Kralj Betajnove drama je Ivana Cankara koja progovara o klasnim razlikama. Glavni likovi drame su Jožef Kantor i Maks Krnec. Kantor je predstavnik bogatih i moćnih, a Maks predstavlja studente, poštene, revolucionarne i zanesene individue.
Maks veruje u poštenje i nastoji osvetiti nepravdu, no završava kao tragičan lik čime se jasno daje do znanja da se protiv moćnika ne može boriti. Ako će se morati verovati siromašnom pojedincu ili bogatašu, svi su skloniji bogatašu jer će od njega imati i koristi.
Lik koji takođe tragično završava jer se našao u krivo vreme na krivom mestu jest Franc Benot, student koji je kažnjen za tuđi zločin. Iskrivljenim vrednostima sveta, odnosno društva u Betajnovi svedoče brojni likovi koji nisu u stanju da se suprotstave i nešto promene. Oni kao pasivni pojedinci potpomažu zločine jer im ne žele da im stanu na kraj – svi okreću glavu od problema. Oni koji bi mogli stati na kraj zločincu to ne čine i zato mnogi ispaštaju.
Puštajući zločince i ne suprotstavljajući im se, dozvoljavamo im da vladaju nama i da kazne hrabre pojedince, a da za svoje zločine prođu nekažnjeno. Problem drame je savremen jer ljudi često okreću glavu od problema koji se „njih ne tiču“ i zato ispaštaju pojedinci, ali i celo društvo. Slaba volja ljudi, strah i želja da se nekome dodvore vode do iskrivljenih vrednosti i nesrećne sudbine.
Likovi su u drami skloni verovati slatkorečivosti, a ne vlastitim očima. Oni dzvoljavaju da se njima manipuliše, da ih se pravi ludima i još se osećaju loše jer su se suprotstavili „dobrom“ čoveku. Kantor je simbol političara, moćnika, ali i svakog pojedinca koji nastoji da preko tuđih života dođe do vlastitih ciljeva. On ne bira ni sredstva ni načine u ostvarivanju istih.
Radnja drame događa se ujesen u selu Betajnova, a problematizuje klasne razlike i pokazuje da svetom vladaju moćnici te da svaki pokušaj borbe protiv „jačih“ od sebe završava tragično i da je to poput borbe s vetrenjačama. Moćnicima se treba prilagoditi i biti pasivan ako se želi voditi srećan život, no ni to nije garancija za sigurnost jer se u pogrešno vreme na pogrešnom mestu može nastradati.
San je ključna nit drame. On se pojavljuje u postmodernističkim delima kada je teško razlučiti stvarnost od snova, odnosno od mašte. San je ovde u službi zavaravanja, manipulisanja i uveravanja u nešto što nije istina. Likovi sve ono loše predstavljaju kao san koji će da prođe kada se probude i tada mogu da srećno nastave sa životom. San je beg iz stvarnosti koja je okrutna i s kojom se teško nositi. Zato je lakše sve to zagrnuti plaštem sna i reći da se nije ni desilo. Likovi tako lakše podnose zlo.
San u drami traži od čitaoca/gledaoca posebnu pažnju i saradnju jer čitalac, odnosno, gledalac treba da odluči šta je istina, a šta ne te treba da pažljivo složi slike u glavi kako bi znao kome treba da veruje.
Drama je na neki način psihološkoga karaktera jer se mnogo toga odvija u snovima, dijalozima i monolozima likova te u didaskalijama, dok se ništa ne izriče konkretno. Čitalac/gledalac dramu mora da promatra pažljivo kako bi shvatio kontekst i ono šta se desilo, a nije rečeno.
