Isak Baševis Singer je američki književnik koji kroz svoja dela oživljava svoje jevrejske korene. Najočitija privrženost jevrejskom poreklu je prisutna u samom jeziku Singerovih dela - većinom piše na jeziku jidišu, što je skraćeno od jidiš daič, što bi odgovaralo nem. jüdisches Deutsch: jevrejski nemački, zapadnogermanskom jeziku kojim govore aškenazi … [više]
Isak Baševis Singer
Isak Baševis Singer, američki književnik židovskog porekla i jidiškog izraza, rođen je 21. novembra 1904. godine u malom mjestu Radžiminu, u Poljskoj, a umire na Floridi 24. jula 1991.
Preci su mu bili rabini i sa majčine i sa očeve strane, pa tako i on sam završava tradicionalno jevrejsko obrazovanje. Ipak, poput brata Izraela Džošue Singera, ne nastavlja porodičnu tradiciju, pa ne postaje rabin nego pisac. Singerova sestra Ester takođe je bila pisac.
Godine 1935. emigrira u SAD, gde radi kao korektor i redaktor u jidiškom listu, kao novinar pod pseudonimom Varšavski ili D. Segal, a zatim i kao profesionalni književnik koji piše romane, novele, pripovetke i eseje na jeziku jidišu, ali dela mu se uglavnom objavljuju prvo na engleskom prevodu koje lično nadzire. Najistaknutiji je pisac na jidišu 20. veka, a 1978. dobija i Nobelovu nagradu za književnost.
Prvo prozno delo - pripovetku "U starosti" - objavljuje 1925. godine pod pseudonimom, a 1935. godine objavljuje prvi roman pod nazivom "Sotona u Goraju".
Važnije zbirke priča su mu "Gimpel Luda i druge priče" (1957.), "Spinoza sa Market Strita i druge priče" (1961.), "Kafkin prijatelj i druge priče" (1970.), "Pernata kruna i druge priče" (1973.), a od kraćih romana ističu se "Sotona u Goraju" (1935.), "Lublinski čarobnjak" (1960.), "Rob" (1962.), "Neprijatelji: ljubavna priča" (1972.), "Šoša" (1978.).
U svojim delima većinom opisuje život poljskih Jevreja od 17. veka. do Drugog svetskog rata, jevrejskih emigranata u savremenom Njujorku pa tako u svojim dužim romanima - "Porodica Muškat" (1950.), "Dvorac" (1967.), "Imanje" (1969.) - često opisuje slomove tradicionalnih jevreskih porodica pod pritiskom asimilacije u novim, sekularnim sredinama.
Piše i priče za decu, npr. zbirku "Šlemijel je otišao u Varšavu i druge priče" (1968.) i memoarsku prozu "Ljubav i egzil" (1984.).