Predgovor drami Kromvel obrađena lektira književnika Viktora Igo. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
U Predgovoru drami Kromvel pisac u tekstu iznosi svoje kritičke stavove i donosi nam raspravu o grotesknom, o klasičnoj teoriji drame, dramskom jeziku i stilu. Groteskno je umetnički efekat koji daje upečatljiv efekat/izgled/doživljaj drami povezujući kontraste. Igo je protiv klasicističke teorije drame, odnosno ne podržava teoriju o tri dramska jedinstva. Jedinstvo mesta po njemu osiromašuje dramu, jedinstvo vremena po njemu nije logično, a jedino treba da postoji jedinstvo radnje. Pisac, između ostalog, iznosi i zahtev romantizma koji se zalaže za odbacivanje svih ograničenja koja dolaze iz spoljnog sveta. On teži slobodnom kreiranju dela u čijem centru je emocija.
Jedna od glavnih piščevih misli u Predgovoru jeste iznošenje odnosa i bliskosti između lepote i rugobe. On smatra da su oba aspekta pogodna za prikazivanje i da se ovaj vid kontrasta mora iznositi.
U prvom delu Predgovora pisac govori o razvoju civilizacije i knjizevnosti gde se ona dovodi u vezu sa prirodom. Govori nam o tome da nije sve na ovom svetu lepo, da se u životu mešaju smešno i tragično, dobro i zlo, svetlost i tama, da je prisutan i bitan kontrast.
Hugo, jedan od pisaca čije stavove navodi u tekstu, ovakav postupak naziva spajanje i kontrastiranje grotesknim. Upravo zbog nedovoljnog kontrastiranja Hugo zauzima skeptičan stav prema antici i drži da je hrišćanstvo otvorilo ljudima oči za nužni dualizam kao što su organska povezanost duše i tela, dobra i zla, uzvišenog i zemaljskog i slično. On smatra da Vilijam Šekspir predstavlja umetnički vrhunac prikazivanja tog istovremenog kontrasta i raznorodnosti ljdskog bića i života.
Kroz čitav tekst se uvode varijacije na ove teme.
U uvodnom delu teksta se govori o ljudima, o tome kako se ljudski rod menjao i razvijao. Govori nam kako je i poezija nastala zbog društva i kako je ono imalo uticaja na samu poeziju koja ima svoj temelj. Ti temelji su se postavljali vekovima i navode se tri svetska doba: period pre antike, koji naziva „prvobitno doba“, antičko doba i moderno doba.
U prvom dobu, sa nastankom čoveka rađa se i stvara se poezija, himna. Lira ima tri žice i govori se o tri komponente koje su u to vreme bile neophodne za stvaranje poezije, to su: Bog, duša i svemir. Čovek je u to doba živeo po svojoj volji, sve je bilo svima dostupno, nije bilo zakona i ograničenja. Porodica je osnov i čovek peva sa lakoćom, mlad je i liričan. Molitva je njegova osnovna pesma, on nema muka i ništa ga ne tišti. To je oda Knjige postanja.
U kasnijim vremenima sa stvaranjem plemena, nacije zemlja postaje naseljenija, ljudski rod se razvija i nema baš mesta za sve ljude. Počinju ratovi i borbe, pesništvo prati to doba i ta dešavanja, te se tako rađa epika, peva se o narodu i carstvima, rađa se Homer. Centralna tema je ep i on će zadržati svoj značaj kroz vekove, uz razne modifikacije. U antičkoj Grčkoj ep se penje na pozornicu. Junaci su heroji u borbama, polubogovi i bogovi. Pokretač radnje je proročanstvo, sila, dok nas u slikama pisac vodi u bitke, sahrane i popise raznih stvari. Hor je veoma bitan u ovo doba, mora se javiti na pozornici. Pisac taj hor vidi kao nekakvog posrednika između publike i prizora koji se dešava na sceni, on dopunjuje radnju, to je zapravo sam pesnik. Tako se razvija i tragedija koja ima iste mitove i katastrofe.
Sa daljim razvojem, preovladava spiritualno nad materijalnim, što je klica moderne civilizacije. Ono teži da obuhvati sve, i materijalno i duhovno, i razum i religiju, i dušu i telo. Pisac nam govori da je hrisćanstvo stvorilo novo osećanje, nešto između ozbiljnosti i tuge, to je seta. U ovim vremenima rađa se znatiželja i želja za istraživanjima. Iznosi se činjenica da nije sve na ovome svetu lepo, uvodi se kontrast, kao bitan faktor i tako se stvara groteska sa komedijom, ali se jasno stavlja do znanja da ni ona nije bez korena, da nije sasvim nepoznata.
Na taj način počinju da se stvaraju čitave parodije čovečanstva. Različite su promene groteske i različite mogućnosti tumačenja, bogatstvo varijacija je neiscrpno. Posle antike u kojoj je sve uzvišeno i lepo poželimo da se odmorimo od toga, i uzimamo grotesku kao trenutak predaha. Groteska se naglo širi, u million oblika. U antici se nikada ne bi mogli pojaviti lepotica i zver, dok ih romantičari stvaraju sa novim ostvarenjima. Tako se stvara drama i Šekspir koji stapa groteskno i uzvišeno.
Gore samo naveli tri doba, ona imaju po jednu formu koju neguju i stvaraju, prema hronologiji prvom dobu pripada oda koja ima elemente liričnosti, naivnosti, koja prikazuje idealno; zatim se stvara ep sa svojom jednostavnošću, uzvišenošću i prikazuje nam se veličanstveno; sa pojavom drame počinje se sa prikazivanjem života i istine, stvarnosti. Tako se u društvu prvo pripoveda ono što se sanja, zatim ono što se čini, a zatim se slika ono što se misli.
Drama u sebi poseduje sve elemente, sjedinuje odu i ep. Govori se o dva jedinstva, a ne tri kao u antici: o jedinstvu radnje i celine. Uopšteno pisac nam govori da ne treba imati nikakva ograničenja. Sve poteškoće umetnik sam treba da reši, ne treba poetika da isključuje pojedine elemente sama.
Pisac želi da nam pokaže kako nove ideje ne ruše umetnost, već je žele izgraditi kako bi bila još čvršća, izgraditi joj još jači temelj. Kroz čitav tekst se provlači ideja o svrsi umetnosti i drame. Drama treba da nam donese sliku života, ali i dramu savesti. Tako pesnik onda bira ono što je karakteristično, a ne samo ono što je lepo. Govori nam se o stilu drame, da bi on trebao biti slobodan, otvoren, iskren stih koji se ne ustručava bilo čega, koji treba da prelazi iz komedije u tragediju, iz uzvišenog u groteskno, da treba da bude veran temi, neiscrpan u raznolikosti obrta, jednom rečju sveobuhvatan.
Domet, odnosno značaj dela treba da se određuje perema njegovoj apsolutnoj vrednosti, manje je bitno u kom je obliku pisan.
Svako razdoblje ima svoje aktuelne ideje, pa tako se stvaraju nove reči i forme za te ideje, menja se jezik. Pisac nam u ovom Predgovoru iznosi svoje ideje, zalaže se za slobodu umetnosti koja bi trebalo da funkcioniše i da se stvara bez bilo kakavih zakona i pravila.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: predgovor drami (vrsta manifesta)
Vreme radnje: 19. vek
Tema: kritika teorije drame, jezika i stila
Ideja: neke od poruka koje možemo izvući iz Predgovora bi bile
- Treba se odreći starih klasičnih poetika i sistema.
- Ne postoje pravila i uzori.
- Postoje samo opšti zakoni prirode.
- Umetnik treba da se čuva podražavanja.
- Jezik se ne sme mnogo doterivati, ulepšavati i glačati.
- Stih drame treba da bude slobodan, otvoren, iskren kako bi drama imala što bolji efekat.
Prepričano delo, citati
Delo se može uslovno podeliti u nekoliko celina:
Prva celina
U prvom delu nam pisac govori o tri doba poezije, tri velike epohe sveta, odnosno tri doba civilizacije: prvobitno doba, koje je lirsko u kom se peva oda, peva se o večnosti (Adam); stari vek koji je epski, peva se epopeja, veliča se istorija (Ahil iz Ilijade); novi vek u kom je popularna drama, u njoj se prikazuje i slika život ljudi (Hamlet).
Druga celina
U narednom delu koji se može izdvojiti pisac nam predočava i govori o grotesknom: U početku se sve prikazivalo sa one lepše strane, prikazivalo se samo lepo, odbacivalo se sve ono što se nije odnosilo na jedan tip lepote i zbog toga je takav prikaz postao izveštačen i konvencionalan. Pisac govori da savremena muza stvari posmatra drugačije, ona je svesna da u prirodi jedno naspram drugog stoje lepo i ružno, da nakazno isto kao i lepo treba da se prikazuje i da groteskno može biti naličje uzvišenog.
U svim ovim suprotnostima i njihovom povezanošću nastaje nov oblik teksta – komedija. Spajanjem grotesknog i uzvišenog nastaje raznovrsnost oblika, ovakav način stvaranja je neiscrpan, što je u suprotnosti sa antičkim duhom. Moderan pisac groteskno ističe u prvi plan, ono je nakazno i užasno, ali sa druge strane komično i lakrdijaško. Pisac nam govori da je groteskno neiscrpan izvor koji je priroda mogla podariti čoveku:
„Kada se uzvišeno nadovezuje na uzvišeno ostavlja neugodan suprotan utisak, i čoveku je neophodno da se odmori od svega, pa čak i od lepog. Naprotiv, izgleda da je groteskno trenutah predaha, predmet poređenja, polazna tačka sa koje se sa svećijom i budnijom percepcijom možemo vinut ka lepom.“
Nova poezija stvara i lepo i ružno, sa jedne strane su tu Julija, Ofelija, Dezdemona, dok su sa druge stvorene ličnosti kao što su Tartif, Polonije, Figaro i drugi. Postoji ona strana kritičara koja govori da ružno nikako ne treba da bude predmet umetnosti, ali Igo na to odgovara:
„Tartif nije lep, Pursonjak nije otmen; Pursonjak i Tartif su izvanredni izdanci umetnosti.“
Treća celina
Što se tiče jedinstva vremena, mesta i radnje Viktor Igo ih odbacuje jer oni su neprirodni. Ne treba se ubacivati u okvire i kalupe, pesnik i pisac treba da osluškuju prirodu:
„Dostatno je, da bismo pokazali besmislenost pravila o dvama jedinstvima, navesti ovaj poslednji razlog, uzet iz same srži umetnosti. Postojanje je trećeg jedinstva, jedinstva radnje, prihvaćeno od svih jer ono proishodi iz jedne činjenice: ni oko ni ljudski um ne bi mogli najedamput obuhvatiti više od jedne celine. To je jedinstvo također toliko potrebno koliko su druga dva nekorisna.“
Četvrta celina
Pisac nam dalje iznosi činjenicu da je veoma bitno da se pisac čuva podražavanja.
Peta celina
Dalje nam pisac govori o realnosti u umetnosti, zapravo o naravu i umetnosti:
„Moramo, dakle priznati ili nam preti besmislica, da su područje umetnosti i područje naravi potpuno odvojena. Narav i umetnost dve su stvari, bez čega ili jedna ili druga ne bi postojala. Umjetnost povrh svega idealnog djela ima i svoj zemaljski dio… Ona mora za svoja najhirovitija stvaranja pretakati oblike, izvedena sredstva, cijelu jednu građu. Za genija to su instrumenti; za osrednjost – oruđa.“
Šesta celina
U ovoj celini Igo nastavlja da govori o stilu drame. Traži se otvoren i slobodan i iskren stih koji se usuđuje sve kazati bez obazrivosti, sve izraziti bez nenaravnosti koji bi naravnim korakom prelazio od komedije u tragediju, od uzvišenog u groteskno.
Sedma celina
U narednom segmentu se govori o slobodi jezika. Savaka epoha ima svoje ideje, pa tako i određene reči i termini imaju svoje posebno mesto. Reči imaju posebnu i veliku vrednost, od njih nastaje delo i kako ih pisac upotrebi i iskoristi zavisi vrednost samog dela.
Osma celina
U poslednjem segmentu pisac iznosi svoje lično mišljenje, ne želeći da navodi druge pisce, kritičare i autoritete, niti da svoje iskaze potkrepljuje citatima:
„Pisac ove knjige evo će uskoro iscrpiti sve što je imao čitatelju reći. On ne zna kako će kritika primiti i ovu dramu i ove sažete ideje, lišene njihovih ukrasnih vjenčića, osiromašene za njihove ogranke, prikupljene u trku i žurbi da ih se završi… Ko što danas postoji stari politički režim, tako postoji i stari književni režim. Proteklo stoljeće još uvek gotovo svom svojom težinom pritišće novo. Ono ga tlači, navlastito u kritici.“
Beleške o piscu
Viktor Igo rodio se 26. februara 1802. godine. Bio je francuski pesnik, dramatičar i romanopisac. Vodeći je romantičar Francuske. Rodio se u porodici visokog Napoleonovog oficira.
Delovao je aktivno i stvaralački u literaturi šezdeset godina. Uz to, delovao je i prije i posle romantizma, kao i nakon 1850. godine. Nadživeo je i romantizam i realizam. Savremenik je naturalizma i simbolizma.
Nakon što su mu se roditelji rastali, živeo je s majkom. Zahvaljući ocu i njegovoj službi neko je vreme živeo u Italiji i u Španiji. 1841. godine postao je član Francuske akademije i sve više je sudelovao u političkom životu. Napustio je Francusku zbog neslaganja s tadašnjim režimom, a kao posledica toga bilo je i dvanaestogodišnje ćutanje.
1822. godine izdao je prvu pesničku zbirku „Ode i različite pesme“. Napisao je mnogo drama, eseja, romana, manifesta i drama. U delima je obradio socijalna i politička pitanja svoga doba.
Njegova najpoznatija dela su romani: „Jadnici“ i „Zvonar Bogorodičine crkve u u Parizu“. Od ostalih dela ističu se: „Čovek koji se smeje“, „Rabotnici na moru“, „Dvadeset treća“, „Kralj se zabavlja“, „Ruj Blaz“, „Angelo“ i mnoga druga.
Umro je 22. maja 1885. godine u Parizu.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor