Lirska pesma „Svakidašnja jadikovka“ pripada zbirci pesama koja nosi naziv „Igračka vetrova“ u kojoj se nalazi pesma pod istim imenom, po kojoj je i dobila naziv. Zbirka predstavlja skup pesnikovih dela iz različitih vremenskih razdoblja. U zbirci se nalaze pesme u kojima pesnik naglašava svoja osećanja, osećanje boli i tragedije, sve tajne njegove ljubavi, ali netelesne ljubavi, pesme o ljudskoj slozi i bogastvu, refleksivne pesme koje sadrže filozofska razmišljanja, zatim kosmički čežnju za visinama i na kraju one u kojima se jasno vidi Ujevićevo pomirenje sa životom i sudbinom.
Pesme obuhvataju sve tipove njegovog stila pisanja: od otvorenog i slobodnog stiha, koji svojim intelektualnim sadržajem odiše modernom, pa sve do zatvorenih formi koje izražavaju njegove unutrađnje tegobe. U pesmama pronalazimo elemente ekspresionizma, čak i dadaizma kao još jednog oblika pobune protiv ustaljene forme. Zatim možemo naći nadrealističke opise koji, jedini svojom formom, mogu opisati katkad haotično stanje pesnikovog uma.
„Igračka vetrova“ je naslov koji najbolje opisuje Ujevićev boemski život koji je često prenosio u svoje stihove. Lirka nastala iz njegovog pera odlikuje se raznolikim formama i pesničkim zahvatima, nošena kao igračka vetrova na sve strane, što se čini veoma prikladnim naslovom za zbirku koja sadrži ovakve motive i pesme.
Svakidašnja jadikovka – analiza pesme
Pesma originalno pripada prvoj objavljenoj Ujevićevoj zbirci pesama koja nosi naziv „Lelek srebra“ iz 1920. godine. Njegovi pesnički počeci u ovoj zbirci odlikuju se time što je poezija bila sumerena prema verskim, egzistencijalnim, duhovnim i domoljubivim motivima. Takođe, zbirka je odraz zaokreta, prvenstveno u hrvatskoj, književnosti početkom 20. veka.
„Svakidašnja jadikovka“ upravo je jedna od takvih, egzinstencijalnih pesama koja ispituje ljudsku sudbinu. Lirski subjekat, koji se izražava u prvom licu jednine, zaokupljen je raznim preispitivanjima samoće, prolaznosti života. Pesma govori o njegovoj potrebi za ljubavlju, osećanjem spokojstva i želji da pripada nekome i nečemu. Glavni motivi u pesmi jesu: samoće, slabost, otuđenost, umor. Pesma počinje antologijskim stihovima koji se često citiraju:
„Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad…!“
Ovi stihovi koji čine prvu strofu ujedno su i nagoveštaj sadržine pesme. Paradoks koji je sdržan u stihou „i biti star, a biti mlad“ može se uzeti kao pesnikova motivacija za pisanje pesme. Ovi stihovi nam govore o otuđenosti, izgubljenosti i protraćenosti života u mladim godinama. Taj osećaj izgubljenosti pesnik objašnjava stihovima u drugoj strofi:
„I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.“
U ovoj strofi pesnik navodi kako je usamljen, bez igde ikoga, a to ga vodi do slabosti i očaja. Izgubljenost i otuđenost izražena je paradoksom u trećoj strofi:
„I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu…“
Motiv zvezdanosti popularan je u književnosti modernista, pa tako nije zaobišao ni Ujevićevo pesništvo. Za Ujevića su zvezde ideal koji treba dosegnuti, a „bez sjaja zvezde na nebu“, pesniku zvezde ne sijaju, on ne vidi sreću u životu. Sam je, slab, pogažen. Pesnik gradacijski pojačava emocionalni naboj pesme. Taj naboj se kreće od osećaja samoće u prvoj strofi, preko slabosti i nemoći, i vrhunac nalazi u potpunom jadu i očaju.
U petoj strofi pronalazimo invokaciju: „O Bože, Bože“, koja se u pesmi pojavljuje još četiri puta na početku strofa. Mnoštvom biblijskih pesničkih slika, subjekt se poistovećuje s patnjom Isusa Hrista:
„Sin tvoj putuje…
po trnju i kamenju,
plamen na rukama,
…kalež otrova…“
Jadikovka o samoći izražena je u najviđe stihova:
„I nema sestre, ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga…
…i sam samcat putuje…“
Pojedini stihovi odražavaju i razočarenje:
„O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.“
Pesnik oseća da ga je Bog napustio i da zato sada luta svetom, bez igde ikoga, kao Isus na križu koji pita Oca:
„Bože, Bože, zašto si me ostavio?“
Izlaz iz ovih osećaja koji guđe, muče i pale pesnika, pesnik vidi u besedi, moćnoj reči koja će mu biti odgovor od Boga. Početak jevanjđelja „u početku beše reč“, na ovaj način pesnik unosi bibliju i ona je simbolički prisutna u pesmi, što joj daje uzvišenost, ali i svetost tonu pesme. Odgovor koji pesnik očekuje je:
„I ljubav, ili sveta smrt,
mučno je, najmučnije,
biti već star,a tako mlad.“
Jedna od estetski i stilski najbogatijih Ujevićevih pesama odiše majstorskim pesničkim umećem. Forma pesma i njena kompozicija igraju značajnu ulogu u celokupnom utisku. Kompoziciju pesme čini dvadeset i jedna strofa, u pitanju su tercine, pisane u nerimovanim osmercima. Od stilskih figura pronalazimo paradoks („biti star, a biti mlad“) što je ujedno i kontrast, zatim anaforu – ponavljanje reči na početku stihova („i nema sestre ni brata,/ i nema oca ni majke; Jer mi je mučno biti slab,/ jer mi je mučno biti sam“), pronalazimo i polisindenton (veznici „i“ i „jer“), retorsko pitanje („i komu da se potuži?“), metafore („Ta bjeseda je lomača“), mežu stilskim figurama možda su najbrojniji epiteti („blistava obećanja, krvave noge, ranjeno srce, umorne kosti, zamračena pučina, gorak vijenac pelina“). Ujevićevo pesništvo generalno odlikuje i upotreba arhaizama koji ne izostaju ni u ovoj pesmi („pečalno, ilinštak, glavnja“).
Pesma je poruka svima onima koji se osećaju zaglavljeno u svojoj koži jer su usamljeni, otuđeni, bez ljubavi i jasnih ambicija da nisu sami u svojim problemima, nego da dele „jadikovku čovečanstva“. Poruka bi glasila da treba težiti idealima, sopstvenim zvezdama i živeti dok si mlad, jer kada čoveka stigne starost, sve postaje manje važno i teže ostvarivo.
Beleška o autoru
Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. julaa 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902. godine preselio se u Split gde je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živeo u semeništu. Iako je trebao postati svešenik, odustao je i 1907. godine je maturirao. 1909. godine stigao je u Zagreb da bi upisao studije filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.
Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko Antuna Gustafa Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Ujević menja i svoju političku orijentaciju pa tako umesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam. 1913. godine otišao je u Pariz gde je ostao šest godina. Za to vrieme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.
Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Zatim odlazi u Sarajevo gde živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dve zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vreme pre smrti u Zagrebu, gde je boravio od 1940. do 12. novembra 1954. godine kada je umro. 1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.
Čitav njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. Iako je živeo neurednim životom, celi svoj život zarađivao je kao književnik.
Nakon smrti u Zagrebu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana dela”.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor