Faust, Geteova velika dramska pesma u dva dela, okrunisala je njegovu karijeru. Iako se bazira na srednjovekovnoj legendi o čoveku koji je prodao dušu vragu, on zapravo tretira osećaj otuđenosti modernog čoveka i njegovu potrebu da se pomiri sa svetom u kojem živi.
Ova je tema oduvek bila važna u zapadnoj literaturi, ali je postala bitna i tokom našeg veka. Svaka generacija mora da iznova istražuje probleme ljudskog otuđenja i ispunjenja – najbolji način za započinjanje takve potrage je videti što prošlost može da ponudi. Geteova vizija možda nije savršen ili jedini odgovor, ali je bila inspiracija mnogim čitataocima više od veka i odražava misli i iskustva jednog od najaktivnijih i najnadarenijih umova 19. veka.
U delu koje prethodi glavnoj radnji tragedije, Gete opisuje misli koje mu prolaze kroz um dok sedi u svojoj studiji i priprema se za rad na delu Faust nakon dugogodišnjeg razdoblja. Čini se da vidi nejasne oblike i senke koje mu lebde pred očima, duhove koji ga progone celi život, ali sad pritiskaju njegovu svest intenzitetom više nego pre. Kako mu ovi oblici postaju sve veći emocionalni značaj, svet stvarnosti u kojem Gete živi izgleda kao da se vraća u daleka udubljenja njegova uma.
Dva dela Fausta su veoma različita po obliku, sadržaju i stilu. Prvi deo je napisan u nizu scena, ali ne i u delima. Poezija je uglavnom rimovana – laki stih koji je trebao da bude smešan i karakterizovan neujednačenim ritmom – onakva kakva je bila uobičajena u nemačkoj popularnoj literaturi od 16. veka. Priča je sadržana u više nemačkih postavki, a likovi bi bili poznati domaćim nemačkim čitaocima.
Suprotno tome, drugi deo ima formalniju strukturu od pet činova. Njegovi pesnički oblici su raznovrsni, neki se poklapaju s klasičnim poreklom. Slično tome, likovi su carevi i plemići, kao i likovi iz klasične mitologije, pa čak i Biblije. Zaplet i okruženje su široki, grandiozni. Ustvari, Gete je napravio upravo ono što mu je Johan Ekerman sugerisao – napisao je Fausta tako da „započne [kao] tragedija i završi kao opera„.
Vrsta dela: drama/tragedija pisana u 2 dela
Vrieme radnje: nepoznato; vreme stalno menja (u jednom trenu se radnja odvija veče pre Vaskrsa, u drugom trenu u srednjem veku)
Mesto radnje: Burgdorf
Tema dela: Faustovo nezadovoljstvo krajnjim ograničenjima čovekovim potencijalom – pokretačkom silom koja ga motiviše u svim njegovim avanturama dok pokušava da nađe način da pređe granice postavljene na ljudsko iskustvo i percepciju
Ideja dela: Poslovi s đavlom dovode do nesrećnog života; Čovek u životu treba da bude moralan da bi obezbedio večnu utehu i spasenje
Kratak sadržaj prepričano
Prvi deo
Prolog
Na pozornici pozorišta vodi se rasprava između redatelja, pesnika i dvorske lude. Oni se raspravljaju o tome što je dobra predstava. Iznesena su tri stanovišta. Redatelja zanimaju stvari koje čine predstavu komercijalnim uspehom: radnju i novost. Pesnik se bavi umetnošću i idejama koje značenje predstave čine univerzalnim i daju joj vrednost za potomstvo. Dvorska luda tvrdi da ta gledišta nisu protivrečna. Ističe da se potrebe umetnosti i potrebe trenutka mogu pomiriti, jer ono što privlači širu javnost ne mora da bude bezvredno. Umetnik može da održi svoj integritet i bude uspešan ako se prestane osećati superiornim i izgradi odgovarajuće uvažavanje vrednosti svakodnevnog života.
Bog i sva vojska nebeska su se sastala u jednoj prostoriji. Trojica arhanđela, Rafael, Gabriel i Mihael, pojedinačno istupe napred i recituju pesmu, rečito hvaleći lepotu, savršenstvo svemira i svemoć Božju. Tada ulazi Mefistofeles (koji se naziva i Mefisto, Đavo). Ne može recitovati pesme drugih jer, kaže, nedostaje im veština.
„Ne trošim reči na sunce i planete, vidim samo kako se ljudi muče“
Nadalje, video je da je posedovanje razuma i inteligencije učinilo čovečanstvo nesretnim, a to ga muči.
Bog se suprotstavlja ovoj kritici čovečanstva navodeći, kao primer, Fausta, čoveka koji nije opterećen razumom i koji će se, na kraju, voditi spoznajom istine. Bog i Mefistofeles se ne slažu u proceni Faustovog potencijala. Đavo cenzuriše Faustovu sadašnju neodlučnu zbrku, ali Bog ga opravdava govoreći: „Ljudi čine pogreške sve dok se trude.“ Tvrdi da će Faust na kraju postići razumevanje i duševni mir. Bog i Mefistofeles se klade da reše ovaj spor. Dok god Faust živi, đavo će pokušati da utiče na njega i osvoji ga, ali ako se Mefistova prosudba za Fausta pokaže da je pogrešna, moraće da prizna da „Dobar čovek ipak zna put koji je istinit“.
Mefisto i Bog uvereni su u svoju pobedu i pogodba je zapečaćena. Nebo se zatvara, a Bog i arhanđeli nestaju.
U uskoj, svodovanoj gotičkoj komori dr. Hajnrih Faust sedi za svojim stolom, okružen gomilama knjiga, sveski i znanstvenih instrumenata. Vaskrs je. Sad već star pedeset godina, Faust je depresivan i frustriran. Savladao je sve važne akademske discipline – filozofiju, medicinu, pravo i teologiju – odvažno je ispitivao sve što ga zanima, ne boji se vraga ili pakla, ali nezadovoljan je i veruje da je sam zarobljen ograničenjima ljudskog razumevanja. Štaviše, oseća da njegova dostignuća čoveku nisu bila od koristi i nisu mu donela zemaljsku nagradu. Sad se planira okrenuti magiji u nadi da će konačno da postigne željeno znanje. Faust proučava ezoterijske simbole u staroj magijskoj knjizi i razmišlja o njihovom značenju, a potom priziva zemaljskog duha. Konačno, praćen raznim duhovnim pojavama, pojavljuje se Duh zemaljske stvarnosti, ali on ukori Fausta, negira njegovo srodstvo i ponovo nestaje.
