Isak Baševis Singer je američki književnik koji kroz svoja dela oživljava svoje jevrejske korene. Najočitija privrženost jevrejskom poreklu je prisutna u samom jeziku Singerovih dela – većinom piše na jeziku jidišu, što je skraćeno od jidiš daič, što bi odgovaralo nem. jüdisches Deutsch: jevrejski nemački, zapadnogermanskom jeziku kojim govore aškenazi Jevreji.
Analiza dela
Iako su njegova dela najpoznatija po engleskim prevodima, koje Singer lično nadzire, on uspeva da piše na jidišu tokom čitave književne karijere, što ga naposletku čini najznačajnijim piscem na jidišu 20. veka, čime postaje ključni čimbenik u širenju jevrejske kulture. Nadalje, njegova dela uglavnom prate jevrejske živote od 17. veka do Drugog svetskog rata u Poljskoj i snalaženje tradicionalnih jevrejskih emigrantskih porodica u sekularnim sredinama poput SAD-a, u čemu veliku ulogu ima i njegovo lično iskustvo migracije iz Poljske u SAD 1935. godine.
Zbirka pripovetki Pripovedač Naftali i njegov konj Sus: i druge priče, objavljena je 1976. godine, u najvećoj meri napisana na jidišu, a na engleski jezik preveo ju je Singerov nećak, Jozef Singer – sin Singerovog brata i, kako sam autor kaže, učitelja – pisca Israela Džošue Singera. Pripovetku Budale iz Helma i glupi šaran preveo je sam autor, zajedno sa Rut Šahner, a pripovetku Dalfunka, gde bogati žive večno autor je napisao na engleskom jeziku.
Zbirka je puna autobiografskih elemenata propraćenih živopisnim prikazom tradicionalnih jevrejskih porodica koje se manje ili više prilagođavaju savremenim zahtevima društva koje postaje sve više sekularno. Mesta radnje u svim pripovetkama su različiti gradovi u Poljskoj, poput Varšave, Lublina i Helma, što ukazuje na autorovu povezanost sa rodnom zemljom.
Inspiraciju za likove u ovim pripovetkama Singer je crpeo iz vlastite porodice: u dve od osam priča – Odrastanju i Večeri Hanuke u Varšavi – pominje se lik Džošue, brata glavnog lika. Lik Džošue autor temelji na svom bratu, Israelu Džošui Singeru.
Džošua je u obe priče zagovornik nauke i sekularizma i protivnik tradicionalnog jevrejskog obrazovanja, koje po njegovom mišljenju ostavlja učenika zatucanim, a u pripoveci Odrastanje Džošua je pun ironičnih komentara na priče i tvrdnje jevrejskog putujućeg trgovca koji prodaje jevrejsku svetu knjigu i kojem se Džošua u nekoliko navrata i direktno suprotstavlja, zbog čega Džošuu prekoreva njegov otac.
Naime, nasuprot lika Džošue uvek stoji lik njegovog oca, ujedno i oca glavnog lika, redovno prikazan kao tradicionalni jevrejski rabin fundamentalističkih načela, uveren da se odgovori na sva pitanja, pa i ona naučne prirode, nalaze u svetim knjigama Tore odnosno Petoknjižja ili Pentateuha. Singer bez ustručavanja naglašava razlike između sekularnog sloja društva temeljenog na nauci, čiji je predstavnik Džošua, i tradicionalnog jevrejstva, čiji je predstavnik otac rabin, što je najvidljivije u priči Veče Hanuke u Varšavi.
Između ta dva ekstrema uvek se nalazi glavni lik, podvojen između dva autoriteta – starijeg brata koji ga privlači prema nauci i oca koji ga vuče ka svetim knjigama. Osim Džošue i oca, Singer u svoje pripovetke uvrštava i svoju majku, sestru Hindele i brata Mošea.
Singer se ne ustručava da prikaže glupost građana Poljske, a najgluplji od svih su građani Helma, „grada budala“. Helm se pominje u tri priče – Dalfunka, gde bogati žive večno, zatim Lemel i Cipa, Budale iz Helma i glupi šaran.
Finom ironijom, sarkazmom, humorom, dosetkama i oksimoronom Singer šalje poruku da su najveće budale uglavnom uverene da su najpametnije, što je prikazano u likovima mudraca Helma, grada budala, koji velikim mozganjem i mudrovanjem redovno donose neverovatno glupe odluke. Ali Singer je svestan da i budale moraju da žive i da ih Bog zapravo voli i čuva, što je najbolje prikazano u pripoveci Lemel i Cipa, gde su glavni likovi dve natprosečno naivne budale koje spaja upravo njihova glupost, koja ih čini srećnijima od većine ljudi mnogo pametnijih od njih.
Lajtmotiv čitave zbirke jest ljubav prema pripovedanju. Singer se često poistovećuje sa glavnim likovima, jevrejskim dečacima čija je glava puna fantastičnih zamisli i snova, kao i likova i priča iz Tore obogaćenih vlastitim maštarijama. Singer nam poručuje da je svet pun čarolija, kojih ima toliko mnogo da ih jedino svemogući Bog poznaje u celosti, a čitava ljudska istorija je jedna velika priča koju treba stalno prepričavati kako bi ostala živa.
Singerova posveta glasi:
„Posvećujem ove priče uspomeni na moju porodicu i svim mojim čitaocima, mladima i starima, koji razmišljaju o čudima odrastanja i suočavaju se sa zagonetkom života i ljubavi.“
Vrsta dela: zbirka pripovedaka
Prepričano delo
Pripovedač Naftali i njegov konj Sus
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: Janov, Lublin, ostali poljski i svetski gradovi
Vreme radnje: neodređeno, vreme šabata
Tema: život pripovedača i trgovca knjigama Naftalija i njegovog konja Susa.
Ideja: svet je pun čudesa koja treba da se prenose kako ne bismo živeli samo u sadašnjosti.
Kratak sadržaj prepričano, citati
Naftali je dečak koji obožava priče. Srećom, njegova majka Brina je naučila mnogo priča od svoje majke i bake koje sad prepričava Naftaliju pre spavanja, a njegov otac, kočijaš Zelig takođe zna puno priča o duhovima koji se predstavljaju kao putnici i ostalim magičnim stvorenjima poput đavolčića koji noću pletu pletenice od konjskih griva i repova.
Najlepša Zeligova priča dolazi iz vremena kad je bio još mlad kočijaš. Jedne noći je vozio praznu kočiju i razmišljao kako zbog manjka posla nema dovoljno novca za pripremu šabata. Pored puta je uočio vreću, polizao sadržaj i utvrdio da je unutra šećer pa je odlučio da ponese vreću kući. Vreća je bila toliko teška da ju je jedva prebacio u kočiju, a konj nije mogao vući kočiju. Zelig je ponovno polizao sadržaj i otkrio da to nije bio šećer nego so. Zaključio je da se njime poigravaju zli duhovi pa je odlučio da ostavi vreću na zemlji, ali do tada je vreća postala toliko teška da nije mogao da je spusti sa kočije.
Zelig je iz vreće začuo smeh đavolčića koji mu je rekao da nije polizao ni šećer ni so, nego njegov rep, nakon čega je počeo divljački da se smeje i odleteo. Naftali rado sluša ovu očevu priču i postavlja mnoga pitanja o izgledu đavolčića, na šta Zelig nema odgovor jer je bio previše uplašen da primeti detalje, ali znao je da je đavolčić odleteo u Carstvo mraka, gde ljudi i stoka ne odlaze, nebo je bakarno, a zemlja gvozdena, i gde žive zle sile.
Naftali zavidi starijim dečacima koji čitaju slikovnice pa se mnogo trudi da nauči da čita. Sa šest godina može da čita na jeziku jidišu i od tad ne ispušta slikovnice iz ruku. Svaki put kad prodavač knjiga reb Zebulun poseti Naftalijev grad Janov, Naftali skupi dovoljno novca da kupi pregršt slikovnica. Takođe čita i poučne knjige i priče iz majčine Tore.
Iako se Zelig trudi da nauči Naftalija da jaše konje da bi nastavio njegov posao, Naftali, uprkos ljubavi prema konjima, želi da bude prodavac knjiga kad odraste. Kad mu majka kaže da prodavci knjiga povrede noge i leđa jer puno hodaju, Naftali odluči da prenosi svoje knjige u kočiji i tako ih prodaje. Uprkos očevom upozorenju da prodavci knjiga ne zarađuju dovoljno da izdržavaju sebe, svoju porodicu i konja, Naftali mu odgovara da će zaraditi dovoljno za samog sebe.
Naftali pita reba Zebuluna otkud nabavlja knjige koje prodaje i ko ih piše, a on mu odgovara da ih nabavlja od štampara iz Lublina, a da ih pišu pisci iz Varšave i Vilniusa. Reb Zebulun kaže da u nekim gradovima ne prodaje knjige jer bi tamo bilo svega nekoliko dece koja čitaju. Naftali se tome čudi, a reb Zebulun mu kaže da knjige nisu hleb i da se bez njih može živeti, a Naftali zaključuje da on bez njih ne može da živi.
Naftali želi da zna otkud dolaze sve te priče, a reb Zebulun mu odgovara da je svet pun čuda, ali i da pisci izmišljaju priče. Naftali se iznenadi i nazove takve pisce lažljivcima, a reb Zebulun ga ispravi i kaže da oni nisu lažljivci jer ljudi nisu sposobni da izmišljaju budući da su ljudski mozak, misli, a mašta i snovi su stvoreni od Boga, i ako se nešto ne dogodi danas i na ovom mestu, dogodiće se sutra na nekom drugom mestu, drugoj državi ili čak drugom svetu, jer svetova ima beskonačno mnogo.
Naftali odlučuje da putuje celim svetom i prodaje knjige, bez obzira da li mu se isplati ili ne, a pritom odlučuje da postane pisac. Stoga je mnogo učio i pažjivo slušao priče drugih ljudi.
Reb Zebulun kaže Naftaliju da kad mine dan, od njega ostane samo priča, i da bi ljudi živeli u sadašnjosti živeli kao zveri kad ne bi pričali priče i pisali knjige:
„Danas živimo, ali već sutra danas će biti priča. Ceo svet, sav ljudski život, je jedna duga priča.“
Deset godina nakon toga, Naftali je već zgodan i učen mladić. Zeligova kobila donela je na svet razigrano ždrebe koje je Naftali odgojio i nazvao Sus. Susovo rzanje podseća Naftalija na smeh, a Naftali ga jaše bez sedla. Naftali uskoro kupuje kočiju koju puni knjigama i počinje da posećuje susedne gradove sa Susom. Ima i bič, ali se zaklinje da ga nikad neće upotrebiti jer je Sus dovoljno poslušan i bez njega. Naftali je retko sedeo u kočiji; radije je hodao uz Susa i pričao mu priče – činilo mu se da ga Sus razume.
Naftali je uveren da je reb Zebulun pogrešio kada je rekao da životinje žive samo u sadašnjosti. Naftali je uveren da životinje imaju pamćenje jer je primetio da Sus često bolje zapamti put nego on sam, a čuo je i priče o raznim izgubljenim životinjama koje su se vratile kući. Bilo to pamćenje ili instinkt, Naftali je uveren da životinje ne žive samo u sadašnjosti.
Deca vole Susa i često ga hrane. Naftali čita priče deci koja nemaju mogućnosti da nauče da čitaju. Naftali u svakom mestu čuje priče o demonima, goblinima, vetrenjačama, divovima, kraljevima, prinčevima i princezama i detaljno ih prepričava u drugim mestima i deci i odraslima. Odrasli mu nude mesto za počinak i takođe vole da hrane Susa. Naftali ljubavlju prema svom poslu budi ljubav u drugima. Kad deca ne mogu da plate knjigu, Naftali im je daje besplatno.
U Lublinu se Naftali upoznaje sa cirkuskom družinom – divovima i patuljcima, plešućim konjima i medvedima, akrobatama i mađioničarima. Oni mu pričaju priče o indijskim fakirima koji hodaju po gorućem uglju ili budu živi zakopani i prežive, kao i o čarobnjacima koji čitaju misli i predviđaju budućnost. Upoznaje čovjeka koji je prepešačio put od Lublina do Izraela i nazad, koji mu priča priču o čarobnjacima iz pećina iza Jeruzalema, koji poste od jednog šabata do drugog i znaju tajne Boga, anđela serafina, kerubina i svetih zveri. Naftali kupuje knjige u lublinskim knjižarama, ali ubrzo saznaje da nema dovoljno knjiga za utoli svoju žeđ sa čitanjem, jer knjige ne donose velik profit štamparima. Naftali se pita može li se vrednost uvek meriti novcem.
Nakon nekoliko godina Naftalijevi roditelji više nisu među živima. Mnoge devojke žele da se udaju za Naftalija, ali on je svjestan da ne može voditi porodični život ako je stalno na putu i odlučuje da ostane pri svom poslu. Sus živi mnogo duže od ostalih konja, ali sa četrdeset godina počinje d pokazuje znake starosti. Naftali je i sam ostario i deca ga zovu Dekicom.
Naftali dolazi na imanje reba Falika, obožavaoca priča. Naftalija fascinira stari hrast sa dubokim korenjem i velikom krošnjom koja pruža dubok hlad. Naftali pomisli kako je šteta što hrast ne može da govori i pričati priče jer je proživeo mnogo generacija, pa tako i onu koja je u Poljskoj poštovala idole i onu koju su nemačke države isterale, a poljski kralj Kazimir I primio u Poljsku. Naftali shvata da je umoran od lutanja i zavidi starom hrastu što je generacijama duboko ukorenjen na jednom mestu u Božjoj zemlji. Po prvi put poželi da se skrasi i zaključuje da bi i Sus trebao pošteno da se odmori u zadnjim godinama svog života.
Naftali ispriča rebu Faliku priču o svom životu. Reb Falik ga poziva da ostane da živi na njegovom imanju jer je svestan da nijedan čovek ne može zauvek da luta i da se nakon nekog vremena svako mora skrasiti i uživati u svim čudesima koja nudi jedno mesto. Reb Falik planira kako će jedan drugome pričati priče do kraja njihovih života:
„Šta je, uostalom, život? Budućnost još nije tu i ne može se predvideti. Sadašnjost je samo trenutak, a prošlost je jedna duga priča. Oni koji ne pričaju i ne slušaju priče žive samo za taj trenutak, a to nije dovoljno.“
Reb Falik je izgradio Naftaliju veliku kuću i štalu za Susa. U toj kući reb Falik smešta biblioteku u koju stavlja višak knjiga koje je sakupljao u podrumu i na tavanu vlastite kuće. Uz biblioteku pravi i štampariju jer je Naftali imao puno rukopisa koje nije uspeo da odštampa u Lublinu i ostalim velikim poljskim gradovima budući da su velike štamparije tražile mnogo novca za štampanje, a broj kupaca knjiga u Poljskoj nije mogao da pokrije taj trošak. Naftali kaže da je ono što je reb Falik učinio za njega najlepša priča sa kojom se susreo. Reb Falik mu priča priče sa putovanja u Dancig, Lajpcig, Amsterdam, Svetu Zemlju. U Susovoj štali reb Falik je nastanio i druge stare konje kako bi mu pravili društvo. Naftaliju se čini da i konji međusobno pričaju priče:
„Istina je da konji ne mogu da govore, ali Božja stvorenja mogu međusobno da se razumeju i bez reči.“
Naftali štampa mnogo svojih priča i priča reba Falika i prodaje ih ili poklanja u susednim mestima, ponekad u društvu reba Falika. Na putu susreću trgovce, zemljoposednike i Jevreje koji im pričaju svoje priče. Rodbina reba Falika dolazi da proslavlja praznik Pashe na imanju i Naftali od njih saznaje priče iz Varšave, Krakova, Londona, Berlina i Pariza, o kraljevima koji su vodili ratove, naučnicima i njihovim otkrićima i izumima, astronomima i otkrićima planeta, zvezda i kometa, arheolozima i otkrićima ruševina antičkih gradova, kemičarima i otkrićima novih elemenata, gradnji železnica, muzeja, biblioteka i pozorišta, istoričarima i otkrićima prastarih tekstova:
„Čovečanstvo nije moglo i nije želelo da zaboravi svoju istoriju. Detalji svetske istorije postajali su sve bogatiji.“
Sus umire i Naftali je jako tužan. Naftali mu kopa grob pored hrasta ispod kojeg je umro, a grob obeležava tako što u zemlju zabode bič od hrastovine koji nikad nije iskoristio na Susu. Bič se primi u zemlju i iz njega izrasta novi hrast, vukući hranjive materije iz zakopanog Susovog tela. Kad je drvo dovoljno naraslo, Naftali ureže u deblo Susovo ime i datume rođenja i smrti. Život ide dalje i priča sveta se nastavlja, čak i kad umru pojedina stvorenja poput Susa:
„Cela zemlja, sve zvezde, sve planete, sve komete predstavljaju jednu božansku istoriju, jedan izvor života, jednu beskonačnu i čudesnu priču koju jedino Bog zna u potpunosti.“
Nekoliko godina nakon toga, umire reb Falik, a zatim i Naftali, poznat u celome svetu po svojim knjigama. Naftali je zamolio da ga sahrane uz Susa, ispod mladog hrasta čije su grane doticale stari hrast. Na Naftalijevom nadgrobnom spomeniku pisala je posveta:
„Dražesni i umilni za života,
ni u smrti
nisu bili razdvojeni.“
Analiza likova
Likovi: Naftali, Sus, Brina, Zelig, Reb Zebulun, Reb Falik
Naftali – dečak koji je toliko voleo da priča priče da je postao putujući trgovac knjigama, poznat po celome svetu. Velikodušan je i skroman, važnije mu je da prenese priče na ljude željne pripovijedanja nego da zaradi puno novca od prodaje knjiga. Ne može da zamisli život bez knjiga, a takođe jako voli životinje, pogotovo svog konja Susa prema kojem se odnosi sa dubokim poštovanjem, i smatra da životinje imaju pamćenje i da među sobom pripovedaju priče, baš kao i ljudi. Čitav život je posvetio knjigama tako da nikad nije osnovao porodicu jer je bio svestan da ne bi mogao da se posveti porodičnom životu ako bude putovao celim svetom. Nakon godina lutanja skrašava se na imanju reba Falika i umre zakopan pored voljenog konja Susa.
Sus – Naftalijev konj. Naftali smatra da Sus ima sposobnost pamćenja jer dobro pamti putove kojima prolaze prodajući knjige. Takođe se čini da Sus razume Naftalijeve priče i da priča priče drugim konjima.
Brina – Naftalijeva majka. Naučila je mnogo priča od svoje majke i bake i od malih nogu usadila Naftaliju ljubav prema knjigama.
Zelig – Naftalijev otac. Takođe priča priče Naftaliju, ali bi više voleo da Naftali nasledi njegov posao kočijaša nego da postane trgovac knjigama jer trgovci ne zarađuju dovoljno.
Reb Zebulun – trgovac knjigama od kojeg Naftali kupuje knjige kao dečak. Smatra da se životinje i zveri razlikuju od ljudi po tome što žive samo u sadašnjosti, sa čime se Naftali ne slaže. Smatra da je čitava ljudska istorija jedna velika priča koja potiče od Boga.
Reb Falik – zemljoposednik na čijem se imanju Naftali napokon skrasi i provede u miru zadnje godine svog života. Velikodušan je – Naftaliju gradi kuću, biblioteku i štampariju. Sa Naftalijem deli strast prema knjigama.
Dalfunka, gde bogati žive zauvek
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: Helm, grad budala
Vreme radnje: neodređeno, vreme šabata
Tema: rešavanje problema večnog života u gradu budala
Ideja: najgluplji ljudi mahom smatraju da su najpametniji
Sarkazam i ironija prisutni su u čitavoj pripovetci, počevši od činjenice da grad budala ima veće mudraca do uverenja Gronama Vola da je najmudriji čovek na svetu.
Oksimoron: mudraci Helma – grada budala, tj. mudraci koji su zapravo budale.
Kratak sadržaj prepričano, citati
Gronam Vol, najmudriji mudrac Helma, grada budala, i ostali gradski mudraci, Zajnvel Šmokljan, Tratel Luda, Sender Magarac, Šmendrik Tikvan i Lekisič Mamlaz, većaju oko problema prazne gradske riznice. Mudraci nedeljama nisu dobili plate. Sa druge strane stola se igra službenik Šlemijel.
Ulazi Zalman Tupan, najbogatiji čovjek u Helmu i veliki škrtac. Nikad do tada Tupan nije posetio mudrace jer su mu naplaćivali velike poreze. Došao je da traži savet, rekavši im da je spreman za njega da plati 2000 zlatnika. Reče da ima već 80 godina, ali da želi zauvek da živi i da zauvek jede palačinke sa šlagom, pije čaj sa džemom, kafu sa cikorijom i puši lulu.
Gronam Vol utvrđuje da je Helm najmudriji grad na svetu, a on sam je najmudriji čovjek u Helmu, što znači da je on najmudriji čovek na svetu, i da mu kao takav može da potvrdi da niko ne može da živi zauvek, pa čak ni on sam, Gronam Vol. Ostali mudraci mu kažu da čak ni Metuzalem, kralj Solomon, njihov rabin, lav ili slon ne mogu da žive zauvek. Zalman Tupan se slaže sa njima, ali im kaže da neće dati ni jedan novčić ako mu ne pomognu.
Šlemijel plazi jezik i stavi palac na nos kako bi tražio reč. Šlemijel kaže da je proučavao zapise o predgrađima Helma, među njima i o Dalfunki, predgrađu gde žive siromasi i prosjaci. Pregledajući liste umrlih i rođenih u poslednjih tristo godina, shvatio je da u Dalfunki nikad nije umro bogat čovek i zaključio je da to znači da u Dalfunki bogati žive zauvek. Šlemijel savetuje Zalmanu Tupanu da se preseli u Dalfunku i jednostavno nikada ne umre. Gronam Vol se čudi dobrom savetu i upita Šelmijela da li je moguće da je pametniji od njega, na šta mudraci kažu da niko nije pametniji od Gronama. Gronam Vol zaključuje da je deo mudrosti prešao sa mudraca na Šlemijela, budući da je godinama sedeo sa njima, a Lekiš Mamlaz utvrđuje da bi i konj postao mudrac uz njih.
Zalman Tupan prihvati savet, ali odbije da im da sav obećani novac pre nego što proveri da li je savet zaista dobar. Ostavlja im deset zlatnika, i obeća da će im ostatak dati kada ostvari večni život u Dalfunki. Pet godina Zalman
Tupan živi u Dalfunki, jedući palačinke sa šlagom, pijući čaj sa džemom i kafu sa cikorijom i pušeći lulu. Gronam Vol ga često ispituje za ostatak novca, a Tipeš odgovara:
„Prvo me pusti da živim zauvek pa ću onda platiti.“
Ipak, Zalman Tupan umire u šestoj godini života u Dalfunki. Mudraci većaju oko razloga njegove smrti i Šlemijel opet nailazi rešenje: budući da u Dalfunki nitko nije mogao da zaradi novac, Zalman Tipeš je sigurno potrošio sve svoje bogatstvo na luksuz poput šlaga, cikorije, duvana i kafe i tako postao siromašan i umro, kao što umiru i ostali siromasi. Šlemijel zaključuje da čovjek mora biti bogat poput Rotšilda kako bi živeo zauvek u Dalfunki. Mudraci se dive Šlemijelovoj pameti, a Gronam Vol pošalje poziv Rotšildima da dođu u Dalfunku i tamo žive zuvek. Međutim, Rotšildi se ne odazivaju pozivu, a Gronam Vol zaključuje:
„Bogati su toliko škrti da bi radije jeftino umrli u Londonu, Parizu i Beču, nego zauvek skupo živeli u Dalfunki.“
Mudraci zaključe da bi se i oni sami morali obogatiti povećanjem poreza za siromahe Helma. Šlemijel se opet javi za reč uobičajenim gestom i kaže da po njegovim najnovijim proračunima ni Rotšildi nisu dovoljno bogati da bi živeli zauvek u Dalfunki. Mudraci mu kažu da ućuri, da im više ne trebaju njegovi saveti, da je on samo luda, a ne mudrac, da nije čak ni pola mudraca i da nikad neće živeti zauvek, pa čak ni pola od zauvek. Šlemijel ućuti i nastavlja da se igra sa zvrkom sam sa sobom, mrmljajući:
„Ako padne nadesno, ja gubim, ako padne nalevo, vi pobeđujete.“
Analiza likova
Likovi: Gronam Vol, mudraci, Šlemijel, Zelman Tupan
Gronam Vol – najmudriji mudrac u gradu budala. Smatra da je najmudriji čovjek na čitavom svetu jer je Helm po njegovom mišljenju najmudriji grad na svetu.
Mudraci – Znvel Šmokljan, Tratel Luda, Sender Magarac, Šmendrik Tikvan i Lekisič Mamlaz. Poput Gronam Vola, svi su uvereni da su strašno pametni, ali zapravo su i oni samo budale, kao i ostali građani Helma.
Šlemijel – službenik mudraca. Nudi razne glupe savete mudracima, a oni te savete smatraju pametnima pa su čak i u strahu da Šlemijel nije postao pametniji od njih, zaključivši da je mudrost sa njih prešla na Šlemijela jer godinama sedi sa njima.
Zelman Tupan – zapravo najpametniji od svih budala Helma, mudriji od tzv. mudraca jer uspe da ih prevari i da im samo deset zlatnika za savet koji mu daju, umesto obećane dve hiljade. Star je i želi da živi zauvek, pa dolazi da traži savet od mudraca kako da postigne to.
Lantuh
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: učiteljev dom u gradu Janovu
Vreme radnje: dan šabata
Tema dela: pripovedanje o čudesnom stvorenju – đavolčiću lantuhu – i pomoći koju pruža ljudima u nevolji.
Ideja dela: svet je pun tajni, kao i magičnih stvorenja koja pomažu ljudima u nevolji poput lantuha, i ljudi bi trebalo da dopuste sebi da veruju u magiju.
Kratak sadržaj prepričano, citati
Teta Jentl volela je da leti priča priče posle glavnog jela na dan šabata, dok bi ujak Jozef dremao. Mačka Dvoša razumela je njeno pripovedanje pa bi joj se pridružila kako bi slušala njene priče i uživala u ostacima ručka. Tetu bi slušali pripovedač, njegova majka i dve komšinice, Riva i Šandel. Osim priče, pripovedač od tete Jentl dobija i voće poput šljiva, krušaka i jabuka ili kolačić sa cimetom i grožđicama, a ona bi mu govorila da će mu to dati snage za učenje.
Jedna od priča bila je o lantuhu, kućnom demonu ili duhu. Teta Jentl je volela priče o duhovima, demonima i baukovima i verovala je u ta stvorenja, za razliku od ostalih:
„Danas ljudi ne veruju u takve stvari, ali u moje vreme ljudi su znali da nije moguće sve racionalno objasniti. Svet je pun tajni.“
Iako je lantuh đavolak, nije zlonameran i ne čini štetu; štaviše, ponaša se kao član porodice i pomaže ostalim članovima. Uglavnom je nevidljiv, ali ponekad pokaže svoj lik. Živi u podrumima, ostavama za drva ili iza peći, zajedno sa zrikavcima, koje obožava, donosi im hranu i razume njihov jezik. Pripovedač je rekao teti da će naučiti jezik zrikavaca kad odraste, ali teta mu kaže da se to ne može naučiti i da je jedino kralj Solomon znao jezik zveri – lavova, medveda, vukova i svih ptica.
Teta Jentl ispričala je priču o lantuhu koji je živeo u kući njenih roditelja, leti u ostavi za drva, a zimi iza peći. Bio je nevidljiv, ali ponekad su ga čuli; na primer, jednom je rekao „Nazdravlje!“ njenoj sestri Kali, koju je voleo najviše od svih.
Noć pre nego što je Kala otišla da živi sa mužem u Lublin, lantuh je došao da se oprosti sa njom, poljubivši je u čelo i recitujući pesmicu. Kala se jako prepala i zanemila, ležeći nepomično u krevetu. Kad je skupila hrabrosti, upalila je sveću i videla da joj je lantuh ostavio njen omiljeni kolač od badema, koji je uvek volela da jede kad bi ga majka napravila za vreme jevrejskih praznika kao što su Simhat Tora i Purim. Kala je počela da plače i cela porodica dolazi u njenu sobu i ugleda kolač, kao i teta Jentl. Nisu znali da li je lantuh ukrao kolač ili ga je napravio sam, ali Kala ga nije pojela, već ga je ostavila na mestu gde je postao tvrd kao kamen.
Jedan lantuh je živeo i u učiteljevom domu u gradu Janovu. Učitelj je umro i iza sobe ostavio bolesnu ženu prikovanu za krevet i slepu ćerku. Odlučili su da ih smeste u dom za siromašne, ali one su odbile i nastavile da žive kod kuće.
Vreme je prolazilo i građani su se sve više čudili kako one uspevaju da prežive budući da su bile siromašne i nikad ih nisu videli da napuštaju kuću i odlaze u prodavnice. Teta Jentl je zaključila da im je pomagao lantuh, noću im donoseći hranu. Jedan mladić je noću prolazio pored njihove kuće i vidio sekiru kako cepa drva, ali nije bilo nikoga.
Ljudi mu nisu verovali i rekli su mu da je verovatno samo sanjao. Takođe, brodski agent je jednu noć video kako iz bunara neko nevidljiv vadi kante sa vodom i nosi ih na jarmu do kuće majke i ćerke. Agent je sve ispričao rabinu i građani su se uznemirili jer agent je bio pošten i iskren čovek. Slepa ćerka je rekla da im neko pomaže, ali ona nije znala ko je to bio i verovala je da je to bio rajski anđeo. Majka je ubrzo umrla, a ćerka je prodala kuću i otišla da živi kod rođaka u Galiciju.
Komšinica Riva je pitala tetu Jentl da li je i lantuh otišao sa ćerkom, a teta joj je odgovorila da lantusi obično zauvek ostaju u kući u kojoj žive. Šandel je pitala žive li lantusi zauvek, a teta je odgovorila da nitko ne živi zauvek.
Mačka Dvoša je zaspala, a teta Jentl je donela pripovedaču kolačić i tri šljive kako bi imao snage za učenje Tore.
Analiza likova
Likovi: Teta Jentl, pripovedač, mačka Dvoša, pripovedačeva majka, komšinica Riva, Šandel; unutar priča tete Jentl likovi su: lantusi, Kala – sestra tete Jentl, učitelj i njegova bolesna supruga i slepa ćerka, rabin, brodski agent, mladi prolaznik.
Teta Jentl – pripovedačeva tetka koja voli da priča priče, a ljudi vole da je slušaju, posebno nakon praznične gozbe na dan šabata. Poštuje jevrejsku tradiciju, zagovara učenje Tore. Veruje u magična stvorenja i svesna je da se neke pojave ne mogu racionalno objasniti, šta su ljudi u njeno vreme znali, za razliku od današnjih ljudi, koji odbijaju da veruju u magiju i magične pojave i stvorenja.
Veče Hanuke u Varšavi
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: Varšava
Vreme radnje: za vreme praznika Hanuke
Tema dela: prikaz razmišljanja i uverenja pojedinih članova pobožne jevrejske porodice i proslava jevrejskog praznika Hanuke
Ideja dela: kontrast između tradicionalnih verskih uverenja i nauke je često nepremostiv
Kratak sadržaj prepričano, citati
Pripovedač priča o vremenu kad je bio sedmogodišnji dečak i živeo sa roditeljima, starijim bratom Džošuom i mlađom sestrom Hadel u Varšavi, na adresi Kročmalna 10. Bila je hladna i oštra zima, ali dečak je svejedno svakog dana odlazio u jevrejsku školu u pratnji pomoćnog nastavnika. Majka bi ga uvek toliko toplo obukla da je bio neprepoznatljiv.
Dečak je sanjao živopisne snove: ponekad bi bio car, pa prosjak, zatim bi ga otela Romkinja i zaključala u podrum, pa bi leti šetao sa komšinicom Šošom u vrtu punom cveća i ptičijeg poja, ili bi plovio brodom sa kojeg su ga oteli gusari, odveli na Madagaskar i prodali u roblje.
To veče dečak je trebalo da dođe kući ranije nego inače jer je bila Hanuka. Njegov je otac bio rabin pa bi posle obreda na praznik Hanuke blagoslovio sveće, a majka bi pekla palačinke od krompira. Dečak bi obično dobio poklon: novac i zvrk.
Majka je uvek upozoravala pomoćnog učitelja da dobro pazi na dečaka na putu do škole. Ona je bila sa sela i smatrala je gradski život opasnim. Dečak se smatrao gradskim detetom jer su se doselili u Varšavu kada je on imao samo tri godine. Drugi dečaci su mu se stalno rugali jer ga je pomoćni učitelj pratio do škole, a on im je zavideo što u školu idu bez pratnje.
Oni su međusobno lako sklapali prijateljstva i često krišom međusobno razmenjivali razna dečija blaga – zlatnu i srebrnu dugmad, olovke, penkala, čokolade i kolačiće. Većina dečaka živela je u bogatim delovima grada i dolazila iz bogatih porodica; bili su to sinovi vlasnika prodavnica i fabrika pa su i sami dečaci već postali pravi mali biznismeni. Neki su bili toliko bogati da su svaki dan donosili u školu novu igračku – olovne vojnike, zviždaljke, trube, muzičke kutije, penkale sa rupom kroz koju se vidi Varšava, prave ručne satove, dok je glavni junak ove priče u školu donosio samo svoju Toru odnosno Pentateuh.
Ostali dečaci su se mnogo razlikovali od njega i zato su mu se često rugali – oni su imali crnu ili plavu kosu, dok je on jedini imao duge riđe uvojke, uvek je bio obučen u tradicionalnu seosku odeću i čudno je izgovarao reči na jidišu. Dečak je molio Boga da što pre odraste kako bi prestale njegove dečije muke.
Međutim, i on je u jednu ruku bio popularan – najbolje je razumeo i prepričavao priče iz Tore i obogaćivao ih svojim maštarijama, pa je zaradio reputaciju pripovedača. Toliko bi se uživeo u ulogu da bi se činilo kao da je on sam postao Josif kojeg su zavidna braća prodala u roblje Išmaelitima, koji su ga zatim prodali Egipćanima, gde je postao zamenik faraona. Dečak je poznavao jevrejska plemena i Jevreje iz Tore jednako dobro kao i vlastitu porodicu ili Šošu, u koju je bio zaljubljen.
Te Hanuke, učitelj ih je pustio kućama u 15:00 časova. Pomoćni nastavnik je rekao dečaku da mora da obavi nešto i da ne može da ga prati kući, pa ga je sa strepnjom upitao može li sam da dođe do kuće. Nastavnik ga je zamolio da nikome, ni roditeljima ni ostalim dečacima iz škole, ne kaže da ga je pustio da ide sam. Nastavnik mu je pomogao da obuče bezbrojne slojeve odeće, što prouzrokuje smeh i ruganje među dečakovim školskim drugarima. Jedan mu je rekao:
„On je Josif iz Biblije. Otac će mu napraviti kaput u bezbroj boja…“
Tog dana su sve ulice bile pokrivene debelim snegom i rano je pao mrak. Krenuvši kući sam, dečak se po prvi put osetio odraslim. Ostali dečaci su ubrzo počeli da ga zadirkuju i gađaju grudama, a dečak je brzo umakao, znajući da oni jedva čekaju da se potuku i pokažu svoju snagu.
Dečak je razgledao jevrejske izloge i uživao u mirisima praznične hrane, maštajući da je bogat, da priređuje gozbu za Šošu, prestaje da ide u školu i unajmljuje kućnog učitelja. Nije ni primetio da je počela snežna oluja, jaka kao da je smak sveta.
Počeo je da trči i ubrzo shvatio da se izgubio. Ispitivao je prolaznike gde je, ali oni mu ili ne bi odgovorili ili bi mu odgovorili na poljskom jeziku, koji nikad nije učio. Suočen sa sve gorom olujom, dečak se rasplakao, uveren da ga progone zli duhovi koji će ga odneti u Sodomu, iza Planina tame, u Asmodejev dvorac na planini Sair, gde je zemlja bakarna, a nebo gvozdeno. Zamalo ga je pogazio tramvaj, ali ga je spaseo prolaznik koji ga je upitao ima li roditelje.
Dečak je izmislio da je siroče i da živi sa dedom nosačem, i rekao je prolazniku pogrešnu kućnu adresu. Prolaznik se ponudio da ga odvede kući, ali ga je pre toga odveo u restoran u kojem se, po rečima dečakove majke, nudi ne-košer hrana i u kojem se skupljaju lopovi, gangsteri i mafija. Prolaznik je molio ljude u restoranu da nahrane dečaka, govoreći im da je siroče i da će tako počiniti dobro delo. Dečak je želeo da ode, ali ga prolaznik nije puštao. Jedna žena je prolazniku rekla da dečak nije siroče već sin njihovog rabina, a prolaznik se zbunio, i dečak je pobegao.
Dečak je pomislio da snežna ulica izgleda kao Severni pol, o kojem mu je često pričao brat Džošua. Dečak je počeo da razmišlja o svojim grehovima, zamišljajući kako njegovi roditelji saznaju da je lagao da je siroče, kako mu pomoćni nastavnik postaje neprijatelj, a drugari ga zadirkuju. Dečak se setio priče koju mu je ispričao brat Džošua, o dečaku koji je pobegao u Berlin i postao profesor. Dečak je poželeo da učini isto – pobegne od kuće i uči o planinama, rekama, suncu, mesecu, zvezdama i Severnom polu. Bio je svestan da to ne može da čini kod kuće jer je njegov otac jako religiozan:
„Moj otac je imao jedan odgovor na sve – Bog je sve stvorio. Želeo je da proučavam samo verske knjige. Ali svetovne knjige su očito imale mnogo drugih objašnjenja.“
Džošua je često pričao o nauci i mislio je da obrazovanje u jevrejskoj školi ostavlja čoveka zatucanim. Dečak je počeo da mašta kako ježi u Berlin, sa sobom vodi i Šošu, zajedno studiraju i venčaju se kad dečak postane profesor i naposetku se zajedno vrate u Varšavu, gde bi ih cela ulica radosno dočekala. Do tada bi svi zaboravili budalaštine koje je dečak napravio tog dana, a dečaci koji su ga zadirkivali bi mu dolazili u kuću kako bi ih učio filozofiji i nauci.
Dečak je otišao kod Šoše i ispričao joj svoj plan. Ona ga je pitala šta bi jeli i gde bi spavali za vreme putovanja – pitanja o kojima dečak uopšte nije razmišljao pa se začudio Šošinoj mudrosti, a svojoj gluposti. Prekinule su ih dečakova majka i sestra koje su došle po dečaka. Majka je bila jako ljuta na dečaka jer su ga tražili dva sata po mećavi, nazivajući ga nevernim sinom, što u Tori znači buntovan sin kojeg treba predati starešinama koji će ga kamenovati.
Majka ga je pitala da li ga je doveo pomoćni nastavnik i dečak je odgovorio potvrdno. Šoša je rekla da je kod nje došao malopre i da je želeo da otputuje sa njom, a sestra je počela da ga zadirkuje zbog toga. Otišli su kući, a otac nije bio ljut. Majka je rekla ocu da se dečak zaljubio u Šošu, koju naziva „malom glupačom“ i da želi da pobegne sa njom.
Majka nije htela da dečak dobije praznične poklone kako bi ga kaznili, misleći da će ga previše razmaziti, ali otac nije želeo da kvari praznik pa mu je ipak dao svetu knjigu molitvi koja dolazi iz samog Izraela, sa prikazom Zida plača i pećine u Makpeli. Dečak je bio oduševljen poklonom, a njegova sestra je bila ljubomorna, rekavši da najgori pas uvek dobije najslasniju kost.
Otac je bio uveren da će uz Božiju pomoć dečak izrasti u poštenog čoveka. Rekao je dečaku da uči iz knjige koju je dobio jer je sve što dolazi iz Izraela sveto. Ispričao mu je da je Zid plača ostatak svetog hrama koji je uništen jer su Jevreji grešili, ali ih je svejedno čuvalo večno božije prisustvo. Otac je zaključio da je Bog milostiv i da će jednog dana doći Mesija pa će svi Jevreji otići u svoju domovinu, vatreni hram će se uzdići u Jerusalimu, mrtvi će vaskrsnuti, a sveci će proučavati tajne Tore.
Dečak je rekao ocu da želi da se bavi naukom:
„Zašto je leto toplo, a zima hladna. Koliko je visoko Mesec i šta se događa na zvezdama. Koliko je zemlja duboka, a nebo visoko. Sve… sve…“
Otac mu odgovara:
„Sve se znanje nalazi u Tori. Svako slovo Tore skriva nebrojene tajne i beskonačne dubine. Oni koji proučavaju Kabalu dođu do većih istina nego svi filozofi.“
Dečak je zamolio oca da ga pouči Kabali, jevrejskom mističnom ezoteričnom učenju o Bogu i svetu, ali otac mu je rekao da mora da pričeka dok ne navrši trideset godina.