Vrsta dela: drama
Mesto radnje: Betajnova
Vreme radnje: jesen
Tema dela: klasne razlike
Ideja dela: svetom vladaju oni koji imaju bogatstvo i moć
Kratak sadržaj prepričano, citati
Prvi čin
Drama započinje u polugostioničarskoj sobi za intimnije goste gde Maks i Francka razgovaraju. Maks govori Francki da se dosta toga promenilo od njihova poslednjeg susreta. On je postao skitnicom i prosjakom. Budući da više ne studira, Francka mu govori da još uvek ima šansu nastaviti sa studiranjem, njezin otac će da mu omogući to:
FRANCKA: „Možeš još da studiraš, Maks. Pa otac je rekao da bi ti dao novaca.“
Maks ne podnosi Franckinog oca Jožefa Kantora jer smatra da je on kriv za propast njegove porodice. Smatra da je on opljačkao sve ljude, a neke čak poubijao, kako bi bio na visokoj poziciji u društvu. Maks želi da se osveti Kantoru i nikako ne želi da prihvati njegovu pomoć jer bi to značilo da uzima ukraden i „prljav“ novac. Francka voli Maksa i jako je žalosna što i nju smatra krivom za zlo koje ga je snašlo. Ona smatra da nije kriva i da ne može da utiče na očeve odluke. Maks govori Francki da joj je zamerio baš zato što je voli:
MAKS: „Ti si mi uzela najviše – kad sam ti verovao i tako se glupo zavarao. To je bilo potrebno; sad sam, hvala bogu, pravi prosjak i moje ruke su potpuno slobodne.“
On zna da njih dvoje nemaju nikakve šanse za srećnu ljubav, jer on ne podnosi njezinog oca, i jedan će od njih dvojice morati da pogine. Sudbina mu neće doneti sreću i zato nema mesta za Francku u njegovom životu, iako je ona u njegovom srcu.
Na momenat se pojavljuje i Nina, četrnaestogodišnja Kantorova nećaka koja ima ružne snove. Naime, nju uveravaju da joj u glavu dolaze sni i da ono što je zapravo videla nije realnost. No, Nina je videla kada je Kantor ubio njezinog oca i ta je noćna mora stalno prati. Kantor i ostali ukućani devojku uveravaju da je to samo san i da se to nije desilo, već da je njezin otac umro od bolesti izazvane alkoholom. Maks zna da Nina ne sanja, već da su more potaknute realnošću i da je njen stric ubio svoga brata kako bi proširio svoje kraljevstvo.
Maksov otac Krnec dolazi u krčmu i pije na dug jer nema novca, no ne zazire od toga da novac posudi od onoga koji mu je skrivio siromaštvo – od Kantora. Zbog toga se Maks jako ljuti i ne želi da se časti novcem koji nije pošteno zarađen:
MAKS: „Šta ti misliš, stari? Ja da pijem za taj novac? Zar nemaš više nikakva stida? Za kradeni, pljačkani novac! Zar nemaš stida.“
Nina ne sme ni s kim da razgovara. Zatvorili su je u sobu i izolovali od sveta kako ne bi pričala svoje noćne more drugima. Kantor je odlučio da je da u samostan kako bi je potpuno izolovao i kako njegov zločin nikada ne bi izašao na videlo. On se ponaša kao dobronameran stric koji pomaže nećaki u nevolji, i koji je zaslužan za to što ju je spasio od siromaštva i bede u kojoj je živjela pre očeve smrti, no ona ga se svejedno boji.
Pojavljuju se Župnik i Kantor koji razgovaraju o svojim poslovima. Kantor obeća pomoći župniku i župi. Župnik povlađuje Kantoru, hvali ga i potvrđuje sve šta on kaže samo zato što zna da će od njega imati koristi. Nije mu bitno kakav je Kantor čovek, već kako će on živeti ako Kantor bude vladar. Potkupljeni župnik dužan je Kantoru zahvalnost koju će vratiti svojim delima. Uticaće na ljude kako bi stali na Kantorovu stranu i kako bi on bio i dalje kralj Betajnove. Dok oni razgovaraju, služi ih Hana – Kantorova žena i krčmarica.
Župnik priznaje Kantoru da je pre mislio da je on sve stekao prevarom i ubistvima, ali se kroz razgovor s njim razuverio i sada veruje u Kantorovu dobrotu i čiste namere. Župnik pominje glasine koje se šire mestom, a odnose se na ubistvo Martina Kantora. Kaže da se priča kako je Kantor prisvojio njegovo imanje, ali ne pominje da je Kantor potencijalni Martinov ubica pa je zbog toga Kantoru lakše:
KANTOR (kao da mu je laknulo, mirnije, skoro veselo): „Da sam prisvojio njegovo imanje! Ta vi se sećate kakvo je bilo to imanje… Trebalo je početi sve iznova… Ciglana, pivara i sve zajedno nije tada vredelo ni prebijene pare. Neka počiva u miru, – bio je pijanica i samo je sreća za njegovu kćerku što je umro… Ništa drugo mi ne prebacuju, kažete?“
U razgovor se upliću dečaci Pepček i Francelj koji su se posvađali, a Kantor tada ističe da se čovek treba izboriti za sebe i da ne treba biti plašljiv i plačljiv, jer takvi ne prolaze dobro u životu. Na primeru dece zapravo govori kakav je on i njegov život. On se bori i gazi preko leševa, nema empatije ni osećaja prema drugima, već su mu važni samo njegovi ciljevi i položaj u društvu.
Zatim Kantor poziva Ninu kako bi se pozdravila sa župnikom. Kada je župnik pita je li spremna za pobožan život i je li otvorena srca, ona odgovara da jest. No, ona se uopšte ne raduje takvome životu, već bi najradije otišla s Maksom daleko od svih nedaća kojima je okružena. Ona se nada da će Maks doći i da će je na neki način spasiti od njezine sudbine te da će njih dvoje biti zajedno.
Nina opet proživljava noćnu moru, a Francka trči gore na tavan da upali svetlo, dok Hana govori da jedva čeka da devojka napusti kuću jer je uvek u strahu. Maks pita šta je s Ninom, a Hana mu govori da je bolesna i da bunca. Maks govori svom ocu kako je siguran da je Kantor ubio Nininog oca i da to može jednostavno da dokaže kada Kantor dođe:
MAKS: „Ali sad mora da se svrši, pa bilo kako bilo… Ubio ga je, oče, i ja mogu da vam pokažem kako ga je zadavio. Gledajte mu u lice, kad dođe… Kad dođe… Pogledaću mu u lice… U lice ću mu pogledati, oče, stati preda nj i pozdraviti ga…“
Kada se Kantor pojavio, Maks je povikao „Ubico!“, a Kantor se prenerazio. Maks ga tada tera da zatvori i zaključa vrata i da pogasi svetla kako neko ne bi čuo šta se desilo s Martinom. U tome metežu, Kantor hvata Krneca za vrat, a zatim Maks upali svetlo. Tada se pojavi Nina, sva preneražena, i zove svoga pokojnog oca. Maks i Kantor je tada uveravaju da su to sve snovi i da se ono što je videla nije desilo. Maks tada uverava i svoga oca da se nije ništa desilo, već da je usnuo ružan san:
KRNEC (sedi dršćući, s rukama na kolenima, sagnute glave): „Učinilo mi se, Maks.“
MAKS: „Snilo vam se. Pođimo! Malo više ste popili, oče. Noge vam se sapliću.“ (Uzme Krneca pod ruku, odu.)
Kantor se uplašio jer je shvatio da Maks zna njegovu mračnu tajnu pa je svestan da mora da se zauzme za sebe i da se reši neprijatelja pre nego ga ovaj uništi.
Drugi čin
Radnja drugoga čina odvija se u sobi u Kantorovu stanu. Nina i Francka razgovaraju o Maksu. Obe žele da ga vide. Nina kaže da neće otići u manastir ako se Maks pojavi. U sobi im se pridružuje Franc, koji dolazi u lovačkom odelu s puškom na leđima. Franc ostavlja svoju pušku u jednom kutu sobe i pridružuje se Kantoru i drugim muškarcima u sobi.
Dolazi radnica koja moli Kantora da vrati njenom mužu posao jer nemaju od čega da žive. Kantor joj tada govori da joj ne može pomoći jer ga njen suprug nije poštovao, a i sada nije sam došao da moli za oprost i zaposlenje. Radnica ga preklinje da joj se smiluje zbog dece, no Kantor je otporan na njene vapaje.
Tada se u raspravu upliće župnik koji staje na Kantorovu stranu. On ističe da je radnik izdajnik i da ne zaslužuje da bude zaposlen jer je nevernik i jer se ogrešio se protiv božjih zakona. Radnica ističe da je njen muž decu učio da mole, no župnika to nije razuverilo:
RADNICA: „Decu je učio da se mole.“
ŽUPNIK: „To je bilo lepo i u redu. Ali, znate li šta znači buniti se protiv svoga gospodara, ljude huškati? To znači grešiti protiv božjih zakona.“
Kantor govori Francki da ga obavesti čim se Maks pojavi i pita je ima li štogod s njim. Ona govori da se njih dvoje vole, a otac je tada žali. Kantor joj govori neka odvede decu na spavanje i neka se ne nada sreći s Maksom jer je njegova sudbina zapečaćena.
Francka je vrlo tužna zbog toga i razmišlja kako da pomogne Maksu, no tada dolazi Franc koji je voli i želi da mu kaže voli li i ona njega barem malo. Ona ne može da mu odgovori na to jer u srcu nosi drugoga čoveka, a Franc odlazi nesrećan i razočaran. Smatra da se Francka samo poigravala s njim i da ga je iskoristila. On misli da će je pridobiti za sebe ako se i on bude ponašao kao propalica, ali ona ga svejedno odbija:
FRANCKA: „Ne muči me. Ne mogu ti ništa dati, samo žalosti i straha, to primi kao milostinju, ništa drugo nemam.“
Franc je očajan jer ga Francka odbija, a zatim ga razočara i Kantor koji željno iščekuje Maksov dolazak. Franc ne zna da se Kantor ne raduje Maksu jer ga voli, već zbog toga što će ga namamiti u klopku. Kantor ne odaje svoju mržnju, prezir ili strah prema Maksu, pa niko ne može da da nasluti šta se u njegovoj glavi zapravo dešava.
Francelj želi da se hrva sa svojim ocem i ne želi da spava, a Kantor ga tera i govori da sada nije vjeme za igru već za spavanje. Francka se bori s decom koja ne žele da spavaju, no kada dođe Maks, dozvoljava im da se još kratko igraju kako bi ona porazgovarala s njim na miru.
Maks je došao da se oprosti Ninom, a nikako nije došao na Kantorov poziv. Francka mu govori da ga strašno voli i da je povređena jer je on odbija. On joj se ispričava govoreći da ju je varao i da ne može da živi s njom jer je želi za zauvek, a njen otac to ne bi dozvolio. Sem toga, ni on sam ne bi mogao da podnese da bude u rodu s takvim prevarantom.
Maksu su najvažniji ponos i ispunjenje zadaća koje je dužan sam sebi jer ne može da živi u laži i prevari. On ne želi da živi, a da zna da nije pokušao da stane na kraj varalici i ubici. Ne želi da pasivno promatra ono šta se dešava, a da na to ne reaguje. Važnija mu je životna misija od sopstvene ljubavi i sreće. Oseća da je toliko dužan svetu:
MAKS: „(…) Mogao bi da ti stvorim prijatan dom i lep, tih život – za tebe bi našao još uvek toliko snage da sve to steknem. A kad bi sedela u kući, pogledao bi te s ljubavlju i mržnjom i morao bi da odem, Francka, na ulicu, da se sakrijem od stida i iskrenog kajanja, jer nisam uradio šta je trebalo uraditi.“
Francka je tužna jer zna da je on voli i da ona voli njega, ali da nikada neće biti zajedno. Ona želi da pobegne s njim daleko od svih i želi da započnu srećan zajednički život.
U njihov se razgovor upliće Kantor, koji je jedva dočekao Maksa. On ga je pozvao kako bi nasamo porazgovarali te mu nudi mito kako bi on šutio i kako ne bi huškao narod protiv njega. Kantor je svestan da će Maks da sroza njegov ugled i da će mnogo da mu naškodi pa je spreman da plati njegovu šutnju. No, Maks je nepotkupiv. On je mladić zanesen pravdom pa ne želi da pristane na nemoral. Zbog toga je Kantor primoran da poduzme teže mere.
Kantor opet pominje san i govori da ne podnosi kada ljudi ružno sanjaju o njemu te da će se pobrinuti da se to ne desi. Kantor je povređen i uvređen, no ne dopušta sebi da pokazuje slabost pred drugima. Prikazuje se kao drug i poštenjak:
KANTOR: „Jer ne trpim da ljudi ružno sanjaju o meni. Ti glupi snovi, ta prepričavanja ne bi me zaustavila ni stopu, na mom putu, ali bi mi bili mrski kao rđavo vreme. Kad pada kiša, idem dalje svojim putem, ali me ljuti što pada kiša. To je sav moj strah i ništa više. Prevarili ste se u mene.“
Maks se zatim oprašta od Nine, a ona mu priznaje svoju ljubav i strah. Ona bi se najsigurnije osećala uz njega, no on to ne može da joj omogući. Nakon što su se pozdravili Maks odlazi, a Nina plače Francki na ramenu.
Nakon Maksa odlazi i Franc, a zatim i sudac i njegova žena. Kantor tada tera Ninu na spavanje, a on uzima pušku iz ćoška sobe i odlazi iz kuće. Nina predoseća nesreću, što govori i Francki, a maleni Francelj je takođe nemiran:
NINA: „Ne mogu da se pomolim, Francka. Čim zatvorim oči, Maks je preda mnom i ima lice baš kao mrtvac… O, Francka!“
FRANCKA: „Gospode, Nina, kakvi su to snovi?“
NINA (drhti i privija se uz Francku): „Sasvim bledo lice i s čela mu teče krv…“
Hana tada dolazi u njihovu sobu i govori im da krenu da mole. Ona je videla šta je njen muž učinio i ne dozvoljava mu da dotakne decu svojim prljavim rukama. Kantor je uverava da je sanjala da je on ubio nevina čoveka i da priča gluposti. Tada se javlja i Francelj koji je video pušku u očevim rukama, a sada je više nema. Kantor mu govori da on u rukama nije imao pušku nego štap, pa mu ga i pokaže:
FRANCELJ: „Oče, gde vam je puška?“
KANTOR: „Šta je otac imao?“
FRANCELJ: „Pušku.“
KANTOR (odlazi u ćošak, vodi Francelja za ruku, uzme štap): „Šta je imao otac?“ (Podigne štap.) „Otac je imao štap!“
FRANCELJ (plačući): „Otac je imao štap!“
Treći čin
Radnja se odvija u sobi za stanovanje u prizemlju. Francelj ugleda oca i uplaši se pa želi da pobegne. Kantor ga tada spreči, a dečak govori da nije ništa uradio. Zatim i maleni Pepček želi da ode, ali i njega Kantor zaustavlja. Dečaci trebaju da pogledaju Kantora u oči, ali njih je strah.
Kantor je svestan da je osigurao sebi mandat i da ima dobre šanse na izborima, ali da je za to platio visoku cenu. Pita se vredi li život takve cene, no budući da je sve već učinjeno, sada nema druge nego da odigra mudro do kraja:
KANTOR (priđe stolu pored prozora, uzme iz fioke pisma s gorkim osmehom): „Šanse dobre, mandat osiguran… za prokleto visoku cenu… Vredi li život takve cene?“
Francka mu iz gostionice donese vino i šunku, ali ga izbegava. Kada to Kantor shvati, upita je zašto to radi. Ona mu govori da joj je teško bez Nine pa da se zato povukla u sebe, no on je svestan njezine laži. Govori joj da ne bi smela da se boji vlastitog oca i neka sedne da malo porazgovaraju.
Ona mu tada govori da odlazi zauvek i da više ne može da živi pod istim krovom s njim. Kantor je tada uverava da je sve u životu uradio kako bi svojoj porodici osigurao siguran i bogat život te da ona sada ne sme da se ponaša bahato. Ona, a i ostali članovi porodice, dužni su mu zahvalnost jer bez njega ne bi bilo ničega. Francka pokušava da mu objasni da ona ne želi njegovo bogatstvo i moć, već želi bezbrižan i srećan život, a uz takvog oca ga nikada neće imati.
Tada se pojavljuje Lužarica sa svoje troje dece i preti Kantoru da će ga snaći nesreća kakva je i nju snašla jer joj se nije smilovao. Ona proklinje njega i celu njegovu kuću, a on je tera govoreći joj da je poludela. Hana želi da joj da hleba, no žena to odbija govoreći da ne želi ukradenoga hleba i da će radije da umre od gladi:
RADNICA: „Neću vašeg hleba, on je ukraden! Bolje isprosjačen nego ukraden hleb! Napolje, deco, ova je kuća prokleta! Proklet bio i ti i tvoja kuća!“
Hana je besna na Kantora i govori da on tu ženu treba da ima na savesti jer je svojim postupcima mnogima skrivio nesreću. Ona više ne želi da bude s njim u doticaju jer ga ne podnosi, a ne želi ni da on dira njihovu decu jer su mu ruke uprljane zločinom.
Kantor opet pominje snove. Govori da su oni samo usnuli ružan san i da će s vremenom sve da prođe. Kaže da je grešio jer je tako morao, ali da više neće biti ružnih snova u njihovoj porodici.
Hana i Francka ga uveravaju da ode u crkvu da ispovedi svoje grehe i da zatraži oprost kako bi ponovo živeli u sreći, ali on to odbija.
Dolaze sudac i pristav. Oni pitaju Kantora je li sinoć video Franca s puškom te je li je poneo sa sobom i je li moguće da je on ubio Maksa. Kantor govori da je Franc doneo pušku i da ju je ostavio u ćošku sobe, a zatim je otišao bez nje. Kaže im kako je njome je on ubio Maksa i ostavio je u kanalu pored trupla.
Sudac se nasmeje na Kantorovo priznanje, uveren da se Kantor s njime šali. Ne prihvaća istinu te odlazi iz Kantorove kuće uveren da je Franc Bernot ubio Maksa. Iako je Kantor vrlo ozbiljan dok govori sucu šta je uradio, ovaj ga ne shvaća ozbiljno pa Kantor prolazi nekažnjeno, a zbog njegova zlodela kaznu plaća apsolvent tehnike – Franc Bernot:
SUDAC: „Ko ga je ubio?“
KANTOR (tiše nego pre): „Ja!“
SUDAC (veoma začuđen, vikne): „Kantore, zar si poludeo?“
PRISTAV (nasmeje se naglas).
SUDAC (mirnije): „Danas se s vama ne može govoriti. Stvar je sama po sebi sasvim jasna i nikad ne bi tako nešto pomislio o tom prokletom Bernotu.“
KANTOR: „Na svaki način, znači, ubio ga je Bernot i niko drugi – ni ja, niti iko drugi.“
Francka je zgrožena što joj je otac dozvolio da drugi plati za njegov zločin, no ni sama nema snage da svetu prizna kakav je njezin otac. Kantor joj govori da ode da kaže svima, ali ona to, dakako, ne učini. Umesto toga je pasivna i time je i sama sudionik zločina.
Dolazi nadzornik i govori da je štrajk gotov i da svi počinju raditi. Lužar takođe dolazi da radi, pognute glave i posramljen. Kantor je srećan što je uspeo da ga ponizi i da on ispadne pozitivac. Srećnim ga čini i to što mu svi konačno veruju i što je sva moć u njegovim rukama.
Dolaze Koprivec, župnik i tri seljaka te govore da je Kantorova vlast osigurana, a Hana im toči vino kako bi proslavili. Pričaju kako vode Franca, a u tome se momentu začuje Maksov otac koji Francu viče da je ubica. Kantorovi gosti to ponove pa je time zapečaćena nevinost Kantora i Francov zločin. Kantor govori da se Krnec napio rakije pa da sada priča gluposti i dodaje da mrtve treba ostaviti na miru:
KANTOR: „Tako je: ubili su mu sina, napio se rakije i poludeo. Ostavimo mrtve na miru.“
Dok povorka vodi osuđenika, Kantor s družinom pije i veseli se svojoj moći te ih uverava ih u svoju milost, dobrotu i plemenitost. Župnik to potvrđuje i svi se vesele. Kantor ističe da je njegova savest čista i čelo vedro te da se nema čega stideti jer su priče o njemu same laži. Svi su uz njega i slave ga:
SVI (ustanu i kucaju se s njim): „Svi smo uz vas! Bog vas poživeo, Kantore!“
Likovi: Kantor, Francka, Nina, Hana, Maks, župnik, sudac, Franc Bernot
Analiza likova
Kantor – manipulator i nasilnik. Ubio je svog rođaka Martina kako bi se domogao njegova imanja. Martinovu kćerku šalje u izolaciju kako ga ne bi raskrinkala, a potom ubija i Maksa. Sve zločine čini kako bi postigao svoj cilj, odnosno kako bi pobedio na izborima.
KANTOR: „Šta će mi sada vlast kad nemam nikoga ko bi volio mene i moju vlast! … Sad me se bojiš i ne usuđuješ se da mi pogledaš lice – sada, kad bi naš život bio veseo i prijatan, kad bismo mogli da idemo napred i da stvorimo svoje kraljevstvo!“
Francka – Kantorova kćerka. Ne može da se suprotstavi svom ocu, iako zna da je kriv. Doduše, ona u jednom momentu pokuša da mu se suprotstavi, ali nema dovoljno snage pa mora da se pomiri sa vlastitom sudbinom.
KANTOR: „Ej, Francka, šta mi predbacuješ? Govori, hajde, otkrij ti! Eto, Francka, iziđi na put i reci svakom ko god prođe: moj otac je krao, pljačkao, ubijao. Idi i učini to, Francka!“
FRANCKA: „Ne mogu!“
Nina – Kantorova nećaka. Kantor je ubio njenog oca. Ona je slaba, boležljiva i tužna, no njezina bol leži u tome da joj niko ne veruje kada govori da je Kantor ubio njenog oca. Prave je ludom i njezine izjave pripisuju mašti, što dovodi do njezinog sloma i mirenja sa nesrećnom sudbinom koju joj je odredio Kantor.
NINA: „Drugi me kriju, zato sam bolesna. (Tiše.) Samo, gospodine Maks, nemojte nikome reći da sam bolesna… stric bi se strašno ljutio… Pa sa mnom ne smete ni razgovarati, zato što vas volim…“
Hana – Kantorova žena koja postaje svesna zločina koji je počinio njen muž. Verbalno mu se suprotstavlja, no zapravo ništa ne radi kako bi se maknula od zločinca. Nakon svega, nastavlja da živi s njim i ostaje pasivna.
HANA: „…tebe, kako si ubio nevina čoveka… Ostavi me, molim te kao Boga!“
Maks – jedini koji se u drami usprotivio. Bio je nepotkupiv, zanesen idejama slobode i pravde te ga je takav stav koštao života. Sam nije mogao da se bori protiv nepravde, a niko nije bio uz njega.
MAKS: „Šta sam nameravao, to sam postigao. Sad imate ogradu preko koje ne možete. Imate savest, koja vam ne da mira. Noge su vam okovane – to mi je bio cilj. (…) Nećete napred, ni stopu dalje. Nećete preko leševa!“
Župnik – čim mu se ponudi izgradnja župe ili novac za crkvu, nije mu važno ko ga daje. Prihvaća Kantora kao dobrog i plemenitog čoveka, staje na njegovu stranu i zanemaruje činjenice. Novac mu je važniji od morala, kao i svima u drami. Spremni su sve zaboraviti kako bi živeli raskošno.
ŽUPNIK: „O, plemeniti čoveče! Verujte mi, gospodine Kantore, i najmanje dobro koje ste učinili – i koliko ste učinili – zapisano je -„
Sudac – ne prihvaća činjenice, ne želi da okrivi Kantora za ubistvo, iako ga ovaj priznaje. Pravi se da je sve to neistina te radije okrivi nedužna čoveka nego da svoj život dovodi u pitanje.
SUDAC (mirnije): „Danas se s vama ne može govoriti. Stvar je sama po sebi sasvim jasna i nikad ne bi tako nešto pomislio o tom prokletom Bernotu.“
Franc Bernot – tragičan lik koji se našao u pogrešno vreme na pogrešnome mestu i time postao žrtvom sustava. Okrivljen je za Maksovo ubistvo, iako ga nije počinio. Bio je student zaljubljen u Francku.
„U vlažnoj zemlji ostali su tragovi stopa, vodili su do jarka i u jarku je ležala puška – Bernotova, koju smo svi odmah prepoznali… Dotle je sve jasno. Ali Bernot se kune da je pušku ostavio kod vas“
Beleške o piscu
Ivan Cankar je bio slovenački književnik. Rođen je 10. maja 1876. godine u mestu Vrhnika kod Ljubljane (Austrougarska monarhija) , a umro 11. decembra 1918. godine u Ljubljani (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca).
Pisao je romane, eseje, drame, kratke priče , a bavio se i politikom. Proglašen je najvećim slovenačkim piscem, a često ga upoređuju sa književnim velikanima Francom Kafkom i Džejmsom Džojsijem .
Otac mu se zvao Jožef Cankar , a majka Neža Cankar Pivk . Jožef i Neža su imali osmoro dece. Ubrzo nakon Ivanovog rođenja, Jožef se seli u Bosnu i Hercegovinu, a majka preuzima brigu o deci. Ivan je bio veoma blizak sa majkom, što će pokazati i kroz dela koja je kasnije pisao.
Kada je završio osnovnu školu u rodnom gradu, upisao je tehničku školu (realku) u Ljubljani. Već tada je počeo da piše svoja prva dela, uglavnom poeziju, pod uticajem romantičarskih i post-romantičarskih pesnika poput Franca Prešerena i Hajnriha Hajna. Godine 1893. otkrio je poeziju Antona Aškerca koja je imala veliki uticaj na razvoj njegovih književnih dela i ideala. Pod njegovim uticajem odbacio je post-romantizam i prihvatio literarni realizam i nacionalni liberalizam.
Godine 1897. vratio se u rodno mesto, ali se nakon majčine smrti preselio u Pulu. Međutim, u Puli se nije dugo zadržao, pa se 1898. vratio u Beč gde je živeo do 1909. godine. Odbacio je simbolizam i idealizam, te postao veliki kritičar slovenačkog liberalizma. Objavio je nekoliko oštrih kritika na račun poezije Antona Aškerca.
Po izbijanju Prvog svetskog rata 1914. godine zarobljen je u Ljubljani zbog navodnih pro-srpskih stavova, ali je ubrzo pušten. Godine 1917. mobilisan je u austro-ugarsku vojsku, ali je zbog lošeg zdravlja pušten.
Posle rata se zalagao za „moralno čišćenje i podmlađivanje slovenačke politike i kulture“. Preselio se u Ljubljanu gde je u decembru 1918. godine preminuo usled komplikacije prilikom upale pluća. Sahranjen je uz najveće počasti na groblju Žale u Ljubljani, a njegovoj sahrani prisustvovali su brojni slovenački intelektualci. Sahranjen je pored svojih drugova i kolega književnika Dragotina Ketea i Jožefa Murna.
Ivan Cankar je napisao tridesetak knjiga, te se smatra jednim od začetnika slovenačke savremene književnosti. Njegova dela obiluju socijalnim, nacionalnim i moralnim temama. Među njegovim najpoznatijim delima su roman Na klancu objavljen 1902. godine, drama Sluge iz 1910., te esej Bela hrizantema, takođe iz 1910. godine. Ipak, najveći značaj Ivana Cankara za evropsku književnost ogleda se u njegovim skečevima i kratkim pričama, u kojima se prepliću simbolizam, modernizam, pa čak i ekspresionizam. Cankarova dela su prevedena na mnoge jezike, a postala su i deo školske lektire ne samo u Sloveniji, nego i širom Balkana.
Autor: V.S.
Ostavite odgovor