Šandor Petefi je najvažniji mađarski romantični pesnik. Postao je poznat po svojim revolucionarnim pesmama u mađarskoj i svetskoj literaturi. Iako je isprobavao druge književne vrste i pesme drugih tema Vitez Janko, Oblaci, u svetskoj literaturi prepoznat je po svojim revolucionarnim pesmama: Nacionalna pesma, Apostol, Sloboda sveta. Njegov romantični žar prema slobodi rezultisao je pesmama prepoznatljivim po njegovom raspoloženju u duhu revolucije.
Petefi se svojim pesničkim aktivizmom direktno suprotstavio mišljenju vladajućih u Mađarskoj i zbog toga je došao u sukob s mađarskim plemstvom. Zbog iskrenosti u političkoj sferi doživeo je neuspeh, ali ga to nije sprečilo da okupi nekoliko istomišljenika i nastavi da se zalaže za svoje ideale. U to vreme pesnici su širili ideje o pobuni protiv tiranije i borbi za slobodu, a njihovi govori i nagoni rezultisali revolucijom 1848. godine.
Ideali za koje se Petefi zalaže su ideali slobode, jednakosti i ljubavi. Jedna od njegovih pesama koja zagovara ideal slobode je Sloboda sveta. Pesma je napisana u decembru 1846. godine. U to vreme, Petefi je pod uticajem bajronizma počeo u stihove da prenosi svoje misli i ideje o revoluciji, znajući da će na taj način njegove ideje o borbi za ideale, za koje bi čovečanstvo trebalo da se bori, imati veći odjek. Kao i u drugim pesmama, i u ovoj pesmi Petefi izražava svoj protest protiv socijalne nepravde. Za razliku od, na primer, Nacionalne pesme u kojoj Petefi budi nacionalnu svest Mađara, u ovoj pesmi Petefi poziva čitavo čovečanstvo na borbu za slobodu. Njegova pesnička revolucija podstakla je svetsku bol kojom su romantični pisci bili okupirani.
U pesmi su primetne mnoge pesničke slike. Tako se u prvom delu, u prizorima olujne prirode mogu prepoznati vizuelno poetske slike koje podsećaju na romantične pejzaže. U drugom delu pesme, slike sa bojnog polja izazivaju saosećanje kod čitalaca. Oštri zvučni efekti i glagoli, poput buma, buke, trube, čine ove stihove uzbudljivim i dramatičnijima.
Pesma Sloboda sveta zasnovana je na dve vizije – viziji revolucije i herojske smrti na bojnom polju. Posebnost ove pesme je u tome što su se njene vizije zaista i obistinile, i to godinu dana nakon što je pesma objavljena. Da su se njegovi proročki stihovi obistinili svedoči činjenica da je u proleće 1848. izbila revolucija u Parizu, Beču, Pragu, a potom i Pešti. Petefijev san i nada da će započeti revoluciju ispunili su se isto koliko i njegova želja za herojskom smrću.
U posljednjoj strofi njegove pesme činilo se da je Petefi predvidio svoju smrt, što je i sam želio, kao što se može pročitati iz pesme. Iako se ne mogu utvrditi tačan datum i okolnosti njegove smrti, veruje se da je umro 31. jula 1849. u bitci kod Segesvare i da je sahranjen u masovnoj grobnici sa drugim herojima. Sa smrću i sahranom o kojoj je govorio u svojoj pesmi, Petefi je ispunio želju da bude sahranjen zajedno sa drugim herojima i da bude upamćen kao heroj. U Mađarskoj i u svetu, Šandor Petefi postao je simbol otpora i borbe za slobodu.
Sloboda sveta – analiza pesme, citati
Sloboda sveta romantična je pesma u kojoj pesnik naglašava svoju fascinaciju slobodom i vizijom borbe za pravdu i slobodu koja pripada čovečanstvu. Kao i sve Petefijeve revolucionarne pesme, Sloboda sveta je napisana svečanim tonom. Sastav pesme je podeljen u tri dela: prvi deo od 1 do 12 stiha, drugi deo od 13 do 29 stiha, i treći deo od 30 do 35 stiha. Astrofička priroda pesme odnosi se na značenje naslova pesme koji u originalu čita samo jednu misao.
Naslov pesme je i prvi stih nakon čega ostali stihovi, bez obzira na odsustvo strofe, ostavljaju utisak povezanosti i tako stvaraju harmoničnu celinu. Iako je na kraju stihova nekoliko vokalnih podudaranja, pesma je napisana u slobodnom stihu, sa primetnom razlikom u dužini teksta. Dva ključna motiva pesme su sloboda i smrt.
Prvih 12 stihova govori o smrti pri čemu se ističu dva načina umiranja – prirodnog umiranja i umiranja na bojnom polju. Epifora „Ne daj mi, bože, takvu smrt/Ne meni, samo, takvu smrt!“ dočarava želju lirskog subjekta da ne umre prirodnom i mirnom smrću.
Da bi se izbegle reči i izrazi koji sa sobom nose negativnu konotaciju, postupak umiranja opisan je upoređivanjem „Istiha svenuti kao cvet“ i „Istrošiti se mirno kao luč/Što tinja tu u pustoj odaji“ i metaforom „Potajno kome crv podgriza srž (…)“. Tako se ostavjla dojam smrti kao spore, gotovo statičke pojave.
Nadalje se, kao suprotnost motivima cveta i sveće, pojavljuju motivi bora i stene. Pomoću motiva munje, oluje i urnebesa smrt se predstavlja kao dinamična i nasilna pojava čiji je efekat brz i neočekivan. Takva nasilna smrt je ono što lirski subjekt želi.
„Nek budem munjom ošinut, spržen bor,
Iz korena kog čupa bure bes;
Il stena koju s vrha planine
U provaliju ruši urnebes.“
U drugom delu pesme lirski subjekt poziva na borbu potlačenih za slobodu. Ovde se otkriva i tema pesme – borba za slobodu. Lirski subjekt u ovom delu pesme naglašava važnost slobode ne samo njegovog naroda, već i celog čovečanstva.
Drugi deo pesme takođe pokazuje bogatstvo pesničkih slika. Prizori vijorenja zastave, zvukova trube, mačeva i topova predstavljaju viziju lirskog subjekta predstojeće pobune i borbe za slobodu. Vizuelnom poetskom slikom Zavitla, rumen, žarkom zastavom i zvučnom poetskom slikom „Nek trube zvuk, i mačeva“ evociraju atmosferu bojnog polja na kojem čovečanstvo hrabro traži svoju slobodu koja mu pripada.
Lirski subjekt izražava želju da i sam bude na bojnom polju: O, tu da padnem,/Na tom ograšju! Da bi čovečanstvo pobedilo u ovom boju, lirski je subjekt spreman dati sopstveni život. Važnost slobode pojedinca i čovečanstva za lirskog subjekta naglašena je personifikacijama: „Mladosti moja, tu mi prospi krv (…) i Hatovi, hržući,/Prejur’te me, pregazite (…)“. Smrt na bojnom polju je smrt kakvu lirski subjekt priželjkuje jer bi s tim njegova žrtva imala smisao.
Ukupna vizija bitke u drugom delu pesme naglašava nadu lirskog subjekta i predosećanje da će čovečanstvo razumeti suštinu slobode i pobuniti se protiv tiranije da bi se zadovoljila pravda.
U trećem delu pesme pojavljuje se vizija sahrane. U skladu sa ovom vizijom, ritam pesme se usporava, a zvuk trube, mačeva i topova sa bojnog polja zamenjuje svečani ton žalosti koji je primeren pogrebnoj sceni.