Vaskrsna je nedelja popodne. Svi meštani hodaju u prirodi da bi pozdravili dolazak proleća. Njihovo raspoloženje je veselo i mladalačko. Kao da slave vaskrsnuće sveta od zime, Faust provodi dan s Vagnerom. Faust se željno prilagođava prazničnoj atmosferi i deli sreću naroda, ali Vagner je previše krut i formalan da bi uživao. Stoje i gledaju dok skupina mladih peva i pleše. Faust kaže: „Evo stvarnog neba običnog čoveka – velikog i malog u neredu zabave; Ovde sam čovek – i usudio bi se biti takav.“
Dolazi seljak i s poštovanjem hvali Faustovu veštinu kao lekara. To podseća Fausta na njegove osećaje uzaludnosti. Kaže Vagneru da je rastrgan između dve struje u svojoj duši; jedna je vezana za svetska zadovoljstva, a druga pruža zvezde. Faust kaže da bi se odrekao svih zemaljskih radosti kada bi mogao zadovoljiti svoje uzvišene, duhovne želje. Vagner se plaši Faustovog razgovora o duhovima i upozorava ga na takve misli. Vraćaju se u grad. Na putu primećuju zagonetnu crnu pudlicu koja ih sledi. Vagneru se čini da se radi samo o bezopasnom psu, ali Faust oseća nešto okultno u vezi s tim.
U večer Fausta nalazimo u njegovoj studiji. Pudlica je još uvek s njim. Faustova duša je spokojna nakon srećnog poslepodneva i oseća se sigurnim da će naći mir.
Ali Faustova depresija se počine vraćati s tim poslednjim rečima. Da bi obnovio svoje nadahnuće, kreće u prevođenje evanđelja na nemački jezik, ali ne može preći prvi redak: „U početku je bila Reč.“ Posle nekoliko pokušaja bira onu verziju koja ga zadovoljava, Faust se konačno odluči za „U početku je bilo Delo.“
Sledećeg dana je Faust opet sam u studiji. Mefistofeles ulazi, odeven kao plemić. Pokušava da iskuša Fausta nudeći mu život bezgraničnog bogatstva i zadovoljstva, ali Faust tužno odbije ponudu i priča mu da svetska zadovoljstva ne mogu da okončaju sumnje ili zadovolje njegove potrebe. Mefistofeles ismejava Fausta zbog njegovog neuspeha u samoubistvu koje je pokušao da izvrši na vaskrsnu večer i tera ga da izrazi odbacivanje vrednosti života i tradicionalnih hrišćanskih vrlina. Đavo nagovara Fausta da započne novi život uz njegovu pomoć i da više ne postoji kao obično ljudsko stvorenje. Ako Faust pristane da bude njegov sluga posle smrti (tj. da proda svoju dušu), Mefistofeles će biti njegov tokom života i garantovano će mu pružiti sve ono što Faust želi. Faust prihvata ovu ponudu s nekim oklevanjem, jer sumnja u Mefistovu sposobnost da ispuni svoj deo pogodbe, ali čini značajnu promenu u tekstu pakta. Faust obećava da će ga svaki momenat, koliko god on bio kratak, i zadovoljstvo užasnuti i da će on zauvek služiti đavlu.
Četiri muškarca piju u kafani u gradu Lajpcigu. Mefistofeles ponudi Faustu da mu pokaže zadovoljstva koja može dobiti od druženja i dobre zabave. Ulaze i pridružuju se ostalima. Nakon što je opažao njihovu sirovost i posmatrao Mefista kako ih obmanjuje magičnim trikovima, Faust shvata da to nije odgovor na njegovu želju. On izrazi odvratnost i nagovara ga da odu. Pre nego što odu, Mefistofeles uradi još jednu čaroliju da bi pokazao Faustu specifičnu bestijalnost ljudskih bića.
Sada Mefistofel dovodi Fausta u misterioznu jazbinu veštice. Kazan za koji se brine čudna porodica majmuna zauzima sredinu prostorije, a mesto je ispunjeno okultnim simbolima i alatom za crnu magiju i čarobnjaštvo. Čudna para se prožima vazduhom. Raspoloženje mesta je groteskno i ružno. Đavo je obećao da će veštica napraviti napitak i tako ukloniti trideset godina iz Faustove starosti da bi on mogao lakše uživati u senzualnim zadovoljstvima. Isprva Fausta odbija ono što vidi oko sebe, ali onda, u ogledalu na zidu, vidi sliku predivne mlade žene i sva se njegova radost budi. Obnova njegove mladosti sad postaje uzbudljiva perspektiva.
Posle nekog vremena veštica se vraća u svoju baštu. Izmeni par reči s Mefistom, pa sprema napitak i Faust ga pije. Faust se s nestrpljenjem opet pogleda u ogledalo da bi još jednom video predivnu devojku. Mefisto ponavlja svoje obećanje da će Fausta upoznati s mnogim novim radostima i predviđa da će uskoro videti svoju viziju. Napominje: „Uz ovo piće u sebi, pazite – uskoro ćete Helenu videti svugde.“
Posle, na ulici tipičnog nemačkog grada, Faust vidi Margaretu (obično je na nazivaju Greta, njen nadimak), prepozna devicu iz njegovog viđenja i razvija veliku strast prema njoj. Pokušava da uspostavi razgovor, ali Greta odbija reagovati na njegov govor i odlazi. Kad mu se Mefistofeles pridruži, Faust uzbuđeno opisuje Gretinu mladalačku lepotu i traži od vraga da mu pomogne da ju osvoji. Mefisto odgovara da on nema moć nad Gretom zbog njene nevinosti i religioznosti. Nezadovoljan, Faust se razmeće rečima da će je zavesti bez njegove pomoći i moli ga da sarađuje tako šta će da mu nabavi nakit i druge skupe poklone za devojku.
Sama u svojoj maloj spavaćoj sobi Greta plete kosu i razmišlja o čudnom muškarcu koji joj je tako hrabro prišao na ulici ranije tokom dana. Potom izlazi u poset komšinici. Faust i Mefistofeles ulaze u sobu jer je Faust izrazio želju da vidi gde Greta živi i spava. Pogodi ga jednostavnost namještaja i moli Mefista da ode.
Faust sam sa sobom raspravlja o neobičnom osećaju spokoja koji oseća među Margaretinim stvarima i strastvenoj ljubavi koja obitava u njemu. Na trenutak, čistoća njegovog okruženja uzrokuje da Faust posustane u svojoj nameri da zavede devicu. Mefistofeles se vraća sa draguljima i brzo odvraća Faustove misli od takvog moraliziranja. Ostavljaju dragulje i izlaze.
Greta opet ulazi. Nakon što je sama sebi komentarisala opresivnu atmosferu malene sobe i neobičnu napetost koju oseća, lepa deva se priprema za spavanje. Dok se skidala, ona peva simpatičnu malu pesmu. Odjednom otkriva dragulje. Toliko je oduševljena njihovom lepotom da se jedva pita o značenju njihove neobjašnjive prisutnosti u njenoj sobi.
Faust korača napred i nazad duboko u mislima kad uđe Mefistofeles. Đavo ga ljutito izveštava da je Gretina majka doznala za dragulje i, sumnjajući u njihovo poreklo, dala ih je svešteniku kao prilog. Komentiraše da „crkva ima izvrstan apetit“.
Marta, komšinica, Gretina je drugarica. Na otvaranju scene ona je sama, razmišlja o dugom odsustvu svog muža. Greta trči i govori Marti da je pronašla još jedan mali sanduk sa draguljima, ali ovaj put nije ništa rekla svojoj majci. Marta joj savetuje da ih čuva u tajnosti, jer će joj, u suprotnom, opet uzeti. Mefisto ulazi u kuću i laskavo pokušava da osvoji žensko srce. Pretvara se da je putnik, a potom kaže da je upoznao Martinog muža u Italiji i da je bio svedok njegove smrti. Marta nije uznemirena vestima, pogotovo jer joj njen muž nije ostavio posede, ali želi siguran dokaz da bi mogla da bude slobodna i ponovno se uda.
Mefistofeles flertuje s Martom i kaže da će se vratiti s mladim saputnikom (Faustom) koji će posvedočiti o smrti njenog muža. On traži da i Greta bude prisutna i govori da njegov prijatelj ima „oko za atraktivne devojke“. Iako joj bude neugodno, Greta se slaže i za tu veče je organizovan sastanak u Martinoj bašti.
Faust se protivi Mefistovoj nameri, protestujući da ne može da laže o smrti čoveka kojeg nikad nije video. Đavo ga pritiska da pristane. Ističe da je Faust, kao naučnik, često davao definitivne izjave o stvarima o kojima nije imao tačno znanje. Faust, na kraju, pristane na plan.
U bašti iza Martine kuće, Faust dvori Gretu dok Mefisto zabavlja Martu. Dva para šeću se tako da se čuju samo delovi razgovora. Greta govori Faustu o svom životu kod kuće i ljubavi prema svojoj sestri. Faust je očaran njenom pričom, a opšti ton prizora je idiličan, iako je to raspoloženje opetovano razbijeno delićima surovog razgovora između Mefista i Marte.
U zaklonjenoj kafani u bašti, verovatno par dana kasnije, Faust i Greta se poljube i zavetuju svoju novootkrivenu ljubav. Mefisto i Marta ih prekinu i kažu da je vreme da muškarci odu. Greta ne dozvoljava Faustu da ju otprati kući jer se boji neodobravanja majke, ali obećava da će ga opet sresti. Posle Faustovog odlaska, Greta se pita da li može da bude tačno da Bog poput Fausta stvarno voli običnu devojku poput nje.
Iznenađen ambivalentnosti između njegove nesebične ljubavi prema Greti i njegove strastvene želje za njom, Faust za svoje misli traži samoću šume. Zahvalan je na novoj životnoj radosti koju mu je pružila ljubav prema Greti, ali proživljava snažnu emocionalnu bol zbog svoje nezasitne požude. Očajnički shvata da postaje zavisan od Mefistofela za ostvarenje svojih želja. Đavo ulazi i nagovara Fausta da prestane da razmišlja. Podseća Fausta da ga je spaseo od samoubistva i tko je odgovoran za njegovu sadašnju ekstazu.
Potom, Mefistofeles nastavlja, Faust racionalizuje tek kad pokušava učiniti da mu se ljubav prema Greti čini uzvišenom. Njegovo interesovanje za devojku je telesno; trebao je to priznati i iskoristiti situaciju. Faust protestuje zbog ove bezobzirne apatije prema njegovim osećanjima, ali Mefistova stalna erotska impliciranja na Gretu podstakli su njegovu strast. Još uvek zbunjen sumnjama, Faust više ne može da se kontroliše i požuri da vidi Gretu.
Sama u svojoj sobi, Greta tužno misli da ju je Faust napustio. Ona sedi i peva.
Faust i Greta zajedno su u bašti. Primetila je da on nikada ne učestvuje u nikakvim verskim obredima, a brine o stanju njegove duše. Ona ga pita veruje li u religiju. Kao odgovor, Faust izjavljuje toleranciju prema verovanjima drugih ljudi, uprkos svom preziru prema konvencionalnoj religiji i pravoslavnoj teologiji. On definiše Boga kao stvaralački duh univerzuma i opisuje njegovu ličnu veru u prirodu i ljudske emocije kao manifestacije ove kozmičke vodeće sile.
Prošlo je neizvesno vreme od poslednje scene. Greta i Lizbet, još jedna mlada žena su u gradu. Lizbet govori tračeve o devojci njihovog poznanika, koja je zatrudnila s ljubavnikom. Daje gorke komentare o karakteru devojke i predviđa da ju on neće oženiti. Greta na ovu priču reaguje sa simpatijom. Nakon što Lizbet ode, Greta je razmišljala o nerazumevanju koje je nekad pokazala devojci u ovoj nevolji. Sad kad je i sama trudna, iako još niko ne zna, naučila je osećaj saosećanja. Lizbetine prognoze o sudbini druge devojke čine Gretu svesnijom sopstvenog stanja jer ju je Faust ostavio. Greta ne razume što ju je nateralo na greh, ali insistira da su joj motivi čisti.
U svetilištu smeštenom u gradskom zidu, Greta nudi cveće i traži utehu za svoje tuge. Gretina molitva otkriva potpunu meru njene teskobe. Ona se moli za božju milost, plače.
Gretin brat Valentin, vojnik, stoji na ulici ispred njene kuće. Povezao je da je nečastan ugled njegove sestre za njega nekada bio ponos i sreća. Sad je čuo ružne vesti o njoj i tužno shvata da je njena nevinost izgubljena. Valentinova ljubav prema Greti je iskrena, ali njegov je stav svirep i beznačajan. Čeka je na njenim vratima u nadi da će uhvatiti njenog ljubavnika i osvetiti se. Odjednom ugleda dve figure, Fausta i Mefista kako hodaju mračnom ulicom. Valentin zakorači u senku i nada se da će mu ovo biti prilika.
Ispod Gretinog prozora Mefisto peva pesmu koja ismejava njenu bedu. Čini se da Faust nije imao saosećanje prema jadnoj devojci i da ga zanima samo ponovno udovoljavanje telesnim apetitima. On traži od Mefista da nabavi više dragulja jer ne želi zvati Gretu praznih ruku.
Valentin hoda napred, razbije Mefistovu lutnju i izazove Fausta na dvoboj. Dvojica muškaraca izvlače svoje mačeve. Mefistofeles pomaže Faustu u borbi i Valentin je smrtno ranjen. Buka budi komšije i gomila se okuplja, ali Faust i Mefisto uspevaju pobeći. Greta izlazi i, na užas, otkrije da je umirući čovek njen brat. Ona ga pokuša utešiti, ali poslednjim rečima Valentin vređa njemu muku i predviđa joj sumornu budućnost.
Slomljena Greta učestvuje u službi u katedrali da bi pronašla oprost za svoje grehe i utehu za svoju gotovo nepodnošljivu patnju. Crkva je prepuna, ali ona je sama, osim Zlog Duha koji vreba u blizini i zamera joj. Šapćući joj u uho, Duh nabraja njene prestupe – trudna je, Valentin je mrtav zbog nje, a majka je takođe mrtva, ubijena napitkom za spavanje koji joj je dala Greta. Okrutan duh uništava Gretine preostale nade za milosrđe i njen jad se povećava. Emotivni intenzitet scene pojačan je izmenom hora koji peva himnu Dies Irae („Dan gneva“). Najzad, Greta dostiže granicu svoje izdržljivosti i onesvesti se.
Prošlo je gotovo godinu dana od Valentinove smrti i Faust je opet napustio Gretu. Klasična Varpugina noć je (30. april), vreme godišnjeg okupljanja veštica i duhova na vrhu u planinama Harc (smešten u središnjoj Nemačkoj) za proslavu satanističke orgije. Vrh planine prekriven je demonima koji plešu i pevaju. Napetost raste dok Mefistofeles vodi Fausta kroz ovaj đavolski skup i uvodi ga u sve paklene duhove srednjovekovne legende i primorava ga da učestvuje u njihovim obredima. Dok se družio u erotskom plesu s mladom vešticom, Faust odjednom primećuje miša koji izlazi iz usta njegovog partnera. To ga podseća na Gretu. On ima viđenje o njoj u lancima, da je u nevolji i luta bezvoljno. Mefistofeles odmah kreće u akciju. On daje maštovito tumačenje vizije i pokušava da odvrati Fausta tako da ga odvodi u pozorište na planini.
Predstava kojoj Faust i Mefisto prisustvuju nema veze s ostatkom tragedije. Sastoji se od mnoštva satiričnih stihova u četiri reda usmerenih protiv nekih Geteovih savremenika, a malo je interesantan onima koji nisu eksperti za istoriju tog vremena. Pesme u predstavi recituju mitološki likovi, kao šta su Oberon, Titanije i Ariel, i razne čudne ličnosti čija imena imaju simbolička ili satirična značenja.
Faust sad zna da je Greta u zatvoru i moli Mefista da mu pomogne da je oslobodi. On ga odbije. Kaže da ne treba da brine jer ona nije prva devojka koja je kažnjena zbog svojih greha. Faust se naljutio i vređa Mefista nazivajući ga groznim čudovištem! „To me probija do srži, muke ove jedne devojke – i ti se mirno smešiš tisućama sudbina!“ Mefistofeles se ruga da su ljudi uvek takvi. Oni udružuju snage s đavlom, ali nemaju hrabrosti, ni snage, ni volje da podnesu posledice svoje odluke. Takođe podseća Fausta na sopstvenu odgovornost za Gretinu nesreću, ali on još uvek insistira na tome da Mefisto spase Gretu.
„Spasite je! Tko ju je pogurao u propast? Ja ili ti?“
U svom očaju on izgovori divlje pretnje đavlu. Mefistofeles pokušava da ga zaustavi tako što mu kaže da bi u svakom pokušaju spašavanja postojala velika opasnost jer se osvetoljubivi duhovi zadržavaju na mestu Valentinove smrti da bi kaznili Fausta, ubicu. Ali Faust se više ne bavi svojim interesima i istraje. Najzad Mefistofeles odustane od rasprave i pristane napraviti sve što može, ali doda da nema neograničenu moć u takvim stvarima.
Faust i Mefistofeles, na magičnim crnim konjima, divljački su galopirali pored visina izvan grada na putu da spasu Gretu. Noć je mračna i preteća. Duhovi vijugaju vazduhom.
Potpomognut Mefistofelesom, Faust dolazi do Gretine ćelije. Kad uđe, Faust otkrije da je ona sama odlučila da bude ovde zbog svog osećaja krivice. Greta ga se ne seća i bojažljivo se stisne u kutu ćelije. Misli da je došao čovek koji će je ubiti zbog toga što je udavila svoje dete. Greta moli Fausta da joj poštedi život i moli dozvolu da još jednom drži svoje dete. Fausta ovo otkrivenje pogađa uz veliku tugu i on viče u očaju. Greta odjednom povrati svoja čula i prepozna ga. Ona radosno skoči i lanci joj padnu. Faust i Greata se grle. Sad kad se njen ljubavnik vratio, Greata se više ne boji i oseća se sigurno da će sve biti dobro. Faust pokušava izbaviti Gretu iz ćelije pre jutarnje svetlosti, ali ona odbije njegovu ponudu za bekstvo. Zna da ne može da izbegne kaznu za svoje zločine i ne vidi mir osim u grobu. Faust joj bezuspešno pokušava promeniti mišljenje. Dok zora sviće, Mefistofeles uđe u ćeliju i upozorava Fausta da dođe s njim. Greta prepozna vraga i boji se da je došao po nju. Moli se za božju milost: „Sud Božji! Ja sam se dala tebi! Oče, spasi me! Ja sam tvoj!“
Mefisto govori Faustu da dođe s njim ili podeli Gretinu sudbinu, jer, kako kaže, „ona je osuđena!“ Ali nebeski glas interveniše: „Spašena!“.
Mefistofeles još jednom poziva Fausta i oni zajedno odlaze. Prizor se zatvara Gretinim glasom koji tiho doziva svoju voljenu osobu.
Drugi deo
Drugi deo Fausta duži je od prvog dela, ali sadrži mnogo složenih alegorijskih elemenata. Pošto se najveći deo radnje odvija u Faustovoj studiji, manje se stavlja akcenat na drugi deo da bi se izbegla sva nepotrebna konfuzija. Takođe, ovaj deo se usredotočuje na glavne detalje zapleta i široke filozofske teme.
U sumrak, Faust leži na cvetnoj livadi gde pokušava da zaspi. Za razliku od finalne scene u prvom delu, sad se može videti promena njegovog raspoloženja. Kao da mu je izbrisana istorija i da nije sačuvao u svom sećanju nijedno iskustvo iz kojeg može da crpi svoj moralni senzibilitet ili samospoznaje.
Peva mu hor pod vođstvom Ariela koji stavlja akcenat na snagu prirode koja može da očisti i obnovi čak i najzaraženiju dušu. Kad se probudi, oseća se sveže i spreman je da nastavi svoje avanturističko putovanje. Ustanovio je da čovek ne može da shvati krajnje prosto i mora sve da pronađe u kontekstu koji odgovara njegovim ograničenim ljudskim percepcijama. Faust će da nastavi s naporima da zadovolji svoje ambicije, ali na skali proporcionalnoj njegovim sposobnostima.
Mefisto se pojavljuje na carevom dvoru pod maskom dvorske lude. Razni zvaničnici izveštavaju o finansijskoj krizi vlade. Nova dvorska luda sugeriše da car iskoristi skrivene resurse kraljevstva kopanjem zlata na kojem kraljevstvo leži, a daje i jasne nagoveštaje da bi štampanje papirnatog novca olakšalo situaciju u državi.
Sudski zvaničnici zbunjeni su ovim predlozima i izražavaju nepoverenje prema Mefistu, ali svi priznaju da se njegov savet čini kompetentnim i svetovnim. Car završava sastanak i najavljuje veliki karneval za proslavu početka velikog posta.
Sve je spremno za karneval, a Herald najavi njegov početak. Sledeće se jutro car i njegovi podanici okupljaju. Faust i Mefisto su među njima. Prethodni utisak dekadencije pojačan je u diskusijama koji se sada vode. Otkriva se da je car, jedva shvatajući važnost svog dejstva, prihvatio savet o papirnatom novcu koji će potkrepiti potencijalni podzemni resursi njegovog kraljevstva. Zemlju je preplavila nova valuta i svi su zadovoljni onim što izgleda kao prosperitet.
Faust i Metistofel razgovaraju privatno. Car traži od Fausta da prizove duhove Parisa i Helene iz Troje, ali Faustu treba Mefistova pomoć da ispuni taj zahtev. Đavo ne može da ponudi nikakvu pomoć. Predlaže da Faust poseti „Večne majke“, misteriozne duhove koji su izvor čitavog života i žive u duboko u zemlji. Faust je sumnjiv prema ovom savetu, ali Mefisto ga uverava da će samo uranjanjem u prazninu i probijanjem bezgraničnog prostora pronaći ono što traži. Faust kaže da se ne boji i da će pretraživati čak i u praznini da bi pronašao Sve. Mefisto mu daje magični ključ i uputstva kako da pronađe Majke. Opisuje mesto gde se nalaze i govori Faustu kako se mora tamo ponašati. Nakon što Faust izađe, Mefisto izražava sumnju u to da li će misija biti uspešna.
Car i njegovi podanici su se okupili u jako osvetljenoj sobi da vide Parisa i Helenu. Dok čekaju da Faust završi pripreme, žene mole Mefista za savet o kozmetici i ljubavnim napicima. Raspoloženje scene je lagano i veselo. Svi se kreću u slabo osvetljenu gotičku dvoranu u kojoj Faust treba da predstavi svoj mitološki spektakl. Mefisto nudi ulogu glumca. Faust magično stvara grčki hram, gde su Paris i Helena u prvom planu. Većina podanika nije impresionirana izgledom, ali Faust je preplavljen Heleninom lepotom. Međutim, kad pokuša da je odvede od Parisa obori ga udar groma i pada u nesvest. Mefisto podigne Fausta i odvede ga iz sobe.
Nalazimo se u Faustovoj studiji iz prvog dela. Mefisto ga dovodi ovamo i stavlja ga, još uvek bez svesti, na krevet. Obukao je Faustovu akademsku haljinu i poziva Nikodemusa, novog naučnika koji je zamenio Vagnera. Vagner je zauzvrat zamenio Fausta na univerzitetu. Mefisto traži od sluge da pozove svog gospodara. U međuvremenu, ulazi brucoš kojeg je Mefisto zadirkivao u prvom delu. Sada je završio studije i ima ponosan, susretljiv stav o svom znanju i razumevanju. Još uvek misli da je Mefisto profesor i svađa se s njim. Pohvali sopstveni akademski stas i vređa Mefista. Nakon što student ode, Mefisto komentiriše da je još prilično mlad i da čovek treba da bude star da bi mogao da razume vraga.
U obližnjoj laboratoriji Vagner je uporan. Kaže Mefistu, koji mu se pridružio, da će uskoro stvoriti ljudsko biće. Nakon nekoliko manipulacija, on u boci neguje malenu humanoidnu figuru. To je Homunkulus („mali čovek“). Sitni lik započinje animirani razgovor s Mefistom i Vagnerom. Kad ugleda Fausta na krevetu u sobi pored, Homunkulus lebdi u stranu i prisluškuje njegove snove. Predloži da se Faust ne bi trebao probuditi u svom sadašnjem stanju uma. Umesto toga, trebaju ga odvesti u Grčku da bi učestvovao u klasičnoj Valpurginoj noći . Mefisto nikad nije čuo za ovaj događaj i pita o čemu se radi. Homunkulus objašnjava da su klasični duhovi jedino pravo rešenje i opisuje mu razlike između sumorne legende severne veštice na koju je Mefisto navikao i radosnog toplog južnog festivala. Mefisto je sumnjiv, ali najzad prihvata poziv kad mu Homunkulus govori o erotskim zadovoljstvima s vešticama koje će takođe biti tamo. Mefisto podiže Faustovo nesvesno telo i izlazi s Homunkulusom. Vagnera ostavljaju iza sebe i govore mu da nastavlja studije i predviđaju da će jednog dana možda pronaći slavu i vrlinu.
Ovaj niz povezanih scena započinje na ravnici u Grčkoj gde su se duhovi mitologije okupili na svom godišnjem festivalu uoči 9. avgusta (dan bitke kod Farsala u kojoj je Cezar pobedio Pompeja), ali radnja se dešava i na nekoliko drugih mesta. Prostranost istorijskih i mitskih likova pojavljuje se u novom sledu događaja. Mnogo je referenci na široku paletu filozofskih i metafizičkih ideja, kako na didaktičkom tako i na alegorijskom nivou. Zbog jasnoće ove se scene neće sažimati. Umesto toga biće istaknute njihove glavne teme i događaji.