Otac je pitao dječaka šta radi sa Šošom ako je zaista glupa kako kaže dečakova majka, a dečak je odgovorio da nije glupa i da želi da je oženi, jer je ona jedina dobra prema njemu, za razliku od dečaka koji ga ismevaju. Otac je rekao da sve dolazi iz raja i da raj određuje sa kim će se osoba venčati četrdeset dana pre nego se rodi. Nakon što mu je dečak rekao da se devojčica zove Šoša, otac se setio da se i njegova pokojna tetka, a dečakova pratetka, zvala Šoša i da je bila jako pobožna. Otac je dao dečaku još jedan poklon, zvrk.
Majka i sestra su došle iz kuhinje noseći palačinke od krompira. Više nisu izgledale napeto. Majka je oštro pogledala dečaka kad je videla da ima zvrk i sumnjičavo prokomentirala njegov odlazak od kuće tog popodneva. Dečak nije mogao da govori od sreće, znajući da njegova majka sve zna, poput proročice, i da mu često čita misli, a njene oči su mu govorile:
„Znam za sve tvoje gluposti, ali te svejedno volim.“
Analiza likova
Likovi: pripovedač (jevrejski sedmogodišnji dečak), Šoša, dečakova majka, dečakov otac
Pripovedač – u vreme radnje priče pripovedač je jevrejski sedmogodišnji dečak, rabinov sin. Pohađa jevrejsku školu heder, gde ga bogatiji dečaci stalno zadirkuju jer je drugačiji od njih – u školu ga prati pomoćni nastavnik, jedini ima duge crvene uvojke, roditelji ga oblače u tradicionalnu odeću i siromašniji je od njih pa u školu ne nosi igračke:
„Većina je imala crnu kosu, neki su bili plavi, ali niko osim mene nije imao kosu crvenu kao plamen. Niti je iko drugi nosio tako duge zulufe kao ja. Bio sam rabinov sin i roditelji su me oblačili staromodno. Rastao sam u Varšavi, ali sam izgledao kao provincijalac. Dečaci su mi se podsmevali. Čak su se i rugali načinu na koji sam izgovarao neke reči na jidišu. Osim toga, sa mnom nisu mogli da razmenjuju igračke. U heder nisam nosio ništa drugo osim svoje Tore.“
To ga jako pogađa, pa mu je škola često nepodnošljiva i moli Boga da što pre odraste:
„Uvek sam se stideo kad sam dolazio u heder i često sam se molio Bogu da učini da što pre odrastem i prestanem da budem dete.“
Maštovit je, voli da čita i priča priče uživljavajući se u likove iz svete knjige Tore:
„Sva deca vole da slušaju priče, a ja sam bio poznat kao dobar pripovedač. Dodavao sam svoje maštarije u priče koje smo čitali u Petoknjižju. […] Shvatao sam značenje hebrejskih reči bolje od ostalih i ponavljao sam priču kao da sam bio prisutan u njoj. Josifovi snovi su postali moji snovi. Braća su mi zavidela i prodala me u ropstvo Išmaelcima, koji su me potom predali Egipćanima. Putifar me je zatvorio u tamnicu, a posle sam postao faraonov zamenik. Jakob, Josif, druga plemena, Laban, Rahela, Lea, Bilha, Zelfa, svi su mi bili bliski i poznati, kao moj rođeni otac i majka, kao naša susjeda Bašele i njena ćerka, Šoša, sa kojom sam imao tajnu ljubavnu vezu.“
Zanima ga nauka, ali otac ga uverava da se svi odgovori nalaze u Tori.
Zaljubljen je u komšinicu Šošu, sa kojom želi da pobegne u Berlin i venča se nakon što završi fakultet i postane naučnik.
Šoša – dečakova komšinica, ćerka Bešele. Ona i dečak su zaljubljeni jedno u drugo i dečak često mašta o njoj:
„[…] ali ja sam voleo Šošu. Mislio sam o njoj danju i sanjao o njoj noću.“
Šoša izgleda mlađe nego što zapravo jeste:
„Bila je plavokosa, plavooka, a kosu je plela u pletenice. Bila je izuzetno bleda. Mada je bila moja vršnjakinja, izgledala je kao dete od pet godina.“
Nije dobra učenica i zato je dečakova majka naziva glupačom, a čak se i sam dečak čudi njenim razumnim pitanjima o begu koji dečak planira sa njom:
„Igrala se sa lutkama i dobijala loše ocene u poljskoj školi u koju je išla. Nije znala dobro da piše niti da čita.
Na trenutak sam razmišljao o svojoj gluposti, i Šošinoj mudrosti.“
Ipak, dečak staje u njenu obranu pred ocem, govori mu da nije glupa i da je jedina dobra prema njemu, za razliku od ostalih dečaka.
Dečakova majka – stroga, ali i brižna. Uvek se pobrine da je dečak toplo obučen i da ga pomoćni nastavnik sigurno odvede u školu i nazad. Kad dečak nestane na par sati za vreme snežne mećave, ljuta je i želi da mu zabrani poklone jer smatra da je otac preblag prema dečaku i da će dečak podivljati ako ga ne dovede u red. Međutim, brzo se smiri, a dečaku se čini da ona sve zna, poput proročice, i da ga svejedno voli, uprkos njegovim nestašlucima.
Dečakov otac – jevrejski rabin. Jako je pobožan i uverava dečaka da sve odgovore može pronaći u svetim knjigama i da je vera važnija i istinitija od nauke. Blag je i nežan prema dečaku i ne ljuti se poput majke nakon što se dečak izgubi, želeći da sačuva mir u kući na praznik Hanuke.
Budale iz Helma i glupi šaran
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: Helm, grad budala
Vreme radnje: jednog četvrtka, vreme šabata
Tema dela: kažnjavanje zlog šarana
Ideja dela: najgluplji ljudi većinom misle da su najpametniji
Kratak sadržaj prepričano, citati
U Helmu, gradu budala, svaka domaćica četvrtkom kupuje ribu za šabat; petkom se riba priprema, a jede se na šabat. Bogati kupuju velike, a siromašni male ribe.
Jednog četvrtka, mudrac Zanvel Šmokljan donese vođi Helma, mudracu Gronamu Volu, živog šarana, najvećeg ikad ulovljenog u Jezeru Helma, na poklon od mudraca Helma kao zahvalnost za Gronamovu mudrost.
Gronam Vol je zahvalan jer je pročitao da šaranov mozak čini ljude pametnijim, zbog čega proverava veličinu šaranovog repa, koji bi trebao da ukazuje na veličinu mozga. Šaran repom udara Gronama po licu. Gronam je zaprepašćen i ne veruje da je šaran uhvaćen u helmskom jezeru jer helmski šaran mora biti pametniji. Zanvel Šmokljan se složio da je to najzločestija riba koju je video.
U Gronamovom domu se okupe i drugi mudraci Helma – Tratel Luda, Sender Magarac, Šmendrik Tikvan i Lekišič Mamlaz. Gronam Vol im govori da neće pojesti šarana kako ne bi postao gluplji umesto pametniji i odlučuje da se šaran mora kazniti jer nijedan čovjek ni životinja ne smeju da udare Gronama Vola. Mudraci većaju o kazni – Tratel Luda zaključuje da, budući da se sve ribe ubijaju, kazna ne može biti smrt jer se šaran ne može ubiti dvaput.
Šmendrik Tikvan predlaže zatvorsku kaznu, ali Zanvel Šmokljan kaže da ne postoji zatvor za ribe, a gradnja takvog zatvora bi predugo trajala. Lekšič Mamlaz predlaže vešanje, ali Sender Magarac kaže da šaran ne može da se obesi jer nema vrat. Tratel Budala predlaže bacanje šarana psima, ali Gronam Vol odbije kako njihovi pametni i skromni psi ne bi postali glupi i zli. Gronam Vol odlučuje da odgodi odluku dok ne smisli rešenje koje će prihvatiti svi građani Helma.
Zanvel Šmokljan, bivši trgovac ribom, kaže da se šaran ne može dugo držati u vedru jer bi mogao da ugine, pa predloži da ga stave u veliku kadu u kojoj će se voda često menjati, uz dobro hranjenje. Šaran je uživao u svežoj vodi i hrani i debljao se dok je Gronam Vol sve duže odgađao odluku o njegovoj kazni jer je imao još mnogo drugih obaveza.
Protivnici Gronama Vola šire glasine da Gronam ne može da nađe pravu kaznu i da čeka da šaran umre prirodnom smrću. Međutim, Gronam uskoro donesi najmudriju od svih svojih odluka, koja je iznenadila čak i Gronamove neprijatelje – najprikladnija kazna za zluradog šarana velikog repa i malog mozga jeste davljenje.
Čitav Helm se okupio na jezeru u koje su bacili šarana, duplo debljeg nego na početku priče. Mnoštvo ljudi viče:
„Dole šaran izdajica! Živeo Gronam Vol! Ura!“
Počinje slavlje i pesma, Gronama nose na rukama, devojke ga darivaju cvećem, a čak je i Gronamova žena, Jente Peša, koja ga često kritikuje i zove budalom, impresionirana Gronamovom velikom inteligencijom.
Zavidni ljudi postaju sumnjičavi i govore da nema dokaza da se šaran utopio, već da sigurno uživa u jezeru smejući se helmskoj pravdi nakon što se dobro najeo od novca poreskih obveznika, dok se stotine nedužnih riba ubija svakog petka. No, takvih sumnjičavaca je malo.
Većina misli da je šaran sigurno mrtav budući da nije ulovljen mesecima. Postoji mogućnost da je šaran oprezan i izbegava udicu, ali većina smatra da glupi šaran koji se usudio da udari Gronama Vola sigurno nije tako pametan.
Mudraci Helma, na čelu sa Gronamom Volom, objavljuju i potpisuju odluku u službenim helmskim novinama: u slučaju da se šaran opet uhvati, izgradiće se poseban zatvor u obliku bazena gde će šaran biti zarobljen do kraja života.
Analiza likova
Likovi: Gronam Vol, mudraci, Jente Peša, šaran
Gronam Vol – najmudriji mudrac u gradu budala. Donosi mudru odluku o kažnjavanju zlog šarana – idealna kazna za ribu je smrt utapanjem.
Mudraci – Zanvel Šmokljan, Tratel Luda, Sender Magarac, Šmendrik Tikvan i Lekišič Mamlaz. Svi su, kao i Gronam Vol, uvereni da su strašno pametni, ali zapravo su i oni samo budale, kao i ostali građani Helma.
Jente Peša – Gronamova žena. Ona jedina smatra da je Gronam Vol budala, ali je čak i ona zadivljena Gronamovom inteligencijom u donošenju odluke o kazni šarana – dakle, i ona je budala.
Šaran – građani Helma smatraju ga glupom i zlom životinjom, nimalo inteligentnom jer se nijedan helmski šaran ne bi usudio da udari Gronama Vola. Šaranova sudbina ne može biti bolja za jednu ribu – nakon što se dobro najeo dok je bio u zarobljeništvu, pušten je na slobodu, a budale Helma, na čelu sa Gronamom Volom, su uverene da su ga kaznile najgorom kaznom.
Lemel i Cipa
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: Helm, Lublin
Vreme radnje: neodređeno
Tema dela: ljubavna priča dvoje budala, Cipe i Lemela.
Ideja dela: svaki lonac nađe poklopac, tj. svako može da pronađe životnog saputnika sličnog sebi. I budale poput Cipe i Lemela će pronaći partnera i posao. Dobroćudnost i ljubav jedno prema drugom čine Cipu i Lemela srećnijima od većine ljudi koji su pametniji od njih. Bog voli budale i zato ih spaja, kako bi se rodio velik broj novih budala.
Kratak sadržaj prepričano, citati
Bogati seljak Tobias i njegova žena Lea su imali ćerku Cipu, najveću budalu u celoj regiji. Došlo je vreme da se Cipa uda, ali prosci bi odustali od nje čim bi progovorila. Kako Cipa ne bi ostala „baba-devojka“, Tobias i Lea su potražili savet od rabina, koji im je rekao:
„Brakovi se sklapaju u raju. Budući da je Cipa budala, nebo će joj sigurno poslati budalastog mladoženju. Raspitajte se postoji li mladić koji je veća budala od vaše ćerke, a kada se dve budale venčaju, biće srećne zajedno.“
Roditelji dvostruko plate provodadžiji da nađe mladoženju za Cipu. Provodadžija je znao da nijedan grad nema toliko budala kao Helm pa je tamo zaista i pronašao mladića idealnog za Cipu, Lemela. Lemel je plakao jer je pojeo sve palačinke koje je majka napravila za praznik Sedmice, a dok je jeo, gledala ga je mačka pa je sad bio u strahu da će mačka reći majci šta je učinio i da će ga majka zvati pogrdnim imenima kao i obično – budala, glupan, kreten, tikvan, magarac. Provodadžija je obećao Lemelu da će na mačjem jeziku zapovediti mački da ništa ne kaže majci.
Provodadžija je Lemelu ponudio mladu, a Lemel ga je upitao da li mlada ima crvene obraze i duge pletenice.
Provodadžija je rekao da mlada ima sve što Lemel želi pa je Lemel radosno prihvatio ponudu. Kad se Lemelova majka vratila i videla Lemela da pleše, upitala ga je čemu slavlje, na šta je on odgovorio:
„Pojeo sam palačinke i bojao sam se da će ti mačka reći, ali ovaj čovek joj je naredio da ne govori.“
Majka se razljutila i nazvala Lemela budalom i glupanom, govoreći mu da ga takvog neće hteti nijedna devojka, na što joj Lemel kaže da već ima mladu koja se zove Cipa i ima „duge obraze i crvene pletenice“.
Lemel i Cipa su se venčali, a budući da nisu znali da pišu, Lemel se na venčani list potpisao sa tri tačkice, a Cipa sa tri crtice. Lemel je dobio miraz od dvesta guldena, ali nije znao da broji pa mu je Cipin otac umotao novčanice od 5 guldena u beli papir, a od 10 u plavi. Lemel je dobio i sat, ali nije znao da gleda na njega, pa bi na ulici ispitivao prolaznike koliko je sati, govoreći im da je izgubio naočare pa ne vidi na sat.
Na dan venčanja Cipa je plakala jer se udavala za stranca. Majka joj je rekla da se i ona udala za stranca, ali da se supružnici upoznaju posle vjenčanja i prestanu da budu stranci. Cipa joj je na to rekla:
„Ti si se, mama, udala za tatu, ali ja se moram udati za potpunog stranca.“
Majka joj je odgovorila:
„Ti si, Cipa, velika budala, ali i tvoj mladoženja je budala i vi ćete zajedno, ako Bog tako želi, biti dve srećne budale.“
Budući da su i Cipin i Lemelov otac bili trgovci, Cipin otac pošalje Lemela u Lublin da i on postane trgovcem i kupi robu po nižoj ceni, a kod kuće je proda po višoj. Cipina majka je rekla Cipi da spakuje Lemelu pile za put, ali nije napomenula da ga ispeče pa je Cipa dala Lemelu sirovo pile. Stoga je Lemel na putu ogladneo pa je otišao u gostionicu i tražio da mu daju sve što imaju, a on će jesti dok se ne zasiti. Lemel je pio vino, jeo predjela, hleb, supe, meso, kupus, krompire, mrkve, kompote, a za desert je dobio čaj i kolače, ali ni to ga nije zasitilo.
Gostioničar mu je dao kolačić, rekavši mu da će ga to zasititi i to se i obistinilo. Lemel je rekao gostioničaru da ne bi ni naručivao ostalala jela da je znao da će se zasititi od jednog kolačića. Shvativši da je Lemel budala, gostioničar mu je rekao da će mu idući put kad dođe odmah dati kolačić pa neće morati da naručuje ostala jela. Lemel govori gostioničaru da se ne seća u kojem svežnju su mu novčanice od 5, a u kojem od 10 guldena, pa ga gostioničar prevari rekavši Lemelu da su novčanice od 10 guldena novčanice od 5, a vrati mu i manji kusur nego što je trebalo.
Lemel se idućeg dana vratio u gostionicu kako bi kupio recept za kolačić i prodavao ga u Helmu, gde je mnogo ljudi bilo gladno. Znajući da Lemel ne zna da čita, gostioničar mu je napisao lažni recept u koji je uvrstio i gvožđe, sneg, bakar, vosak, krompirovo drvo, nož od maslaca, rernu od leda i ostale besmislice i na kraju napisao poruku:
„KAD POŠALJEŠ BUDALU NA PIJACU, TRGOVCI SE VESELE.“
Budući da je skupo platio recept, Lemel je jedva skupio novac za kartu kući. Kad je Cipin otac video lažni recept, pobesneo je i rekao Lemelu da je prevaren. Lemel je zaključio da sve njegove nevolje proizlaze iz toga što ne zna da čita pa je odlučio da što pre naučiti. Cipin otac se složio da trgovac mora da zna da čita i piše, stoga je dao Lemelu novac za put u Lublin, jer u njihovom gradu nije bilo učitelja.
Lemel je u Lublinu prolazio pored optike i čuo trgovca naočarima da pita mušteriju može li sada da čita, na šta je mušterija odgovorila potvrdno. Lemel je zaključio da ne mora da uči da čita ako umesto toga može samo da kupi naočare. Nakon isprobavanja raznih naočara, Lemel i dalje nije mogao da čita i trgovac ga je upitao zna li on uopšte da čita, na šta je Lemel odgovorio:
„Da znam da čitam, ne bih bio ovde.“
Lemel je otišao kod učitelja, koji mu je rekao da će mu trebati najmanje pola godine, a možda i godinu dana da nauči da čita. Lemelu je jako nedostajala Cipa pa je učitelju izdiktirao pismo za nju u kojem joj je rekao:
„Draga Cipele, volim te toliko da ako budem od tebe odvojen makar samo jedan dan, mogu umreti od čežnje. Ako budem bez tebe pola godine, umreću možda stotinu puta ili više. Stoga sam odlučio da se vratim kući, ako se moj tast, tvoj otac, složi sa time. Nadam se da ću naći neki posao za koji neću morati da budem pismen.“
Cipa je izdiktirala odgovor u kojem je poručila Lemelu da se što pre vrati kući jer njoj ne treba pisac već dobar muž i budući otac. Dodala je i sledeće:
„Kada me ne vidiš jedan dan, poželiš da umreš, a kada ja tebe ne vidim jednu minutu, poludim. […] Ne oklevaj, već dođi pravo kući, jer ako ti dođeš mrtav i zatekneš mene ludu, to neće biti dobro ni za jedno od nas.“
Lemel je pre odlaska kući poželeo da Cipi kupi poklon. Ušao je u prodavnicu sa ogledalima i ispričao trgovcu svoje nevolje. Trgovac prevarant ponudi Lemelu napitak koji bi njega i Cipu udeseterostručio tako da bi mogli u isto vjeme da budu kod kuće, idu u kupovinu, šetaju, jedu palačinke i uče da pišu i čitaju u Lublinu. Trgovac je dao Lemelu da popije čašu obične vode, i odveo ga u sobu sa mnogo ogledala, a Lemel je, videvši svoje odraze, poverovao trgovcu da se udeseterostručio. Trgovac je od Lemela za „napitak“ uzeo sav novac koji je Lemel imao, osim onog potrebnog za kartu kući. Rekao je Lemelu da je dovoljno popiti jednu kap „napitka“ dnevno i obećao mu pismenu garanciju da će mu besplatno napuniti flašu ako potroše „napitak“. Umesto te garancije, napisao je na papir:
„Bog voli budale. Zato ih je i stvorio u tolikom broju.“
Kad se Lemel vratio kući sa tom porukom i flašom vode, Cipin otac mu je rekao da je opet prevaren. Lemel i Cipa su bili presrećni što se vide. Lemel je rekao:
„Ne treba mi mnogo Cipa, jedna je dovoljna, čak i ako mene bude hiljadu!“
A Cipa je na to odgovorila:
„Ni meni ne treba mnogo Lemela. Meni je dovoljan jedan, čak i ako mene bude milion!“
Iako su Cipa i Lemel bili budale, bili su srećniji i osećali su više ljubavi od svih mudraca. Lemel je postao kočijaš, za šta mu nije trebalo pisanje i čitanje, a mušterije su ga cenile zbog tačnosti, ljubaznosti, i ljubavi koju je imao prema svom konju. Dobili su dvanaestero dece – šest dečaka sličnih Cipi i šest devojčica sličnih Lemelu, a svi zajedno su bili dobroćudne budale koje su u Helmu našle životne saputnike i rodili mnogo unuka, praunuka i čukununuka Lemelu i Cipi, koji su doživeli duboku starost.
Analiza likova
Likovi: Cipa, Lemel, gostioničar, trgovac ogledalima, Cipini roditelji Tobias i Lea
Cipa – neobrazovana devojka niske inteligencije, koja nikako nije mogla da se uda dok joj provodadžija nije našao mladoženju Lemela, koji je jednako budalast kao i ona. Nije joj važno znanje i obrazovanje, već ljubav prema Lemelu i velika porodica koju je zasnovala sa njim.
Lemel – neobrazovan momak niske inteligencije. U početku se trudi da postane trgovac kako bi udovoljio Cipinom ocu i prehranio porodicu, ali naposletku shvata da mora da pronađe posao gde neće morati da bude pismen. Na kraju se zaposli kao kočijaš, svi ga vole jer je dobroćudan i pun ljubavi, lepo živi i ima veliku porodicu sa Cipom, koja mu rodi dvanaestero malih budala.
Gostioničar – podmukli prevarant koji iskorišćava Lemelovu glupost kako bi zaradio.
Trgovac ogledalima – podmukli prevarant koji iskorišćava Lemelovu glupost kako bi zaradio.
Tobias i Lea – Cipini roditelji. Iako su oni pametni i shvataju da su Cipa i Lemel budale, čine sve kako bi im pomogli u životnim nevoljama.
Mačka koja je mislila da je pas i pas koji je mislio da je mačka
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: koliba daleko od sela
Vreme radnje: neodređeno
Tema dela: nemir koje je ogledalo unelo u siromašnu kuću
Ideja dela: fizički izgled je manje važan od karaktera, ponašanja i duše. Važno je pomagati sebi i svojim bližnjima, a lepše je gledati prirodne lepote nego sam sebe
Kratak sadržaj prepričano, citati
Jan Skiba bio je siromašni seljak koji je živio sa ženom Marijanom i tri ćerke u kolibi daleko od sela.
Imali su mačku Kot i psa Bureka koji nikad nisu videli druge životinje svoje vrste, nego samo jedno drugo, pa je mačka Kot mislila da je pas, a pas Burek mislio je da je mačka. Većinom su se ponašali kao pripadnici svoje vrste, ali su i oponašali glasove i ponašanje onog drugog.
Putujući trgovci su retko dolazili u njihovu kuću jer su znali da je porodica Skiba siromašna. Ipak, jedan trgovac je zalutao kod njih, a sa sobom je, uz ostale drangulije, poneo i ogledalo. Budući da u kući nikad nisu imale ogledalo, Marijana i njene ćerkr bile su jako očarane. Marijana je uspela da nagovori trgovca da mu plaća ogledalo u mesečnim ratama i on je pristao jer je ogledalo bilo veliko pa mu je bilo nezgodno da ga nosi, a i znao je da je to poštena porodica koja ga ne bi prevarila.
Ukućani nikad do tada nisu videli svoj jasan odraz pa su se uskoro neugodno iznenadili uvidevši svoje telesne mane – Marijani je nedostajao jedan zub, jedna je ćerka imala preširok nos, druga preusku i predugačku bradu, a treća pegavo lice, dok je Jan Skiba bio nezadovoljan svojim debelim usnama i velikim zubima.
Žene su postale toliko opčinjene ogledalom da nisu kuvale ni obavljale ostale kućne poslove. Marijana je poželela da ode kod zubara u grad, ali je znala da bi to bilo jako skupo. Ćerke su se međusobno tešile da su dovoljno lepe da nađu muža, ali više nisu bile vesele kao nekad. Jedna je stiskala nos da postane uži, druga je udarala bradu kako bi je skratila, a treća je htela da kupi kremu za uklanjanje pega, ali je shvatila da ne bi mogla ni da plati kartu za vožnju do grada, a kamoli kremu. Porodica Skiba je po prvi put osetila svoje siromaštvo i zavidela bogatima.
I Burek i Kot su se iznenadili ogledalom. Kad su ugledali svoj odraz, prvo su napali ogledalo jer nikad nisu videli takva stvorenja, a zatim su se zamalo i međusobno pobili. Porodica ih je jedva razdvojila i zavezala Bureka u dvorište. Obe životinje su prestale jesti.
Jan Skiba vratio je ogledalo trgovcu kako više ne bi donosilo nemir u kuću:
„Zašto bi se čovek gledao […] kada može gledati i diviti se nebu, suncu, mesecu, zvezdama, zemlji, šumama, dolinama, rekama i biljkama?“
I Burek i Kot su se smirili. Mačka je opet bila uverena da je pas, a pas da je mačka.
Kad je sveštenik čuo što se dogodilo u Skibinoj kući, rekao je:
„Ogledalo pokazuje samo površinu. Prava slika osobe je u nečijoj želji da pomogne sebi i svojoj porodici i, koliko je moguće, onima oko sebe. To ogledalo otkriva dušu čoveka.“
Analiza likova
Likovi: Jan Skiba, Marijana Skiba, tri ćerke, mačka Kot i pas Burek, rabin
Jan Skiba – siromašni seljak. Nakon što uvidi da je ogledalo donelo nemir u njegovu kuću, odluči da ga se reši kako bi se sve vratilo na staro i kako njegova porodica više ne bi bila opterećena nevažnim stvarima poput svojih telesnih mana, već kako bi nastavili da se brinu jedni o drugima i dive se prirodi.
Marijana Skiba – Janova žena. Na početku je opčinjena ogledalom i ubrzo počnu da je brinu njene telesne mane.
Tri ćerke – postaju opterećene mukama gradskih devojaka nakon što dobiju ogledalo, opterećene su svojim telesnim manama i brinu da zbog njih neće moći da se udaju.
Mačka Kot i pas Burek – takođe su zbunjeni ogledalom. Žive skladno, mačka misli da je pas, a pas da je mačka, sve dok ih ogledalo ne posvađa i ne razdvoji. Nakon što ogledalo napusti kuću, i među njima opet zavlada mir.
Rabin – daje mudre komentare o važnosti duševnog mira, a nevažnosti fizičkog izgleda.
Odrastanje
Vrsta dela: pripovetka
Mesto radnje: Varšava
Vreme radnje: neodređeno
Tema dela: prikaz života mladog Jevreja, punog fantastičnih zamisli.
Ideja dela: svet je pun čuda i čovek nikad ne sme misliti da zna sve.
Kratak sadržaj prepričano, citati
Isak, sin siromašnog rabina Pinhosa Menahema, čitave je noći sanja, a ujutru ne može da se seti snova, uveren da su to fantastični snovi puni mladenačke snage jer se uvek budio snažan i veseo. Sa 11 godina je razumeo značenje hebrejskih reči:
„Kako su lepi tvoji šatori, Jakove, tvoji tabernakli, o Izraele. A ja ću, u obilju tvoje ljubavi, doći u tvoj dom.“
Isak je zamišljao kako je Mesija došao da vaskrsne u Jerusalim. U svojoj mašti obukao je svešteničke haljine za prinošenje žrtve i video Sveti Hram sav u zlatu, planinu Sion, moćni grad Jerusalim, kralja Davida ponovo na tronu i njegovog sina Solomona koji priča sa životinjama, sunce sedam puta jače nego obično, dan dug poput godine, vaskrsnuće svih živih bića koja su ikad živela, uključujući i sve ljude do Adama i Eve.
„Više nije bilo smrti i nepravde, postojala je samo sreća i Božije otkrivenje.“
Isak je znao da u stvarnosti živi u Varšavi sa ocem rabinom, toliko siromašnim da više ne može da plaća jevrejsku školu heder. Izrael je pripadao Turcima, jerusalimski Sveti Hram je bio u ruševinama, David, Solomon, Batšeba i kraljica Šeba su svi bili mrtvi, a najbolji prijatelj mu je Blek Favel, sin nosača i trgovkinje posuđem.
Isak i Favel su imali poslovni plan – Isak će biti pisac, a Favel štampar. Kada se dovoljno obogate, otvoriće vlastitu štampariju i izdati onoliko knjiga koliko im je potrebno da pokriju troškove puta u Izrael. Isak je morao da ode u Jerusalim kako bi izgovorio tajno Božije ime od 24 slova koje mu je u snu objavio anđeo sa šest krila, što bi dovelo do dolaska Mesije.
Isak nije smeo da izgovori to ime ni u jednom gradu osim u Jerusalimu jer bi se u tom slučaju nebo zacrvenelo i ceo svet bi izgoreo. Kabalisti su tražili Božije ime u jerusalimskoj pećini, ali još ga nisu našli. Isak je otkrio svom prijatelju Favelu da zna Božije ime. Iako je Favel bio stariji, uvek je slušao Isaka kao da je obrnuto. Isak mu je pričao priče o kraljevima, demonima, divovima i ostalim magičnim bićima, i uverio ga da je u njega ušao duh rabina Jozefa dela Rinaha, koji je zarobio sotonu i gotovo doveo do dolaska Mesije, ali sotona ga je plačem naveo da mu da mlaz burmuta i tako se oslobodio okova i odletio s deset tisuća demona na planinu Sair kod Sodome, dom mračnih sila.
Kako bi započeli sa poslovanjem štamparije, Favel je našao hasidsku učionicu koja se koristila samo ujutro i uveče za obrede pa je bila prazna tokom dana. Isak je znao da je to opasno jer je mogao naići crkveni službenik.
Favel je napravio naslovnu stranicu prve Isakove knjige, zvane „U divlju šumu“. To je bila priča o dečaku Haimlu, kojem je umrla majka, a maćeha mu je zadavala toliko muka da je pobegao u šumu i nastanio se u rupi u drvetu. Ta je rupa vodila do podzemne pećine iz koje je Haiml čuo plač devojke Rebeke, ćerke bogatog čoveka.
Rebeku je otelo jednooko čudovište zvano Morduš, koje ju je teralo da se uda za njega, no ona je već bila verena za mladića Bena Ziona. Čudovište je pokušalo da je natera da jede ljudsko meso poput njega, ali ona je rekla da bi radije umrla od gladi nego jela ljudsko biće koje je donedavno „živelo, nadalo se i volelo“.
Dok je pisao priču, Isak se zaljubio u Rebeku i poistovetio se sa Haimlom. Zato je hteo da Haimla napravi starijim za koju godinu, jer je u priči Haiml imao 11 godina, a Rebeka 16, i nekako se rešiti Bena Ziona, ali nije znao kako – da li da Ben umre od čežnje, postane pustinjak ili zaboravi Rebeku i oženi se bogatom devojkom? Ova literarna dilema je nagnala Isaka da postane ljubomoran na ostalu decu koja su se igrala i nisu morala da se zamaraju radnjom priča i ispunjavaju rokove štampara. Isak je bio svestan da će taj teret nositi do kraja života.
Zbog raznih neprilika, Isak i Favel nisu uspeli da odštampaju knjigu i Favel je zaključio da je to delo sotone kako Isak ne bi mogao da ode u Jerusalim i dovede Mesiju.
Isakovi roditelji su hteli da on postane rabin i oblačili su ga kao rabina. Isak je hteo da uči kabalu, ali je čuo da su oni koji su to pokušali pre tridesete poludeli. Razne misli koje su mu se vrzmale glavom nagnale su ga na pomisao da on zaista i jeste lud – ponekad bi zamislio da je čarobnjak, car ili sami Mesija, ponekad bi bio nevidljiv, mogao bi da leti ili je čak bio snažniji od Samsona a mudriji od Solomona.
Favel je bio snažniji i viši od Isaka. Uvek ga je štitio od zločestih dečaka i zato ga je Isak zvao svojim učenikom i telohraniteljem. Kad bi bio loše volje, Isak bi se loše odnosio prema njemu, a čak bi ga i udario, što je nagnalo Favela da planira tihi rat protiv Isaka, uz posprdne komentare o Isakovom izmišljanju besmislica.
Budući da im je štampanje knjige propalo, Favel i Isak su imali i druge planove – osnovaće ješivsku školu za učenje kabale gde bi Isak bio rabin, a Favel verski službenik. Isak bi mogao da postane jeretik i da jaše na šabat, a Favel bi ga sledio i slušao. Isak bi sklopio savez sa sotonom, a Favel bi mu doveo ćerku Velikog vezira, sa kojom bi Isak odleteo u Planine tame.
Isak je Favelu ispričao priču o Sibiru, gde ljudi jedu medveđe meso, a noć traje pola godine i nema šabata jer nema ni Jevreja. Isak kaže da je iza Sibira kraj sveta, gde žive kanibali – divovi sa tri oka na sredini stomaka.
U Isakovu kuću je došao gost iz Bilgoraja zvani Vuk Medved, izgledom više sličnom kozi. Skupljao je pretplate za autora svete knjige. Vuk Medved je pričao svoje dogodovštine kao trgovački putnik – rekao je da čovek postane depresivan kad puno putuje, ali i da upozna ceo svet, gde je svaki grad drugačiji.
U Želehovu su ljudi bili zli i oštri, tražili su na uvid rukopis knjige koju je Vuk nudio, pronašli greške i raspravljali sa Vukom kao da je on autor. Sve se kod njih radi sa oštrinom, a imaju i čudne prehrambene navike. U Zihlinu, nedaleko od Želehovuu, ljudi su bili dobroćudni, gostoljubivi, velikodušni, sa veseljem su prihvatali Vukovu knjigu, srećni što ljudi još nisu zaboravili Toru i pišu svete knjige. Tamo se svaki dan održava venčanje, za razliku od Želehova, gde devojke postaju usedelice, a muškarci se zauvek sele u Ameriku. Vuk je velike razlike između pojedinih gradova objasnio time da se karakteristike jedne osobe šire na ostatak društva:
„[…] zašto je Sodoma postala Sodoma? Jedna bolesna ovca zaraziće celo stado. Počinje sa jednom zlom osobom i širi se na sve. Kako je Varšava postala Varšava? Prvo su izgradili jednu kuću pa drugu pa još jednu i postupno je nastao grad. Sve raste. Čak i kamenje raste.“
Isakov brat Džošua je rekao Vuku da kamenje ne raste.
Vuk je rekao da u selu Masijovu postoji duboki živi pesak gde se čuju krici ljudi zarobljenih unutra. Vuk je pričao i o Izraelcu koji govori hebrejski, aramejski, jidiš, i video je čitav svet pa čak i Noinu barku na vrhu planine Ararat, iako barka nestane kad joj se približiš. Taj čovek je došao do vrata Gehene, gde se čuje plač grešnika i gde je zemlja šuplja. Džošua je napomenuo da zemlja nije šuplja.
Vuk je ispričao priču o gradu Vilicki, gde postoji dovoljno soli za ceo svet pa su im kuće i nameštaj od soli. U Čenstohovi kip Bogorodice stoji na planini, sav od zlata i sa očima od dijamanata. Neki čovek je pokušao da zameni dijamantsko oko sa staklenim, ali je uhvaćen i osuđen na tešku robiju. Isak je rekao da je o tome čitao u novinama, na šta je Vuk odgovorio da deca danas sve znaju, dok u njegovo vreme nisu znala ništa. Ispričao je priču o Jenuku, detetu iz Lublina koji je sa tri godine imao bradu, sa pet držao predavanje za učenjake u sinagogi, sa sedam se oženio, s devet posedeo, a sa deset umro kao star čovek. Džošua je upitao Vuka da li je video Jenuku, a Vuk je rekao da nije, na šta je Džošuin i Isakov otac upozorio Džošuu neka ne protivreči. Džošua je prezruvo rekao da Vuk ne govori istinu, na šta mu je otac odgovorio:
„Jesi li bio svugde i znaš li istinu? Svet je pun čuda. Mi znamo samo ono što se ovde doje zbiva. Samo svemogući Bog zna što se događa u drugim sferama.“
Isak se rastužio i rasplakao u roditeljskoj sobi, svestan da čovek iz malog mesta poput njega ne može da stvara nacionalnu književnost o kojoj mu je pričao Džošua. U polusnu je sanjao o vozu za Sibir.
Kad je tvrdo zaspao, počeo je da sanja fantastične snove o tome da je on rabin Jozef dela Rinah. Izgovorio je Božije ime i ćerku Velikog vezira mu je doletela, nalik na komšinicinu ćerku Esterel. Ona mu je u snu rekla da će mu biti žena. Isak se probudio sav u znoju i shvatio da voli Esterel. Odlučio je da nazove lik u svojoj knjizi Esterel, a on će biti Ben Zion koji će je spasiti od kanibala i oženiti. Kad odraste, napisaće ceo roman o Esterel i sebi.
Analiza likova
Likovi: Isak, Blek Favel, Vuk Medved, Džošua, Pinhos Menahem
Isak – mladi Jevrejin sa mnogo planova i fantastičnih zamisli i snova. Ima bujnu maštu i uveren je da zna Božije ime koje će izgovoriti i time dovesti do uskrsnuća Mesije. Ponekad se toliko zaokupi fantastičnim mislima da pomisli da je lud. Želi da postane pisac, ali i sumnja u svoje mogućnosti jer je svestan da živi u malom mestu, a svet je pun raznih čarolija sa kojima on još nije upoznat. Prema svom prijatelju Bleku Favelu često se ponaša drsko, pa čak i nasilno, kao da je superioran nad njim, pa tako i u svojim maštarijama uvek postavlja Bleka kao svog podređenog.
Blek Favel – Isakov prijatelj, stariji i krupniji od njega, ali podređen Isaku. Ponaša se kao Isakov telohranitelj, ali je i svestan da se Isak prema njemu odnosi sa visine pa počne da vodi „tajni rat“ protiv Isaka sam sa sobom uz ironične komentare o Isakovim maštarijama.
Vuk Medved – putujući trgovac koji prodaje svetu knjigu. Proputovao je celi svet i ispričao Isakovoj i razne neverovatne priče.
Džošua – Isakov brat. Veruje u nauku i zato posprdno opovrgava Vukove neverovatne priče i tvrdnje.
Pinhos Menahem – Isakov otac, siromašni rabin. Uveren je da ljudi znaju samo ono što se zbiva u njihovoj neposrednoj blizini, a da jedino svemogući Bog zna sve.
Beleške o piscu
Isak Baševis Singer, američki književnik židovskog porekla i jidiškog izraza, rođen je 21. novembra 1904. godine u malom mjestu Radžiminu, u Poljskoj, a umire na Floridi 24. jula 1991.
Preci su mu bili rabini i sa majčine i sa očeve strane, pa tako i on sam završava tradicionalno jevrejsko obrazovanje. Ipak, poput brata Izraela Džošue Singera, ne nastavlja porodičnu tradiciju, pa ne postaje rabin nego pisac. Singerova sestra Ester takođe je bila pisac.
Godine 1935. emigrira u SAD, gde radi kao korektor i redaktor u jidiškom listu, kao novinar pod pseudonimom Varšavski ili D. Segal, a zatim i kao profesionalni književnik koji piše romane, novele, pripovetke i eseje na jeziku jidišu, ali dela mu se uglavnom objavljuju prvo na engleskom prevodu koje lično nadzire. Najistaknutiji je pisac na jidišu 20. veka, a 1978. dobija i Nobelovu nagradu za književnost.
Prvo prozno delo – pripovetku „U starosti“ – objavljuje 1925. godine pod pseudonimom, a 1935. godine objavljuje prvi roman pod nazivom „Sotona u Goraju“.
Važnije zbirke priča su mu „Gimpel Luda i druge priče“ (1957.), „Spinoza sa Market Strita i druge priče“ (1961.), „Kafkin prijatelj i druge priče“ (1970.), „Pernata kruna i druge priče“ (1973.), a od kraćih romana ističu se „Sotona u Goraju“ (1935.), „Lublinski čarobnjak“ (1960.), „Rob“ (1962.), „Neprijatelji: ljubavna priča“ (1972.), „Šoša“ (1978.).
U svojim delima većinom opisuje život poljskih Jevreja od 17. veka. do Drugog svetskog rata, jevrejskih emigranata u savremenom Njujorku pa tako u svojim dužim romanima – „Porodica Muškat“ (1950.), „Dvorac“ (1967.), „Imanje“ (1969.) – često opisuje slomove tradicionalnih jevreskih porodica pod pritiskom asimilacije u novim, sekularnim sredinama.
Piše i priče za decu, npr. zbirku „Šlemijel je otišao u Varšavu i druge priče“ (1968.) i memoarsku prozu „Ljubav i egzil“ (1984.).
Ostavite odgovor