali su ih običaji i principi tog vremena, pa su stidljivo i pognute glave potiskivali osećanja.
Prikazano je i kako je u to vreme izgledala prosidba devojke. Stanko je ponosan, sa Aleksom, u pratnji popa i kmeta Jove otišao kod Miloša Sevića, da isprosi Jelicu. Kao što to običaji nalažu Aleksa je „drešio kesu“ i stavio deset dukata na sto, a potom darivao i svako dete u kući. Time je kupio devojku, pa se prešlo na večeru. Ugovoreno je da svadba bude za dve nedelje. Svi su se izljubili, a oko kuće se pucalo u znak veselja.
Pripreme za svadbu su počele: „Sprema se kićena čutura, podnizana niskama talira i cvancika, i jedan ukućanin uzima, meće u zobnicu pa je nosi od uzovnika do uzovnika!…“
Dever je bio Stankov pobratim Zeka, a starojko Jova, pozvan je i kršteni kum. Tu su se našli da pomognu s poslom i hajduci.
Stanko se spremio: „Kad se pojavio iz vajata i prišao da se pozdravi s kumom, starojkom i drugim svatovima, nisi mogao gledati u nj od silnog bleska srme i srebra.“
Tu su se dočekivali gosti, počele su dolaziti komšije, mladi su jeli s nogu, pucalo se i nazdravljalo. Jelica je blistala „uzdigla prevez te se moglo videti kako joj ono jedro lice poliva rumenilo kao rujevina“.
Po izlasku iz crkve se nastavio ručak kod kuće, svi su se radovali. Među svatovima se pojavio i Deva, koji je želeo da prisustvuje Stankovom veselju, ali kao što je uobičajeno i ovog puta je nosio vesti da će se odigrati bitka iste večeri, što se Stanku nije sviđalo. Tako je ovaj, toliko očekivan dan zamenio „običan događaj“ i svima promenio raspoloženje. Stanko se pitao zašto je baš danas moralo to da se dogodi, da im presedne veselje.
Ovim je nagovešten još jedan tužan događaj. Kako su Aleksa i Petra ostarili, bili su sve češće bolesni. Aleksa je predosetio smrt pa se pozdravio sa svima, pozvao je i popa. Grdio je žene da ne plaču i da ga ne žale. On je do kraja junački i časno sve izdržao, bez muka i dostojanstveno podneo smrt. „Mučenik je svršio bez muka, kao i svaki pravednik!“
Stanko je ponovo otišao da brani zemlju od turske sile, u borbu „bez odmora i prestanka“, a kući ostavio sve svoje, bolesnu majku, ženu i sina Miloja kojeg je sa njom dobio, da ih čuva najstariji brat Krstivoj.
Bitka kod Loznice započela je Stankovom i Mujaginim megdanom.
„Grdna ljudina, obrijana čela, razdrljenih, čupavih grudi, zasukanih rukava, seđaše na rudini i čikaše.“
Stanko je uspeo Turčinu da skine glavu sa ramena, ali je i on bio povređen u ruku. Ostatak bitke je prošao očajno, ali su se nekako opirali. Kada je i Zavrzan bio povređen, hajduci su se naljutili i kao ljuti risovi pojurili na neprijateljsku vojsku, sve dok nisu počeli da se povlače.
„I prolomiše silu tursku, prolomiše i provališe guste redove, onako isto kao što Drina valovita provaljuje drumove i nasipe što joj na putu stoje… Turci počeše naglo i u neredu odstupati.“
Stankovi su pobegli od kuće u Drenovu Gredu, zbog najezde Turaka. Baš u trenutku kada je Petra pričala Jelici za svoj strašan san u kom joj je sin bio teško ranjen, pojavio se Stanko sa svojim hajducima. Ostao je tu i gledao kako nemoćan narod i deca umiru od hladnoće i gladi. Zato su se potrudili da im obezbede krov nad glavom i dovoljno hrane. Devetog dana je došao Deva, ali je za promenu nosio dobre vesti. Pričao je o pobedi nad Turcima, kojih više nema u čitavoj Mačvi:
„Ala ih se natukosmo, do mile volje!…Ja mislim da im skoro neće pasti na um da Drinu prelaze!…“
Pošto se situacija smirila i od Turaka nije bilo ni traga, a zima je bila sve bliža, ljudi su rešili da se vrate u svoje domove.
Ranjenici Stanko i Zavrzan su bili izlečeni zahvaljujući baba Stojinom melemu, ali i Jelici i Petri, koje su ih pazile i negovale sve vreme. Petra je nadljudskom snagom pazila na sina, iako je i sama bila nemoćna. Kada je stigla kući bolest ju je savladala, i ona je odjednom pala u postelju i tamo umrla.
„Jadna Petra!…Bolna prebolna, zaboravivši svoje bole i svoju nemoć nad posteljom milog ranjenika, napregla beše svu svoju snagu, pa je varala i sebe i druge zdravljem i izdržljivošću svojom… Ali kad stupi pod krov koji je digla sa svojim pokojnim drugom, kad vide svoje zgrade i zgradice, svoje ćoškove i budžake, svoju decu živu oko sebe – ona klonu. Snaga, ona očajna snaga što se javlja kod samrtnka u poslednjem času, kad se sa smrću bori – ostavi je…“
Stanko se posle deset dana uputio u Parašnicu da poseti svoju družinu. Zavrzan je kao po običaju svojim rečima i pesmom unosio vedrinu, jer kako tvrdi:
„Junak nije baba!.. Neka baba jauče, a junak neka pije, peva, bije i pogine!“
Ali Stanka nije dugo držalo to dobro raspoloženje. Njega je proganjalo sve što je video dok se sa narodom skrivao u Drenovoj Gredi. Strašni prizori smrti nedužnih ljudi, koji su umirali zbog hladnoće i gladi su mu se urezali duboko u sećanje, da bi mogao zaplakati. Zato je smislio da se naprave skloništa, kako bi se ubuduće tu mogli sakriti, ali da ne bi privlačili Turke, napravili su zemunice.
Godine 1813. nad Srbijom se ponovo spremalo vreme bitke i turskih napada. Hajduci su se premeštali od jednog do drugog vojvode, a žene i deca su sklonjeni u „zbegove“.
Čupić je planirao da napravi šarampov – utvrđen opkop (šanac) blizu reke Save, sve do Zasavice, kako bi Turke naterao da dođu u Ravnje. Tamo je bilo najsigurnije da se odigra bitka, jer je sa obe strane Ravnja reka.
„Prokopaću svu uzinu od Save do Zasavice, i to će biti šarampov… Tu, na Ravnju, zadržaćemo Turke dok nam Moler ne priteče u pomoć s Podrincima. Tama ćemo učiniti jedan juriš. Moler će udariti sa boka…“
Katić je smatrao da Parašnicu treba da ostave praznu, kako bi se Turci sami udaljili od kopna i primakli se što bliže reci. Tako će ih namamiti do vode.
„Ja ne bih ni kopao šanca na Parašnici!…Ja bih smesta na Ravnje!… Opustiti Parašnicu, to je toliko isto koliko povesti Turke na Ravnje.“
Dok su vojvode dogovarale strategiju bitke, pojavio se Deva sa novostima. Kazao im je da su Turci prešli Drinu, predvodi ih vezir Derdenlija, a tvrdi da ima ih oko sto hiljada – „ko na gori lista“.
„Hteli su preko Badovinaca i Klenja na Bogatić pa pravo u Šabac. Ali ih poremeti prazna Parašnica… Sinoć dokopaše da krenu pored vode.“
Na dan bitke je pala kiša, koja je junacima prijala, ali su morali da paze na barut i oružje. Kada su se pojavili, Turci su „išli bezbrižno, kao u svatove“.
Ali već od prvog metka Turci se uplašiše, prošao je dan i spustila se noć, a njih više nije bilo.
Posle nekog vremena Turci su ponovo napali, ali su ovog puta pokušali pomoću konjice da probiju šanac. Konjica je bila strašna, čitav sat je trajao njen napad, ali je ipak prošao bez uspeha.
„Konji i konjanici ležahu kao obaljeni stubovi ili izvaljeni panjevi. Jauk ranjenika i vriska konja nadmašivaše grmljavinu pušaka. To beše pokolj kakvog nije bilo.“
Turci su se povukli, pa ponovo napali, ali ovog puta je to bila pešadija. Na odobrenje vojvode, Zeka, Stanko i ostali hajduci su izleteli iz šanca da se licem u lice bore sa neprijateljem, što je Turke iznenadilo i uplašilo.
„I dotle se lila krv, ali se sad proli. Nasta zabuna među Turcima. Oni izgubiše pamet…Što pođe na šanac, to pade od zrna… Niko više i ne pomisli da napada, nego kako da se spase!…“
Narednih dana kiša nije prestajala da pada, vojska je ostala bez suvog baruta. Ovo su saznali Turci, koji su planirali da se povlače, ali su se predomislili i opet napali. Međutim, iz šanca su otišle sve vojvode i vojska, a ostali samo Stanko, Zeka, ostali hajduci i Deva. Oni su hrabro, kao „divovi“ odolevali turskoj sili, nišanili su tako da ni jedan metak ne propadne. Pobili su sve vođe na suprotnoj strani, tako da im se učinilo da se Turci ponovo povlače. Ali oni su se zaleteli konjicom na šanac. I ovog puta su ih odbili. Četvrti put kada su napali, hajducima je nestalo baruta. Oni su otvorili kapije šanca i počeli da se bore bez oružja, nožem i jataganom. Ovog puta Turci su bili moćniji.
„Šumi Sava i svojim šumorom priča priče o junacima… Ćuti Zasavica kao stari grešnik od koga ne možeš rečce iščupati; i njeni vivci kao i njene ribe – nemi su. Ali stoji neko što remeti istoriju, što joj ništi najsjajnije primere, što je odskočio od sviju i stao u red Termopila. To je šanac na Ravnju. Kao seda starina, on je obrastao u trnje i korov; ali je još ponosit te dere nebesa…“
Analiza likova
Stanko Aleksić (glavni lik)
U prvom delu je opisana nežnija strana Stankove ličnosti, njegova ljubav prema Jelici Sević. On je takođe prikazan kao istinski dobar prijatelj svom pobratimu Lazaru, a kroz Stanka je data i slika pažljivog, skromnog, porodičnog čoveka. Bio je pošten, blag i miran čovek, poštovao je starije i klonio se nevolja.
„Stanko, u raju duše svoje, bio je zaista anđeo. Da si mu ma šta zaiskao, dao bi. Da si koga grdio – on bi ga branio. Da si rekao da ima rđavih ljudi, on bi dokazao da nema!.. Da si mu kazao da neko misli o ubistvu, on bi te gledao začuđeno, s nevericom; pitao bi te: zar ima ljudi koji hoće namerno da ubiju čoveka?…“
Sve dok „Lazar nije podstakao zlu klicu u duši Stankovoj“. On tada postaje surov, pun mržnje i osvetoljubiv. Kao odmetnik, u bitkama se dokazivao svojim neopisivim veštinama pravog ratnika, kao i nenadmašenom hrabrošću. On je u borbi Turke ubijao puškom, jataganom ili na kraju krajeva golim rukama. Bio je neustrašiv i nepredvidiv. I posle poraza od neprijatelja, njegovo ime ostaje da nas večno podseća na junake tog toba i predstavlja sinonim za izuzetnu plemenitost i hrabrost.
Lazar Miraždžić
Lazar je bio Stankov komšija, najbolji prijatelj i pobratim. Oni su oduvek delili dobro i zlo, baš kao i njihovi roditelji.
„Stanko crnomanjast, Lazar riđ; Stanko blag kao mleko materino – Lazar bujan kao proletna travka; Stanko umiljat kao malo jagnje – Lazar već naprasitiji; Stanko je oblaš primao i lako praštao uvrede, a Lazar jedva mogaše otrpeti i svoga roditelja. Ali su se pazili. Od milosti zvahu jedan drugog jaranom.“
Ali obojica se zaljubljuju u Jelicu Sević. Lazar postaje strašno ljubomoran na Stanka, jer je njemu ljubav bila uzvraćena. „Više u njemu nije gledao jarana, nego krvnog dušmanina…“ Pokušao je da ga ubije, ali je promašio, pa se zbog toga skrivao u šumi. Pod uticajem Kruške i Marinka podmeće Stanku novac, zbog čega ga svi nepravedno optužuju za lopova. Zbog toga se plašio Stanka i kukavički je od njega bežeo. Na kraju ga je Stanko ipak ubio, tako što mu je odsekao glavu.
Jelica Sević
Ćerka Miloša Sevića, u koju su Stanko i Lazar bili zaljubljeni.
„Grom devojka! Bila je to lepota, ali ne gospodska nego junačka lepota. Što ono pesma peva ´struk momački, pogled devojački.´ Oko bi joj goru zapalilo.“
Nju odlikuje neopisiva lepota, spoljašnja i unutrašnja. Ona je iskrena, odana i verna. Bila je jako vredna, a krasila ju je i ogromna hrabrost.
Petra Aleksić (Stankova mama)
Kroz Petrin lik je prikazana opšta požrtvovanost majke za svoju decu. Ona je sa ogromnim naporom čuvala ranjenog sina, iako je i sama bila iscrpljena i bolesna. Njena ljubav prema deci je ogromna, i do kraja je vodi i pruža beskrajnu snagu.
„Jadna Petra!…Bolna prebolna, zaboravivši svoje bole i svoju nemoć nad posteljom milog ranjenika, napregla beše svu svoju snagu, pa je varala i sebe i druge zdravljem i izdržljivošću svojom… Ali kad stupi pod krov koji je digla sa svojim pokojnim drugom, kad vide svoje zgrade i zgradice, svoje ćoškove i budžake, svoju decu živu oko sebe – ona klonu. Snaga, ona očajna snaga što se javlja kod samrtnka u poslednjem času, kad se sa smrću bori – ostavi je…“
Marinko Marinković
Seljak iz Crne Bare, koji je bio poznat kao „turska ulizica“. Poznavao je sve meštane, znao je ko je s kim u kakvim odnosima i uvek je bio upućen u to ko šta radi. Činio je sve samo da ostvari svoje lične interese. Zbog toga je posvađao Stanka i Aleksu, kao i njihove roditelje.
„Ni u čemu nije uživao koliko u dočeku i ispratnji Turaka. A kad su polazili, bio je srećan ako je nekom begu ili agi pridržao uzengiju da na konja uzjaše… Radio je samo kad je morao, a premišljao je i kad treba da spava. Kovao je vazda planova.“
Beleške o piscu
Janko Veselinović rođen je 13. maja 1862. godine u Crnobarskom Salašu, u Mačvi. Otac mu je bio čuveni seoski sveštenik. Obzirom da mu je otac obavljao dužnost sveštenika u Glogovcu, tamo je proveo i detinjstvo i završio osnovnu školu. Iako pomalo nestašan dečak, školu je završio sa odličnim uspehom i veoma je voleo knjige i muziku zbog čega je često pevao u crkvi.
U Šapcu je 1878. godine završio gimnaziju, a pošto je njegov otac želeo da završi za sveštenika, uisuje se na dalje školovanje u Beogradu gde je završio bogosloviju, a posle i učiteljsku školu, koje nikad nije završio. Pridružio se jednoj pozorišnoj grupi s kojom odlazi na gostovanje u Smederevo. Otac uspeva ubrzo da ga vrati u Beograd, ali ubrzo ponovo odlazi s pozorišnom grupom gde je često radio kao statistia.
U Svileuvi je 1880. godine postavljen za učitelja, a tamo je upoznao i svoju ženu. Dve godine kasnije se sa njom seli u Glogovac, gde nastavlja svoju službu učitelja. Ali je ubrzo bio premeštan u nekoliko mesta, zbog svog angažovanja protiv tadašnje vlasti. Zbog kritika i sukoba sa vašću bio je više puta u zatvoru.
Jedno vreme je bio predsednik opštine Koceljeva, zatim pomoćnik glavnog urednika lista „Srpske novine“, a u Beogradu je pokrenuo jedini opozicioni list „Zora“, kao i list za zabavu i književnost „Zvezda“. Bio je korektor u Državnoj štampariji, kao i dramaturg u Narodnom pozorištu gde je menjao Branislava Nušića.
Objavio je preko trideset knjiga, a najpoznatija i najčitanija je „Hajduk Stanko“. Tu su i „Slike iz seoskog života“, „Poljsko cveće“, „Junak naših dana“, „Pisma sa sela“ i mnoge druge.
Ubrzo je nemiran život počeo da utiče na njegovo fizičko stanje i brzo oboleva. Sve je više vremena provodio u malom stanu, dok je zimi često odlazio kod svojih sestara u Niš, a u proleće u Glogovac.
Istaknuti kulturni poslenik i pesnik Milorad Panić Surep je za Janka Veselinovića napisao:
„Za života Janka Veselinovića u Mačvi je ključalo vrelo uspomena na ljude iz prvog srpskog ustanka jače nego ma u kom kraju Srbije. Prepričavali se neverovatni graničarski podvizi, ratni okršaji, surovi događaji iz doba robovanja. Pri tome treba znati da se Veselinovićevo vreme zanosilo snovima o poslednjem obračunu s Turcima i oslobođenju Bosne, koja se s Mačvom graničila na Drini, „meći plemenitoj“.
On je sve poznate junake jednog kraja povezao jedinstvenom organizacijom, a sve razdrobljene akcije slio u jedan tok. I tako su legenda i pisac pobedili i nadživeli istorijsku hroniku. To je, razume se, mogao učiniti samo talenat. A Janko Veselinović ga je imao izobilno. Slatkorečiv, pun mašte, nadahnut žarkim patriotizmom, ovaj pesnik sela svojim „Hajduk-Stankom“ postao je i pesnik slobode. A to je ono magnetično polje koje će ovom romanu uvek privlačiti čitaoca.“ – Milorad Panić Surep
Janko Veselinović je oboleo od tuberkuloze. Bolestan i razočaran, 1905. godine se vratio u svoj Glogovac, gde je 26. juna 1905. godine umro u očevoj kući gde je i sahranjen.
Na njegovoj sahrani su prisustvovali mnogi poznati novinari i književnici Radoje Domanović, Milan Grol, Milorad Garilović. Milorad Mitrović, Simo Matavulj i Milorad Pavlović Krpa. Smatra se jedinim od najboljih dramskih pisaca, pripovedača i romansijera 19. veka.
Ostavite odgovor