Scena se promenila u kraljevstvo Spartu, odmah nakon Trojanskog rata. Helena ulazi s horom zarobljenih trojanskih žena dok Menelaj i grčka četa ostaju na plaži da bi proslavili svoju pobedu i siguran povratak kući nakon zauzimanja Troje. Žene govore o svom strahu od budućnosti. Mefisto ulazi, maskiran u Forkijada, ružnog psa. On oživi Helenu i sadistički kaže da Menelaj planira da ubije nju i ostale. Žene su prestravljene, ali Mefisto ih uveri da postoji način da se spasu. U blizini je, nastavlja, dvorac moćnog severnog gospodara čije su vojske osvojile velik deo okolne zemlje dok su Grci bili kod Troje. Ovaj varvarski poglavar (Faust) sigurno će im pružiti zaštitu. Žene ne mogu da odluče što da naprave, ali zvuk približavanja vojnika ubrza njihovu odluku. Oni traže Forkijada da ih odvede kod Fausta.
Mefisto odmah prevozi Helenu i žene do Faustovog srednjovekovnog dvorca. Gotička postavka u oštroj je suprotnosti s klasikom jedne od poslednjih scena. Čini se da je kretanje od Sparte do dvorca prevazišlo vreme, jer je to sad srednji vek i Faust se pojavljuje kao nemački vitez. Faust pozdravlja Helenu s toplinom i laskanjem. Smiruje strahove koje osećaju žene i pokazuje poverenje u Helenu dajući joj odgovornost za zatvorenika Linkeja. Postoji nekoliko složenih srednjovekovnih prizora, u organizaciji Mefista, koji uspešno preusmerava žene i one ubrzo osjećaju olakšanje.
Faust počinje buditi Helenu. Proglašava se njenim vazalom i zalaže se za svoju neumornu ljubav. Do ovog trena svi su Helenini govori bili grljeni, na grčki način. Faust ju uči kako da recituje pesme i oni se zbližavaju u ljubavnom duetu, dok pevači hvale njihov savez.
Odjednom Mefisto upozorava da dolazi Menelajeva vojska. Faust okupi svoje vojnike i pošalje ih u susret neprijatelju i, s ponosom, govori o nemačkoj vojnoj hrabrosti. Dalje nastavlja hvaleći se slavom grčkog zlatnog doba, a potom poziva Helenu da pobegne s njim u Arkadiju gde će zajedno pronaći blaženstvo i slobodu.
Žene hora leže na mirnoj zelenoj livadi. Forkijada ulazi i izveštava ih o čudesnim stvarima koje su se upravo desile u osamljenoj krčmi u kojoj su se sakrili ljubavnici Faust i Helena. Rodio im se sin, Euforion. Dečak je lep, budan, energičan, umetnički orjentisan. Već je u stanju razgovarati i kretati se. Čudna aura okružuje mu glavu i iz pećine oko njega čuje se slatka glazba. Izlaze Helena, Faust i Euforion. Dečak obećava da će njegovo postojanje učiniti njihovu ljubav intenzivnijom. Oni iskazuju nježnu naklonost jedni prema drugima.
Iznenada je Euforion ispunjen divljom željom da baci sve zemaljske ograde i poleti visoko u nebo. Nije u stanju da obuzda svoju strast i počne da progoni horde devojaka. Zagrli jednu, ali djevojka nestane u prasku plamena. Sledeće se Euforion pokušava popeti na visoku liticu u nastojanju da dosegne najveće moguće visine i pregleda ceo svet. On ne sluša upozorenja hora ili njegovih roditelja da će takav osipni napor da shvati vrhunac tako rano u životu doovesti do njegovog uništenja. Misli da je opasnost nužan i uzbudljiv deo života. Euforion stiže do vrha litice i baci se, u zanosu romantičnog oduševljenja. Na trenutak ostaje plutati u vazduhu, a potom pada u smrt. Telo mu nestaje, ali odeća i lira ostanu na zemlji.
Euforionovi roditelji i hor jadikuju zbog njegova prevremenog kraja. Čuje se dečakov glas koji poziva majku da mu se pridruži. Helena tužno odustane od Fausta i govori mu da se sreća i lepota ne mogu trajno kombinirati. Ona nestane, ostavljajući veo iza sebe. Forkijad kaže Faustu da zadrži odeću kao uspomenu i inspiraciju. Nesrećan Faust odleti na oblak. Forkijad otkriva da je on Mefisto maskiran i predvidi da će uskoro opet sresti Fausta.
Faust i dalje ima u glavi nejasnu sliku Helene dok gleda prema zakrčenim planinama među kojima se našao. Mefisto ulazi u govor o poreklu planina s kojim se Faust ne slaže. Mefisto pokuša iskušati Fausta drugom ponudom života ispunjenog zadovoljstvom i slavom, ali Faust ne prihvata. Ima na umu drugu vrstu projekta – šemu za relaciju kopna s mora. Faust kaže da je takva borba protiv sila Prirode jedini pogodan projekt za njega. Mefisto govori da je sve vreme znao da će Faust da predloži ovaj plan. Kaže Faustu da je ozbiljna kriza nastala u Carstvu ranijim incidentom podsticanja cara na izdavanje ogromnih količina bezvrednog papirnatog novca. Sada je car prisiljen u rat da brani svoj presto i u blizini je smešten tabor sa njegovom vojskom. Mefisto sugeriše da pomognu caru u ovom ratu, a zauzvrat mogu tražiti dar obalnih zemalja s kojima će Faust eksperimentisati. Faust protestuje da je rat uzaludna zabava i doda da nema nikakvog znanja o „vojnim stvarima“. Mefisto priziva Trojicu moćnika koji su se s Davidom i Izraelcima borili protiv Filistejaca. Uverava Fausta da će uz pomoć ovih drevnih junaka i njegove magije uspeti. Kreću u carev tabor.
Car i njegovi oficiri u svom sedištu su razgovarali o njihovom opasnom položaju. Nakon što car prebaci komandu nad vojskom sposobnijem pomoćniku, Faust ulazi u kraljevski šator i nudi svoju pomoć. Obećava da će uz pomoć prijatelja pobediti u borbi. Car prihvata njegovu ponudu, vodi se bitka, a careve snage pobeđuju. Mefisto i njegova magija igraju važnu ulogu u postizanju pobede.
Posle bitke carske čete izvlače plen iz tabora poraženog neprijatelja. Car i njegovi podanici ulaze u šator bivšeg suparnika i reši da raspodeli nagrade svojim veernim sledbenicima. Car i arhiepiskop diskutuju o moralu prihvatanja dijaboličke pomoći u borbi i veličini udela plena na koji Crkva ima pravo. Car je primoran da podnese zahteve zarad velike moći Crkve. Posle toga nagradi i Fausta tako da mu je dao veliku obalnu zemlju, od koje je veći deo pod vodom i koju svi smatraju beskorisnom.
Faustov projekt, iako još nije gotov, bio je uspešan. Filemon i Baukis, stari bračni par koji živi u tom oblastu, pričaju lutajućem strancu o Faustovim čudesnim dostignućima. Takođe otkrivaju da je Faust bio rešen da poseduje svu zemlju u regionu. Odbili su mu prodati kućicu u kojoj su proveli zajednički život, iako im je on, u zamenu, ponudio velik posed. Stranac odlazi i dvoje staraca odlaze moliti se.
Faust, sada star više od sto godina, u bašti svoje palače razmišlja kako nije uspeo da nabavi kuću i voćnjak starog para. Mefisto i Tri moćnika vraćaju se iz gusarske ekspedicije i pristanu u novu luku koju je Faust sagradio. Izveštavaju ga o uspehu putovanja. Faust im naredi da iz kuće izbace stari bračni par i obezbede posed za njega.
Posle Faust, na svoju žalost, sazna da su Mefisto i Tri moćnika izvršili njegove naredbe s više sile nego što je nameravao. Filemon i Baukis i njihov prijatelj lutalica ubijeni su, a kuća i voćnjak koje je Faust poželeo su izgoreni. Faust je nadvladao kajanje i bes zbog podbačaja njegovih planova. Ostavljen sam, počinje da oseća neobična predosećanja.
Odmah posle toga, dok je sam u svojoj sobi, Faustu su prišla četiri siva duha koji su se uzdigli iz dima izgorene kućice. Oni su Želja, Dug, Nevolja i Briga. Prva trojica ne mogu da dođu do njega, ali on ne može da se odupre Brizi koja ga upozorava na dolazak njena brata Smrti. U razgovoru s duhom, Faust joj govori da ne može da bude slobodan čovek dok god se ne oslobodi svoje zavisnosti o Mefistovoj magičnoj moći. Takođe kaže da je naučio da se čovek treba brinuti samo za ono što je u ljudskom životu legitimno moguće i da ne treba tražiti nemoguće stvari.
Briga kaže Faustu da čovek nije u stanju pronaći mir u životu, ali ona ga ne želi uplašiti. U konačnom nastojanju da oslabi njegovu razlučivost ona ga učini slepim, ali Faust ostaje rešen da u ovom kratkom vremenu koje mu je preostalo pre smrti dovrši svoj veliki projekat.
Banda Lemura (vrsta majmuna, ali i naziv za vrstu duha) pod nadzorom Mefista radi na kopanju Faustovog groba. Slepi Faust izlazi i čuje zvuk svojih lopata. Misli da nastavljaju raditi na njegovom projektu. Faust je ispunjen ponosnom vizijom blagostanja i sreće ljudi koji će jednog dana naseljavati obnovljene krajeve. Samouveren je uprkos svojoj predstojećoj smrti, dok opisuje utopijsku budućnost koju zamišlja.
Nakon što je izgovorio ove poslednje reči, Faust se sruši mrtav u naručje Lemura, koji ga spusti na zemlju pored groba. Mefisto je ignorirsao kontekst Faustove izjave i sa zadovoljstvom pretpostavlja da je osvojio Faustovu dušu.
Dok Lemur pokopava Fausta, Mefisto i horda đavola čekaju da njegovu dušu odvedu u pakao. Odjednom se nebo otvori i pojavi se niz anđela. Po grobu leže latice ruža i vazduh se puni zvukom njihovog pevanja. Mefisto se svađa s njima dok se spuštaju do groba, ali bezuspešno.
Pevajući himnu o isceliteljskoj istini, ljubavi i blaženstvu koje čeka pročišćene duše u zajedništvu, anđeli uzimaju Faustovo telo u naručje i nose ga do Neba. Mefisto shvata da je poražen i da je njegov plan da osvoji Faustovu dušu propao zbog sopstvenog lošeg postupanja. On svoj poraz pripisuje neuspehu da uzme u obzir snagu ljubavi i čudne načine na koje se ona manifestuje.
Hor svetih ljudi peva nebeske pohvale. Ulazi vođa anđela i besmrtne ostatke Fausta. U pevanju se pridružuju i drugi anđeoski horovi. Pridružuju im se i duhovi dece koja su umrla u nevinosti pri porođaju i tri poznate pokajničke žene iz Biblije koje pripremaju put za ulaz Grete.
Doktor Marijanus peva pohvale Blažene Device, Kraljice neba. Greta, koja je pre bila pokajnica izražava svoju sreću što je Faust spašen. Jedna od tri pokajničke žene poziva Gretu i Fausta da se uzdignu u višu sferu. Doktor Marijanus ustrajava na obožavanju Device i spasenju koje joj donosi milost. Scena se zatvara uz mistični hor koji peva himnu koja kaže da su sve stvari simboli velike večne stvarnosti i da ljubav vodi čovečanstvo do istine i spasenja.
Likovi: Faust, Mefistofeles, Greta, Vagner, Homunokulus
Analiza likova
Faust
Inteligentan, naučnik, prirodoslovac, Faust započinje dramu kao naučnik koji je gorko nezadovoljan ograničenosti ljudskog znanja. Želi da bude ništa manje od samog Boga i zna da mu knjige ne mogu pomoći u ostvarenju tog cilja. U svom očaju sklapa pogodbu s vragom Mefistofelesom koji obećava da će mu služiti crnom magijom pod jednim uslovom: ako se Faust ikad prepusti ispraznim zadovoljstvima i lenjosti – ako ikada duhovno stagnira – vrag pobeđuje čoveka i uzima njegovu besmrtnu dušu. Faust pristaje na Mefistove uslove pod svojim uslovom – da mu Mefisto bude dostupan celi život u potrazi za smislom i transcendencijom. Ali Faust je u osnovi nemiran i nikad zadovoljan.
Njegova ljubavna veza s Gretom donosi mu samo prolaznu radost i dovodi do tragičnog pada i smrti Margarete. Njegov brak sa klasičnim grčkim idealom lepote, Helene iz Troje , takođe vodi prema tragediji – u Heleninu smrt, kao i smrt njihovog sina Euforiona. Posle ovih neuspeha da dosegne uzvišene ideale ljubavi i lepote, Faust nauči da prihvata svoja ograničenja i svoje napore stavlja u zemlju. Postaje općenito pravedan, ali takođe i strog vladar morskog kraljevstva.
Takođe postane sve otporniji na Mefistove reči i uverenja i u poslednjim satima reši da se odrekne magije i stvori utopijsko kraljevstvo s pravdom, prosperitetom i ljubavlju za sve.
Faust nikada duhovno ne zastaje i tako je njegova duša na kraju spašena. Na nebu prati Margaretinu dušu u više sfere božje ljubavi.
Mefistofeles
Mefistofeles (takođe zvan Mefisto, Đavo) je sam vrag koji nudi svoje usluge Faustu u nadi da će da dobije dušu velikog čoveka. Ima nežan, ali neprijateljski odnos s Bogom. Priznaje da, iako i sam uvek želi zlo, u konačnici samo pridonosi dobru koje Bog odredi. Iz tog razloga, đavlu je dosadno stvaranje i njegova uloga u njemu, preferira nasumično razaranje nad bilo kojom svrhom aktivnosti.
On je duh večne negacije, sarkastičan karakter dodeljen izvršenju zlobnih podvala i monstruoznih zločina. Vrag je, konačno, zaista slab, sposoban samo za prevaru i iluziju. Virtuozni likovi u delu poput Grete i Helene uvek iznenada primete da je Mefistofeles odvratno stvorenje.
Uticaj Mefista ograničen je samo na njegov dom na severu, jer je on srednjovekovni evropski lik koji nije upoznat ili se ne pojavljuje u klasičnom svetu mitova. Kad on i Faust odu u Grčku na Klasičnu Valpurginu noć, vrag je stranac u tuđoj zemlji, opsednut grehom u kulturi koja razmišlja samo šta je lepo, a šta ružno. On ni tada ne uspeva osvojiti Faustovu dušu kad ga omete njegova iznenadna želja za anđelima.
Margareta
Takođe poznata i pod nadimkom Greta, Margareta je lepa, nevina, siromašna mlada žena u koju se Faust ludo zaljubio i koja se zaljubila u njega. Njih dvoje se upuste u burnu ljubavnu vezu, a jedne noći Faust daje Margareti napitak kojim može da upravlja majčinim snom da bi dvoje ljubavnika mogli da iskoriste to vreme za svoje ljubavne susrete. Taj je čin, međutim, početak Gretinog kraja: napitak ubije njenu majku, Greta ostane trudna, a društvo je izbegava jer ima vanbračne intimne odnose.
Nakon što Faust ubije njenog brata Valentina, Gretu i dalje proganja krivica i čežnja za nevinošću. Ona ubije svoje novorođeno dete da bi ga oslobodila od ovog sveta i, na kraju, zatvorena i osuđena na smrt obezglavljivanjem. Iako Faust pokušava da ju oslobodi, Greta odbija da napusti svoj zatvor sa njim. Dok Faust i Mefisto odlaze iz njene ćelije, glas s neba najavi da je Greta spašena i da joj je dozvoljeno da provede večnost na nebu i pored njenih greha. Na kraju predstave, Gretina duša uspešno se obraća Blaženoj Devici u ime Faustove duše. Marija joj tada govori da ustane da bi ju Faust mogao slediti u vječnost.
Vagner
Vagner je Faustov pomoćnik i saradnik; svetao, bistar i ukusan čovek. Za razliku od Fausta, Vagner, međutim, veruje u moć znanja, razuma i nauke da zadovolji najdublje potrebe čovečanstva, a u svojim sveskama favorizuje prirodu.
Iako Mefistofeles skoro zamenjuje Vagnera kao Faustov pomoćnik, Vagner se pojavi u još jednom malom drugom delu drame. U tom trenutku je Vagner magistar na univerzitetu, namečući se čak i velikom Faustu u sjaju i slavi. U svojoj laboratoriji takođe radi eksperiment, neprirodno stvaranje života od anorganskih materija. Ubrzan prisustvom vraga, eksperiment je uspešan, a Homunkulus oživi. Na kraju Vagner ostane (poput Fausta) izolovan i zabrinut zbog kršenja zakona prirode. On predstavlja relativne uspehe i dramatične ljudske neuspehe jednog doba prosvete.
Homunokulus
Homunkulus, neprirodno sintetizovan u Vagnerovoj laboratoriji, je mali čovek koji živi u staklenoj flašici. Ironično je da je ovo stvorenje, koje predstavlja najviše dostignuće nauke prosvetiteljstva, više ljudsko u svojim željama nego njegov stvaraoc. Umesto da ceo dan sedi u laboratoriji, Homunkulus želi da doživi svet, evoluira i postigne ono što naziva „istinskim postojanjem“. Putuje u Grčku sa Faustom i Mefistom na Klasičnu Valpurginu noć gde jaše Proteja koji menja Egejsko more, okosnicu celog prirodnog života. Usred talasa, stvorenje uči o zakonima prirode i sa vatrenom strašću razbija svoju flašicu da bi dao svoje neprirodno telo prirodnim vodama, čin ljubljenja koji ga čini jedinstvenim s prirodom. Homunkulusovo pomirenje s prirodom predviđa Faustovo sopstveno pomirenje s božanskim redom.
Beleške o piscu
Johan Volfgang fon Gete (1749.-1832.) se smatra se najvećim nemačkim književnikom svih vremena. Radi se o autoru koji se proslavio u skoro svim književnim vrstama, a zahvaljujući Geteu, vreme dok je delovao se naziva „Geteovo doba“ ili period predromantizma. Njegova dva najpoznatija dela su „Faust“ i roman „Stradanja mladog Vertera„.
Studirao je pravo u Lajpcigu i Strasburu, a na poziv vojvode Karla Avgusta otišao je u Vejmar gde je neko vreme delovao kao tajni savetnik. Godine 1780. dobija plemstvo, a neko je vreme radio i kao upravnik pozorišta.
Johan Volfgang fon Gete je poznat kao tvorac ideje i pojma „svetske književnosti“ kao kulturne vrednosti čovečanstva. Poznati književnik je u svom bogatom periodu stvaralaštva preveo i Hasanaginicu na nemački.
Njegova najpoznatija dela bila su: „Egmont“, „Ifgenija“, „Rimske elegije“, „Mletački epigrami“, „Zapadno-istočni divan“, „Iz mog života“, „Poezija i stvarnost“.
Autor: M.Z.
Ostavite odgovor