Kroz vasionu i vekove obrađena lektira književnika Milutina Milankovića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi. Analiza dela Delo Milutina Milankovića Kroz vasionu i vekove pripada naučno-popularnoj ili književno-naučnoj prozi u kojoj se teži … [više]
Milutin Milanković
Milutin Milanković je rođen 28. maja 1879. godine u Dalju, selu blizu Osijeka u Austrougarskoj (sada Hrvatskoj). Srpski je matematičar i geofizičar, poznat po svom radu koji povezuje dugoročne klimatske promene sa astronomskim faktorima koji utiču na količinu solarne energije primljene na Zemljinu površinu. Njegove ideje su objavljene u nizu radova i na kraju su spojene u njegovoj uticajnoj knjizi "Kanon der Erdbestrahlung und seine Anvendung auf das Eiszeitenproblem" (1941; Kanon izolacije i problem ledenog doba).
Milanković je rođen u velikoj dobrostojećoj porodici. Nakon lokalnog školovanja, sa 17 godina otputovao je u Beč da studira inženjerstvo na Technische Hochschule (Tehnički Univerzitet). Nakon što je diplomirao i uzeo kratak predah od vojne službe, vratio se u Beč i doktorirao 1904. godine za teorijska istraživanja betona i projektovanje betonskih konstrukcija što je dovelo do uspešne, ali kratke karijere kao inženjer koji je radio na složenim projektima širom Austrougarskog carstva. Tokom ovog perioda, osmislio je i patentirao nove pristupe betonskoj gradnji.
1909. godine Milanković je napustio Beč i zauzeo mesto profesora primenjene matematike na Univerzitetu u Beogradu, gde je ostao do penzionisanja 46 godina kasnije. Bio je popularan učitelj, ali njegova prava strast bilo je istraživanje. Pokušao je da svoje matematičke veštine primeni na područja koja još nisu detaljno proučena. Milanković je, rekao je, želeo da pronađe "obradivo polje" koje bi mogao da "obradi svojim matematičkim alatima", a našao ga je u meteorologiji, koja je u to vreme bila pretežno empirijska nauka - to jest, nauka koja se oslanjala na posmatranje.
Milankovićev cilj je bio da izračuna temperaturu na različitim tačkama Zemljine površine u različito doba godine prema aksiomima ili prvim principima što je bio veliki problem. Međutim, njegovi početni proračuni, objavljeni u "Theorie mathematikue des phenomenes thermikues produits par la radiation solaire" (1920; "Matematička teorija toplotnih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjem"), dali su rezultate koji su otprilike u skladu sa empirijskim podacima o temperaturama s početka 20. veka., i time odmah privukao pažnju meteorologa. Godine 1924., u saradnji sa nemačkim meteorologom Vladimirom Koppenom i nemačkim geofizičarom Alfredom Vegenerom, koji je tada radio na uzrocima ledenih doba, Milanković je produžio svoje dugogodišnje proračune stotinama hiljada godina u prošlost kako bi procenio efekat poznatih promene u tri astronomska parametra: nagib, os rotacije Zemlje, precesija (kretanje nalik oscilaciji) ose rotacije i ekscentricitet (mera eliptičnog oblika) Zemljine orbite oko Sunca. Ova tri parametra određuju količinu solarne insolacije koja udara o površinu Zemlje na različitim geografskim širinama u različito doba godine. Budući da rade u različitim vremenskim okvirima, parametri utiču na klimu interakcijom na način koji ponekad povećava, a ponekad smanjuje insolaciju na određenoj lokaciji.
Milanković je neumorno radio na izgradnji krivulja zračenja na geografskim širinama od 55°, 60° i 65°N - za koje se smatralo da su najvažnije za uticaj na napredovanje i povlačenje velikih ledenih kapa na severnoj hemisferi - koje su se pojavile u "Die Klimate der geologischen Vorzeit" (1924.; "Klima geološke prošlosti") autora Vegenera i Koppena. Krivulje za odabrane niže geografske širine predstavljene su u Milankovićevoj "Mathematische Klimalehre und astronomische Theorie der Klimaschvankungen" (1930.; "Matematička klimatologija i astronomska teorija klimatskih promena"). Oba skupa proračuna sadržana su u njegovom remek-delu, "Canon", 1941.
Milankovićev rad bio je osporavan tokom pedesetih godina i ubrzo je pao u zaborav. Većina naučnika smatrala je da su Milankovićeve predviđene promene temperature premale da bi koreografirale napredovanje i povlačenje glečera. Možda je još važnije to što se za nekoliko evropskih glacijalnih naslaga sa godinama koje su se podudarale sa Milankovićevim predviđenim hladnim periodima pokazalo da nema nikakvih ledeničkih naslaga, a ovaj razvoj bacio je sumnju na glavne dokaze koji potkrepljuju njegovu teoriju.
Njegov rad je, međutim, potvrđen sedamdesetih godina prošlog veka. Dubinske studije visoke rezolucije potvrdile su da glacijalni periodi, odraženi u temperaturama morske vode, tačno slede Milankovićeva predviđanja u poslednjih milion godina. Ove studije su dale dokaze o cikličnim klimatskim promenama u prošlosti sa periodima od približno 100.000, 41.000 i 23.000 godina, koji se poklapaju sa astronomskim ciklusima u ekscentričnosti, aksijalnom nagibu i precesiji. Astronomske vremenske varijacije solarnog zračenja danas su poznate kao Milankovićevi ciklusi.
Milanković je bio zainteresovan da nauku učini dostupnom nenaučnicima. Nekoliko godina tokom 1920-ih, pisao je mesečno "pismo" u jednom srpskom časopisu jednom mladom zamišljenom prijatelju, opisujući mentalna putovanja u prošlost kako bi posetio poznate naučnike i istražio njihove ideje, posebno u vezi sa astronomijom. Pisma su kasnije prikupljena i objavljena kao knjiga "Kroz vasionu i vekove: pisma astronoma", 1928.
Umro je 12. decembra 1958. u Beogradu, u Jugoslaviji (sada Srbiji).