Ma boheme obrađena lektira književnika Radeta Drainca. Lektira sadrži detaljnu analizu pesme, analizu dela, književne elemente i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletnu pesmu Ma boheme >>
Analiza dela
Ma boheme pesma je Radeta Drainca nastala 1927. godine u kojoj se kao osnovna nit proteže misao o samoći i priviđenjima. Rade Drainac pripada najistaknutijim pesnicima srpske književnosti između dva rata. Ključni motivi njegove poezije ogledaju se u motivma urbanog bunta, revolta, skitništva, unutrašnje borbe. Stihovi pesama Radeta Drainca su slobodni, ritmični, u njema nedostaje klasična metrika ali ga to ne sprečava da stvara melodične pesme. Ponekad je u njegovim pesmama prisutna ironija ili cinizam do mere egoističnosti.
Pesma Ma boheme u svom nazivu nosi francuski izraz boheme koji označava osobu koja živi neregularnim, nekonformističkim, bezbrižnim životom.
Boemstvo, s druge strane, naziv je za način života odnosno pojedinačan stav čoveka prema postojećem stanju u društvu. Progresivno shvatanje boemstva ogleda se u njegovoj pobuni protiv opšteprihvaćenih formi građanskog društva, u traženj novih umetničkih formi kao i u neprekidnoj borbi za slobodu.
Ovakav način života može podrazumevati i potpuno povlačenje iz društvenog života, odustvo osećanja odgovornosti, ekscentrično i ekstravagantno ponašanje koje, obično, vodi u osećanje beznađa i praznine.
Sve ovo je prisutno u poeziji Radeta Drainca a naročito u njegovoj pesmi Ma boheme koja zapravo opisuje ovakav način života. Pesma je sastavljena od osam strofa, potpuno slobodnog stiha ali svojevrsne ritmičnosti i melodije. U pesmi se, kroz svaki stih, može videti obilje životnog iskustva, nekoga ko sebe naziva boemom i nekoga ko boem zaista i jeste.
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: lirska pesma
Stih: slobodan stih od osam strofa
Rima: slobodna
Vreme radnje: noć
Mesto radnje: grad
Tema: pobuna protiv opšteprihvatanih formi građanskog društva, traženje novih umetničkih formi i neprekidna borba za slobodu
Ideja: odustvo osećanja odgovornosti, ekscentrično i ekstravagantno ponašanje obično vodi u osećanje beznađa i praznine
Analiza pesme, citati
Na samom početku pesme, uviđamo u čemu se ogleda boemski način života. To je noćni život, život u senci uz pratnju meseca. Pesma počinje stihovima:
Ukorak, mesec, senka i ja, sa snom što na mansardi trune.
O ulice, kafane, jesenji kišni bulevari!
Lirski subjekat prate mesec i senke. Mesec kao svedok njegovog izobilnog noćnog života, i senke kao sećanja na događaje koje je proživeo uživajući u obilju urbanog okruženja. Vidimo da lirski subjekat sa mansarde posmatra okolinu i svaki detalj koji nam predstavlja, zapravo govori o njegovom načinu života. Prvu strofu završava sa dunje ranke, kruške karamanke kao da u tom svom izobilnom gradskom životu, na boemski način života ga tera upravo ono ruralno u njemu, zbog toga neizostavlja da, kao kroz podsmeh i čežnju napomene i stihove poznate narodne pesme, odnosno dva poznata motiva iz narodnih pesama, a to su dunje ranke i kruške karamanke.
U drugoj strofi nas upućuje na štap, koji je, prema njegovim rečima težak, ali njegov rođeni drug. To što je štap kojeg su gospoda u to vreme nosila težak, govori o tome da je njegov način života bio iscrpljujući, i, s druge strane, da možda nije više za njega. Ono što ga je nekada razveseljavalo sada je teško, i pesme su mu prezrive, to vidimo iz stiha:
…Prezriva serenade bolešljivog kašljucanja
Ispod bogataških zastrtih prozora!
A gore tri laka oblaka u zlatnom tonu
Senkom paukove mreže krstare iznad rodnih gora.
I sat kašlje iznad tornja katedrale…
Vidimo da je u ovom momentu, lirski subjekat rezigniran, za njega je serenada samo bolešljivo kašljucanje, ispod bogataških prozora, čime želi da nas uputi na njegovo poimanje besmislenog iskorišćavanja umetnosti i manira od strane bogatih ljudi. Kao i njihovu prividnu pobožnost jer i sat kašlje sa tornja katedrale kao da je svet u kome on živi, zapravo bolestan.
U sledećoj strofi nas uvodi u umiranje boemskog života, odnosno u umiranje radosti:
Zadremao je stari svirač na bolesnoj violi i zadnji boem
Izašao iz kafane
Mračne su stepenice uz nebo ka sanjivoj mansardi.
O, tužni zidovi što opominju na ludo ubijane dane
Sa beskućnim drugarima, šareni kao leopardi.
To kandilo gori u vratarevoj sobi i dete jedno plače
Noć da rasani,
Dani, moji dani, kao lišće razvejani.
Ovde nas upućuje na tugu i beznadežnost boemskog života, i mračne stepenice koje se penju uz nebo, samo dočaravaju tamu koju čovek/boem nosi u duši i koja ga vodi i podstrekuje na takav život. Personifikacijom tužnih zidova, koji opominju na ludo ubijane dane, lirski subjekat želi da istakne žalost za potrošenom mladošću koja se ne može vratiti, jer dani su ludo ubijeni, beskorisno potrošeni boemštinom.
