• BA
  • DE
  • EN
  • HR
  • IT
  • RS
  • SI

Lektire.rs

Pomoć kod pisanja lektira

  • Naslovna
  • Knjige
  • Lektire
  • Pesme
  • Narodne pesme
  • Biografije
  • Književnost
Priprema i konzerviranje hrane za zimnicu >>

Nemušti jezik

Digitalna knjiga / Vuk Karadžić

Nemušti jezik je narodna bajka koju je zapisao Vuk Stefanović Karadžić. Pročitajte originalnu celu priču onlajn! Delo je objavljeno 1853. godine u zbirci Srpske narodne pripovijetke.

Analiza dela Nemušti jezik >>

U nekakva čoveka bio jedan čoban koji ga je mnogo godina verno i pošteno služio. Jednom idući za ovcama čuje u šumi neku pisku, a ne znadijaše šta je. Na taj glas otide on u šumu da vidi šta je. Kad tamo, ali se zapožarilo pa u požaru zmija pišti.

Kad čoban to vidi, stane da gleda šta će zmija raditi, jer se oko nje sa sviju strana bilo zapožarilo, i požar se jednako k njoj primicao. Onda zmija poviče iz požara: „Čobane, za Boga, izbavi me iz ove vatre!“ Onda joj čoban pruži svoj štap preko vatre, a ona po štapu izađe, pa njemu na ruku, pa po ruci domili do vrata i savije mu se oko vrata.

Kad čoban to vidi, nađe se u čudu, pa reče zmiji: „Šta je to u zao čas! ja tebe izbavih a sebe pogubih.“ Zmija mu odgovori: „Ne boj se ništa, nego me nosi kući mome ocu. Moj je otac zmijinji car.“

Onda joj se čoban stače moliti i izgovarati da ne može ostaviti svojih ovaca, a zmija mu reče: „Ne brini se ni malo za ovce; ovcama ne će bita ništa; samo hajde što brže.“ Onda čoban pođe sa zmijom kroz šumu i najposle dođe na jednu kapiju koja je bila od samih zmija.

Kad dođu tu, zmija na vratu čobanovu zvizne, a zmije se sve odmah raspletu. Onda zmija reče čobanu: „Kad dođemo u dvor k mome ocu, on će tebi davati štagod zaišteš: srebra, zlata i kamenja dragoga, ali ti ne uzimaj ništa, nego išti nemušti jezik. On će se dugo zatezati, ali će ti najposle opet dati.“ U tome pođu u dvor k ocu, i otac plačući zapita zmiju: „Za Boga, sinko! gde si?“ A ona mu kaže sve po redu kako je bio opkolio požar i kako je čoban izbavio. Onda car zmijinji reče čobanu: „Šta ćeš da ti dam za to što si mi sina izbavio?“ Čoban odgovori: „Ništa drugo ne ću, nego da mi daš nemušti jezik.“ A car reče: „Nije to za tebe, jer da ti to dam, pa da kome kažeš, ti bi odmah umro, nego išti drugo štagod hoćeš daću ti.“ Na to mu čoban odgovori: „Ako ćeš mi što dati, daj mi nemušti jezik, ako li mi to ne daš, a ti s Bogom ostaj! meni drugo ne treba ništa.“ Pa pođe da ide.

Onda ga car vrati natrag govoreći mu: „Stani! hodi ovamo, kad baš to hoćeš:. Zini.“ Čoban zine, a zmijinji mu car pljune u usta, pa mu reče: „Sada ti pljuni meni u usta.“ Čoban mu pljune u usta, a zmijinji car opet čobaninu. I tako tri puta pljunu jedan drugome u usta, pa mu onda zmijinji car reče: „Sad imaš nemušti jezik. Idi s Bogom, ali za glavu svoju nikom ne kazuj, jer ako kažeš kome god, odmah ćeš umreti.“ Čoban pođe kroz šumu, i idući čujaše i razumevaše sve što govore tice i trave i sve što je na svetu.

Kad dođe k ovcama i nađe ih sve na broju i na miru, leže malo da se odmori. Tek što legne, ali dolete dva gavrana te padnu na jedno drvo i počnu se razgovarati svojim jezikom govoreći: „Kad bi znao ovaj čoban, ovde gde leži ono crno šilježe ima u zemlji pun podrum srebra i zlata.“ Čoban kad čuje to, otide svome gospodaru te mu kaže, a gospodar dotera kola pa otkopaju vrata od podruma i krenu blago kući. Ovaj je gospodar bio pošten čovek pa sve blago dade čobanu govoreći mu: „Evo sinko, ovo je sve tvoje blago, to je tebi Bog dao. Nego ti načini sebi kuću pa se ženi, te živi s otim blagom.“ Čoban uzme blago, načini kuću, i oženivši se stane živeti, i malo po malo iziđe on najbogatiji čovek – ne samo u onome selu nego u svoj okolini nije ga bilo. Imao je svoga ovčara, govedara, konjušara, svinjara, mnogu imovinu i veliko bogatstvo.

Jednom licem na Božić reče on svojoj ženi: „Spremi vina i rakije i svega što treba, pa ćemo sutra ići na salaš da nosimo pastirima neka se i oni provesele.“ Žena ga posluša i uradi sve kako je zapovedio. Kad sutradan otidu na salaš, onda gazda u veče kaže svima pastirima: „Sad svi skupite se, pa jedite i pijte i veselite se, a ja ću biti kod stoke svu noć.“ I tako gazda ostade i ostane kod stoke.

Kad je bilo oko ponoći, ali kurjaci zaurlaju, a psi zalaju: kurjaci govore svojim jezikom: „Možemo li doći da učinimo štetu, pa će biti mesa i vama?“ A psi odgovaraju svojim jezikom: „Dođite da bismo se i mi najeli!“ Ali među psima bijaše jedan matori pas koji samo još dva zuba imadijaše u glavi. Onaj matori pas stane govoriti kurjacima: „Tamo njima to i to! Dok su još ova dva zuba meni u glavi, ne ćete vi učiniti štete mome gospodaru.“ A to gazda sve sluša i razume što oni govore.

Kad ujutru svane, onda gazda zapovedi da sve pse potuku samo onoga matoroga psa da ostave. Sluge stanu govoriti: „Za Boga, gospodaru, šteta je!“ A gazda im odgovori: „Što rekoh to da učinite.“ Pa se opravi sa ženom kući, i pođu na konjma: pod njime bijaše konj, a pod ženom kobila. Idući tako čovek izmakne napred, a žena zaostane. Onda konj pod čovekom zarže: konj veli kobili: „Hajde brže! što si ostala!“ A kobila odgovara: „E, lasno je tebi: ti nosiš jednoga gospodara, a ja troje: nosim gazdaricu, i u njoj dete, pa u sebi ždrebe.“

Na to se čovek obazre i nasmeje, a žena to opazi, pa brže obode kobilu i stigne čoveka pa ga zapita za što se nasmeja. On joj odgovori: „Ni za što, samo onako.“ Ali ženi ne bude to dosta nego saleti muža da joj kaže za što se nasmejao.

On se stane braniti: „Prođi me se, ženo, Bog s tobom! što ti je? ne znam ni sam.“ Ali što se on više branjaše, ona sve više navaljivaše nanj da joj kaže za što se nasmejao. Najposle joj čovek reče: „Ako ti kažem, ja ću odmah umreti.“ Ona opet ni za to ne mareći jednako navali govoreći da drukčije ne može biti nego da joj kaže.

U tom dođu kući. Odsednuvši s konja, čovek odmah naruči mrtvački sanduk i kad bude gotov, metne ga pred kuću pa kaže ženi: „Evo sad ću leći u sanduk pa da ti kažem za što sam se nasmejao; ali kako ti kažem, odmah ću umreti.“

I tako legne u sanduk, pa još jedan put obazre se oko sebe, kad ali onaj matori pas došao od stoke i seo mu čelo glave pa plače. Čovek opazivši to reče ženi: „Donesi jedan komad hleba te podaj tome psu.“ Žena donese komad hleba i baci pred psa, ali pas ne će ni da gledi, a petao dođe i stane kljuvati u komad; onda pas reče petlu: „Nesrećo nesita! tebi je do jela, a vidiš gde gazda hoće da umre!“ A petao mu odgovori: „Pa nek umre kad je lud. U mene ima sto žena, pa ih svabim sve na jedno zrno proje kad gde nađem, a kad one dođu, ja ga prožderem; ako li se koja stade srditi, ja je odmah kljunom; a on nije vredan jednu da umiri.“

Kad to čovek čuje, on ustane iz sanduka, pa uzme batinu i dozove ženu u sobu: „Hodi ženo da ti kažem.“ Pa sve batinom po njoj: „Eto to je, ženo! Eto to je, ženo!“ I tako se žena smiri i nikad ga više ne zapita da joj kaže za što se smejao.

Srpske narodne pripovijetke, 1853.

Ostavite odgovor Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top autori

Aleksandar Sergejevič Puškin Anton Pavlovič Čehov Biblija Braća Grim Branislav Nušić Branko Ćopić Desanka Maksimović Dušan Radović Đura Jakšić Grozdana Olujić Hans Kristijan Andersen Ivo Andrić Jovan Dučić Jovan Jovanović Zmaj Miloš Crnjanski Miodrag Pavlović Molijer Narodna pesma Narodna priča Šarl Pero Stevan Raičković Vasko Popa Vilijam Šekspir Vojislav Ilić Vuk Stefanović Karadžić
Spisak svih autora >>

Poslednje objave

Kandid ili Optimizam

Srećni princ

Robinzon Kruso

Glava šećera

Junak našeg doba

Stolice

Devojčica sa šibicama

Žitije svetog Save

Marko Kraljević i Musa kesedžija

Kosovka devojka

Informacije

  • O nama
  • Impresum
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja

Korisno

  • Analize pesama
  • Analize narodnih pesama
  • Biografije književnika
  • Digitalne knjige
  • Književni pojmovi
  • Naručite novu lektiru

Lektire

  • Po autorima
  • Po abecedi
  • Po razredima
  • Pesme

Mreža portala

  • Bajke.rs
  • Molitva.rs
  • Poezija.info
  • Poznati.info

Copyright © 2015.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava zadržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija