Mojsije

Poezija Silvija Strahimira Kranjčevića podrazumeva početno mladalačko razdoblje iz kojeg dolazi zbirka pesama „Bugarkinje“, zatim razdoblje klasičnog stvaralaštva sa zbirkom „Izabrane pjesme“ koje su potvrdile status koji je Kranjčević imao među tadašnjim pesnicima i kasnije razdoblje s „Trzajima“ obilježeno najviše pesimizmom te određenim dogmama.

Delovanju Silvija Strahimira Kranjčevića predhodilo je razdoblje „suše“ u hrvatskoj književnosti, kada je književnost ostala bez cele jedne generacije književnika poput Andrije Palmovića i Augusta Šenoe.

Zbog toga je razdoblje koje obuhvata, 80-e godine 19. veka, bilo obeleženo delovanjem Augusta Harambašića i njegove poezije. On se smatra poslednjim predstavnikom preporoda u književnosti koji je insistirao na ljubavnoj i rodoljubivoj poeziji.

Upravo se prva zbirka pesama od Kranjčevića temelji na pragmatici na kojoj je insistirao Harambašić. Ali uz pomoć dveju komponenti Kranjčević se odvaja od ovog istomišljenika i uzora Harambašića.

Uprkos tome što je preuzeo uobičajene metafore iz prethodnog razdoblja, uveo je i socijalne motive u skladu s novim vremenom koje je nastupilo i iz kojeg dolaze dela poput: „Najveći mučenik“, „Plaća pravde“ te „Radnik“.

Pesma „Mojsije“ koja se smatra ambicioznim delom predstavljala je raskid sa Šenoovom poetikom koja se posvetila stvaranju hrvatske kulture i nacije te otvaranje književnosti drugim zadacima.

Mojsije – analiza pesme

„…Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehova,
Što geniji ga nose u srcu;
“O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi,
Neg ti uz pune lonce misirske!…“

U skladu s razvojem književnosti u 19. veku najvažnijom se smatra jedna od najdubljih i najambicioznijih Kranjčevićevih pesama, „Mojsije“. Radi se o pesmi poznatoj po dvodelnom tekstu kada je u pitanju žanr.

Kranjčević je u pesmi „Mojsije“ koristio narativne postupke koji su bili prisutni i u ostalim tekstovima sa prepoznatljivom biblijskom temom i podtekstom. Kako je zamišljena pesma.

Silvije Kranjčević je imao viziju koju je želeo preneti na papir, pa je tako osmislio pesmu u obliku razgovora između Jahvea (starozavjetnog Boga) i Mojsija.

Za pesmu je preuzeo likove iz Biblije, gdje je Mojsije predstavljen kao prorok i zakonodavac starih Židova, koji je svoj narod izveo iz ropstva i doveo u obećanu zemlju. U Hanaan na kraju nitko nije ušao.

U pesmi je više toga dovedeno u pitanje, a što je tada imalo čvrste temelje. U pitanje se doveo kanon koji je bio prisutan kao vladajući u razdoblju delovanja od Preporoda do Kranjčevića, a što je sam Silvije prihvatio  u poznatoj zbirci pesama „Bugarkinje“ i polako obogatio mit iz Biblije.

U pesmi „Mojsije“ istaknuta je uloga proroka koji više nije idealizovan nego je izložen od strane kolektiva i stavljen pred ruglo. Prorok više nije onaj koji je siguran u ispravnost svega što radi pa tako i svoje misije.

Zbog nacionalne teme iz povesti te dubine i načina kako je napisana, spomenuta pesma je doživljena i opisana kao tekst koji se nastavlja na poznate Šenoove povestice i to kada je u pitanju žanr, jedino što je ovde promenjena funkcija.

Za razliku od Kranjčevića koji je Mojsija doživeo kao način da se Biblija drugačije protumači i tako istakne pokušaj rasvjetljivanja istine, August Šenoa je povestice doživeo kao najbolji način da upozna javnost s određenim temama, oslanjajući se pritom i na optimizam pa i onda kada se govori o tragičnim događajima.

Beleška o autoru

Silvije Strahimir Kranjčević se smatra jednim od najznačajnijih pesnika iz razdoblja realizma koji je iza sebe ostavio veliko nasleđe. Rođen je 17. Februara 1865. godine u Senju gde je završio Pučku školu i osam razreda gimanzije. Zbog buntovnog karaktera na kraju nije maturirao.

Budući da nije maturirao 1883. godine je bio primoran provesti dva meseca u semeništu u Senju, a nakon toga još šest meseci u Rimu, unutar poznate obrazovne ustanove Collegium Germanico-Hungaricum. Zahvaljujući pomoći biskupa Strosmajera Silvije se rešio svećeničkog poziva. Na biskupovu intervenciju Silvije se upisao na kurs za učitelja.

Kada se vratio iz Rima neko je vreme proveo u Zagrebu i družio se s književnicima koji su pratili koncepte pravaške političke orjentacije. U tom je periodu počeo pripremati prvu zbirku pjesama „Bugarkinje“. Ona je objavljena na kraju 1885. godine.

Nakon neuspelog pokušaja da pronađe mesto učitelja u Senju, 1886. godine odlazi u Bosnu, a do 1893. godine radi na nekoliko različitih lokacija kao što su Sarajevo, Mostar i Livno. U Sarajevu je na ostao do kraja svog života.

U tamošnji grad je došao 1893. godine na nagovor Koste Hormana kojeg su austrijske vlasti imenovale za poverenika kulture. Iako je Horman pokrenuo časopis „Nada“ čija je prvotna uloga bila da se istakne kao režimski list koji je trebao djelovati na području Bosne i Hercegovine, glavni urednik bio je Kranjčević koji je u devet godina koliko je „Nada“ izlazila, stvorio jedan od najkvalitetnijih časopisa bivše Jugoslavije.

Kada je časopis prestao da izlazi Kranjčević je 1904. godine počeo vršiti funkciju direktora u trgovačkoj školi. Zbog teške bolesti otišao je u Beč kako bi se izlečio, ali nažalost nije uspeo. Umro je 29. oktobra 1908. godine u Sarajevu. Dok je boravio u Sarajevu u Zagrebu su izašle „Izabrane pjesme“, a treća zbirka „Trzaji“ objavljena je u Tuzli.