Aleksandar Popović ne spada u one pisce koji teže savršenstvu forme, ne podleže bilo kakvim okvirima, ni sistemima. Njegova izuzetnost ogleda se u „iskakanju“, posebnosti i oneobičavanju dramaske forme koja kod njega nije čvrsta. Sve ono što su bili ideali, kulturno, gospodsko, ritualno, ruši se i na scenu nam se izvodi čovek „sateran do ivice“ i priča svoju životnu priču, gladnog i praznog stomaka i gole stražnjice. Dramski junak odstupa od tradicionalne forme, on nam se donosi kao običan čovek, ali ne gord, on čuva svoju ljudsku meru, ali ni u čemu ne preteruje. Ono što je Aleksandar Popović doneo na scenu jeste smeh na sopstveni račun. Iako je u drami očigledno prisutna ironija, prikazuje se čovek koji još samo može da se uzda u sebe, „u se i u svoje kljuse“, koji ispoljava svoja „ludila“, sa svom svojom mudrošću, lukavošću i fazonima.
Na scenu nam je izveden čovek u svom aktivnom delovanju, drama ne govori otome šta čovek treba da radi, već se predočava ono što ljudi čine kada se izgubi ideologija, kada se zanos više ne pronalazi. Prikazuju se obični ljudi, zaboravljeni i zatrpani u socialističkoj ideologiji. Oni imaju svoji prošlost koja je deo njih, pokušavaju da se prilagode novoj sredini, da govore „drugačijim jezikom“. Oneobičena su imena junaka, okolnosti pod kojima žive su neobične, njihova zanimanja, opsesije i težnje. Jezik u drami nam razotkriva kako su ti ljudi podeljeni između svog prošlog i sadašnjeg života, u sadašnjosti žele da se prilagode, te kao da se ponovo stvaraju u novoj sredini i vremenima.
Kada krenemo sa analizom dela, prvo što nam pada u oči jeste nedovoljna asocijativnost i labava povezanost naslova sa saim delom. Naime, naslov nam ukazuje da će biti prikazan život lika Bore u određenom vremenskom periodu, što je karakteristično za dela kao što su roman i pripovetka, ali ne i za delo pisano za scenu. To je prvo oneobičavanje, i specifičnost ovog dela, a uporište naslova u dramskom događaju pronalazimo u jednoj replici glavnog junaka Bore: „Ali zar je meni samom milo što nisam imao uslove za razvoj“, tu vidimo svu čovekovu tragiku i nemogućnost napredovanja u svetu u kom se nalazi. Ipak u naslovu dela je sadržan sarkastičan stav prema događajima u samoj drami, prikazuje se razvojni put Bore šnajdera koji zapravo i nije razvoj, nije napredak, već upravo ono suprotno, nemogućnost jednog napretka.
Zatim oneobičavanje pronalazimo u podnaslovu. On glasi: „Scenska karakteristika u četiri stavke“. Funkcija podnaslova jeste da nam žanrovski približi delo, ali to ovde nije slučaj. Jedino nam prva reč upućuje da je delo pisano za izvođenje na sceni, dok se imenica „karakteristika“, ne vezuje baš za dramsku scenu. „Karakteristika“ se u rečniku definiše kao pismeno mišljenje o radniku ili članu partije, koje je bilo neophodno pri zaposlenju, što je svojevrsna aluzija na vreme i političko stanje u vremenu dešavanja drame. I sam Bora u drami kaže:“Kada mu ja zacrnim karakteristiku, ima posle da se potuca od nemila do nedraga i opet predamnom na kolena da pada…“ Drugi deo naslova označava da je ovo drama u četiri čina, s tim što se čin ovde zamenjuje rečju „stavka“ koja zapravo potiče iz administrativno-birokratskog jezika i predstavlja još jedno piščevo oneobičavanje, što je i praksa postmodernističke poetike, stvoriti i imenovati delo onako kako nije uobičajeno.
Manje kompozicione celine, odnosno četiri stavke, imaju posebne naslove, a to su:
- Do prve prilike: vrbov klin
- Od prve Prilike do Ivanjice: bestragija
- Trice i kučine: konjski nokat i magareće uvo
- Kad sivac prođe Kruševac: češagija
U svim naslovima primećujemo idiome. I ovi naslovi nemaju posebnu asocijativnu vezu sa radnjom drame, već idiomatske naznake i izrazi „vrbov klin“, „trice i kučine“ i geografska mesta uspostavljaju asocijativnu vezu sa tradicijom, npr. Ivanjica je u Nušićevoj drami vezivana za bestragiju u koju se činovnici šalju po kazni. U svim naslovima prikazano je pščevo duhovito viđenje vremena, događaja i ljudi u određenim okolnostima.
Što se tiče vrste drame, ne možemo je okarakterisati konkretno ni kao komediju karaktera, ni naravi, niti je to farsa, ni komična situacija, ona je sve to istovremeno. Dramska priča je vrlo dramatična, govor takođe, prisutni su akustični momenti, te bi tradicionalna shema podele na pojave, situacije i scene samo remetila ritam dramske radnje i zbog toga nije prisutna. Zapravo je najveći broj scena prepričavanje nekog događaja ili ponašanja koje nam daju sliku atmosfere ili mentaliteta. Izvanredno su oslikani govornici, njihov intelekt i mentalitet. Komika i smeh su itekako prisutni, obojeni su parodijskim, satiričnim i društveno-kritičkim elementima.
Kratak sadržaj prepričano
I stavka „Do prve prilike: vrbov klin“: Sam naslov privlači pažnju i sugeriše nam da će biti zabave i smeha. Na početku nalazimo didaskaliju koja nam opisuje ambijent, žalosne vrbe, voštane figure, sveće i uvodi nam se Bora zvani šnajder, koji hoda natraške ispred naroda. Narod nosi transparente i u toj masi se nalaze svi likovi koji će se inače u drami javljati: Piklja, Vitomir, Selimir, Miloje, Lina, Rozika, Goca, Milisav i Milisavljević u civilu. Zatim sledi propratna didaskalija koja nam govori da svi pevaju u glas. U prvoj didaskaliji nabrojani su svi likovi osim Špire klonfera, on se pojavljuje nešto kasnije u delu, protiv njega se bori zadruga za posao, pošto je Špira privatnik. Bora je glavni govorni u masi i svi ga prate. Govori se da je narod mudar, bistar, osećamo humor u replikama, „što se pleteš ko pile u kučine; obesiti mačku o rep; u svakoj čorbi mirođija; soliti pamet“ itd.
Bora je postavljen za upravnika. Milojevi stric i strina su Piklja i Lina, među njima se vodi prepirka oko toga kakav je Bora. Neki su se uhvatili za to što je šnajder, dok drugi odobravaju njegovu poziciju jer je politički dobro potkovan. Prvi put ga vide, ali već imaju mišljenje o njemu. Masa je označena kao bedna, bosa i gola. Svu ovi ljudi su iz naroda, zanatlije, koji se bore za svoju poziciju, za „našu stvar“, za oporavak zadruge. Jedini lik koji nije pomenut u prvoj stavci je Špira konfer, on je privatni zanatlija i stalno im uzima posao.
Dramski sukob se zasniva na sukobu društvenog i privatnog interesa, odnosno na uverenju da je Špirina radnja opasnost za državno preduzeće. Svi su se okomili na privatnog zanatliju rešeni da ga unište. U ovom sukobu na videlo nam izlaze sve osobine jednog naroda, otkriva se pohlepa, pljačka, zavist, neznanje, nemoral. Nerad je zapravo odlika većine likova, posebno onih koji su zaposleni u državnim preduzećima.
II stavka „Od prilike do Ivanjice: bestragija“: Početak je isti kao u prvoj stavci, ali se u toku elektrificira i modernizuje. Saznajemo da Bora napreduje u proizvodnji, da se radi prekovremeno, ali da se za sada niko ne buni zbog toga. Upravnik kaže da niko ne sme da se buni jer bi mu on „zacrneo karakteristiku“. Tu su i ostali likovi, Piklja priča priču o Savu Ćalovu koju Vitomir sluša po stoti put i zna je napamet. Ova scena nam je data da vidimo kako Piklja zapravo ubacuje lažne podatke u svoje biografije, kako kaže Vitomir.
Sva dešavanja prate didaskalije u kojima nam piše ko ulazi na scenu i šta se dešava na njoj. Selimir nam u priči sa Borom otkriva da Bora nema blistavu prošlost. Bora se vadi na to da je bio mlad, da su mu to grehovi iz prošlosti i da je on danas drugi čovek. Bora pominje kockanje, a Selimir govori da mu treba neko ko će rešiti problem sa Špirom klonferom, privatnikom, a ne kockar i ženskaroš. Usput nam se otkriva kako je Bora podmićivao druge kako bi ga podržali. Ipak, Selimir ga postavlja za upravnika zadruge.
Zatim na scenu ulaze radnici koji u rukama nose razne aparate, frižidere, ventilatore, sve nam se to naznačava u didaskalijama. U toj gužvi svi zaposleni Bori šapuću pojedinosti i informacije „u poverenju“. Tu vidimo karakter radnika, oni zapravo time žele da pridobiju Borino poverenje i za svakog imaju zamerku. Isto tako i Bora, za svakog od njih pronašao je po neku manu i nedostatak. Tu nam se pak otkriva kakva je Borina ličnost.
U jednom delu stavke ismeva se „stručni deo ispita“, nešto kao razgovor za posao. Prvo se razgovor vodi između Goce i Bore, a zatim se uključuje Piklja. Vidimo da nije potrebna nikakva škola za zaposlenje, u firmu se dolazi preko rodbinske veze, Goca je Vitomirova svastika i on ju je doveo, radila bi bilo šta. Zatim sledi ispitivanje Rozike, koja je kako bi dobila posao isticala svoje „ženske čari i atribute“ pred upravnikom Borom. Opisujući način na koji ona može poslužiti firmi, Rozika sama unižava svoju ličnost izgovorivši da je „mogu upotrebiti na više načina, kao krompir“.
Bora kao upravnik vodi isprazan govor sa radnicima, ništa se iz tog razgovora ne može zaključiti, ali ipak svi potvrđuju Borine reči i zadovoljno mu pljeskaju. Sve je komično i u radnji i u govoru, Bora čak ima i podsetnik u koji upisuje šta sve treba da uradi, pa tako zabeleži i problem za koji je bio određen, problem sa Špirom, jer pre toga ima dosta drugih „obaveza“.
Zatim se na sceni pojavljuju pijani Rozika i Piklja, vodi se polemika oko toga kako će biti ispisan naziv „upravnik“ na Borinim vratima, kakav će nameštaj biti unutra, koje će knjige stajati na polici, da bi se videlo kojiko je Bora „učen“ čovek. Sve je bitnije od samog posla i napretka u firmi. Rozika se udvara Bori, a Piklja je ljubomoran. Vitomir se pojavljuje kao glas razuma, govori im da uspore, da će ostati bez posla zbog Špire i da je bolje da o tome razmišljaju.
III stavka „Trice i kučine: konjski nokat i magareće uvo“: Ambijent je isti kao i u prethodnim stavkama, samo sa nešto više sivila (tila, zastora, ploča). Dolazi Špira. Vodi se rasprava između njega i Bore. Govori se kako je Špira sinoć, naočigled svih, u kafani, pošto nije bilo struje, skuvao sebi kafu paleći novac. Ovim se pokazuje kakav je zapravo Špira. Uinat čitavom narodu koji jedva preživljava, on pali novac, pokazuje tako svoju moć i bogatstvo.
Otkriva se da Bora šalje anonimna pisma investitorima protiv Špire, ali uzalud, Špira se hvali koliko je napredan, kako decu školuje, kako porez plaća redovno. Bora uporno gleda da pronađe Špiri neku manu, neki propust, ali ne uspeva. Selimir, koji je od Bore tražio da reši ovu stvar, sada govori kako Špira zaista sve uredno plaća i da ima papire, Boru ostavlja nemoćnog da se bori sam sa Špirom. Špira govori kako bi kod Bore propalo sve, a on Špira, zadrugu bi stavio na noge. Preuzima im sve poslove i tako zadruga ostaje bez zarade.
U ovoj glavi imamo jednu pop-art scenu. Bora špijunira Špiru i njegov rad. Selimir je saznao da Bora koristi gužvu i da ide kod žena dok su im muževi na poslu, a Bora se vadi da on to ide službeno, na teren. Zatim imamo prepirku između Bore i Rozike, ona mu prebacuje zašto joj nije našao mesto u zadruzi, da je on jeftino prošao kod nje, da ona ima mnogo udvarača koji joj kupuju poklone i da treba da ga je sramota na kakvom položaju on sedi, a ona ide pocepana. Ovde saznajemo da su njih dvoje ljubavnici, ona pokušava da iskoristi njegovu poziciju. Bora joj plaća haljine, ali se teško odvaja od novca, kao bolestan je kada ima izdatak. Iz ove scene saznejmo da se tajno viđaju, da su nedavno slupali zadržna kola i sada mu Rozika prebacuje da nemaju čime da se vozaju.
Bora je u bezizlaznoj situaciji, pokušava da reši situaciju i bez osnova optužuje Špiru da vara. Selimir ga upozorava da ako govori nešto što nije tačno krši se zakon. Bora se poziva na to da žene pričaju o tome, a Selimir mu skreće pažnju na izvor informacija na koje se oslanja.
IV stavka „Kad sivac prođe Kruševac: češagija“: Ambijent je kao u trećoj stavci, samo više vazduha, više svetla i prostora.
Na sceni su Lina i Goca koje traže upravnika Boru, ali on se na pojavljuje već mesec dana na poslu. Goca se brine da će se poroditi pre nego što dobije službu. Piklja, Vitomir i Špira razgovaraju o poslu i zaključuju da ih je Bora lagao, Piklja zatim saznaje da ga je Rozika varala, i prebacuje joj gde je sve viđena i šta je radila, naziva je grešnicom.
Zatim ulazi Bora, svi ga gledaju kao da se gade, okreću glavu na drugu stranu. Traže od njega objašnjenje, a on se izvlači. Kada Lina stupi na scenu, svi se okreću prema njoj jer ima nešto da im saopšti, Bora ostaje sam, kao da ne postoji među njima. Lina ulazi sa vestima da ju je muž zvao posle sedam godina i da hoće da se pomire, daje otkaz Bori i sve mu sasipa u oči. Više se ne zna ko o čemu odlučuje.
Svi odlaze, Bora ostaje sam. Čuju se svi u glas kako pevaju, ali opet svako za sebe. Bora drekne i pesma se prekida, a na scenu ulaze svi ostali svečano obučeni kako bi prisustvovali sceni suđenja. Goca je daktilografkinja i sada se pravi da ne poznaje Boru, kao da ga prvi put u životu vidi. Miloje ga ispituje, pronalazi 147 miliona manjka u zadruzi. Bora daje izjavu, govori da je shvatio da je najbolje da se vrati svom šnajderaju kada su ga oterali. Priča se o tome šta je sve sagradio za vreme dok je bio upravnik. Miloje diktira Goci da kuca kako se Bora pokajao i sagnuo glavu, a on ustavri zvera okolo i ceri se. Bora govori nepovezano dok ga Milisavljević i Milisav odvode sa cene uz harmoniku.
Drama zapravo ne govori o razvoju života i ličnosti Bore, jer je on na scenu izveden kao formiran i razvijen čovek. Ovde nas „razvojni put“ kao sintagma upućuje na put, odnosno ponašanje i postupke koji su Boru doveli na robiju. U drami je bitno uočiti mentalitet čitavog sveta, bitan je efekat koji on izaziva na čitaoca, a to je smeh i to je u drami u prvom planu. Na mnogim mestima je prikazano da je smeh bitan, ali suština je zapravo u apsurdnim situacijama koje nam se prikazuju i koje ovo delo približavaju farsi.
Poslednja scena u kojoj se prikazuje odlazak Bore u zatvor izgleda groteskno i jezivo, pokazuje se da nemoral ulazi u sve, da se sve vrti u jednom bezizlaznom kolu u kome nema izlaza, da se sve ruši i propada. Iz smeha koji ovde vidimo oseća se kritička nota države i institucija, na nerad koji vlada u njima, da oni koji zaista žele da rade i stvaraju nemaju priliku ni prostora za napredak.
Likovi: Bora šnajder, Piklja, Vitomir, Selimir, Miloje, Lina, Rozika, Goca, Milisav, Milisavljević, Špira.
Analiza likova
Bora šnajder: Bora je u suštini isti kao i svi ostali likovi, samo je razlika u tome što se u naslovu drame nalazi baš njegovo ime. Ništa ga posebno ne izdvaja iz mase, iz društva, sem pozicije u politici. Bora se nalazi na čelu mase koja stupa na scenu. On je u središtu zbivanja, njegovo ime je u naslovu, pratimo njegovo angažovanje u političkom životu, donekle se može reći da on jeste glavni lik drame, ali i svi ostali su jednako važni i zanimljivi. Bora je isti kao i svi ostali, isti im je mentalitet, niko od njih nije dovoljno obrazovan za svoju poziciju na kojoj se nalazi, svi su podjednako gramzivi, nemoralni i prosti. Sve što se kaže za Boru, može se reći i za sve likove u drami.
Borina ličnost posebno dolazi do izražaja kada zameri Špiri što mu nikada nije ponudio mito, čime je sam o sebi dovoljno rekao. Slična je situacija sa Selimirom kada saznajemo da je Bora navikao na mito i kada isto to govori Selimiru, a Selimir ga razume, jer to je za ljude na pozicijama uobičajeno i normalno. Kod Bore se kao osobina posebno ističe vlastoljublje, na sve je spreman kako bi zadržao poziciju. Kada je postao upravnik, ponosno je izgovarao i ponavljao tu rečenicu. Njegova praznorečivost i neznanje posebno će doći do izražaja u govorima koje Bora drži, gde on ponavlja fraze koje je čuo od drugih na raznim sastancima. Bora na kraju završava u zatvoru jer je krao u zadruzi gde je bio upravnik.
Špira: Špira je Borin „protivnik“. Ima svoju radnju i zarađuje veliki novac. Bora sa njim ulazi u sukob jer Špira predstavlja opasnost po državnu firmu, oduzima im posa. Špira će rad u državnim firmama opisati ovako: „Kod vas jedan radi, a šestorica ga nadgledaju; Nezaposleni pucaju na radno mesto na kojem ne treba raditi, mnogi očekuju da žive na tuđ račun“. Još govori da svi od njega čekaju sreću, da svima treba da podmaže, da zamasti, podmiti, začepi, svi očekuju od njega nešto „mnogo vas, brate, ima koji ste skrstili ruke pa samo gledate u Špiru kao u kravu muzaru…“ Špira jeste radnik i redovno plaća porez, ali njegovo hvalisanje je prešlo granicu postupka dobrog čoveka, naime u sceni kada pali svoj novac da bi skuvao kafu, jer je nestalo struje, dolaze do izražaja sva Šprina skrivena osećanja prema ljudima, tada na površinu ispliva svo njegovo divljenje i vidi se da mu je novac veoma važan.
Piklja: Piklja je Milojev stric, njegova žena je Lina, radi u državnoj zadruzi u kojoj je Bora upravnik. On je neradnik i voli da popije. Takođe ga krase nečovečne osobine kao što su praznorečivost, gamzrivost, nemoralnost i prostota. Neznanje i neobazrivost su njegove osobine, on kao i svi ostali zna da se posao dobija prema pripadnosti grupi ili rodbinskim vezama.