„Uz glase tužne i toržestvene,
Pod teškom senkom crnih zastava,
Rasute kosti prikupite mi (…)“
Pesma se završava scenom zajedničkog groba poginulih ratnika koji su dali svoje živote za slobodu sveta. Lirski subjekt izražava želju da i njegove kosti budu sahranjene s kostima drugih junaka. U skladu s Petefijevim romantičnim žarom i zamahom, pesma prenosi ideju slobode kao najveće društvene vrednosti.
Beleške o piscu
Šandor Petefi (Sándor Petőfi) bio je revolucionar i mađarski pesnik. Rođen je u Kiškerešu 1. januara 1823. godine u Kiškerešu, a za vreme i mesto smrti se određuje 31. jul 1849. godine, Segesvar.
Pošto je bio jedan od ključnih ličnosti revolucije koja se u to doba dešavala u Mađarskoj, postao je simbol mađarskog romantizma. Napisao je mnoge pesme koje su inspirisale revoluciju koja je prerasla u mađarski rat za nezavisnost.
Šandorov otac, Stevan (Istvan) Petrović bio je srpskog porekla, mesar i gostioničar, a majka Marija Hruzova Slovakinja. Porodica je neko vreme živela u Sabadsalašu , gde je njegov otac posedovao mesarsku radnju i klaonicu.
U roku od dve godine, porodica se preselila u Kiškunfileđhaza. Petefi je ovo mesto smatrao mestom svog rođenja. Iako je otac pokušao da mu obezbedi najbolje obrazovanje, kad je imao 16 godina, porodica se našla u teškom finansijskom periodu koji je rezultisao bankrotom. Petefi je primoran napustit licej, pa je počeo raditi u pozorištu u Pešti i prosvetiteljski delatnik u školi. Ubrzo nastavlja školovanje u malom mestu Papa, a zatim se seli u Peštu.
Bio je pristalica revolucije, a po uverenju republikanac. Kršteno ime mu je bilo Aleksandar Petrović, ali je kasnije promenio u mađarsko – Šandor Petefi koje je posle koristio i kao umetiničko (pseudonim).
1848. godine bio je na čelu omladinske organizacije i strastveno je zagovarao mađarsku revoluciju. Rano se počeo baviti pesništvom.
Posle završetka gimnazije, otišao je od kuće i zarađivao baveći se mnogim poslovima. Sa 16 godina se prijavio u vojsku u Šopronu. Iako je želeo ići u Italiju, bio je stacioniran u Hrvatskoj gde mu je zdravlje jako bilo narušeno. 1940. godine završio je u bolnici zbog pljuvanja krvi i tifusa. Krajem 1943. godine je slab i bolestan završio u Debrecinu gde je proveo jako teške dane – bolestan, promrzao i gladan.
1844. godine je jadno lutao od Debrecina do Pešte da bi pronašao izdavača za svoje pesme i na kraju je u tome i uspeo.
Podstaknut pozitivnim kritikama, ubrzo mu se vratilo samopouzdanje. U tom periodu je napisao najpoznatije i najbolje pesme. Objavio je svoju prvu zbirku pesama i postaje slavan i najpopularniji, najtalentovaniji mađarski pesnik 19. veka. Svetsku slavu stekao je i svojom revolucionarnom, deskriptivnom i ljubavnom lirikom.
Najpoznatija dela: zbirke pesama: „Oblak“, „Biseri ljubavi“, „Pjesma nacije“, roman „Dželatov konopac“, epska dela „Apostol“, „Vitez Janoš“.
Imao je velik uticaj na pesnike Đuru Jakšića i Jovana Jovanovića Zmaja koji je prepevao otprilike 20 Pentefijevih pesama.
Pretpostavlja se da je Petefi najverovatnije poginuo 31. jula 1849. godine u kod Šegešvara, mada je tačnije reći da mu se usled te bitke ovde gubi svaki trag.
Ostavite odgovor