Boemi se često druže sa beskućnicima, koji su, kako lirski subjekat kaže šareni kao leopardi, znači, raznovrsni karakteri koji se samo na ulici, među beskućnicima mogu sresti. Lirski subjekat primećuje plač deteta koji treba da razbije monotoniju njegovih nagomilanih negativnih misli, da bi, na kraju strofe zažalio za svojim uludo potrošenim danima.
Dalje, lirski subjekat primećuje nebo i telgrafske žice, ono što je karakteristika udobne gradske sredine koju on nije koristio na ispravan način. U prisustvu bola, njegovo lice je bledo, i on čezne za daljinom i svojom romantičnom ljubavlju. Na mladost ga podseća stari kaput koji visi na zidu i velurske pantalone, gde nam daje mogućnost da naslutimo kako boem izgleda i gde se on kreće, na kakvim važnim mestima je, zajedno sa njim, bila njegova divna garderoba vagabunde iz mladalačkih dana.
Ne skriva da je bio buntovnik, seća se sa nostalgijom jeseni Pariza i noći Firence, Peladana, Liverpula i svih mesta o kojima je maštao. To vidimo iz stihova:
…Trune mrtav moj lirski san na ostrvu Fidži i
Melanezijski argipelag…
Za njega je takav način života sada prezren iako ga se s nostalgijom seća, u svim njegovim sećanjima prožeto je osećanje bola, smrti i nestajanja, kao u grobnici egipatskih kraljeva na plafonu u sanjarijama ispisan je životopis moj – njegov mladalački život je sada daleko od njega, a poredeći ga sa grobnicom faraona, on želi da pokaže kako je taj život bio izutetno bogat iskustvom. Iskustvom koje mu sada ničemu ne služi osim da ga rastuži jer uviđa das u ti dani uludo protraćeni, da je mladost prošla uzalud.
Pesma završava strofom:
…O ne! Živelo se sa refrenom večnim iz nenadmašne poeme.
Druže, Drainče! zatvori prozor na srcu i na mansardi,
Veliko jutro što dolazi sa umrljanom zorom kao šifonsko platno
Kao čadsko jezero osećanja čista,
Video bi da je tu godine proveo pesnik koji nije
trebalo nikad ništa da napiše,
U Zateći će smrt tvoju kao mrlju prave linije
Koju je podvuklo nadvremensko klatno.
Na kraju samo samoprezir. Lirski subjekat se sebi obraća u trećem licu želeći da sećanja na prošli život i njegov neupseh nestanu. O sebi govori da je pesnik koji nije trebalo nikad ništa da napiše i kako će njegova smrt biti nezapažena.
Suočava se sa sopstvenom degradacijom, sa neuspehom kojeg samo on takvim vidi, i sa bojazni da će biti zaboravljen. Uz osećanje da je nevažan, prekorno se odnosi i prema svom literarnom radu, ističući da nije trebalo nikada ništa da napiše, iz čega se vidi bol i revolt jer nije bio zadovoljan prihvatanjem njegovih pesama od strane šire publike.
U tome svemu, krivi svoj način života, koji se ogleda u boemskom življenju, a koji je sada za njega dalek, težak, pust, beznadežan i, na kraju krajeva, bespotreban. Pogrešan put koji bi trebalo da se završi smrću koja nikoga neće potresti.
Beleške o piscu
Pravo ime Radeta Drainca je Radojko Jovanović. Rođen je 26. avgusta 1899. godine u selu Trbunju, u Toplici. Učio je školu u Kruševcu i Parizu gde je 1922. godine pokrenuo časopis Hipnos.
Kao šesnaestogodišnji mladić 1915. godine, povlačio se sa srpskom vojskom, prešao je Albaniju, i kao većina izbegličke dece nastavio školovanje i Nici, u Bolijeu.
Po završetku školovanja našao se u Parizu, nakon čega se vraća u otadžbinu. U periodu između dva svetska rata bavio se novinarstvom, radeći u beogradskim listovima.Prvu knjigu pesama „Afroditin vrt“ štampao je 1921. godine u Prokuplju.
1919. godine objavljuje poeziju u časopisu Epoha, dok zbirku stihova Modri smeh objavljuje u Beogradu sa potpisom Rad. Jovanović. 1922. pokreće časopis Hipnos i objavljuje program Hipnizma i tada se prvi put potpisuje kao Rade Drainac.
Usled bolesti, od 1942. boravio je u sanatorijumu kod Soko Banje. Povremeno ga je posećivao i Ivo Andrić. Bolestan od tuberkuloze koja je bila u podmaklom stadijumu vraća se u Beograd, u državnu bolnicu gde je i umro 1. maja 1943. godine. Kako je bio siromašan sahranjen je o državnom trošku na Novom groblju uz recitaciju njegove pesme Nirvana.
Objavio je sledeće knjige: Modri smeh pesme, Afroditin vrt, Voz odlazi, Erotikon, Lirske minijature, Dve avanturističke poeme, Bandit ili pesnik, Srce na pazaru, Španski zid, Rasvetljenje, Dragoljub Jovanović ili seljački Napoleon, Uzurpatori, Osvrti, Ulis, Čovek peva, Dah zemlje.
Drainac je pesnik sa srcem i nije imao šta da traži po hladnim prostorima svemira. On bi da napravi geografsku kartu od svoje kože i da gađa čitaoca otrovnom strelom u levo oko. Njegova velika iluzija bilo je imaginarno putovanje po globusu. Drama njegova je ležala u skučenosti balkanske prestonice i on je morao imaginacijom putovati.
Njemu ništa nije toliko odgovaralo kao mogućnost za bekstvom. Ponekad je za pesnika uobičajeno da se kaže da celoga života piše jednu pesmu, to jest, traga za svojom pravom i najboljom pesmom. Za Drainca bi se moglo reći da se stiče utisak da on zapravo celog života i jeste pisao jednu pesmu.
Ostavite odgovor