Knjiga za Marka obrađena lektira književnice Svetlane Velmar-Janković. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
„Knjiga za Marka“ delo je autorke Svetlane Velmar-Janković, koje je posvetila svom unuku Marku, ali i svim drugim devojčicama i dečacima. Ideja za knjigu nastala je spontano, nakon što je 1991. na svet došao unuk spisateljice. U knjizi se deca na interesantan i maštovit način, kroz bajke, upoznaju sa nekim od najznamenitijih ličnosti srpske istorije.
Radnja dela se odigrava u srednjem veku, u detinjstvu junaka Stefana Nemanje, Svetog Save, Stefana Dečanskog, Dušana Silnog, kneza Lazara, Despota Stefana i Kraljevića Marka. Kroz sva poglavlja, provlači se motiv natprirodnog, koje ima ulogu da pomogne junacima u njihovim pubertetskim nedaćama. U ovom delu je za dinastiju Nemanjića karakteristično to da su svi imali dar komuniciranja sa životinjama. Pored toga, prikazana je njihova vera i poštovanje prema Bogu, i to na veoma lep i deci privlačan način.
Ova knjiga je naročito privlačna deci i zato što, pored svoje bajkovite tematike kroz koju se provlače istorijske činjenice, govori o dečijoj psihologiji. Iako u srednjem veku, bez telefona, interneta i tehnologije, tadašnja deca imala su gotovo iste probleme kao i današnja. Prelazak u svet odraslih bio je jednako težak, mučan, pun strahova, sumnji i nesigurnosti kao i danas. I opet, autorka nastavlja da nas iznenađuje svojom domišljatošću, navodeći nas da se zapitamo kako li su oni provodili vreme? Šta su radili? O čemu su razmišljali? Na taj način ona kupuje naše interesovanje za dalje čitanje. Shvatamo da, iako se dekor životnog stila menjao iz epohe u epohu, ljudska bit je ostala ista.
Nakon dogodovština iz detinjstva, razigravši dečiju maštu, na kraju svakog poglavlja napisana je kratka biografija ličnosti o kojoj se govorilo u poglavlju, navodeći bitke ili važne događaje po kojima su te istorijske ličnosti poznate. Svetlana Velmar-Janković je i inače pisala istorijske romane, pa je svojoj strasti ostala verna i u ovom delu.
Nakon svega, najvažnije su poruke koje autorka šalje deci, a najbitnija govori kako je uz dovoljno vere, truda, ljubavi i upornosti, sasvim moguće nadvladati strahove i ispuniti najplemenitija dela i snove. Za ovu knjigu, autorki su dodeljene nagrada „Neven“ i nagrada Politikinog „Zabavnika“.
Prepričano delo
Biljka čudotvorka
Nemanja i njegova dva brata, Stracimir i Miroslav, danima su se vrzmali po šumi, tražeći medveđe leglo. Medvedica, majka dva medvedića, izašla je iz pećine i odjurila u šumu. Nemanja je, ostavivši dva brata na drvetu, sišao i uputio se ka pećini sa namerom da ukrade manjeg medvedića. Odjednom je čuo zvižduk brata Stracimira koji ga je upozoravao da se medvedica vraća. Čim je stigla, onjušila je tle gde je Nemanja stajao, otkrila ih i ušla u pećinu. Pošto je odgovarao ocu, županu po imenu Zavida, za sigurnost braće, Nemanja ih je vratio kući.
Sutradan, Stracimir i Miroslav su pecali, ali bez velikog uspeha. Nemanja je sedeo na obali reke i smišljao plan kako da ukrade medvedića. Rasejano je iščupao travku, počeo je grickati i iznenada osetio prijatan ukus mlečnog slatkasto kiselkastog soka, izvanrednog mirisa, koji je na njega imao umirujuće dejstvo. Iznenada je čuo dva nepoznata glasa kako govore o zamkama koje su ljudi postavili u šumi. Pogledavši u travku, spazio je dva mrava i shvatio da to oni govore. Želeli su da spusti biljku na zemlju da bi mogli otići kući i nastaviti posao, što je i učinio. Onda je spazio kolonu mrava, koji su dolazili u pomoć i čuo da prenose kap biljke-hraniteljke, iste biljke čiji je sok popio. Od jednom, mala šarena ptičica je kljunom uzela njegovu biljku i odletela. Video je još jednog mrava na vrhu svog kažiprsta koji mu je rekao da će mravlji jezik razumeti još do sutrašnjeg zalaska Sunca.
Nemanja je okupio braću i poveo ih u šumu. Grupa mrava im je pokazala put do jednih kljusa koje su pokušali raskovati, ali bezuspešno. Zbog toga su sledećeg jutra, u ranu zoru, poneli alat i uputili se ka šumi gde su videli da je medvedica upala u zamku. Pošto je bila neprijateljski raspoložena prema njima, jedan mrav je pregovarao sa njom i složili su se da Nemanja može polako, korak po korak, potpuno sam da joj priđe, objasni kako želi da joj pomogne, spusti alat na zemlju i dozvoli joj da ga onjuši. Medvedica je prepoznala njegov miris, ali on joj je objasnio da više ne želi da ukrade njenog medvedića i da je tu da je oslobodi. Dugo se mučio sa zamkom, ali na kraju, uz pomoć čekića je uspeo.
Od nekud su se stvorila dva čoveka u crnim odorama, pa uperila strele u njega i njegovu braću. Mečići su dotrčali i razbojnici, uperivši strele u njih, naveli su medvedicu da jednog izudara o zemlju, a Nemanju da drugog razbojnika gađa čekićem u glavu. Dok su ležali nepokretni, Nemanja ih je vezao kožnim gajtanima, a Stracimir i Miroslav su doveli stražare koji su zatvorili uhvaćene nevaljalce. Od tada je župan Zavida bio veoma ponosan na svoje sinove, koji su svakoga dana išli u šumu i igrali se sa medvedićima. Nemanja je kasnije postao slavni srpski župan Stefan Nemanja koji je stvorio prvu srpsku državu i dinastiju Nemanjića.
Zlatno jagnje
Dečak Rastko, sin velikog župana Stefana Nemanje, živeo je u gradu Ras. Veoma se bojao vukova i slušajući njihovo zavijanje noću, mislio da će doći u kulu gde je spavao sa svoja dva brata. Jedne zimske noći, urlikanje je postalo strašno i Nemanji se činilo da se vukovi šunjaju uz kamene stepenice ka njihovoj sobi. Zbacio je pokrivače, uspravio se u svojoj postelji i zavrištao, što je probudilo braću i oca te nateralo stražare da dotrče. Njegov otac je naredio da te noći najviši i najjači stražar stoji ispred njihove sobe. Najgore je došlo sutra, kada Vukan i Stefan, njegova braća, nisu hteli da se igraju sa njim, podsmevali su mu se i od tog dana njegov otac, nakon što bi završio Molitvu pre jela, gledao je samo u njih dvojicu. Rastko se ispovedio majci koja ga je posavetovala da ne obraća pažnju na vukove, što nije uspeo.
Jednog toplog aprilskog dana, braća su opet odbila da se igraju sa Rastkom zbog čega je on pobegao u biblioteku, gde je imao običaj da se često krije i provodi tamo dosta vremena. U slovima i slikama je nalazio utehu, iako ne shvatajući šta znače, znao je da govore o Bogu, zbog čega se osećao sigurnim i utešenim. Pomolio se i nakon toga nije više bio tužan i uplašen. Prišao je jednom od sanduka i uzeo svitke na kojima su bile napisane molitve za Badnje veče. Videvši sliku koja predstavlja rođenje Hristovo, poljubio je likove Bogorodice, Bogomladenca i malo jagnje u oči. Zatim je ušao otac Dušan koji ga je učio da čita i piše, a Rastko je imao osećaj da ga sve vreme posmatra zlatno jagnje sa slike.
Te večeri, posle molitve, dečak je bezbrižno utonuo u san i sanjao sledeće: video je zlatno jagnje koje mu je poručilo da sutra izađe da se igra sa loptom, a kada se otvore kapije grada, da u igri neopaženo ode u šumu. Tamo će se pojaviti veliki, strašni vuk. Ako pokuša da pobegne, vuk će ga stići i pojesti. Umesto toga, treba da ga pogleda u oči i naredi mu da sedne.
Kad se probudio, Rastko je osetio da je jači u sebi, te je poslušao jagnje i otišao u šumu. Ukrotivši vuka, poveo ga je u grad. Na trgu su se svi okupili oko njega, uključujući i njegovu braću. Kada je njegov otac saznao za taj događaj, bio je veoma ponosan na njega i dozvolio mu da zadrži vuka. Takođe mu je rekao da će mu jednog dana ispričati priču o biljci koja je čudotvorna, ako on njemu ispriča kako je ukrotio vuka. Dečak iz bajke je Rastko Nemanjić, koji je jedne noći ostavio dvorac i otišao na Svetu Goru, gde se zamonašio i dobio ime Sava. Danas ga slavimo kao Svetog Savu. Legenda kaže da je Svetog Savu na njegovim putovanjima uvek pratio ogromni crni vuk.
Plavetna ribica
Uroš je imao deset godina i živeo je u zarobljeništvu kao taoc kod tatarskog hana (kneza). Plašio ga se, iako se han lepo ophodio prema njemu i primio ga kao gosta, a ne zatočenika. Smestio ga je u prostranu kulu, dozvolio da bira hranu i zadrži svojih šest pratioca od kojih se najbolje slagao sa Vrutkom, mladim vitezom koji ga je učio ratničkim veštinama i pratio ga kao senka. Jednog dana, bio je veoma tužan i poverio se Vrutku da je čuo kako njegov otac i deda, bivši bugarski car Đorđe Terterije prvi, spremaju napad na Bugarsku, zbog čega je i Urošev život bio ugrožen.
Iako ga je Vrutko ubeđivao u suprotno, dečak je osećao da ga otac ne voli. Mogao je poslati njegovog polubrata Konstantina, koji je bio stariji i bio bi bolji jemac. Ali nije, zato što je Konstantin prvi sin i prvi naslednik, a Uroš dete iz trećeg braka. Još jedan dokaz za to su hladne Milutinove reči kada mu je saopštio da ga šalje u zatočeništvo, kao jemca za mir.
Posle razgovora, Vrutko i dečak su plivali nadomak izvora gde su često vežbali mačevanje i druge veštine. Taj predeo je bio zatvoren golim brdima sa svih strana i zato im je dozvoljeno da tu provode vreme. Pozajmljivali bi oružije iz hanove oružnice i vraćali ga odmah posle vežbi. Jednom, dok je tragao za strelom, Uroš je otkrio ponor u pećini, gde je odlazio potok. Za to niko nije znao, pa ni han. Uspeli su da prevare stražare i prenesu užad do ulaza u pećinu, čiji je početak kasnije istražio jedan od vitezova, Rastislav. Nekoliko večeri, svi su u kuli tajno pravili male baklje da bi osvetleli pećinu. Organizovali su takmičenje u raznim aktivnostima i dok su zamajavali stražare, Rastislav je istražio pećinu. Kada im je rekao za malo jezerce unutra, svaki dan su od tada organizovali nadmetanja.
Uroš i Vrutko su se postepeno navikavali na temperaturu vode, koja je bila veoma hladna. Naučili su da je nekoliko koraka od obale velika dubina i da ima više struja, pa su bili jako oprezni. Jednog dana, dok su preplivavali jezerce, Uroš je osetio silnu želju da zaroni. Pre nego što je Vrutko išta shvatio, Uroš je bio pod vodom. U mnoštvu malih, plavih ribica, uočio je jednu koja se izdvaja i počeo da pliva za njom. Prošao je kroz uzani vodeni prolaz i izronio. Kada je došao do daha, shvatio je da se nalazi u tajnoj oružnici, gde su bili lukovi, strele, mačevi i još mnogo toga. Vraćajući se, shvatio je da ribica govori i isplivavši na drugu stranu, video je uplakanog Vrutka koji je mislio da se dečak udavio. Izgrlili su se i Uroš mu je ispričao o plavoj ribici i oružnici na šta je Vrutko skeptično negodovao.
Sutradan, Uroš je nagovorio Vrutka da ga prati. Uverivši se u istinitost dečakovih reči, zaključio je da je to tajna oružnica, sagrađena za vreme krstaškog pohoda na Carigrad 1204. godine i da han ne zna za to. Bili su spašeni. Pripreme za beg su počele i trajale su mnogo dana, jer su se ostali vitezovi prvo morali privići na temperaturu vode i naučiti plivati u jezercetu. Uroš je shvatio da je on jedini koji vidi ribicu. Kada je upitao kako je to moguće, rekla je da je to zato što ona samo njega voli. U malim voštanim, vodootpornim vrećama prenosili su hranu i odeću.
U velikom boju, koji se vodio decembra 1299., han Nogaj nastradao je u sukobu sa tatarinom jačim od sebe. Nastala je opšta zbrka i niko nije ni primetio da zatvorenik i njegova pratnja nisu na dvoru. Iskrali su se u pećinu i tu proveli skoro pola godine, nakon čega su pobegli u Srbiju. Bili su se navikli na život u pećini, gde je temperatura i leti i zimi ista.
Kada je porastao, Uroš je hteo da postane kralj, zbog čega ga je otac oslepeo. 1321. nakon smrti kralja Milutina, ustanovilo se da Uroš nije sasvim slep, te je postao srpski kralj Stefan Uroš III Dečanski, koji je podigao manastir Dečane, u znak zahvalnosti Bogu koji mu je povratio vid.
Dečak i soko
Dečak Dušan živeo je u Carigradu, u manastiru Svetog Pantokratora. Tamo ga je sklonio grčki car Andronik drugi, car Vizantije, zajedno sa njegovom porodicom, majkom, princezom Teodorom i ocem Urošem, koji je tada bio slep. Iako je dečaku otac rekao da ih je car sklonio, on je verovao da su zatvoreni, jer je čuo šapate. Ipak, car ih je dobro ugostio i obezbedio sve što im treba. Dušan je, kad god bi uhvatio Vrutka, očevog viteza, nasamo, zapitkivao ko ih goni, nadajući se da će, ukoliko postane previše dosadan, Vrutko otkriti tajnu.
Dušan je voleo da uči latinski, grčki, italijanski, francuski, matematiku, astronomiju i veštine kao što je mačevanje. Jednog dana je zamolio oca da mu nađe učitelja za arapski i turski, jer je u Carigradu bilo sve više muslimana koji nisu voleli hrišćane. Želeo je razumeti te ljude, da bi shvatio šta misle i nameravaju. Iste večeri, Dušan je na hodniku sreo Vrutka i najzad mu dosadio. Vrutko mu je rekao da je njegov otac divan i plemenit čovek koga je njegov deda kralj Milutin bacio u tamnicu, naredio da se oslepi, držao ih sve zatočene i poslao u zarobljeništvo jer je mislio da mu Uroš želi preoteti presto. Nadao se da će vizantijski car postati neprijatelj Urošu, ali dogodilo se suprotno, postali su veliki prijatelji.
Nakon toga, dečak je postao vrlo oprezan i nosio je svoj mali mač stalno sa sobom. Kada je njegov otac čuo za to, rekao je da dobro postupa, jer su svuda uhode koje im žele naškoditi i poklonio mu je sokola, jer je dobro učio. Pravo da nose sokola sticali su mladi vlastelini tek posle šesnaeste godine, samo ukoliko dokažu hrabrost i veštinu pri ratničkim nadmetanjima, zbog čega je Dušan bio veoma radostan. Soko je većinu vremena provodio na dečakovom ramenu, jeo samo kada bi ga Dušan hranio, a sokolari su govorili kako takvu povezanost nisu videli do sad. Dečak je često maštao kako se iskrada iz manastira i sam razgleda carigradske ulice, što mu je otac izričito zabranio.
Jedne junske večeri, kada je završio zadatke, odmarajući se u vrtu, primetio je otvorenu kapiju i iskrao se. Munja, njegov soko, bio mu je na ramenu. Šetao se carigradskim ulicama, razgledao robu, ljudska lica, osluškivao razgovore i nije ni primetio da pada mrak. Odjednom, učini mu se kao da ga je Munja upozorio da se nalazi u maloj, blatnjavoj, mračnoj ulici. Izgubljen, uplašio se i opet je čuo Munju kako mu govori da ga prati. Posle izvesnog vremena, Munja ga je doveo u poznati kraj blizu manastira. Kada je pomislio da je spašen, čuo je čoveka kako trči za njim. Dečak iz sve snage potrča, nadajući se da će umaći. Shvativši da neće uspeti, izvadio je mač, okrenuo se i izranjavao napadačeve ruke. Kada je napadač zgrabio Dušana, Munja se zaleteo i zario mu kljun u oko. Video je da iz tame, ka njemu trče još dva čoveka.
Potrčao je ka manastiru, gde se kapija otvorila i stražari su izašli da se obračunaju sa zlikovcima. Zatim je i Munja stigao. Zlikovci su uhvaćeni, a te noći pred spavanje, Munja mu je otkrio da ume govoriti, ali samo sa njim. Priča se da je srpski car Stefan Dušan Silni uvek na ramenu nosio sokola po imenu Munja, koji se, nakon njegove smrti, nepovratno vinuo u nebo.
Zmijska košuljica
Jednog dana, dečak po imenu Lazar krenuo je u svoje tajno skrovište, na samom zavijutku planinske rečice, nad kojom se dizao veliki kamen. Ispod nje se nalazilo udubljenje u steni, zaklonjeno grmljem i šibljem. Tu je od suvog lišća i slame napravio nešto nalik na postelju. Po ceo dan bi se igrao u skrovištu, pa je dobro upoznao prirodu i njene znakove. Slagao se sa životinjama, naročito sa zmijama. Za to je znao samo Radan, domoupravitelj koga je otac, Pribac Hrebeljanovi, moćni vlastelin na dvoru kralja Stefana Dušana, ostavio da bude uz majku i dečaka u njegovom odsustvu. On ga je bolje shvatao čak i od majke. U trenutku opisivanja radnje, Lazar zamišljen sedi u skrovištu i priseća se očevog objašnjenja da je data reč vrednija od života.
Sve je počelo pre tri dana, kada je u podne, berući kupine, otišao prema jednom zmijskom leglu. Na njegovo iznenađenje, bilo je prazno, pa čak i Šarka koja je uvek stražarila, nije bila tu. Odjednom je začuo udaljeno, preteće šištanje zmija i izašavši na jednu kamenitu zaravan, ugledao ranjenika, ukočenog od straha, koga su zmije okruživale. Zamolio je kraljicu Šarku da ga ne povredi, na šta mu je ona odgovorila da ako one ne ubiju ranjenika, on će dečaka. Dečak je doneo je strancu vode i kupina. Posle ispitivanja, saznao je da je čovek dobio naređenje da ga prati i zarobi njega i njegovu majku, ali se predomislio i sada se kaje. Međutim, Lazar, poverovavši u to, dao je reč da će čuvati njegovu tajnu i odveo ga u svoje tajno sklonište, pošto je stranac, bežavši od zmija, pao i uganuo zglob.
Dečak je počeo da naslućuje laž u njegovim rečima i sada se kajao što je dao obećanje, jer juče je video ranjenika da veoma brzo puzi, sklanjajući se od kraljice, što se ne može sa povređenim zglobom. Dobro je što su kraljica i jedna ili dve od njenih zmija uvek bile na straži. Sada je Lazar zavukao ruku ispod granja i slame gde je bio sakrio ranjenikovo oružije, ali umesto toga pronašao je zmijsku košuljicu, za koju se u narodu veruje da donosi sreću i jako ju je teško naći. To je značilo da mu je kraljica ostavila poruku da je neprijatelj uzeo oružije.
Lazar je stavio košuljicu na grudi i ona se potpuno prilepila za njegovu mladu kožu. Čuvši buku, otrčao je duž rečice i nedaleko, u grmlju, video ranjenika sa još jednim strancem, koji su bili opkoljeni zmijama. Potrčao je i zvao Radana u pomoć, ali je stranac napravio omču od kanapa i njom ga uhvatio za nogu, te ga pokušao povrediti nožem. Zmije su napale zlikovca i Radan je dotrčao sa stražarima, koji su ih na kraju uhvatili oba. Te večeri, Radan je rekao dečakovoj majci da on zna jezik prirode i govori nemuštim jezikom, te je mudriji od svih njih. Dečak iz ove priče je poznati junak knez Lazar. Legenda kaže da je u ranu zoru. 15. juna 1389. pred Boj na Kosovu, Lazaru skliznula zmijska košuljica sa grudi. Tada se zahvalio kraljici što ga je čuvala, poveo vitezove i vojsku u crkvu na poslednje pričešće i otišao u boj iz koga se nije vratio.
Stefanovo drvo
Stefan živi u gradu Kruševcu, moćnom i bogatom utvrđenju kojim gospodari njegov otac Lazar Hrebeljanović. Imao je pet sestara i dva brata. Jedan od mlađe braće, Vuk bio je fizički jači od Stefana i u tučama bi ga uvek pobedio. To je Stefana činilo tužnim, te se često zavlačio u udubljenje u dnu zapadnog gradskog zida, sedeo obgrlivši kolena i tiho razgovarao sa svojim psom Trčkom. Jedog takvog dana, mladić iz očeve pratnje, Dobrivoje, rekao mu je da ga otac zove. Pošto je dečak napunio sedam godina, otac je odlučio da tog dana počne učiti mačevanje. Odveo ga je učitelju koji je iskovao mali mač, samo za njega. Dečak ga je jedva podigao, a čas nikako nije išao jer ga je ruka jako bolela.
Sutradan uveče, njegova majka, knjeginja Milica, stavila mu je oko ruke hladan oblog od ubrusa potopljenog u tej od naročitih trava, da mu ruka umine, što se i desilo. Sledećeg jutra, otišao je na čas mačevanja, ali opet nije išlo. Kako su dani prolazili, dečak je postajao sve očajniji i osećao je kako ga strepnja kao neki gvozdeni prsten steže oko srca.
Jedne večeri, kad ga je majka, kao i obično, poljubila za laku noć, zaprepastila se koliko se promenio i smršao. Nakon što joj se poverio, rekla mu je da će ga sutra, ukoliko bude lep dan, odvesti nekome ko će umeti da mu pomogne. Tako je i bilo. Izvan gradskih zidina, nedaleko se nalazila šuma, ispred koje ga je majka čekala sa Trčkom i objasnila mu da unutra potraži jedno drvo, kome se može poveriti. Ono će mu pomoći da skine taj obruč sa srca.
Lutajući šumom, Stefanu se učinilo da jedno drvo, najveće i najstarije pruža grane prema njemu kao da ga doziva i nekako naročito šumori lišćem iako nema vetra. Stefan nasloni obraz na koru drveta i oseti kako iz njega izbija velika, topla dobrota. Utom je čuo glasić i kada je pogledao u podnožje drveta, kod ogromnog korenja, ugledao je patuljka sa bradom. Rekao mu je da zatvori oči i ispriča sve šta ga muči. Kada je dečak završio, primetio je da su mu šake i kora drveta mokri od suza, a da je obruč oko srca popustio. No, patuljak ga upozori da će se prsten vraćati, ali sve manje i manje, zato što će on postati najbolji u mačevanju i veštinama. Zatim ga je zamolio da obeća da se nikada neće podsmevati neveštijima od sebe. Izašavši iz šume, majka mu je rekla da i ona ima svoje drvo.
Posle mnogo vremena i truda, Stefan je postao jedan od najboljih mačevalaca i trudio se da ispuni svoje obećanje. A kada je osećao da se prsten vraća, odlazio bi drvetu i sve ispričao.
14. Juna 1389. došao je drvetu i žalio se što mu otac ne dozvoljava da sa njim pođe sutra u boj, već mora da čuva porodicu i kuću. Patuljak mu je potom rekao da je suviše mali i da će se sutrašnji dan se pamtiti kao strahotan. Njemu će biti namenjeno da zbog svoje hrabrosti nosi veliki teret i zbog toga mora ostati kući. Tako je i bilo. Taj dečak je despot Stefan Lazarević, ali njegove dalje nedaće, ispričaće drugi autori.
Siroto ždrebe
Već peti dan je padala kiša. Marko je imao samo dve zanimacije. Prva, po dva puta dnevno bi čistio podrum gde je smestio svoje životinje: tri kornjačem jednog ježa i dva krupna puža. Druga, sedeo je ispred prozora i razmišljao da li će ovo biti kao kada je Bog potopio svet i ako je tako, voleo bi da on izgradi barku baš kao Noje. Pri tom bio je veoma zabrinut zbog ždrebenceta koje je sakrio u tajno skrovište pre pet dana.
To se desilo ovako: sklonište je pronašao prošlog leta, prativši šarenu, neobičnu pticu, koja je letela usporeno, kao da ga je pozivala da je sledi. Iza lišća puzavica, nalazio se kratak hodnik, a zatim mala kružna prostorija, gde je on kasnije od suvog lišća i borovih iglica napravio ležaj. Ždrebe je, međutim, našao pre pet dana pored ubijene majke, koju je zakopao zemljom. Jedva ga je doveo u sklonište gde ga je položio na svoj ležaj, napojio vodom i pošao da mu nađe mleko. Nije mogao uzeti ni iz kuće ni iz mlekare, jer bi neko primetio. Odjednom je ugledao onu šarenu pticu od prošlog leta, koja kao da mu je poručivala da je prati. Dovela ga je do divokoze sa dva jareta i sletela joj na glavu. Divokoza je bila prijateljski nastrojena te je dozvolila Marku da je pomuze. Ždrebe je bilo spašeno. Ali, onda je počela strašna kiša i Marko ga nije više mogao obilaziti.
Marko je po kiši otrčao do svog najboljeg druga Mirka, koji je radio u oružnici. Mirko mu je rekao da će kiša još istog dana stati. Tako je i bilo. Čim je kiša stala, otrčao je u sklonište i video na okupu ždrebence, divokozu, jariće i pričicu. Za tih pet dana, ždrebe je poraslo i ojačalo, sisajući divokozino mleko.
Krajem leta, ždrebe je već bilo veliko i prestalo je da sisa. U podne, Marko je metlom od brezovih grančica čistio sklonište, kada je uzrujana ptičica ušla i počela leteti u krug oko njegove glave. Okrenuo se i ugledao dva čoveka sa čalama na glavama. To su bili Turci. Oni su upadali u tuđe zemlje i krali mušku decu. Dva stranca su se sporazumela pogledom, zgrabila Marka i vezala ga. Usta mu nisu zapušili jer i da viče, niko ga ovde ne bi čuo.
Jeli su, napojili konje i uveče zaspali. Onda je ušlo ždrebence koje je pregrizlo kanap na dečakovim rukama. Marko je potom, nožićem koji je uvek nosio sa sobom, prerezao kanap na nogama i opreznim koracima se ušunjao. Konji su zarzali kad su ga videli, ali on je već trčao prema gradu. Otrčao je pravo Mirku, koji je okupio stražu i svi su se uputili u skrovište. Tamo su zlikovci bili budni, ali ošamućeni, jer ih je ždrebence svaki put kada bi pokušali da ustanu, udaralo u glavu. Sprovedeni su u grad Prilep u ropstvo. Kao nagradu, Marko je mogao zadržati podrum i sve svoje životinje, a otac, Vukašin Mrnjačević mu je rekao da je dostojan naslednik. Sutradan, dok je timario ždrebe, primetio je na leđima šaru istu kao i kod ptičice, te ga je nazvao Šarac. Taj dečak bio je Kraljević Marko, a ždrebe njegov verni Šarac.
Analiza likova
Likovi: Stefan Nemanja, Sveti Sava, Stefan Dečanski, Dušan Silni, knez Lazar, Despot Stefan i Kraljević Marko
Stefan Nemanja – sin župana Zavide, imao je dva mlađa brata, Stracimira i Miroslava. Kao dete bio je nestašan. U periodu kada je želeo ukrasti medvediće činio se okrutan, ali nakon toga, veoma razuman, pametan, hrabar i osećajan. Otkrio je biljku čudotvorku, od čijeg soka je mogao razumeti šta mravi govore. Kad je porastao osnovao je prvu srpsku državu i dinastiju Nemanjića. Podigao je u Srbiji mnoge manastire, a sa svojim sinom, Svetim Savom, izgradio Hilandar na Svetoj Gori, gde je kao monah Simeon preminuo 26. februara 1200. godine.
Legenda kaže, da kao odrastao čovek nije voleo ići u lov, već je odlazio u šumu, sedeo i grickao neku biljku, zbog čega su ljudi iz njegove pratnje među sobom govorili da izgleda kao da župan razume nemušti jezik, čak i sa medvedima koji su mu dolazili u pomoć u teškim bitkama.
Sveti Sava – živeo je u gradu Ras, a kršteno ime mu je bilo Rastko. Imao je dva brata, koji su ga često ismevali i nisu hteli da se igraju sa njim. Veoma se plašio vukova i bio nežne prirode. Voleo je knjige i često tražio utehu u njima. Još kao mali dečak, stekao je jaku veru i čitao svetovne spise. Svoj strah od vukova savladao je kada mu je zlatno jagnje došlo u san. Ukrotio je vuka u šumi, koga je doveo kući.
Jedne noći je ostavio porodicu i otišao u manastir na Svetoj Gori, gde se zamonašio i dobio ime Sava. To se dogodilo u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona, dvadesetih godina dvanaestog veka. Postao je prvi srpski arhiepiskop i prosvetitelj. Putujući, činio brojna dobra dela. Legenda kaže da je na tim putovanjima Svetog Savu pratio veliki crni vuk, a Sava je govorio sa svim životinjama. Takođe, kada je postajao monah, prilikom obreda mu se ukazala prilika zlatnog jagnjeta. Vuk je bio u Savinoj blizini sve do kraja njegovog života.
Stefan Dečanski (Stefan Uroš III Dečanski) – kao dečak živeo je u zarobljeništvu kod tatarskog hana, jer ga je otac Milutin njemu predao kao jemca za mir. Bio je hrabar i usamljen dečak, hitar, sposoban i pametan. Voleo je mačevanje i druge veštine. Njegov vitez čuvar, ujedino i najbolji prijatelj, sa ostalih pet pratioca i njim pobegli su iz zarobljeništva u Srbiju, kada je han ubijen. Uroša otac nije voleo ni kao dečaka, što je on znao i osećao.
Imao je polubrata Konstantina. Kad je porastao, želeo je postati kralj, zbog čega ga je Milutin bacio u tamnicu i naredio da se oslepi. Kasnije ga je sa njegovom porodicom tu i držao, te ga je poslao u Vizantiju, caru Androniku II, Simonidinom ocu (maloletna žena kralja Milutina) kao zarobljenika. 1321. posle smrti kralja Milutina, otkrilo se da Uroš nije sasvim slep te je krunisan za kralja. Svi naši kraljevi iz loze Nemanjića nose ime Stefan, što znači „krunom ovenčan“. U znak zahvalnosti Bogu, koji mu je povratio vid, podigao je manastir Dečane, te je tako nastao naziv Dečanski.
Dušan Silni – sin Stefana Dečanskog, koji je kao dečak, sa porodicom živeo u Vizantiji. Od malih nogu bio je veoma hrabar i darovit, te mu je išla i nauka i veštine. Govorio je grčki, latinski, italijanski i francuski. Imao je sokola zvanog Munja, koga je, prema legendi, nosio do kraja života na levom ramenu. Kada je porastao, proglašen je 1346. za cara i bio je najmoćniji srpski vladar pre no što su Turci osvojili Balkan. Vladao je dvadeset i četiri godine i stvorio veliku srpsku državu, u koju su ulazile pokrajine današnjih zemalja Bugarske, Grčke, Makedonije, Albanije i Bosne. Sastavio je čuveni „Dušanov zakonik“. Umro je iznenada u punoj slavi 1355. a prema legendi, njegov soko se nepovratno vinuo u nebo.
Knez Lazar – bio je veoma plemenit i darovit dečak. Poznavao je znakove prirode i govorio nemuštim jezikom. Još kao malog naučili su ga poštenju i održavanju date reči. Prema legendi, u svom skrovištu je pronašao zmijsku košuljicu, koja mu se prilepila za grudi i čuvala ga sve do uoči Kosovskog Boja, kada je spala. Kada je porastao, postao je gospodar grada Kruševca i svih srpskih krajeva oko Morave. Predvideo je opasnost koja preti Balkanu od Turaka. Smatra se da je on prvi balkanski vladar koji je posedovao topove. Poginuo je u Boju na Kosovu, kada su mu Turci odsekli glavu. Jedino je njegova žena, kneginja Milica, znala za zmijsku košuljicu. Ostao je da živi kao najveći ratnik srpske istorije.
Despot Stefan – pameću se isticao od svoje braće, ali po fizičkoj snazi je zaostajao. To je veoma uticalo na njegovo samopoštovanje, zbog čega je postajao, kako mi to danas kažemo, anksiozan. Legenda kaže da je strepnju prebrodio razgovorima sa šumskim patuljkom. Sa dvanaest godina je ostao bez oca, kneza Lazara. U želji da zaštiti svoje poraženo pleme od Turaka, morao je biti u njihovoj službi i trpeti grdne telesne i duševne muke. Dobio je od grčkog cara titulu despota i vladao je Beogradom. Tada je Beograd prvi put postao srpska prestonica. Njegova kula i danas stoji na Kalemegdanu. Ujedinio je srpske zemlje oko Morave i južnije, prema Vizantiji i moru. U manastiru Manasija je uredio prvu školu za prepisivanje knjiga.
Kraljević Marko – kao dečak voleo je prirodu i životinje. Bio je razigran, religiozan, hrabar, pametan i snalažljiv. Prema legendi, još kao dečak je pronašao svog konja Šarca i spasio ga da ne ugine. Imao je ježa, puževe, tri kornjače, divokozu, jariće i ptičicu koju je smatrao dobrom vilom. Njegov otac je bio Vukašin Mrnjačević. Kada je porastao, postao je kralj Marko, poznatiji kao Kraljević Marko. Njega i njegovog konja Šarca opevavaju mnoge srpske narodne pesme. One govore o njihovim zajedničkim borbama protiv Turaka. Takođe, u tim pesmama se pominje i vila Ravijojla kao Markova posestrima ali, prema ovoj knjizi ona je u stvari šarena ptičica.
Beleške o piscu
Svetlana Velmar-Janković poznata je srpska književnica i spisateljica za decu. Rođena je u Beogradu 1933. godine. Kćerka je srpskog pisca Vladimira Velmara-Jankovića, a deda po majci joj je Velislav Vulović.
Ratne godine svoga detinstva provela je u Vučju. Živela je s porodicom Dimitrija Mite Teokarevića. Nakon rata krenula je u Četvrtu žensku gimnaziju, a onda otišla na studij francuske književnosti i latinskog jezika. Prvi put se zaposlila kao novinar u Dečjoj štampi, a onda i u dečijem časopisu Pioniri, za koji je birala najlepše priče i bajke. Kasnije je prešla u izdavačko preduzeće Prosveta, gde je dugo godina radila kao urednik časopisa Književnost. 0d 2007. godine pa sledećih šest godina bila je predsednica Upravnog odbora u Narodnoj biblioteci Srbije.
2006. godine postala je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti, čiji je redovni član postala 2009. godine.
U književnosti je Svetlana Velmar-Janković poznata kao pisac istorijskih romana i dečje književnosti, takođe sa istorijskim temama. Njezini romani su „Ožiljak“, „Lagim“, „Bezdno“, „Nigdina“ i „Vostanije“. Pisala je i pripovetke, koje se nalaze u zbirkama „Dorćo!“, „Vračar“, „Glasovi“, „Knjiga za Marka“, „Očarane naočare: priče o Beogradu“ i „Sedam mojih drugara“. Osim toga, Svetlana je napisala i dve drame „Knez Mihailo“ i „Žezlo“, monografiju „Kapija Balkana: brzi vodič kroz prošlost Beograda“, te nekoliko eseja, sećanja i molitvi.
Za svoj književni rad Svetlana je dobila brojne nagrade i priznanja, od koji su najpoznatije Nagrada Isidora Sekulić, Andrićeva nagrada, Nagrada Meša Selimović, Đorđe Jovanović i Bora Stanković; dobila je i Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniji roman godine, za djelo „Bezdano“ i Nagradu Politikinog Zabavnika.
1997. godine njezin je roman „Lagun“, izdan u Parizu, uvršen među deset najboljih romana objavljenih te godine, te je ušao u uži krug u konkurenciji za nagradu Femina.
Njezina djela su prevođena na engleski, francuski, bugarski i mađarski jezik.
Umrla je u Beogradu, 9. aprila 2014. godine.
Ostavite odgovor