Tri ženska lika: Lina, Rozika i Goca oličenje su nerada i nemorala. Rozika od sveg rada najviše voli nerad. Želela je da dobije posao tako što će zavesti Boru, isticala je svoje ženske atribute pred njim, govorila kako je mogu upotrebiti na više načina „kao krompir“ iz čega vidimo koliko ona zapravo i sama sebe ne poštuje. Bila je ljubavnica Bori kako bi postigla svoj cilj, on joj je plaćao haljine i izvodio u šetnje, ali na kraju nije bila zadovoljna time. Lina je takođe žena lakog morala, nakon sedam godina pristaje da se vrati mužu koji ju je ostavio, oprašta mu sve i daje otkaz na poslu. Žene su zapravo iskorišćavane od strane onih koji imaju novac i moć, i to su dozvoljavale. Njihovom nemoralu u drami ima posvećeno nekoliko scena: npr. onda kada Piklja nabraja Roziki gde je sve i sa kim viđena, nabraja joj sve njene avanture.
Selimir: On se ne pojavljuje u prvoj stavci, ali je zato veoma aktuelan u ostale tri. Izdvaja se iz mase kao tip „druga sekretara komiteta“, „druga odozgo“, koji je nadležan da kontroliše i nadgleda. U njegovom govoru i delanju ima lukave igre, ali i površnog sagladavanja situacije i problema. Prvobitno dolazi da Bori da zaduženje kako bi se Špira konfer zaustavio u poslovanju, a zatim pred Špirom govori kako zapravo Špira sve redovno plaća i nema za šta da se kazni. Njemu je, kao i Bori, čoveku na „položaju“, normalno i uobičajeno da se prima mito, on čak i razume Boru kada mu se ovaj žali da mu niko ne nudi novac. Kao i ostale likove odlikuje ga gramzivost, zavist, pohlepa i velika želja za novcem.
Miloje: Tip mladog, perspektivnog druga, postepeno savladava veštinu vlasti i vladanja. U početku je bio potrčko i bio je poslušan, da bi ga na kraju videli u ulozi onoga koji hapsi i saslušava, zajedno sa Milisavljevićem.
Beleška o piscu
Aleksandar Popović rođen je u Ubu, 20-og novembra 1929. godine, umro je u Beogradu 9-og oktobra 1996. godine. Popović je bio jedan od najznačajnijih srpskih dramskih pisaca.
Najviše je pisao komedije i satire, a uspešno se bavio i drugim žanrovima, pa je iza sebe ostavio bogat opus drama za decu, scenarija za televizijske drame i serije. Za dramska dela osvojio je mnogobrojne nagrade, a pozorišne predstave rađene po njegovim tekstovima postale su zaštitni znak mnogih pozorišta. Napisao preko 50 pozorišnih komada.
U Beogradu je završio Treću mušku gimnaziju. Nakon Drugog svetskog rata odmah se oženio i morao je raditi razne fizičke poslove kako bi izdrćavao porodicu. 1948. godina, kada mu se žena zaposlila u pozorištu u Rijeci, napisao je svoj prvi roman i bio kandidat za člana Udruženja književnika Srbije, ubrzo je uhapšen pod optužbom da je inform birovac, nakon čega je proveo pet godina na Golom otoku, a čak pet meseci u samici.
Po povratku sa Otoka radi razne poslove, ali se vraća i pisanju. PŠokrenuo je privatne novine Zapisi, a uz pomoć Duška Radovića počeo je da radi na Radio Beogradu, a zatim i na televiziji.
Početkom 60-ih godina postaje član Udruženja književnika Srbije, da bi mu prva pozorišna predstava bila odigrana u Ateljeu 212, u decembru 1964. godine. Nakon toga je nekoliko godina živeo u Njujorku, dobivši Fordovu stipendiju usavršavao se tamo.
Po povratku u Beograd osnovao je neformalnu teatarsku grupu u Barutani kod Kalemegdana. Dobijao je mnoge nagrade i priznanja, a 1996. godine je proglašen za ličnost godine. Neka od njegovih najvažnijih dela su: Ljubinko i Desanka, Mrešćenje šarana, Tamna je noć, Sudbina jednog Čarlija, scenario za prvih deset epizoda emisije Na slovo, na slovo i druge.
Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor